Prvi dio

Drugi dio

Kako u životu neporočni ljudi mogu biti opasni i zli. U poslovima sam se najviše klonio i nastojao biti što udaljeniji od njih, a svako druženje izbjegavao. Neporočni ljudi u sebi kriju veliko zlo koje su kadri učiniti drugima. Njihova neporočnost je maska, zavjesa iza koje se kriju mnogi moralni, duhovni defekti i nastranosti.
*
Kao što je u višenacionalnoj zajednici za njen mir i opstanak opasan i poguban nacionalizam i šovinizam najbrojnije nacionalne grupe, tako je i za međunarodni mir, poredak i stabilnost opasno i pogubno samovoljno ponašanje najveće i najmoćnije sile. U oba slučaja logika njihove veličine ničim ne opravdavaju takvo ponašanje. Najveći i najmoćniji nije od nikoga ugrožen, on samo svojim nepromišljenim i neodgovornim ponašanjem i činjenjem može da ugrozi slabije, time cijeli sistem, a na kraju i sebe u tom sistemu. Poštivanje i pridržavanje dogovorenih pravila za stabilnost zajednce nije uslov koji obavezuje slabije, već i najjače, U neredu i samovolji gdje se ignorišu obavezujuća pravila za sve, gube svi, a najviše najveći i najmoćniji, jer najviše i rizikuju.
*
Pred jedno moje duže putovanje sreo sam dobrog i dragog poznanika sa kojim je uvijek bilo lijepo razmijeniti nekoliko duhovitih i rafiniranih dosjetki o stavrima koje su za život neobavezne i nebitne, a čine ga ljepšim i vedrijim. Na moje veliko iznenađenje njegov vedri duh, optimističko sučeljavanje sa životnim preprekama, bilo je usahlo. Njegov unutrašnji svijet već se bio pomirio sa nepostojanjem, odsutnošću iz okoline u kojoj se kretao. Njime je ovladala opaka ravnodušnost koja čovjeka tjera i udaljava iz života. Otputovao sam. Nedugo poslije dobio sam vijest da je moj dragi poznanik umro. Neizbježno se sjećanje vratilo na naš posljednji susret i pitanje nije li u njemu prije tjelesne smrti umrla želja za životom, nije li on već tada, kada smo se opraštali bio otišao sa ovoga svijeta? Nije li ljudsko umiranje postepeno isušivanje unutrašnjih sokova koji održavaju i čine život životom? Potpunim nestajanjem emocija, tjelesnih nagona i duhovne radoznalosti nestaje i život, ostaje samo okopnjelo tijelo kao nekadašnje stanište svega onoga što ga je pokretalo i činilo živim i aktivnim.
*
U politici, javnoj djelatnosti, kao uostalom i u međuljudskim poslovima ne smiju se olako davati obećanja, pogotovo ne obećanja od kojih se mnogo očekuje i u koja mnogo ulaže. Poslije svaka isprika i opravdanje za neispunjeno obećanje djeluju kao uvreda, uvreda ljudskog dostojanstva, do kojeg moramo držati ako se smatramo iole ozbiljnim i odgovornim. Olako dato obećanje kod opreznih ljudi stvara sumnju, a sumnja nije dobra podloga za nijedan posao među ljudima. Obećanje bez pokrića, pogotovo otvara prostore za sumnje kod opreznih i ozbiljnih ljudi. Zato je najbolje činjenje da se ništa konkretno ne obećava, osim obećanja da će se pokušati uložiti maksimalni napori da se usluga ili pak neko obećanje ispuni. To treba činiti i u situacijama i stvarima kada smo potpuno sigurni da možemo nešto obećati i to potpuno ispuniti. Za onoga kome se obeća i ispuni obećanje i ako od njegovog ispunjenja mnogo toga zavisi, biva veće zadovoljstvo i povjerenje u ljude i poslove sa njima.
*
Niti je istina vječna niti su spoznaja i znanje konačni.
