Stjepan Spajić, legendarni Rođo, bio je – u najkraćemu – impresivni komad balvana, Ljubo Ćesić Rojs za siromašne, primitivni šoven i rasist suri prigradski, čija se narodska mudrost i duhovitost iscrpljivala na Srbima, Crncima, cvjetićima i pederima. Samo njegova kratka pamet i dugačak jezik, i baš ništa drugo, kvalificirali su ga u hrvatske mitove i legende
Legendarni Rođo dobio spomen-ploču! – glasio je naslov u nacionalnim novinama, pojašnjavajući u podnaslovu: ‘Velika počast za legendarnog predsjednika Hrvatskog dragovoljca, na svečanosti u Sigetu bio i Milan Bandić!’ I ostali mediji javili su o svečanom otkrivanju ploče u spomen na Stjepana Spajića Rođu ispred sigetskog stadiona, pa kako se koji za kakav naslov odlučio, ali svi ga jednako spominjući kao ‘legendarnog’. Ponegdje još i kao ‘ikonu HNL-a’, ‘čuvenog’ ili ‘karizmatičnog’, gdjekad i ‘kontroverznog’, ali uvijek i bez iznimke – baš kao i za života – ‘legendarnog’. ‘Legendarni Stjepan Spajić’, ‘legendarni Spajki’, ‘legendarni Rođo’. Njegovo puno ime i prezime, da je negdje naći smrtovnicu ili kakav dokument iz općine, vjerojatno je glasilo ‘Legendarni Stjepan Spajić’.
Odavno su se s legendarnošću Stjepana Spajića rečenoga Rođe pomirili svi Sigećani, Zagrepčani i Hrvati, prihvatili su njegovu samorazumljivu i neupitnu legendarnost i urbana mitologija i suvremena povijest, i malo ih je ostalo koji bi se na ovaj svečani dan usudili remetiti nacionalni pijetet i pitati po čemu je taj, kako ste rekli da se zove – da, Rođo – uopće poznat: zbog čega je dakle Stjepan Spajić zapravo tako legendaran?
- Zbog čega je legendaran?! - šokiran će ponoviti kakav živi svjedok povijesti, zaprepašteno gledajući mališana u mrvu prevelikom crnom dresu Hrvatskog dragovoljca, kako koncentrirano kopa nos pred crnom pločom sa slikom brkatog nekog mrguda. - Zbog čega je legendaran Stjepan Spajić?! Legendarni Rođo?!?
- E - odgovorit će radoznalo derište vadeći prst iz nosa.
Zapravo, dobro pitanje. Sjećam se, naime, i ja legendarnog Stjepana Spajića, ali ni uz najbolju volju ne mogu u pamćenje legendarnog Rođe dozvati ništa po čemu ljudi inače bivaju legendarni. Da, legendarni Stjepan Spajić bio je prije rata poznati kvartovski mesar i vlasnik mesnica ‘Rođo’, ali nema zapamćene neke legende o mesaru Rođi koji je, štajaznam, hranio gladne i siromašne. Da, legendarni Stjepan Spajić bio je Tuđmanov prijatelj i osnivač HDZ-a, ali nema njegova značajnijeg spomena ni u Tuđmanovim memoarima, ni u ljetopisima iz slavnih dana utemeljenja HDZ-a. Da, bio je hrvatski branitelj i sudionik Domovinskog rata, naravno da je bio, dobio je kasnije i nekakav orden, umirovljen u činu pukovnika – da, ‘legendarni pukovnik Stjepan Spajić’ – ali nitko živ ne pamti iz rata nijedno njegovo herojsko djelo, nije sam samcat oslobodio neko zapadnoslavonsko selo, ni goloruk iz neprijateljskog obruča izvukao sedamdeset ranjenih suboraca, nije ni u Oluji ubio neku srpsku babu.
Legendarni Stjepan Spajić, predložit će upućeni u njegovu legendarnost, bio je legendarni osnivač i doživotni predsjednik Hrvatskog dragovoljca, ali – provjerio sam – nije ni to: Dragovoljac je obični hrvatski drugoligaš, već godinama u donjem dijelu tablice, i nikad u povijesti nije bio ni prvak Hrvatske, a kamoli, štajaznam, osvajač Kupa UEFA, pa da bi njegov utemeljitelj danas bio tako široko legendaran. Naprotiv, ako je NK Hrvatski dragovoljac danas uopće poznat, poznat je isključivo i samo kao klub ‘legendarnog Stjepana Spajića’: niste, recimo, imali pojma da je postojao i prije legendarnog Rođe, kao NK Trnsko i NK Novi Zagreb.
