Čovjek se privikne na sve. Čak i na najodbojnija, najbolnija i najnepodnošljivija stanja. Tijekom vremena. Postupno jednostavno pristane nekoć neprihvatljivo prihvatiti kao normalno. Dugo je tomu tako. Otkad je svijeta i vijeka.

Tisućama godina prije novokomponiranog ”novog normalnog” eruptirao bi vulkan i spalio dio civilizacijskih stečevina, zatreslo bi se tlo i urušilo bi se dio gotike, romanike ili secesije, rijeka bi se izlila i potopila urode i ljude, svoj harač uzimale su i kuge i gripe, a i ludosti vjerskih nesuglasica.

Ljudi bi se isprva čudili i zgražali, a zatim bi se priviknuli, iznova izgradili drukčiji svijet pomaknut (naprijed ili unatrag) u odnosu na ono što su nekoć nazivali normalnim.

I uvijek bi se nešto razotkrilo, nekakva trulež kojom bismo a posteriori pokušavali objasniti nedokučive razloge, okidače kataklizmi.

Ponekad su, međutim, i truleži kataklizmičke, čak i daleko podmuklije od neke pošasti koja nam je u trenu posve promijenila svijet i ustaljenu njegovu paradigmu.
Trulež nas, naime, podmuklo postupno prilagođava na neprihvatljivo, zapravo monstruozno amoralno

Trulež nas, naime, podmuklo postupno prilagođava na neprihvatljivo, zapravo monstruozno amoralno.

Pa kad se dogodi, recimo, banijski potres, tek tad se zapitamo kako smo moralnim nakazama dopustili da nekažnjeno čine to što su činili, kako smo im dopustili da zavladaju, da nam zasjednu na grbače, vuku nas za nos, rugaju nam se?

Kako i zašto smo tako dugo mogli šutjeti? Pobogu!

Nije nimalo čudno da se mnogi sad pitaju što je gore od onog što nas je snašlo: potres i Covid-19, ili moralne nakaze koje vođene pohlepom već trideset godina ovaj prostor preinačuju u mračnu pozornicu vlastitih devijacija?

Na svaku nepravdu, neimaštinu, tugu, bijedu, propast, oni će vam reći: ”Bio je rat.”

Na svaki njihov ”sitni” lopovluk, ljudi, oni rezignirani (kojih je sve više) odmahnut će rukom i reći: ”Oni imaju moć, nitko im ne može ništa”.

Kao da je moć božanskom odlukom udijeljeno stanje u ovoj državi gdje u parodiji se združila održavotvorena religija i vlastodršci koji se rugaju temeljnim načelima kršćanstva.

Zato i imamo demokršćanina i župana potresom unakažena područja koji s jedne strane stradalima poručuje neka se manje griju kako ne bi potrošili previše električne energije (tko će to poplaćati?!), a s druge strane živi u državnoj kući premda posjeduje četiri vlastite.

U Požegi imamo demokršćane koji mlate žene, razmeću se ljubavnicama, gaze policajce, prijete ljudima zbog namještenih poslova.

Zato imamo državu u kojoj građani donacijama opremaju bolnice, dok te iste bolnice (poput one osječke) demokršćanskoj odvjetnici isplaćuju milijunske honorare za postupke koje je mogla voditi i bolnička pravna služba.

Davno smo zapravo, posve nesvjesni zašli u ”novo normalno”, u posve nenormalno.

Pitanje je samo: kad se dogodio prijelomni trenutak u kojem smo dignuli ruke od svega i zašutjeli? Jer ovo čemu svjedočimo samo je konačno iskrvarenje.
Nije nimalo čudno da se mnogi sad pitaju što je gore od onog što nas je snašlo: potres i Covid-19, ili moralne nakaze koje vođene pohlepom već trideset godina ovaj prostor preinačuju u mračnu pozornicu vlastitih devijacija?

Nisu nam cijela područja umrla ni zbog čega. Njihova ”usmrćivanja” su zločini počinjeni iz pohlepe bez kazne.

Mladi, pametni i obrazovani nam ne odlaze iz hira, nego zato što im je posve jasno da ovdje neće dobiti posao ako nisu nečiji, zato što znaju da ovdje kadija i tuži i sudi i sebi grabi.

Ovdje je parodija u kojoj ljudi na demokratskim izborima biraju neprestano iste mutne tipove, a isti ti ljudi, kad se dogodi nesreća, u pomoć priskaču i bolje i djelotvornije od države koja bi svima trebala biti majka. A nije, nego je poput žene koja mrzi i prezire vlastitu djecu.

Čak i ako se u neprestano nenormalnom ”novom normalnom” trudimo šaliti kako ne bismo poludjeli, pa kažemo: ”Ako Hrvatsku netko napadne, obranu će organizirati lovačka društva, a deset dana kasnije u sve će se uključiti Hrvatska vojska.”

Čak i ako je šaljivo, nije ništa manje gorko, manje sumanuto, manje gadljivo u spoznaji da će se i na ovoj, zemljotresnoj tragediji ponovno neki, zapravo bezlični, osrednji, ograničeni, amoralni i pohlepni, besramno obogatiti…

autograf