*
Stareći mnogo toga zaboravljamo, sjećanja blijede, iz pamćenja je mnogo toga izbrisano i sve manje ostaje. Najljepših trenutaka ne bi trebali da se ne sjećamo. Roditeljske zaštite i prvih zagrljaja vlastite djece. Postoji li veći životni cilj i smisao od prenošenja roditeljske ljubavi na vlastitu djecu? Najjači životni utisak koji vječno ostaje u nama i sa nama i najveće životno zadovoljstvo, sreća i neizrecivi osjećaj su prvi zagrljaji vlastite djece. Zagrljaji čiji se stisci osjećaju do kraja života i svako sjećanje na njih budi u nama osjećaj neprekinute i vječne sreće. Ako bih mogao nešto vratiti iz pređenog života to su bez ikakve sumnje upravo ti mali, iskreni i topli dječiji zagrljaji. Ako ni zbog čega drugoga, vrijedilo je živjeti samo za te male nevine zagrljaje najveće i iskrene ljubavi. Bezgranično sam sretan što sam imao tu veliku životnu povlasticu i bio nagrađen da doživim i uživam u ljubavi vlastite djece i da odraim i prenesem roditeljsku zaštitu i ljubav.
*
Nesretan je čovjek koji hoće i želi da udovolji svim ljudima, a opasan onaj koji smatra da to ne treba ni pokušati.
*
U jednoj brazilijanskoj trgovinskoj radnji jedna gospođa traži poklone za djecu naglašavajući pri tome da ne želi kineski proizvod, već nešto originalno brazilsko. Dobila je rezigniran odgovor prodavca „Gospođo Bog je stvorio svijet, a sve ostalo Kinezi“.
*
Kada se jedna društvena zajednica konstituiše u državu, posebno nakon raspada zajedničke države, kao što je to bio slučaj sa Jugoslavijom i kada se to konstituisanje odvija u tragičnim i ratnim uslovima, nosioci, akteri takvog procesa na žalost najčešće su prosječni i ispodprosječni ljudi. U takvim dramatičnim vremenima svi neuki, nesposobni, nemoralni, intelektualno nedorađeni, u svakom pogledu stručnosti sumnjivi, nekim čudom sudbine dospijevaju da se bave vitalnim problemima i izazovima društva i zajednice, kazano povijesnim, a da o tako velikim i izazovnim sudbonosnim pitanjima nemaju ni najmanje svijesti i osjećaja odgovornosti. Njihovi misaoni dometi ne sežu dalje od skučenog vidika mediokriteta i ne vide i ne razumiju šta se stvarno oko njih zbiva. Jednostavno ne posjeduju snagu i talenat da prepoznaju među brojnim pojavama suštinu trenutka koji je sudbonosan za jednu zajednicu i njenu budućnost, a što je još tragičnije nemaju ni želju za tim. Sa njima nisu devalvirale samo društvene vrijednosti, već što je još tragičnije i društvene i državne funkcije koje obavljaju. Poslije takvih „funkcionera“ i „državnika“ na veliku nesreću ne ostaje ništa na čega bi se mogao osloniti duhovni i državni preporod. Uništili su sve tako temeljito da od svega što su dotakli da „urede“ nije ostao „kamen na kamenu“ i kako se u narodu kaže, poslije njih sve se mora mijenjati i graditi „iz temelja“. Vremena koja su iza nas najbolja su potvrda da se politikom, ozbiljnim poslom, ne mogu baviti baš svi. Društvene i političke pojave nisu tako i toliko jednostavne da ih svak može razumjeti i shvatiti. Bojim se i da nakon svih ovih tragičnih iskustava ima još onih koji nisu uvidjeli ovu činjenicu.
