"No, postavlja se pitanje gdje je u svemu tome antifašizam, ako se on poistovjećuje sa staljinizmom i komunizmom, premda je broj članova partije u Crvenoj armiji, drugim antifašističkim pokretima i pokretima otpora u Europi iznosio svega nekoliko postotaka. Može li se danas bez antifašizma razgovarati o demokratskoj Europi i Europskoj uniji?"


Zapadna Europa se u 20. stoljeću morala suočiti sa veoma opasnim totalitarnim režimom - nacizmom/fašizmom, dok je Istočna Europa proživjela strahote i nacizma i staljinizma. Situacija se 90-ih godina, nakon pada Berlinskog zida, dodatno zakomplicirala, kada se počelo javno govoriti i pisati o zločinima koji su počinjeni i na strani komunizma. Tako su se u Europi početkom 21. stoljeća sukobile dvije kulture sjećanja. Jedna formirana u zemljama EU-a, i druga koju su u Uniju unijele nove članice - bivše socijalističke zemlje. Velika sučeljavanja u politici sjećanja dodatno su ojačala posljednjih godina, kada je EU dao jasno do znanja da je SSSR (Rusija), zajedno s nacističkom Njemačkom, imenovan »odgovornim« za Drugi svjetski rat.

Europski parlament je 19. rujna ove godine usvojio Rezoluciju o važnosti europske memorije za budućnost Europe. Za nju je glasalo 535 europarlamentaraca (uključujući socijaldemokrate), 66 je bilo protiv, a 52 su bila suzdržana. Tim dokumentom, između ostalog, osuđuje se uporaba simbola komunizma i pritom nalaže uklanjanje spomenika koji u mnogim europskim zemljama slave oslobođenje Crvene armije, izjednačujući na taj način komunizam s nacizmom. Time se Europski parlament priklonio politici »institucionalnog antikomunizma« koji se već godinama prakticira u Poljskoj, Mađarskoj, baltičkim i još nekim državama.


Kompleksna istina


Prvo što zaslužuje pozornost, jest ona odredba Rezolucije koja glasi: »Parlament naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine, poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja«. Pritom nije zgorega prisjetiti se Rezolucije tog istog Parlamenta od 2. travnja 2009. godine (deset godina ranije), u kojoj na jednom mjestu piše: »Službena politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi trebala biti nametnuta putem većinskih odluka parlamenata, jer parlament ne može donositi zakone o prošlosti«. Zašto se u Rezoluciji EP-a, primjerice, ne spominje 1937. godina, kada je tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije lord Halifax, tijekom posjeta Hitleru, izjavio: »Njemačka je tvrđava/bastion Europe u borbi protiv staljinizma«, otvoreno iskazujući simpatije i podršku Hitlerovim ekspanzionističkim ambicijama. Pritom nedostaje još jedan važan datum »europske memorije«, onaj od 29. rujna 1938. godine, kada su nacistička Njemačka, Velika Britanija, Francuska i fašistička Italija potpisale Münchenski sporazum, koji je omogućio Hitlerovu aneksiju čeških Sudeta. U toj prigodi, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, lord Halifax, šalje poruku svom ruskom kolegi Litvinovu: »Obuzdajte čehoslovačke komuniste da ne prave nikakve probleme za vrijeme ulaska nacista u Sudete«. Münchenski sporazum je ostao u »europskoj memoriji« zapamćen kao loš primjer »pomirenja«, jer je omogućio nacističkoj Njemačkoj da teritorijalno i vojno ojača i time stekne potrebnu sigurnost u provedbi osvajačkih planova.

No, istina je mnogo kompleksnija. Nakon potpisivanja Pakta Molotov-Ribbentrop, Poljsku je prvo napala nacistička Njemačka, a odmah zatim SSSR. Nakon Poljske, Sovjeti kreću na Finsku, Rumunjsku i na kraju okupiraju baltičke zemlje. I to je dio »europske memorije«, jednako tako kao i činjenica da je Staljin tih godina, to povjesničari najbolje znaju, htio sklopiti antinacistički savez s Velikom Britanijom i Francuskom. One su tada odbile sovjetski prijedlog za savezom jer su smatrale da je boljševizam veća opasnost za Europu od nacizma. Naravno, i to je dio veoma složene »europske memorije« koju ne možemo prikazati u crno-bijeloj slici.

Nadalje, u Rezoluciji EP-a nalazimo još jednu zanimljivu odredbu: »Parlament poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim«. U kakvom je suglasju ova odredba s principom nemiješanja države u područje znanosti za što se desetljećima zalagao EU? Kako će taj zadatak iz Rezolucije odraditi one europske vlade koje ne prihvaćaju liberalno demokratsku Europu? No, ima još jedan dio Rezolucije koji zaslužuje komentar: »Parlament napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava«. Ako govorimo o potrebi uvažavanja »europske memorije« u cjelini, može li se izbrisati uloga Crvene armije u Drugom svjetskom ratu koja je odigrala ključnu ulogu u slamanju nacizma i fašizma? Prema podacima vojnih stručnjaka i povjesničara, njemačke vojne snage su na bojištima protiv SSSR-a imale oko 80 posto ukupnih gubitaka.

