Postoje mnogi gradovi u koje mogu otići, a samo je jedan onaj u koji ću se vratiti. Vratila sam se u suncem obasjan Slavonski Brod i već razgovaram s Katicom Stjepanović. Malo je Brođana koji bar jednom nisu čuli tko je Katica, mlada plesačica i trenerica ŠPK Astre, koju je zajedno sa kolegama Ivom Kekez, Andrejom Vološčukom i Petrom Obrovcem osnovala krajem 2013 godine, te time ostvarila svoj san.
Ples je bio vaša strast od najranije dobi, već sa pet godina, ta se ljubav vidjela. Počeli ste ritmikom, koju ste zamijenili akrobatskim rock' n' rollom. Možete li meni kao laiku objasniti razliku između te dvije vrste plesa, te navesti razlog zbog čega ste se odlučili upravo na akrobatski rock'n' roll ?
S obzirom da sam od malih nogu bila poprilično živahno dijete i uvijek skakala po kući. U moje vrijeme su Backstreat boys i Spice girls bili aktualni, zamišljala bi kako plešem s njima na nekom koncertu i smišljala svoje koreografije. Roditelji su kod mene prepoznali ljubav prema plesu i glazbi i odlučili me upisati na ritmiku. Tako sam nekoliko godina plesala u grupi s djevojčicama koje su bile moje dobi, a nekada smo sudjelovali i sa starijim curama u njihovim koreografijama u kratkim dijelovima. Sve je to bilo divno i krasno, dok se u našem razredu održao nastup akrobatskog rock'n'roll-a kada sam se doslovno raspametila, brza glazba, puno skakanja i prekrasni kostimi. Otišla sam na prvi trening, sa mnom je išao moj tadašnji najbolji prijatelj Krešo s kojim sam u konačnici i plesala. Akrobatski rock'n'roll je sportski, natjecateljski oblik plesa, iznimno zahtjevan kako fizički tako i psihički. Najprepoznatljivije značajke akrobatskog rock'n'roll-a su “kickovi“, plesne figure i akrobacije (dizanja,skokovi,rotacije,bacanja). Današnji rock'n'roll fokusiran je na što atraktivnije elemente, bilo da se radi o plesu ili o akrobacijama. Pleše se u parovima ili formacijama (ženske/miješane). Često se uvjerim u činjenicu, tko je jednom zaplesao akrobatski i nakon nekoliko godina nepleseanja kada čuje glazbu, ruke same krenu u gore u stranu (osnovna figura s rukama), a noge krenu raditi kickove.
Na mnogobrojnim natjecanjima osvojili ste dosta medalja i priznanja, ali vjerujem da imate upravo ono priznanje koje vam je srcu najdraže, voljela bih kada bi ste ga podijelili s nama.
Teško je izdvojiti bilo koju od njih, već nekoliko godina su mi najdraže medalje početnika, jer u tom trenutku shvatiš da se njihov i vaš trud isplatio. Vidjeti izraz iznenađenja, osmijeh, suze, smijeh u isto vrijeme na njima je nešto neopisivo. Prošle godine su Gabrijela i Fabijan na Svjetskom kupu u Švedskoj osvojili srebro. Bio je to do tada, nakon rezultata ženske formacije Xtreme na međunarodnim natjecanjima najveći uspjeh za Astru. Gabrijela i Fabijan su plesali predzadnju rundu u finalu natjecanja, a rezultati za par se dobiju odmah nakon izvedbe koreografije. S obzirom da je sustav "štekao" oni su na pozornici čekali preko 4 minute svoje rezultat, dok sam ja gore na tribinama čekala s grčem u želucu. U tom trenutku smo znali da imamo minimalno 6. mjesto u finalu, ali naravno da smo se negdje u dubini srca nadali medalji. Moram priznati najgore 4 minute u mom životu, trajale su kao godine. U glavi kaos i ludnica, srce hoće iskočiti, gledati njih dvoje same na pozornici, a ne mogu biti uz njih i isčekivanje rezultata na ekranu, već je i publika postala nervozna. I onda se na velikom video zidu pojavili bodovi i rezultat, 2. mjesto!!! Ni sama ne znam kako sam sišla s tribina, znam samo da sam skakala i vrištala kao luda dok sam došla do njih. Poslije njih je plesao još jedan par u finalu, nesrtpljivo smo čekali i njihove rezultate, postojala je mogućnost da se oni po bodovima "uguraju" na drugo mjesto, ali za nas bi opet ostala brončana medalja. Na sreću to se nije dogodilo, srebro je ostalo naše. Poplava osjećaja i dojmova nije se slegla nekoliko dana. Pozivi i poruke su stizale na sve strane. Tako da bi ovo možda bilo ipak srcu najdraže iskustvo.