*
U jednom razgovoru „visokih“ i do apsurda neopravdano moćnih državnih funkcionera, čijem sam druženju nevoljno prisustvovao, povela se rasprava i o obavještajnim službama u svijetu i konkretnim državama. Uzgred rečeno riječ je o ljudskim pojavama kojima je zlom sudbinom pripalo u posjed i pravo na veliko i samovoljno upotrebljavanje i najčešće zloupotrebljavanje svakojake, postojeće i izmišljene moći. Sujeta, samoljublje i samovolja, uz neizbježnu aroganciju redovne su karakteristike takvih žalosnih ljudskih pojava. Neodgovornost prema poslu i obavezama, osim prema vlastitim interesima, vodi ih kroz ovaj svijet. Prosto rečeno pojave koje u ozbiljnim poslovima i državama nisu ni za jednokratnu upotrebu i iza kojih ne ostaje ništa vrijedno spomena i pamćenja. Težina im je takva da za sobom ne ostavljaju uzorna i značajna traga koji bi bilo vrijedno i preporučljivo za slijediti. Pričalo se najviše, kako ti ljudi uglavnom i čine, bez stvarnog poznavanja činjenica. U praznom razgovoru praznih ljudi jedan od njih reče, da se uostalom zna šta on misli o tim službama, pridajući sebi neopravdano i drsko pravo ocjenjivanja nečega čiju suštinu postojanja i funkcionisanja nije savladao. Nije shvatio da kroz povijest društava, država i političkih pokreta nije nikada bilo bitno šta pojedinac misli o takvim institucijama, jer se one time nisu nikada ni opterećivale, već je uvijek bilo i biće najvažnije za njihov rad šta oni misle o nama.
*
Od današnjih intelektualaca gori su samo pseudointelektualci. Prvi prodaju svoju pamet za tuđa uvjerenja i interese, a drugi to malo znanja koje imaju smatraju dovoljnim da javno djeluju i bezobrazno se nameću zajednici. Pojam ko je intelektualac, koja je njegova misija u društvu, u svijetu, koja je njegova obaveza i odgovornost odavno su prestali da budu tema akademskih rasprava, kritika i promišljanja. Intelektualac mora biti, po svojoj vokaciji i istinskom ubjeđenju, odgovoran za svaku izgovorenu i napisanu riječ. Odgovoran prije svega sebi, zajednici, vremenu i okolnostima u kojima živi i radi. Danas su takvi intelektualci malobrojni, ali ostaje nada da će ova izazovna vremena karakteristična duhovnom sluđenosti uvećati njihov broj, uticaj i snagu. Otužna je činjenica da se danas u svijetu, kada se želi naglasiti autentičnost nekog stava i misli, naglašava da ona dolazi od „nezavisnog“ intelektualca! Šta su onda ostali intelektualci koji nisu nezavisni i smijemo li i njima vjerovati na izgovoreni sud? U odnosu na čega se intelektualci dijele na zavisne i nezavisne? Za kakvom istinom tragaju „zavisni“ intelektualci i postoji li onda i „nezavisna“ i „zavisna“ istina? Po karakteru svijeta i vremena u kojem živimo, odgovori se sami nameću na ova pitanja. Ako su ove dileme, pitanja i odgovori ovako postavljeni, onda nam je sasvim opravdano prosuđivati da živimo u duboko podijeljenom svijetu u kojem je istina zavisna od interesa centara moći.
A šta reći o pseudointelektualcima, šta reći o toj nesretnoj gomili ubijeđenih u uvjerenju da svako može biti intelektualac. Na žalost i našu nesreću oni su u zabrinjavajuće velikom broju, nedorađena uma, drski u nastupima i zahtjevima svake vrste, plave ovim svijetom kao najveća duhovna pošast trujući sve do čega stignu. Neodgovorno uzurpiraju pravo da dijele savjete i kritike o svemu i svačemu što se pojavljuje tu oko njih ne uočavajući prave uzroke i univerzalnost zakonitosti određenih pojava. Sve znaju, o svemu mogu da raspravljaju, a ništa ne razumiju, niti shvaćaju. Ali su zato najglasniji u horskom pjevanju, jer samo tako i nastupaju, horski i u čoporu. Plitka uma, skromna znanja ne mogu izroditi ozbiljnu misao, ali što je po društva tragično, svojim riječnikom i misaonim sklopom nalaze i oni kome će da prodaju svoju „robu“, neukom i polupismenom svijetu. Ne bi imalo smisla trošiti riječi i vrijeme na njihovo prisustvo da ono nije opasno i štetno u nekonzistentnim zajednicama u kojima je moguće postojanje i delanje svih mogućih duhovnih nakaza.
