Misterija sindikata: čemu zapravo služe?

Premda se radi o čisto dojmovnoj procjeni, teško ju je osporiti: čini se da je štrajk sindikata u osnovnim i srednjim školama prilično pridonio (kratkotrajnoj) normalizaciji društveno-političkog života u Hrvatskoj. Pitanja visine plaća, funkcioniranja školstva i sindikalnog djelovanja naprosto su svojom urgentnošću, zasnovanoj na organiziranosti i masovnosti štrajka, s naslovnica odstranili sav onaj gadni etničko-šovenski-revizionistički cirkus koji posljednjih godina predstavlja prevladavajući okvir odvijanja politike.

Naravno, točke se u tom cirkusu i dalje izvode, ali uz slabiji odaziv publike i skromnije prostore. Predsjednički kandidati i dalje nude blesave povijesno-ideološke slalome unazad do 1945., ali uz vrlo rašireno susramlje kod onih koji bi ih trebali birati. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i dalje kurira festival antisrpskog performansa, ali uz nešto slabiji odjek na nacionalnoj razini. Saborski odbor za ratne veterane je u izmjene prazničnog kalendara htio ugurati ukidanje Dana antifašističke borbe, ali nisu dobili ništa osim prvog rezolutnog monologa premijera Andreja Plenkovića na povijesnu temu. To što se u priskrbljivanju legitimiteta za taj monolog morao pozvati na Franju Tuđmana – i to ne na onog iz 1941. nego na onog iz 1991. – samo upućuje na kratkotrajnost normalizacije.

Njen vrhunac zasad predstavlja činjenica da su se vrijeđanja i prijetnje koje desnica izvodi u javnom prostoru “preselili” u Whatsapp grupu HDZ-ovaca. Tamo su mahom napadali stranačku “ljevicu” i zazivala raznorazne metode likvidacija. Na najavljene Plenkovićeve kazne, oglasio se njegov vjerojatni budući suparnik na unutarstranačkim izborima, Davor Ivo Stier, i tako si osigurao važno mjesto u povijesti antikomunističke “auto-satire”. Naime, on je Whatsapp maštače o plutanju niz Savu i mecima u čelo branio ni manje ni više nego – padom komunizma. Dakle, više nema komunizma i smije se u privatnoj korespondenciji pisati bilo što. A ako se cenzuriraju pozivi na ubijanje, to samo znači povratak komunizma. Sloboda Whatsappu, smrt komunizmu! – to će valjda biti Stierova parola na unutarstranačkim izborima u nacionalističkoj stranci.

Razlozi nastanka sindikata

Dakle, s obzirom na nabrojano, očito cirkuskog materijala ne nedostaje, ali mu je djelovanje prilično prigušeno zahvaljujući masovnosti i ustrajnosti nastavničkog štrajka. Ipak i sam je štrajk ponudio svoj repertoar iz domene sličnog žanra. Nakon što su mediji upregnuli sav svoj istraživačko-novinarski žar kako bi saznali kolike su “prave” plaće prosvjetara, na red je došao smisao sindikata kao takvih. Tu posrijedi nije samo motivacija “zlobnih” novinara, kolumnista i vlasnika medija koji se protive štrajku, već to pitanje smisla proistječe iz šire društveno-političke klime. Probajte samo zamisliti kako bi izgledali rezultati eventualnog istraživanja o poznavanju povijesti, uloge i smisla sindikata među učenicima srednjih škola i fakulteta. Nema sumnje da bi bili porazni.

Nije to hrvatska posebnost. Opadanje sindikalne pokrivenosti radnika i samim tim i industrijskih akcija globalni je trend posljednjih nekoliko desetljeća. Ono što je hrvatska posebnost u povijesnom pamćenju jest specifična uloga sindikata u socijalističkom periodu. Slabljenje sindikata i radničkog pokreta rezultat je nekoliko političko-ekonomskih faktora: otvaranje istočno-europskog i kineskog tržišta rada; deindustralizacija i automatizacija proizvodnje; fragmentiranost proizvodnje kroz globalne lance vrijednosti koja čini organiziranje radnika puno težim; politički poraz ljevice. Riječ je, dakle, bila o tehnološkim promjenama u procesu proizvodnje, kao i organiziranom političkom napadu kapitala na organizirani rad.

Kako sindikatima slabi politički utjecaj, tako se i otvara prostor za različita naklapanja o njihovoj ulozi i smislu. U Hrvatskoj se u tim kreativnim rješenjima ističe Davor Huić, poduzetnik i predsjednik Lipe, udruge poreznih obveznika. Prvo je u statusu na Facebooku koji je Index jedva dočekao prenijeti objasnio kako su sindikati zapravo lobi, interesna skupina, koja se skriva iza zabludjelih predstava iz doba komunizma po kojima se u svijetu odvija nekakav sukob između rada i kapitala. Huić taj sukob niječe, što mu omogućuje i da se ne bavi poviješću nastanka sindikata. Naime, sindikati su nastali kako bi radnici mogli kolektivno štititi vlastite interese. Pojedinačno su naprosto bili izloženi hirovima i odlukama kapitalista.