Prošle godine ste čak izabrani i za trenericu godine, što samo po sebi već sve govori, a ono što mene zanima je, za koliko ste članova trenutno odgovorni i kako se uspijete svima jednako posvetiti ?
S obzirom da radimo na nekoliko lokacija u gradu, na svu sreću trenutno imam četiri prekrasne trenerice koje zajedno sa mnom vode brigu o djeci. Svaka od njih je posebna po svom načinu rada na svoj jedinstven način. Sebe bih možda izdvojila kao "najglasniju". Ponekad mi roditelji znaju reći, čujemo te s parkinga ispred dvorane. Djeca zajedno sa mnom na glas broje korake i bodre jedna drugu za vrijeme treninga. Na treningu je većinom veselo i "ludnica". Naravno ima i trenutaka kada se previše opuste pa ta galama poprimi drugačiji ton, ali brzo se dovedu u red. Trudimo se gldati na svako dijete jednako, ne dopuštamo si miljenike iz bilo kojih razloga. Jer ja osobno iz svog djetinjstva vučem neka ružna sjećanja gdje se određenoj djeci davalo više pažnje na osnovi roditelja. Možda si ponekad nesvjesno dopustim da neki par ili formacija dobije više pažnje na treningu jer primijetnim da su drugi imali loš dan pa im treba predah
Po vašim iskustvima zanima li ples više djevojčice ili dječake?
U našem gradu definitivno djevojčice više zanima ples. Iako se ne možemo požaliti, ove godine se upisao i veliki broj dječaka na tečaj. U drugim gradovima je puno više dječaka, nevezano samo za akrobatski rock'n'roll. Nudi se više vrsta plesa koji su možda privlačniji dečkima kao na primjer breakdance i slično.
ŠPK „Astra“ broji članove raznih životnih dobi, najmlađi su već od četiri godine. Kako je raditi s tako malenom djecom i može li se u tako ranoj dobi već prepoznati plesni potencijali?
Imamo i mlađih članova od 4 godine. Djeca dođu na trening, probaju i oni koji mogu pratiti, ostanu. Prije dvije godine su se upisale djevojčice koje su tada imale pune tri godine i dan danas plešu, već su bile na međunarodnim natjecanjima sa svoijim partnerima i osvojili svoje prve medalje, a uskoro će i u Hrvatskoj ići na natjecanja (kada budu imali dovoljno godina). S najmlađim članovima su treninzi najzanimljiviji, oni su puni doživljaja iz vrtića i koriste svaku priliku kako bi nam to ispričali. Moram priznati da smo jako zadovoljni i najmlađima što se tiče načina rada, njihovog truda i zalaganja. Shvaćaju ozbiljno svoje treninge i nastupe i roditelji su velika podrška. Djeca su puna mašte kada se rade nove koreografije pa im dopuštamo da sudjeluju u stvaranju nove.
Kada bi se sada ja sa svojih trideset odlučila na akrobatski rock' n ' roll kolike su mi šanse? Da li je to vrsta plesa koja se mora njegovati od malih nogu ili se u nju i naknadno može priključiti ?
U pravilu ne postoji dobna granica i ne bi trebala postojati jer je ples jedinstven jezik za sve uzraste, jezike, rase i uključivanje u ples svakoga će opustiti, zabaviti, povezati s nekim i nečim novim te proširiti vidike. Kada govorimo o profesionalnom i natjecateljskom bavljenju akrobatskim rock'n' roll-om, ali i bilo kojim sportom, trebamo se osvrnuti na osnovne motoričke sposobnosti koje se razvijaju već u predškolskoj dobi, a to su: koordinacija, ravnoteža, opća preciznost, opća snaga, izdržljivost, fleksibilnost te brzina reakcije na zvučne i vizualne podražaje. Stupanj razvijenosti ovih motoričkih sposobnosti će odrediti jeste li Vi spremni za natjecateljski oblik akrobatskog rock 'n' roll-a. Ovdje je važno napomenuti da je najznačajnija motorička sposobnost djeteta koordinacija, koja ima određene senzibilne faze razvoja te najznačajniju u kojoj je moguć najveći utjecaj na razvoj u razdoblju od 6. do 12. godine. Ovo je samo pokazatelj da se predškolska, a pogotovo školska djeca, već u nižim razredima osnovne škole, trebaju uključiti na nekakvu sportsku aktivnost kako bi pravovremeno utjecali na razvoj koordinacije, ali i ostalih bitnih motoričkih sposobnosti koje će naposljetku imati utjecaj na njihov budući život, a posebice na zdravlje.