*
Ulazeći u starost nerijetko prelistavamo stranice pređenog životnog puta tražeći odgovor kada, u kojem periodu života nam je bilo najljepše. Kada nam je bilo najbolje. Uhvaćen od samog sebe u takvim razmišljanjima svaki put se sjetim nekad davno pročitane anegdoste o Edvardu Kardelju, jugoslovenskom revolucionaru, i njegovom dužem boravku u nekom dijelu Bosne i druženjima sa tamošnjim žiteljima, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kardelj je u svom programu imao i običaj da pred veče posjeti lokalnu kafanu, birtiju s namejrom da u razgovorima sa gostima, običnim ljudima, osjeti kako narod „diše“. Tako je upoznao i nekog čiču koji je bio mnogo stariji od njega i razgovarajući sa njim u nekom trenutku upita kada je bilo najbolje za živjeti, s obzirom da je dobro upoznao život i prilike u Austro-ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, NDH pa u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Čiča kao iz topa ispali „pa za vrijeme Austro-ugarske“, što je zbunilo Kardelja s obzirom da je očekivao nešto drugačiji odgovor. Na pitanje zašto je u to vrijeme bilo bolje, čiča sasvim mirno odgovori ispijajući svoj čokanj rakije, „pa tada sam imao pedeset godina manje“.
Gledajući vlastiti život iz ove perspektive, bez obzira na tačnost suda da je svaki period života sam za sebe lijep i vrijedan, ipak upoređujući pojedine životne dobi potpuno se slažem sa Kardeljevim čičom. Mladost je najljepša životna dob, bezbrižna, vesela, neopterećena i poletna, pogotovo ako nije zatrovana mržnjom i velikim ambicijama. Mladi ne bi smjeli da se u svemu povode za starijima, pogotovo ne u mržnji, pakosti, cinizmu, jalu, jedu i svemu onome što će im otrovati ostatak života. Nezadovoljni svojim životom, pojedini pripadnici starijih naraštaja kao da se za svoju promašenu mladost žele osvetiti nadolazećoj generaciji. Oni bi, kad bi to mogli i iz groba upravljali tuđim, pogotovo mladim životima. Mladi ne bi smjeli nasjedati na podvale starijih u serviranju „istine“ ili „istina“ jer to nije stvar koja se prenosi od jednog ka drugom naraštaju. Svaki naraštaj mora i treba da preispituje valjanost i opravdanost postupaka svojih prethodnika, utvrđuje svoju istinu, ukoliko želi da sam upravlja svojim životom i stvara vlastiti odnos prema svijetu u kojem živi.
U životu treba uživati, saobrazno svakoj njegovoj fazi, treba se boriti i istrajavati da svaka životna dob ima svoje vrijednosti i vrline, jer velike promjene i „bolja vremena“ možda dođu prekasno, kada smo ostarjeli, ili nikada. Zato život započet sa lijepom mladosti treba nastaviti održavati da do kraja, bez razočarenja, bude lijep i sa njime da budemo na kraju svog puta i svođenja svih računa zadovoljni i sretni što smo imali tu neponovljivu sreću da smo živjeli. Život pod takvom pogodbom i sa takvim konačnim računom čini i ovaj svijet boljim i plemenitijim.
*
Čovječe, budi mudar, budi oprezan, ne nasjedaj, tvoji najveći problemi su u tvojoj blizini.