Zašto izloženi? Zato što radnici u kapitalizmu nemaju drugog izbora nego prodavati vlastitu radnu snagu kako bi preživjeli. Drugim riječima, ovisni su o onima koji, da iskoristimo stari žargon, posjeduju sredstva za proizvodnju. To su, dakako, vlasnici tih sredstava iskorištavali za smjene od preko 12 sati, dječji rad, nesnosne radne uvjete, nepostojanje bilo kakvog tipa osiguranja poput zdravstvenog i mirovinskog i slične oblike organizacije rada koji se danas smatraju civilizacijskim skandalom. A za ustanovljavanje civilizacijskog standarda najzaslužniji su upravo sindikati. Zbog njih danas imamo ograničeno radno vrijeme, povoljnije radne uvjete, mirovinsko i zdravstveno osiguranje i vikende. I to su izborili upravo kroz suprotstavljanje kapitalu, za što su mnogi platili životima. Upravo bi ti životi, kao na primjer oni izgubljeni u Chicagu 1886., a koji se obilježavaju kao Međunarodni praznik rada, trebali biti dovoljan dokaz o suprostavljenosti interesa rada i kapitala.

Cinizam zajedničkog interesa

Teško je zamisliti da Huić tu povijest baš toliko ne zna. Ono na čemu on temelji tezu o zajedničkom interesu kapitala i rada jest nedavna povijest u kojoj je kapital glatko pobijedio pa se interes radništva više i ne čuje. No, da ipak nije u potpunosti odustao od sukobljenih interesa pokazuje jučerašnja izjava. Dakako, isto Indexu. Naime, Huić se žali da sindikati zastupaju samo radnike u javnom sektoru, a ne one u privatnom. I tu je Huić u priličnoj mjeri u pravu: sindikalno djelovanje u privatnom sektoru je porazno. Iako se i sindikalno čelništvo može optužiti za slab rezultat, on je u prvom redu rezultat političkog djelovanja kapitala i globalne tehnološke reorganizacije proizvodnje. No, ono što je znakovito, Huić ipak priznaje da te radnike netko mora zastupati. Samo što ih valjda treba zastupati u borbi protiv javnog sektora, a ne vlasnika kapitala.

Uvjerljivost te teze si Huić priskrbljuje tako što napada i Hrvatsku udrugu poslodavaca, tvrdeći da ona zastupa samo interese onih poslodavaca koji posluju s državom, a zanemaruje one prave poduzetnike, pogotovo male i mikro poduzetnike, koji su zapravo “radnici poduzetnici”. Huić, dakle, zajedničke interese radnika i kapitalista uspostavlja tako što se oslanja na postojanje one klase koja se nekad zvala sitna buržoazija, a čiji pripadnici u svojim firmama nerijetko istovremeno rade sa svojim zaposlenicima i raspolažu profitom kao vlasnici. Postojanje te “hibridne klase” nije dokaz postojanja zajedničkog interesa, pogotovo zato što je u takvim malim firmama često stupanj eksploatacije veći, a radništvo nezaštićenije jer uglavnom nije sindikalizirano. Zamislite samo kako takvi “dokazi” reagiraju kad im radnici žele stupiti u sindikat. Prijetnja otkazom se u tim slučajevima ne mora ni izgovoriti da bi djelovala.

Kao što smo već registrirali, nedvojbeno je točno da sindikati mahom zastupaju radnike u javnom sektoru. Ali to nije razlog zašto ne zastupaju i radnike u privatnom. Niska razina zastupljenosti, uz razloge koje smo naveli, plod je i tranzicijske putanje koju većina velikih poduzeća nije završilo. Logistički je puno jednostavnije organizirati radnike okupljene na jednom mjestu u velikom broju. Također, radnici u javnom sektoru nisu izloženi neposrednim konkurencijskim pritiscima i djelovanju tržišta, što čini sindikalno organiziranje lakšim. Oni su tek posredno izloženi kroz fiskalnu politiku. Izravna izloženost u privatnom sektoru, pogotovo u periodima visoke nezaposlenosti, često demotivira radnika po pitanju učlanjivanja u sindikat jer procjene da je “ostajanje uz gazdu” isplativije od rizika sindikalnog djelovanja.

I tu se zapravo događa začarani krug: sindikati u privatnom sektoru nisu (više) dovoljno jaki da bi se članstvo proširilo jer je samo djelovanje u takvom odnosu snaga neizvjesno i riskira nezaposlenost. To ne znači da radnici i vlasnici kapitala imaju isti interes, već da su radnici za preživljavanje ovisni o tim vlasnicima. Samo cinik to može nazvati zajedničkim interesom. A u međuvremenu, sindikalni posao u privatnom sektoru odrađuje migracija. Manjak radnika pritišće takozvane poslodavce na ustupke i veće plaće. A te plaće im sigurno neće ugroziti učitelji i nastavnici.

bilten