Još za vrijeme studiranja sam prolupao, zbog prvog ukazanja istine u iluziju moga života. Shvatih da me ne voli. Niti ja njega. I da se naganjamo noževima po stanu. Izronilo zlo u obojici. Šizofrenija u njegovim genima proradila i u njemu. A u meni D mol. Našli mi roditelji oproštajno pismo, pa me brzo na psihijatriju. Dijagnoza Depresija. Postavila ju psihijatrica O. Odmah mi dala na znanje kako me ne liječi od homoseksualnosti, jer to službeno nije više bolest. Stoga me liječila samo od depresije, ambulantno nekoliko puta tjedno. Nisam htio ostati u bolnici. Uplašila me derutnost odjela, ala baraka 5 B. Liječila me mjesecima. Napričah se ja njoj i o mami i o tati, o babi i didi, o partneru, o studiranju, o težini bivanja homoseksualcem i pravoslavcem. Recitirao joj Jesenjina. Pričao o bolu, strahu, tuzi, besmislu svega i praznini koju osjećam. Ona meni pričala o postavljanju pločica u kupatilu i groznim majstorima. Učestalo pogledavala na ručni sat. No doktor je doktor, neoboriv autoritet u mojoj glavi. Koja se još uvijek divila i strahopoštovala bijele kute. Tako sam odgojem naučen, plave kute mojih roditelja su bijele kute doživljavale kao male bogove. I nikada se nisu usudili preispitati njihovu individualnu stručnost i humanost. Mama je doživjela svoj prvi AHA moment kada se moja višemjesečna doktorica nije mogla sjetiti tko sam ja. Kada je mama došla, bez mene, pitati ju kako sam ja? A meni je često znala doći misao tko je tu kod koga na seansi. Uz hrpu farmako i psihoterapije izlječila me od depresije, odnosno meni je bilo dosta. I napokon sam počeo uživati u životu. Vozio bicikl i rolao se po cijelom gradu. Otišao na more, vratio se. Sa podsmjehom me pitala da li sam se rolao i po stepenicama. Nisam ništa kužio, naivan i iskren. I rekoh joj ne. Kupih joj cvijet i pohvalih joj se kako sam našao prekrasnu cvjetarnu. A ona meni da se kaže cvjećarna. Da li sam kod lektora ili psihijatra? U Rijeci se kaže cvjetarna, ja sam riječki student. Nije uspjela skužiti kako odlazim u drugu krajnost – maniju. Tja nije psihijatrija egzaktna znanost. A i nema doktorica kristalnu kuglu pa da vidi, kako je znala mojim priprostim roditeljima reći. Kod depresije tlačiš sebe, a kod manije sve oko sebe. Depresivni Ja nije izlazio iz kuće, nije se htio družiti niti pričati sa ikim. Tjeskoban i nemiran. Jeo je puno, gledao TV i spavao. Nije se tuširao, ništa ga nije zanimalo. Bio je u samosažaljenju i patnji. Paklu. Maničan Ja se rolao, izlazio, pričao sa svima. Direktno i iskreno. Lickao se i oblačio par puta na dan. Kitio se bižuterijom. Trošio novce i poklanjao stvari. Energično radio na 100 stvari. Ofarbao kuću. Uživao! Raj. Na kraju dobih dijagnozu BIP – bipolarni poremećaj. I lijepi željezni krevet u peterokrevetnoj sobi psihijatrijskog odjela bolnice maloga grada. Milina. Teško ozdravljaš u takvim uvjetima. Samo te šopaju tabletama, kao gusku. I to je to. Spavaš, jedeš, tuširaš se, nuždaš i tabletiraš. Za cjeli odjel jedan wc za muške, jedan za ženske, kao i tuš kada. Skoro antikvitetna. I pušiš k'o turčin. I ako imaš sreće, kao ja, roditelji i obitelj i prijatelji ti donose hranu. Splačine bolničke su na rubu jestivosti. Vjerojatno za psihijatrijski odjel stavljaju najgore od najgoreg. Luđaci, i onako nemaju pojma šta