*
Mnogi od nas provedu svoj život u čekanjima i maštanjima o boljim vremenima, o boljoj nadolazećoj budućnosti i našeg života u njemu. Živeći u nadi da će bolje vrijeme ipak nekako doći i da ćemo i mi ugledati ljepši i bolji život, vijek provedemo u čekanju. Maštamo i vrijeme prolazi. Gledamo oko sebe kako se neki od nas uspješno i snalaze, žive nekako po svojoj volji i mjeri. Nerijetko im i zavidimo, ali se nikako ne zapitamo, šta ako je naš provedeni život u maštanju, nadanjima i čekanju za boljim vremenima ipak bio bolji i ljepši od njihovog stvarnog života „po volji i vlastitom htijenju“. Mnogi, nama udaljeni tuđi životi, provedeni u izobilju i prekomjernom materijalnom bogastvu proteknu surovije nego li naši mali skromni životi ispunjeni maštanjima i snovima. Maštati i sanjati mogu samo duhom bogati ljudi.
*
Veliki pripovjedač i mislilac Ivo Andrić u Travničkoj hronici opisujući stanje u Travniku neposredno po dolasku Ali-paše Siliktara i njegovih zuluma kaže: „Tada su nastupila ona vremena u kojima svak nastoji da bude malen i nevidljiv, svak traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da „i mišija rupa vredi hiljadu dukata“. Strah je legao na Travnik kao magla i pritisnuo sve što diše i misli.
To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha“.
Ovako govori veliki Andrić, ali o „normalnim“, slabim i kolebljivim ljudima koji nemaju moć pogleda u daljinu, niti su u stanju da procijene i ocijene iznenadno novu i opasnu situaciju u kojoj se ne svojom voljom nađu. To je ista ona vrsta malih, slabih/tankih ljudi koji se boje svake promjene, svake neizvjesnosti kao i svoje vlastite sjenke. Takve strah održava u životu i u mirnim i stabilnim prilikama, strah da se prilike ne pogoršahz i promijene i da se to što se posjeduje i kako jeste igrom zle sudbine ne izgubi. Veliki Andrić je ovdje govorio o tim malim, kolebljivim i lako zavodljivim ljudima koji se boje i brinu samo za ono što je njihovo i što bi, kako oni misle, samo malom nepažnjom ili zlom sudbinom moglo zauvijek nestati. Ali, postoji jedna gora vrsta ljudi o kojima veliki Andrić ovom prilikom nije zborio, onih u kojima se prikrilo zlo i čeka priliku da iskali na sve oko sebe svoj bijes, mržnju, otrov i pogan svake vrste. E, ti i takvi koriste „ona vremena“ da iskale sve što je mračno tinjalo u njima i ne samo da podliježu novonastaloj mračnoj mađiji, već je svjesno održavaju i smatraju normalnim vremenima u kojima se tad ili nikad moraju svesti i srediti svi računi. Ali po njihovoj pogodbi i računanju. U takvim vremenima nastupaju oni u kojima je životinjsko i nakaradno bilo sputavano i kontrolisano pravilima i običajima zajednice koja su garantovali mir i spokojstvo za mala čovjeka, a slobodu zahtjevnijima.
*
Teško je pomiriti sebe sa mirnim i uređenim svijetom i vremenima i naći svoj mir, zadovoljavajuću mjeru života, a kako li je tek težak i bolan napor pomiriti sebe sa uzdrmanim, nemirnim i nepredvidivim svijetom i burnim vremenima. Pokušaj bez nade i izgleda na uspjeh, a čovjek to ipak sa upornošću čini i žrtvujući se za neka druga pokoljenja i naraštaje održava plamen nade da će nekad, nekako u nekoj budućnosti ipak biti moguće naći mjeru koja će omogućiti pojedincu harmoničniji odnos sa svijetom i njegovim vremenima. Takav je život, neprestana borba u vjeri i nadanju u sretniju budućnost i u dolazeća bolja vremena.

 

- nastavlja se -