U Rezoluciji se nadalje ističe da je »Rusija i dalje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njen razvoj u demokratskoj državi i dalje biti ometen sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastave prikrivati zločine komunističkog režima«. Europski parlament je u pravu kada tvrdi da je »Rusija najveća žrtva komunističkog totalitarizma«, no ona je istovremeno bila i najveća žrtva nacizma s više od 20 milijuna poginulih? Na žalost, nakon pada nacizma i fašizma, pola Europe moralo je pričekati još 50-ak godina da se oslobodi od još jednog totalitarnog sustava koji je također počinio mnoge zločine. Sve je to istina koja pripada »europskom sjećanju«, koja se ne može prikazati u crno-bijeloj slici. Stoga ne bi trebalo biti ničega spornog oko osuđivanja svih zločina totalitarnih režima, nacizma, staljinizma, komunizma, fašizma... Svi su oni, svatko na svoj način, iz različitih ideoloških pobuda i političkih programa, počinili razne zločine, genocide, organizirali koncentracijske logore, gulage.


Što s antifašizmom?


No, postavlja se pitanje gdje je u svemu tome antifašizam, ako se on poistovjećuje sa staljinizmom i komunizmom, premda je broj članova partije u Crvenoj armiji, drugim antifašističkim pokretima i pokretima otpora u Europi iznosio svega nekoliko postotaka. Može li se danas bez antifašizma razgovarati o demokratskoj Europi i Europskoj uniji? Ovo je dobra prigoda prisjetiti se svečane sjednice Europskog parlamenta od 9. svibnja 2005. godine u povodu obilježavanja 60. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, kada je proces revizije europske povijesti već bio u punom zamahu. Tada je Jean-Claude Juncker, budući predsjednik Europske komisije, u svome govoru između ostalog naglasio:

»Danas živi svjedoci ove grozne ere kontinentalne povijesti nestaju. Stoga je dužnost pamćenja od apsolutnog značaja... Nikad ne smijemo na nju zaboraviti. (Pljesak). Pritom mislim i na vojnike Crvene armije. Koliko uništenih života među Rusima, koji su za slobodu Europe žrtvovali 27 milijuna poginulih! Ne trebam osjećati veliku ljubav prema širokoj i vječnoj Rusiji, da bih znao prepoznati da je ova država dostojna Europe (Pljesak). Baltičke države, čiji ulazak u EU želim pozdraviti, i za koje bih želio reći koliko smo ponosni što ih imamo sa sobom. One su bile prisilno uključene u zajednicu (SSSR) kojoj ne pripadaju. Ti su narodi, koji su iz nesreće ušli u sramotu, pretrpjeli više nego svi ostali Europljani (Pljesak)«.

Francis Wurtz, francuski europarlamentarac, obratio se svojim kolegama sljedećim riječima:

»Gospodine predsjedniče, sviđa mi se nastup predsjednika Junkera kao i neke kasnije intervencije koje su u suprotnosti sa zabrinjavajućim sadržajem Nacrta rezolucije koja nam je predstavljena u ime parlamentarne većine, povodom 60. godišnjice nacističke kapitulacije. Uvjeren sam da većina političkih skupina zastupljenih u našem Parlamentu ima osjećaj nelagode čitajući ovaj revizionistički tekst. Kad se institucija poput naše prisjeti ovog događaja u Europi i današnjem svijetu, koji je utemeljen na pobjedi svih saveznika: SAD-a, Britanije i Sovjeta - koalicije protiv Hitlera, svaka riječ ima svoju posebnu težinu. U tekstu su mnogi očekivali da će pročitati rečenicu »8. svibnja 1945. bio je dan oslobođenja za Europu«. Zašto ne, pa to je istina? Bio je to dan kada je sovjetska armija dala svoj odlučujući doprinos«.

Poljski europarlamentarac Maciej Marian Giertych, pripadnik konzervativno-nacionalističke političke opcije, obratio se prisutnima riječima koje su mnoge iznenadile:

»Drugi svjetski rat je izbio u rujnu 1939. godine, kada su Njemačka i Sovjetski Savez napali i okupirali moju zemlju – Poljsku. Ova podjela Poljske rezultat je Pakta Molotov-Ribbentrop, koji je tjedan ranije potpisan u Moskvi«. Nakon toga je Giertych naglasio: »Od 1941. godine među našim saveznicima u ratu protiv Njemačke bio je i Sovjetski Savez. Priznajemo ulogu koju je Rusija odigrala u porazu nacističke Njemačke i ogroman gubitak ljudskih života koji je zemlja pretrpjela u ovoj okolnosti«. I jedno i drugo je povijesna istina. Danas, na žalost, više ne možemo čuti ovako razborite, objektivne i odgovorne nastupe iz redova politike.