Zbog prirode vašeg posla mnogo ste putovale. Koje bi ste putovanje izdvojili kao najzanimljivije i po čemu ga pamtite?
Teška odluka moram priznati. Svako putovanje obilježi nekoliko ludih i nezaboravnih događaja. U ovom slučaju ću izdvojiti moje prvo samostalno putovanje u Italiju. Prvi put sam sama organizirala putovanje za 16 osoba, od kojih je bilo više od pola maloljetnika. Trebala sam voditi računa o doslovno svemu. Bilo je trenutaka kada sam mislila da nisam normalna što pristajem na takvu odgovornost za tako veliki broj plesača. Ali kada sam osjetila koliko cure vjeruju u mene, ništa nije bio problem. Dogovorila sam prijevoz i smještaj i potrudila se oko sponzora da se roditeljima okalšaju putni troškovi. Cijelim putem sam zapravo bila u strahu jer sam controlfreak i opterećivala se pitanjima kako, što i zamišljala valjda najgore moguće situacije u glavi. Međutim sve je bilo u najboljem redu, cure su bile super. Odgovorne i savjesne tokom cijelog puta i boravka u Italiji 4 dana. Razgledavali smo Rimini i San Marino, zabavili se na plaži, a uz to sve postigli i odličan rezultat plasirajući se u polufinale Svjetskog kupa osvojivši 8. mjesto.
Kao promatrača najviše me fasciniraju akrobacije izvođene u zraku, prilikom kojih sam vas mogla i vidjeti. Recite mi koliko je važno povjerenje između partnera prilikom izvođenja takvih radnji?
Najvažnija stvar između partnera je upravo povjerenje. Teško je uopće zamisliti da nema povjerenja između plesnih partnera. Sigurnost koju morate imati da će vas druga osoba sigurno dočekati iz zraka je nešto što se ne događa preko noći. Znam često reći da svom partneru Andreju vjerujem više nego samoj sebi. Što god se do sada dogodilo za vrijeme akrobacija, uvijek me sigurno dočekao, bez obzira da li sam ja u svojoj izvedbi pogriješila, on je predvidio ishod i našao način kako me uhvatiti pri doskakanju iz akrobacije.
Djelujete mi kao osoba koja se ne odmara, stoga sam sasvim sigurna da već imate bogat plan za budućnost. Imate li u planu neko natjecanje u narednom periodu ?
Natjecanja su već krenula za 2017. godinu, bili smo već na dva natjecanja u Zagrebu i na međunarodnom natjecanju u Tešnju. Do ljeta nas čekaju još 6 natjecanja u Hrvatskoj od koji treba izdvojiti Prvenstvo Hrvatske u Zaprešiću u svibnju. I nekoliko međunarodnih natjecanja odnosno Svjetskih kupova za mlađe juniore i starije juniore.
Kao dizajnerica odjeće nisam mogla ne zapaziti na vama divne sjajne kostime koji su sastavni dio vašeg posla, zanima me koliko su udobni i koliko vam je izgled važan na sceni ?
Kostimi su jako udobni, kao druga koža. Uski su jer plesači moraju biti izrazito pokretljivi za vrijeme izvedbe koreografije. Gledamo uvijek uzeti neke teme za formacije, jer dobivaju bodove i na općem dojmu, kako je kostim usklađen s glazbom i koreografijom, pa ideje pronalazimo u filmovima i sl. Za parove je puno jednostavnije smisliti kostim, više se posvećujemo sitnim detaljima koje onda dodano uljepšaju kostime. Dok kod formacija mora biti jedan uočljiv detalj kako bi mamio poglede s tribina, odakle ih suci i ocjenjuju.
Za kraj nam recite tko je Katica Stjepanović privatno.