Po čemu je onda – uporno ćemo onaj klinac i ja, kopajući nosove pred pločom legendarnog Stjepana Spajića – legendarni Rođo uopće legendaran? Eh, po čemu.
‘Mi ćemo uvijek biti etnički čisti klub! Dok sam ja predsjednik, kod mene Srbi neće igrati!’ Tom izjavom u intervjuu Globusu na kraju prve sezone Hrvatskog dragovoljca predsjednik Stjepan Spajić ušao je u legendu kao ‘čovjek iz naroda’, živopisni veseli brko ‘bez dlake na jeziku’, ‘pučki tribun’ koji ‘uveseljava narod’ i ‘naglas govori ono što se drugi ne usuđuju javno reći’, dovršeni ‘legendarni Rođo’ koji ‘nikoga ne ostavlja ravnodušnim’ i ‘bez kojega’ – saznat ćemo desetak godina kasnije iz potresnih nekrologa – ‘Hrvatska i HNL više nikada neće biti isti’. Samo, eto, svojim slavnim utopijskim projektom etnički čistog kluba legendarni je Stjepan Spajić ušao u legendu iz koje nikada više neće izaći.
‘U mom klubu neće igrati ni Srbi ni pederi, a Crnci mogu jedino ako su katolici!’ ponavljao je tih dana legendarni Rođo. ‘Kod mene će prije igrati Crnac ili neki katolik Poljak, nego Srbin!’ ponovio je tako i u jednom intervjuu za Stil, pa na Novoj TV objasnio: ‘Crnca bih uzeo ako je katoličke vjere. Budući da ne smijemo igrati u crnim dresovima, bilo bi dobro kada bismo imali barem crne igrače. Samo bismo im bijelom bojom nacrtali brojeve’, govorio je legendarni Rođo, dok se nešto manje legendarni voditelj Petar Vlahov pred kamerama gušio od smijeha. ‘Da ne štetimo međunarodnom ugledu Hrvatske, kupit ćemo dva ‘cvjetića’. Dva ‘ljiljana’, muslimana’, dosjetio se kasnije legendarni Rođo, pa šeretski dodao: ‘A tko zna, možda i nisu u Dragovoljcu svi Hrvati? Trebalo bi izvršiti pregled dok se tuširaju.’
‘Kad izađem iz uprave Hrvatskog dragovoljca, osnovat ću U-Dragovoljac!’ ljutito je vikao legendarni Rođo dok se nacija valjala od smijeha, i sve otada nicali su pod njim cijeli grozdovi šarenih mikrofona, a nacija nestrpljivo čekala što će reći legendarni Rođo. I nikad nije razočarao. ‘Što mislim o pederima? Ima Rođo škare za vas’, govorio je legendarni Rođo na nacionalnoj televiziji dok se voditelj držao za trbuh – ‘ne bi meni sin dugo bio peder!’ – a jednom prilikom, uvrijeđen otkrićem da i Nadan Vidošević ima status branitelja, javno mu je poručio: ‘A koga si ti ubio, Vidoševiću, ako si dragovoljac? Dragovoljci su ubijali i ubijat će, znate, ako bude potrebno, za Hrvatsku!’
Televizijske kamere legendarnog su predsjednika Dragovoljca tako 1997. uhvatile čak i na tribinama beogradskog Stadiona JNA, u prijenosu utakmice Partizan – Dinamo: legendarni Rođo spremno je u kameru podigao desnicu i salutirao ‘Sieg heil!’, a egzaltirani reporter HTV-a Drago Ćosić predstavio je poštovanim gledateljima ‘junaka koji je uspio doći danas u Beograd svojim automobilom zagrebačke registracije’. Sutradan, na pitanje novinara kako se osjećao kad je cijeli stadion vikao ‘Ustaše, ustaše!’, legendarni je Rođo odgovorio: ‘Odlično, cijeli stadion je navijao za nas!’ I opet su Hrvati masovno poumirali od smijeha. Toliko je zapravo tih godina hrvatski narod na pošalice legendarnog Rođe umirao od smijeha, da se od te demografske katastrofe nikad nije oporavio.