A Józef Pinior, poljski europarlamentarac (socijaldemokrat), obratio se prisutnima ovim riječima:

»Dame i gospodo, čak i ako postoje neki ključni trenuci u našem kolektivnom sjećanju koji nam omogućuju da se ujedinimo u izgradnji političke zajednice, svaki od europskih naroda pamti 20. stoljeće sa svog stajališta. Razlog tome je što su naše države i narodi doživjeli različite povijesne i političke događaje. No, postoji element koji nas ujedinjuje, jer se svi sjećamo žrtava rata i borbe za slobodu i demokraciju. Sjećanje na te činjenice pruža osnovu za naš zajednički europski identitet. Danas se prisjećamo žrtava nacističkog terora u zemljama koje je okupirao Treći Reich. Također odajemo počast žrtvama holokausta, genocida počinjenog nad Židovima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata, što predstavlja zločin bez usporedbe u ljudskoj povijesti. Prisjećamo se pobjede savezničkih nacija nad Trećim Reichom, posebno ulogu koju su Sjedinjene Države imale u oslobađanju Europe. Svi se sjećamo vojnika koji su umrli kako bi oslobodili svijet od nacizma i 14 milijuna vojnika koji su se borili u Crvenoj armiji. Sjećamo se gubitaka koje su pretrpjele sve strane u Drugom svjetskom ratu, kao i one koje su bile žrtve Staljina«.

Veoma zanimljiv govor imao je i Wojciek Roszkowski, poljski europarlamentarac u ime svoje političke grupacije u EP-u:

»Pojedine su nacije imale vrlo različita iskustva iz Drugog svjetskog rata, pa je današnja rasprava možda najvažnija rasprava o europskom identitetu koja se vodi godinama. Ako se iskreno želimo ujediniti u jedinstvenu europsku duhovnu zajednicu, svi se moramo potruditi da postignemo potpuno razumijevanje povijesnih iskustava europskih naroda«.

Raspravi se pridružio i talijanski europarlamentarac Giusto Catania:

»Osmog svibnja 1945. godine, datum je koji označava kraj Drugog svjetskog rata, ali i kraj fašističke i nacističke diktature u Europi. Na taj se datum Europa oslobodila čitavog spektra autoritarizama. Taj datum predstavlja i početak Europe koja teži miru i socijalnoj pravdi. Europa je oslobođena zahvaljujući antifašistima koji su izgradili institucionalne i moralne temelje ove Europe. Europu su oslobodili i oni koji su se borili u Staljingradu. Oslobađale su je američke i kanadske savezničke postrojbe zajedno sa sovjetskom armijom. Taj se datum može smatrati temeljnim kamenom na kojemu je izgrađena nova Europa. Nažalost, ova stranica povijesti prečesto je predmet revizionističkih napada, a ova današnja rasprava također je pokrenuta s konkretnim revizionističkim namjerama. Ona pruža lošu uslugu obilježavanju oslobođenja Europe, nejasno miješajući 8. svibnja 1945. godine i zločine staljinizma. Želim biti do kraja jasan. Moja politička grupacija i ja osobno nemamo nikakvih problema u osudi ​​staljinizma i strahota koje je on prouzročio. No u ovoj debati, vidim želimo oživjeti Nolteovu teoriju koja pokušava izjednačiti nacizam i komunizam, a ne samo staljinizam. Moramo biti pravedni prema vrijednostima mira i socijalne pravde u ovom stoljeću, koje potkopavaju ne samo staljinizam, već i kolonijalizam, imperijalizam i neoliberalizam. Stoga se s pravom postavlja pitanje: Koja je zapravo politička poruka Rezolucije EU o komunizmu kao ekvivalentu nacizmu? Ako doista želimo ujedinjenu Europu, onda se s povijesnim pamćenjem tako ne radi«, zaključio je europarlamentarac Catania.


Društvo bez katarze


To je samo kratki osvrt na pojedine stavove i ocjene pojedinih uglednih ljudi u europskoj politici, koji su reagirali na takav pristup »europskoj memoriji«, prilikom izjednačavanja zločina nacizma i komunizma. Pitanje je kako će ova Rezolucija biti prihvaćena u Hrvatskoj, koja je stečevine antifašizma ugradila u svoj Ustav? Umjesto zaključka, možemo citirati prof. dr. Vjerana Katunarića, uglednog hrvatskog sociologa što o tome misli:

»Hrvatsko društvo je društvo travestije, zaborava, relativne istine, sljepila sadašnjosti, ponavljanja pogrešaka prošlosti, međuoptužbi, a ne društvo dijaloga. Takvo društvo ne može imati ni svoju katarzu ni moralnu ravnotežu, nego se gubi u međusobnim optužbama i ideološkom gregarizmu«. Drugim riječima, Hrvatska na žalost još nije spremna suočiti se s prošlošću, jer politika ne zna kvalitetno oblikovati kolektivna sjećanja na ustaštvo, komunizam, antifašizam... uključujući zločine koji su u proteklom razdoblju počinjeni na obje strane. U nas i dalje nakon više od 70 godina, za neke su antifašisti, partizani i komunisti jedno te isto. Drugi nastoje antikomuniste poistovjetiti s ustašama itd. Sve dok bude tako, naša će neosviještena prošlost i dalje produbljivati podjele među građanima, blokirati razvoj društva i biti dijelom aktualne stranačke politike, a ne povijesti.

novilist