Majčica Zemlja kojoj dugujemo svoje postojanje iznjedrila je brojne stvari kojima pridajemo puno pažnje i koje smatramo vrlo vrijednima –hrana, ugljen, nafta, plin, minerali, plemeniti metali, ... Resursi su to i njihovi derivati koji pogone ljudsku pohlepu, koja je pak glavni resurs koji u okviru aktualnog sustava vrijednosti našu civilizaciju gura naprijed. Do spomenutih resursa dolazi se prekapajući i iskapajući milijune kubika zemlje uzimajući iz nje ono što nam treba, a samu zemlju odbacujemo kao nužno zlo, odlažući je negdje u stranu da nam ne smeta. Zato su se ljudi uvijek otimali za zemljom. Dok je ukupna populacija u porastu, spomenuti i nespomenuti resursi neminovno se smanjuju, troše se. A kada svi oni postanu elementi u tragovima, kada stane sve što je pogonjeno njima, što ćemo tada? Vjerojatno ponovno se okrenuti onoj istoj hrpi zemlje koju smo nekoć s prezirom odbacivali tražeći sada već iscrpljene resurse, znajući da je upravo ona, zemlja, naš najveći resurs kojeg imamo.

Manjak opipljivih resursa kojima ljudi pridaju vrijednost prikriva se izmišljanjem lažnih – u vidu zadužnica, mjenica, vrijednosnih papira i – dionica, kojima se nastoji nahraniti sve veća ljudska pohlepa. S ozirom da takvi resursi (njihova vrijednist) nisu stvarni, ne može se dozvoliti da se pažnja usmjeri na njihovu sadašnju vrijednost jer bi postalo jasno da se tu radi o običnim bezvrijednim papirićima. Zato se pažnja pohlepnika neprestano usmjerava na buduću potencijalnu vrijednost istih, uvijek samo buduću i nikada dohvatljivu vrijednost. I pojaviše se nekakavi analitičari koji daju svoja predviđanja u suštini kojih stoje ostvarena i očekivana dobit.

A današnji surovi korporativni kapitalizam ne priznaje ništa doli ubrzanog povećanja dobiti. Samo poslovanje s dobiti više nije dovoljno dobro. Ukoliko se u dvije uzastopne godine ostvari jednaka dobit, npr. jedne godine prijavi se dobit od milijun novčanih jedinica neke valute, a sljedeće opet dobit od milijun novčanih jedinica, to nije dobro. Nije došlo do povećanja dobiti, dobit je konstantna, brzina promjene dobiti jednaka je nuli, matematički – derivacija je jednaka nuli. Imati stabilno i profitabilno poslovanje u modernom korporativnom kapitalizmu zapravo je čista nula – bezvrijedno je. Komentari na burzi oprilike bi glasili: „Jesi vidio njihovo izvješće – dvije godine za redom milijun dobiti. Pa što si oni misle? Luzeri!“. Opće je poznato da konkurencija nikada ne spava (neprijatelj također).

Viša razina na ljestvici aktualnog sustava vrijednosti bila bi osigurati stalni porast dobiti - čovjek bi pomislio da bi to bila odlična stvar. To bi trebalo zadovoljiti apetite i najzahtjevnijim analitičarima koji u svojim izvješćima, u kojima se vode znanstvenom analizom, ali često i tehnikama Vidovitog Milana, objavljuju očekivanja i predviđanja prema kojima se ravnaju burzovni indeksi. Međutim ni tu nije kraj. Ni izbliza. Prijaviti jedne godine dobit od milijun novčanih jedinica, sljedeće godine dobit od milijun i sto, a godinu iza te milijun i dvjesto... čekaj malo, pa tu se dobit samo linearno povećava. To je ispod današnjih očekivanja koja se stavljaju pred tvrtke na burzama. Bogatstvo koje se povećava ne povećava se dovoljno brzo, tj. brzina porasta dobiti je konstantna, tj. a derivacija konstante je nula.

Derivacija je svetinja za korporacije koje se na burzama međusobno svakodnevno natječu jer mjera uspjeha postala je isključivo brzina povećanja njihove dobiti. Rast dobiti ne bi smio biti jednolik, već ubrzan - prirast dobiti mora svake godine biti sve veći. Sve ostalo smatra se neuspjehom. Jednoliko povećanje dobiti klasificira se kao stagnacija. Stagnacija tj. poslovanje s konstantnom dobiti smatra se nazadovanjem, dok poslovanje u uvjetima smanjene dobiti ravno je apsolutnoj katastrofi. O ostalim mogućnostima se ne isplati trošiti vijeme. Sada već u fazi poslovanja s konstantnom dobiti korporacije reagiraju 'promjenom poslovne prakse u području ljudskih resursa' – čitaj otkazima. Prinuđeni su jer rezove na kvaliteti proizvoda i usluga već su davno proveli – s ciljem povećanja dobiti naravno. Na kraju cijenu plati čovjek. Tipičan primjer do kuda je sve to stiglo jest usluge internet bankarstva koje se može interpretirati na način da klijenti banke zapravo plaćaju banci kako bi umjesto banke radili njihov posao.

Treba uzeti u obzir da utrka u gomilanju bogatstva traje od kada je čovjeka, a potvrdu da je u pitanju ubrzano gomilanje bogatstva možete pronaći u izjavama ljudi oko sebe. Sigurno ste barem jednom sudjelovali u razgovoru gdje je tema bila 'tempo života', 'manjak vremena za druženja' i sl. Cijelo to vrijeme čovjekova postojanja svaka generirana dobit nastala je trošenjem nekog resursa. Prati li se porijeklo dobiti, njezin iskonski početak uvijek će biti nekakav resurs koji se nepovratno utrošio. S obzirom da se nastoji ostvariti ubrzani rast dobiti to nužno za posljedicu ima i ubrzano smanjenje resursa. To je ubrzano gibanje prema kraju – slijedi krah. Slom ovog sustava mahnitog gomilanja uglavnom virtualnog bogatstva iskazanog burzovnim indeksima i nekakvim brojevima na ekranima bankomata, bogatstva iza kojeg ne stoji nikakav ekvivalent u smislu realnog resursa. Nastupit će kaos i jedino uporište u pokušaju uspostavljanja novog sustava bit će ponovno – zemlja.

Što nas dovodi na početak priče. Svi koji žive u stanovima, koji su poduzetnici ili rade za poduzetnika i žive isključivo od od dobiti ili plaće kojom si priskrblju kruh na stolu neka razmisle – doći će trenutak u kojem više neće biti dobiti za vas. Imate li svoj komad zemlje u koji ćete zabosti motiku kako bi sebi osigurali nužno potrebni resurs - hranu? Jer drugih resursa uskoro više neće biti.

capitalism