- I to je to? - izvadili smo prste iz nosa onaj radoznali mališan i ja.
- Da. Legendarni Rođo. Nema više takvih. Bez njega Hrvatska i HNL više nikada neće biti isti.
Stjepan Spajić, legendarni Rođo, naš Spajki, bio je – u najkraćemu – impresivni komad balvana, Ljubo Ćesić Rojs za siromašne, primitivni šoven i rasist suri prigradski, čija se narodska mudrost i duhovitost iscrpljivala na Srbima, Crncima, cvjetićima i pederima. Samo njegova kratka pamet i dugačak jezik, i baš ništa drugo, kvalificirali su ga u hrvatske mitove i legende. Nije on bio poput metnimo ‘kontroverznog’ Ćire, nekoć uspješnog trenera, a hijenskog lajavca, ili poput ‘kontroverznog’ Vrdoljaka, nekoć uspješnog režisera, a hijenskog lajavca: legendarni Rođo bio je samo brkati hijenski lajavac.
Imao je on, istina, u biografiji i tih, kako se reče, ‘kontroverznih’ epizoda – zajedno s Rojsom optužen je za izvlačenje tri milijuna kuna iz Ministarstva obrane za pokrivanje dugova Hrvatskog dragovoljca, a pravomoćno je osuđen i za namještanje utakmica – ali ničega od toga nema u legendi o legendarnom Stjepanu Spajiću Rođi. Ima samo Srba, Crnaca, cvjetića i pedera. I crnih ustaških dresova.
Drugdje negdje to ne bi bilo dovoljno ni za legendu među besposlenim pavijanima pred kvartovskom samoposlugom – tek bi onaj legendarni ‘Sieg heil!’ na Stadionu JNA bio možda dovoljan za legendu Bad Blue Boysa – ali za slavne Hrvate već je nekoliko hijenskih doskočica o Srbima i pederima vrijedno velike crne mramorne spomen-ploče, narodne legende i zlatnim slovima u nju uklesanog imena, lika i djela.
I malo što će sutrašnjim kulturnim antropolozima reći o izumrlom narodu Hrvata više od činjenice da im je Rođo bio legenda. Ako su zaista zbog takvih legendi umirali od smijeha, zaključit će znanost, moralo je to biti u teškim mukama.
Možda je stoga za sve bolje tako.
portalnovosti
Legendarni Rođo dobio spomen-ploču! – glasio je naslov u nacionalnim novinama, pojašnjavajući u podnaslovu: ‘Velika počast za legendarnog predsjednika Hrvatskog dragovoljca, na svečanosti u Sigetu bio i Milan Bandić!’ I ostali mediji javili su o svečanom otkrivanju ploče u spomen na Stjepana Spajića Rođu ispred sigetskog stadiona, pa kako se koji za kakav naslov odlučio, ali svi ga jednako spominjući kao ‘legendarnog’. Ponegdje još i kao ‘ikonu HNL-a’, ‘čuvenog’ ili ‘karizmatičnog’, gdjekad i ‘kontroverznog’, ali uvijek i bez iznimke – baš kao i za života – ‘legendarnog’. ‘Legendarni Stjepan Spajić’, ‘legendarni Spajki’, ‘legendarni Rođo’. Njegovo puno ime i prezime, da je negdje naći smrtovnicu ili kakav dokument iz općine, vjerojatno je glasilo ‘Legendarni Stjepan Spajić’.
Odavno su se s legendarnošću Stjepana Spajića rečenoga Rođe pomirili svi Sigećani, Zagrepčani i Hrvati, prihvatili su njegovu samorazumljivu i neupitnu legendarnost i urbana mitologija i suvremena povijest, i malo ih je ostalo koji bi se na ovaj svečani dan usudili remetiti nacionalni pijetet i pitati po čemu je taj, kako ste rekli da se zove – da, Rođo – uopće poznat: zbog čega je dakle Stjepan Spajić zapravo tako legendaran?
- Zbog čega je legendaran?! - šokiran će ponoviti kakav živi svjedok povijesti, zaprepašteno gledajući mališana u mrvu prevelikom crnom dresu Hrvatskog dragovoljca, kako koncentrirano kopa nos pred crnom pločom sa slikom brkatog nekog mrguda. - Zbog čega je legendaran Stjepan Spajić?! Legendarni Rođo?!?