jedu. Nikakvih aktivnosti nema, niti grupnih terapija. Prepušten si samom sebi i ubijanju vremena. Naveče nas nakljukaju, i spavamo k'o bebe. Nedobog da im poremetiš mir dok gledaju TV u noćnoj smjeni i spavaju dok su „dežurni“. Jednom nas novajlija agresivno istjerao u po' noći iz sobe, i ja mirotvorac samo lagano pokucah na prozorsko okno bolničarskih odaja. Izleti on i opali novajliju jastukom u glavu. Potjera nas sve u sobu i nakljuka. Dolaze novaci u svakakvom stanju. Ima i depresivnih i maničnih i psihotičnih i izluđenih raznoraznim drogama. I seljaka i građana. I obrazovanih i neukih. Muških i ženskih. Ima i ljudi koji su došli malo odmoriti živce od veće ludnice koja ih čeka doma. Ima i branitelja sa PTSP-om i onih koji ganjaju mirovinu. Raznoliko društvo. Istovjetno onom vanka, samo za razliku od izvanjskih luđaka mi se bar trudimo ozdraviti, odnosno prilagoditi se normalnom ludilu. Prekoračili smo granicu društveno prihvatljivog ludila. I liječimo se kako bi postali normalno ludi, poput dide koji unuci kaže jebla ti mater svoju baš si lijepa. Poput supruga koji svojoj supruzi brani druženje sa vlastitom sestrom. Poput korporativnih managera koji mobinguju zaposlenike, pa se smiruju travom i dižu kokom. I dan danas znam reći kako sam na psihijatriji upoznao puno više zdravijih ljudi nego u korporacijama i na ulici. Većinom smo svi bili emotivci, hipersenzibilci i nismo se znali nositi sa današnjim svijetom. I um nam je pobjegao u bolest, jer je duša vidjela istinu. I nije ju mogla podnijeti. Na Istoku vele kako nam treba samo duhovni učitelj. Da izlječi cjelokupno naše biće, dok zapadna medicina liječi samo bolest. Čovjekovo biće i ne vidi. Opasne po okolinu zaključavaju u samicu, sa rešetkama. Vrata im imaju mali stakleni prozor, pa ih gledamo. Kao životinje u ZOO. Jedan od zaključanih bio je „padobranac“, skakao je sa kreveta na pod. I tako cjeli dan. Novake većinom puste par sati da vide kako se ponašaju u novoj sredini. I sukladno tomu ih kljukaju. Radi pogađanja prave terapije to jest od učestalih eksperimenata šakama raznoraznih tableta na kraju su me i otrovali. A gledali me svaki dan u vizitama, malim i velikim. Preznojavao se i iznojavao danima, a oni vele ljeto je. Vruće. Nema klime, pa se znoji. Je, je, kako da ne. Cjeli madrac natopljen mnome od ljetne vrućine. I da nije bilo vriske i plača mame mi, sada bi vjerojatno bio na nekom drugom svijetu, boljem od ovoga. I još ju je drski bolničar ušutkivao, ono što se dereš ženo. Dobro da i njoj nisu tabletice i košuljicu i krevetić željezni dali. A kada su skužili da je vrag odnio šalu i da će im mladi apsolvent na vječna lovišta, ustrčali se svi, od medicinske braće i sestara do svih dr. med. spec. ovoga i onoga. Gore dole. Gledali me kao vanzemaljca. Sve preglede sam obavio u roku odmah. Snimalo mi sve od glave do palca. Non stop infuzija. Ovaj doktor, onaj doktor. Skinuli me sa svih tableta i postali ljubazni i brižni. Obilazili me svaki tren. I onaj najgori bolničar postao najbolji. I donosio mi ručak u krevet. A ja lud, pa ne kužim. Bar su tako svi mislili. A u biti uživao sam u slijedu događaja i njihovim uznemirenim, a kao znamo što radimo, facama. Možda su se bojali da ću ih tužiti kada ozdravim. Šarada je trajala danima kao i moja povišena temperatura, koju