Privatno nisam puno drugačija od "poslovnog" iako svoj posao ne shvaćam kao posao. Imam tu sreću da se u životu bavim s onim što volim. Dosta sam temperamenta i sa mnom je dosta teško moram priznati. Ili sam super sretna ili super tužna, nema sredine. Nisam osoba koja izgovara riječ "svejedno" u bilo kojem kontekstu. Okružena sam ljudima koje cijenim , volim i kojima vjerujem. Prije bih se često inatila i borila se s vjetrenjačama, umori se čovjek od takvog načina života, zapostavi one bitne stvari. Sada se na vrijeme mičem od ljudi koji mi donosne negativnu energiju, a svoje vrijeme i energiju ulažem i posvećujem onima koje najviše volim, a to su obitelj, dečko i članovi kluba, za sve ostale nema vremena u mom životu, jer ono što najviše cijenim je vrijeme provedeno s dragim ljudima, jer se sve ostalo može nadoknaditi.
Ono s čim bi završila svakako bi bila rečenica, da mi se pleše. Meni se pleše kada vidim kako to Katica čini, a vjerujem da i na vas djeluje jednako inspirativno. Zaplešimooo
Ples je bio vaša strast od najranije dobi, već sa pet godina, ta se ljubav vidjela. Počeli ste ritmikom, koju ste zamijenili akrobatskim rock' n' rollom. Možete li meni kao laiku objasniti razliku između te dvije vrste plesa, te navesti razlog zbog čega ste se odlučili upravo na akrobatski rock'n' roll ?
S obzirom da sam od malih nogu bila poprilično živahno dijete i uvijek skakala po kući. U moje vrijeme su Backstreat boys i Spice girls bili aktualni, zamišljala bi kako plešem s njima na nekom koncertu i smišljala svoje koreografije. Roditelji su kod mene prepoznali ljubav prema plesu i glazbi i odlučili me upisati na ritmiku. Tako sam nekoliko godina plesala u grupi s djevojčicama koje su bile moje dobi, a nekada smo sudjelovali i sa starijim curama u njihovim koreografijama u kratkim dijelovima. Sve je to bilo divno i krasno, dok se u našem razredu održao nastup akrobatskog rock'n'roll-a kada sam se doslovno raspametila, brza glazba, puno skakanja i prekrasni kostimi. Otišla sam na prvi trening, sa mnom je išao moj tadašnji najbolji prijatelj Krešo s kojim sam u konačnici i plesala. Akrobatski rock'n'roll je sportski, natjecateljski oblik plesa, iznimno zahtjevan kako fizički tako i psihički. Najprepoznatljivije značajke akrobatskog rock'n'roll-a su “kickovi“, plesne figure i akrobacije (dizanja,skokovi,rotacije,bacanja). Današnji rock'n'roll fokusiran je na što atraktivnije elemente, bilo da se radi o plesu ili o akrobacijama. Pleše se u parovima ili formacijama (ženske/miješane). Često se uvjerim u činjenicu, tko je jednom zaplesao akrobatski i nakon nekoliko godina nepleseanja kada čuje glazbu, ruke same krenu u gore u stranu (osnovna figura s rukama), a noge krenu raditi kickove.
Na mnogobrojnim natjecanjima osvojili ste dosta medalja i priznanja, ali vjerujem da imate upravo ono priznanje koje vam je srcu najdraže, voljela bih kada bi ste ga podijelili s nama.