- E - odgovorit će radoznalo derište vadeći prst iz nosa.
Zapravo, dobro pitanje. Sjećam se, naime, i ja legendarnog Stjepana Spajića, ali ni uz najbolju volju ne mogu u pamćenje legendarnog Rođe dozvati ništa po čemu ljudi inače bivaju legendarni. Da, legendarni Stjepan Spajić bio je prije rata poznati kvartovski mesar i vlasnik mesnica ‘Rođo’, ali nema zapamćene neke legende o mesaru Rođi koji je, štajaznam, hranio gladne i siromašne. Da, legendarni Stjepan Spajić bio je Tuđmanov prijatelj i osnivač HDZ-a, ali nema njegova značajnijeg spomena ni u Tuđmanovim memoarima, ni u ljetopisima iz slavnih dana utemeljenja HDZ-a. Da, bio je hrvatski branitelj i sudionik Domovinskog rata, naravno da je bio, dobio je kasnije i nekakav orden, umirovljen u činu pukovnika – da, ‘legendarni pukovnik Stjepan Spajić’ – ali nitko živ ne pamti iz rata nijedno njegovo herojsko djelo, nije sam samcat oslobodio neko zapadnoslavonsko selo, ni goloruk iz neprijateljskog obruča izvukao sedamdeset ranjenih suboraca, nije ni u Oluji ubio neku srpsku babu.
Legendarni Stjepan Spajić, predložit će upućeni u njegovu legendarnost, bio je legendarni osnivač i doživotni predsjednik Hrvatskog dragovoljca, ali – provjerio sam – nije ni to: Dragovoljac je obični hrvatski drugoligaš, već godinama u donjem dijelu tablice, i nikad u povijesti nije bio ni prvak Hrvatske, a kamoli, štajaznam, osvajač Kupa UEFA, pa da bi njegov utemeljitelj danas bio tako široko legendaran. Naprotiv, ako je NK Hrvatski dragovoljac danas uopće poznat, poznat je isključivo i samo kao klub ‘legendarnog Stjepana Spajića’: niste, recimo, imali pojma da je postojao i prije legendarnog Rođe, kao NK Trnsko i NK Novi Zagreb.
Po čemu je onda – uporno ćemo onaj klinac i ja, kopajući nosove pred pločom legendarnog Stjepana Spajića – legendarni Rođo uopće legendaran? Eh, po čemu.
‘Mi ćemo uvijek biti etnički čisti klub! Dok sam ja predsjednik, kod mene Srbi neće igrati!’ Tom izjavom u intervjuu Globusu na kraju prve sezone Hrvatskog dragovoljca predsjednik Stjepan Spajić ušao je u legendu kao ‘čovjek iz naroda’, živopisni veseli brko ‘bez dlake na jeziku’, ‘pučki tribun’ koji ‘uveseljava narod’ i ‘naglas govori ono što se drugi ne usuđuju javno reći’, dovršeni ‘legendarni Rođo’ koji ‘nikoga ne ostavlja ravnodušnim’ i ‘bez kojega’ – saznat ćemo desetak godina kasnije iz potresnih nekrologa – ‘Hrvatska i HNL više nikada neće biti isti’. Samo, eto, svojim slavnim utopijskim projektom etnički čistog kluba legendarni je Stjepan Spajić ušao u legendu iz koje nikada više neće izaći.
‘U mom klubu neće igrati ni Srbi ni pederi, a Crnci mogu jedino ako su katolici!’ ponavljao je tih dana legendarni Rođo. ‘Kod mene će prije igrati Crnac ili neki katolik Poljak, nego Srbin!’ ponovio je tako i u jednom intervjuu za Stil, pa na Novoj TV objasnio: ‘Crnca bih uzeo ako je katoličke vjere. Budući da ne smijemo igrati u crnim dresovima, bilo bi dobro kada bismo imali barem crne igrače. Samo bismo im bijelom bojom nacrtali brojeve’, govorio je legendarni Rođo, dok se nešto manje legendarni voditelj Petar Vlahov pred kamerama gušio od smijeha. ‘Da ne štetimo međunarodnom ugledu Hrvatske, kupit ćemo dva ‘cvjetića’. Dva ‘ljiljana’, muslimana’, dosjetio se kasnije legendarni Rođo, pa šeretski dodao: ‘A tko zna, možda i nisu u Dragovoljcu svi Hrvati? Trebalo bi izvršiti pregled dok se tuširaju.’