nikako i ničime nisu mogli skinuti, niti joj naći uzroka. Tako piše i u otpusnom pismu. Moja dugogodišnja doktorica opće prakse, kojoj je mama išla po recepte za tablete jer na odjelu ih nisu imali, se snabdjevala kako je to sve uopće moguće. I da mi moraju skinuti temperaturu. Divna žena, prvenstveno ljudsko biće onda doktorica. Malo je takvih. Hvala ti doktorice! Navodno mi i bubrezi i jetra zatajili. U kritičnoj noći odlučivanja o to be or not to be na ovome svijetu, doživio sam uzdizanje. Bio sam u Raju. Bezobličan i bezbojan, proziran poput zraka i dio nečega većega, svjestan sebe i proživljenog, i cjeline. Jednota svega. Nisam bio ja, ali opet sam bio ja. I neopisivo miran i blažen. Nije bio ni dan ni noć. Nije bilo ni prostora ni vremena. I nisam prošao kroz tunel. Kada sam se probudio u željeznom krevetu nosilo me blaženstvo i mir, danima. Znao sam kako to nisam sanjao niti je bilo zbog naglog skidanja sa tableta, bolesti i moje ludosti. Nikome nisam pričao o tome, ipak sam na psihijatriji. Kada sam izašao iz bolnice, podjelio sam to iskustvo sa svojom doktoricom opće prakse, jer sam znao da će njena duša to prepoznati. I prepoznala je. Da ne griješim dušu, bilo je i par krasnih sestara i tehničara. Samo je problem ove države što se dobri uguše u septičkoj jami neradnika neljudi. Ego triperaša. Čistačice su bile zakon. One kuže sve. I šale se sa svima, podižu duh. Ne šiba ih ego doktora, ni kompleksi tehničara/sestara. Na hodniku pred sobom doktorice O. upoznah mladu curku, Martinu. Lijepa i tužna. Dolazila mi svaki dan u bolnicu, sa kavom u termosici. Družili se. I nakon bolnice. Liječila ju doktorica O. bezuspješno godinama, a priznati si nije htjela. Niti ju poslati dalje. U Zagreb, kod boljeg doktora. Ne kužim to, ako ne uspijevaš nešto, pa šalji dalje. O životu se tu radi, mladom. Na kraju se Martina ubila. I nitko nije odgovoran. Nosiš li ju doktorice na duši? Da li si možda slučajem prošla pokraj njenog groba? Si mogla gledati njeno lice na spomeniku joj? Osjećaš li išta? Martina je voljela pušiti fine cigarete. Svaki put zapalim jednu na njenom grobu. Svjestan kako nije tu. I što reći, provedoh cijelo vruće ljeto na odjelu psihijatrije maloga grada. Preživjeh ja sve to. I nagledah se strave i užasa. I izgubljenih duša. I uvjerih se u onu staru-pomozi si pa će ti i Bog pomoći. I odlučim si pomoći i izađoh. U tzv. normalni svijet. Stabilan i relativno zdrav. Na kontrole sam dolazio redovno. Uspostavili mi novu farmakoterapiju. I bilo mi dobro. Sa 25 kg više. Jedna od nuspojava svemoguće tablete. Koju mi je HZZO morao posebno odobriti, kako mi roditelji ne bi bankrotirali kupujući iste. Pričah tako jednom doktorici O. kako ću ići u Njemačku kod prijateljice. A ona meni o pa vi to niste više homoseksualac, znači to je bila samo prolazna faza. Dovoljno sam bio pri zdravoj pameti pa joj rekoh, a jel vi možete malo sada biti lezba? Kakva prolazna faza, od kako znam za sebe znam da sam gay, ali si to nisam htio priznati godinama. I borio se protiv toga, i lomio se, i mučio se, sve dok nisam počeo prihvaćati taj dio sebe. I o tome sam joj pričao nebrojeno puta. I to je bio jedan od uzroka moje depresije. Toliko o njenoj moći slušanja sa razumjevanjem. I ona bi trebala meni pomoći?! Zbogom doktorice O.