‘Kad izađem iz uprave Hrvatskog dragovoljca, osnovat ću U-Dragovoljac!’ ljutito je vikao legendarni Rođo dok se nacija valjala od smijeha, i sve otada nicali su pod njim cijeli grozdovi šarenih mikrofona, a nacija nestrpljivo čekala što će reći legendarni Rođo. I nikad nije razočarao. ‘Što mislim o pederima? Ima Rođo škare za vas’, govorio je legendarni Rođo na nacionalnoj televiziji dok se voditelj držao za trbuh – ‘ne bi meni sin dugo bio peder!’ – a jednom prilikom, uvrijeđen otkrićem da i Nadan Vidošević ima status branitelja, javno mu je poručio: ‘A koga si ti ubio, Vidoševiću, ako si dragovoljac? Dragovoljci su ubijali i ubijat će, znate, ako bude potrebno, za Hrvatsku!’
Televizijske kamere legendarnog su predsjednika Dragovoljca tako 1997. uhvatile čak i na tribinama beogradskog Stadiona JNA, u prijenosu utakmice Partizan – Dinamo: legendarni Rođo spremno je u kameru podigao desnicu i salutirao ‘Sieg heil!’, a egzaltirani reporter HTV-a Drago Ćosić predstavio je poštovanim gledateljima ‘junaka koji je uspio doći danas u Beograd svojim automobilom zagrebačke registracije’. Sutradan, na pitanje novinara kako se osjećao kad je cijeli stadion vikao ‘Ustaše, ustaše!’, legendarni je Rođo odgovorio: ‘Odlično, cijeli stadion je navijao za nas!’ I opet su Hrvati masovno poumirali od smijeha. Toliko je zapravo tih godina hrvatski narod na pošalice legendarnog Rođe umirao od smijeha, da se od te demografske katastrofe nikad nije oporavio.
- I to je to? - izvadili smo prste iz nosa onaj radoznali mališan i ja.
- Da. Legendarni Rođo. Nema više takvih. Bez njega Hrvatska i HNL više nikada neće biti isti.
Stjepan Spajić, legendarni Rođo, naš Spajki, bio je – u najkraćemu – impresivni komad balvana, Ljubo Ćesić Rojs za siromašne, primitivni šoven i rasist suri prigradski, čija se narodska mudrost i duhovitost iscrpljivala na Srbima, Crncima, cvjetićima i pederima. Samo njegova kratka pamet i dugačak jezik, i baš ništa drugo, kvalificirali su ga u hrvatske mitove i legende. Nije on bio poput metnimo ‘kontroverznog’ Ćire, nekoć uspješnog trenera, a hijenskog lajavca, ili poput ‘kontroverznog’ Vrdoljaka, nekoć uspješnog režisera, a hijenskog lajavca: legendarni Rođo bio je samo brkati hijenski lajavac.
Imao je on, istina, u biografiji i tih, kako se reče, ‘kontroverznih’ epizoda – zajedno s Rojsom optužen je za izvlačenje tri milijuna kuna iz Ministarstva obrane za pokrivanje dugova Hrvatskog dragovoljca, a pravomoćno je osuđen i za namještanje utakmica – ali ničega od toga nema u legendi o legendarnom Stjepanu Spajiću Rođi. Ima samo Srba, Crnaca, cvjetića i pedera. I crnih ustaških dresova.
Drugdje negdje to ne bi bilo dovoljno ni za legendu među besposlenim pavijanima pred kvartovskom samoposlugom – tek bi onaj legendarni ‘Sieg heil!’ na Stadionu JNA bio možda dovoljan za legendu Bad Blue Boysa – ali za slavne Hrvate već je nekoliko hijenskih doskočica o Srbima i pederima vrijedno velike crne mramorne spomen-ploče, narodne legende i zlatnim slovima u nju uklesanog imena, lika i djela.
I malo što će sutrašnjim kulturnim antropolozima reći o izumrlom narodu Hrvata više od činjenice da im je Rođo bio legenda. Ako su zaista zbog takvih legendi umirali od smijeha, zaključit će znanost, moralo je to biti u teškim mukama.
Možda je stoga za sve bolje tako.
portalnovosti