Teško je izdvojiti bilo koju od njih, već nekoliko godina su mi najdraže medalje početnika, jer u tom trenutku shvatiš da se njihov i vaš trud isplatio. Vidjeti izraz iznenađenja, osmijeh, suze, smijeh u isto vrijeme na njima je nešto neopisivo. Prošle godine su Gabrijela i Fabijan na Svjetskom kupu u Švedskoj osvojili srebro. Bio je to do tada, nakon rezultata ženske formacije Xtreme na međunarodnim natjecanjima najveći uspjeh za Astru. Gabrijela i Fabijan su plesali predzadnju rundu u finalu natjecanja, a rezultati za par se dobiju odmah nakon izvedbe koreografije. S obzirom da je sustav "štekao" oni su na pozornici čekali preko 4 minute svoje rezultat, dok sam ja gore na tribinama čekala s grčem u želucu. U tom trenutku smo znali da imamo minimalno 6. mjesto u finalu, ali naravno da smo se negdje u dubini srca nadali medalji. Moram priznati najgore 4 minute u mom životu, trajale su kao godine. U glavi kaos i ludnica, srce hoće iskočiti, gledati njih dvoje same na pozornici, a ne mogu biti uz njih i isčekivanje rezultata na ekranu, već je i publika postala nervozna. I onda se na velikom video zidu pojavili bodovi i rezultat, 2. mjesto!!! Ni sama ne znam kako sam sišla s tribina, znam samo da sam skakala i vrištala kao luda dok sam došla do njih. Poslije njih je plesao još jedan par u finalu, nesrtpljivo smo čekali i njihove rezultate, postojala je mogućnost da se oni po bodovima "uguraju" na drugo mjesto, ali za nas bi opet ostala brončana medalja. Na sreću to se nije dogodilo, srebro je ostalo naše. Poplava osjećaja i dojmova nije se slegla nekoliko dana. Pozivi i poruke su stizale na sve strane. Tako da bi ovo možda bilo ipak srcu najdraže iskustvo.
Prošle godine ste čak izabrani i za trenericu godine, što samo po sebi već sve govori, a ono što mene zanima je, za koliko ste članova trenutno odgovorni i kako se uspijete svima jednako posvetiti ?
S obzirom da radimo na nekoliko lokacija u gradu, na svu sreću trenutno imam četiri prekrasne trenerice koje zajedno sa mnom vode brigu o djeci. Svaka od njih je posebna po svom načinu rada na svoj jedinstven način. Sebe bih možda izdvojila kao "najglasniju". Ponekad mi roditelji znaju reći, čujemo te s parkinga ispred dvorane. Djeca zajedno sa mnom na glas broje korake i bodre jedna drugu za vrijeme treninga. Na treningu je većinom veselo i "ludnica". Naravno ima i trenutaka kada se previše opuste pa ta galama poprimi drugačiji ton, ali brzo se dovedu u red. Trudimo se gldati na svako dijete jednako, ne dopuštamo si miljenike iz bilo kojih razloga. Jer ja osobno iz svog djetinjstva vučem neka ružna sjećanja gdje se određenoj djeci davalo više pažnje na osnovi roditelja. Možda si ponekad nesvjesno dopustim da neki par ili formacija dobije više pažnje na treningu jer primijetnim da su drugi imali loš dan pa im treba predah
Po vašim iskustvima zanima li ples više djevojčice ili dječake?
U našem gradu definitivno djevojčice više zanima ples. Iako se ne možemo požaliti, ove godine se upisao i veliki broj dječaka na tečaj. U drugim gradovima je puno više dječaka, nevezano samo za akrobatski rock'n'roll. Nudi se više vrsta plesa koji su možda privlačniji dečkima kao na primjer breakdance i slično.
ŠPK „Astra“ broji članove raznih životnih dobi, najmlađi su već od četiri godine. Kako je raditi s tako malenom djecom i može li se u tako ranoj dobi već prepoznati plesni potencijali?
Imamo i mlađih članova od 4 godine. Djeca dođu na trening, probaju i oni koji mogu pratiti, ostanu. Prije dvije godine su se upisale djevojčice koje su tada imale pune tri godine i dan danas plešu, već su bile na međunarodnim natjecanjima sa svoijim partnerima i osvojili svoje prve medalje, a uskoro će i u Hrvatskoj ići na natjecanja (kada budu imali dovoljno godina). S najmlađim članovima su treninzi najzanimljiviji, oni su puni doživljaja iz vrtića i koriste svaku priliku kako bi nam to ispričali. Moram priznati da smo jako zadovoljni i najmlađima što se tiče načina rada, njihovog truda i zalaganja. Shvaćaju ozbiljno svoje treninge i nastupe i roditelji su velika podrška. Djeca su puna mašte kada se rade nove koreografije pa im dopuštamo da sudjeluju u stvaranju nove.
Kada bi se sada ja sa svojih trideset odlučila na akrobatski rock' n ' roll kolike su mi šanse? Da li je to vrsta plesa koja se mora njegovati od malih nogu ili se u nju i naknadno može priključiti ?
U pravilu ne postoji dobna granica i ne bi trebala postojati jer je ples jedinstven jezik za sve uzraste, jezike, rase i uključivanje u ples svakoga će opustiti, zabaviti, povezati s nekim i nečim novim te proširiti vidike. Kada govorimo o profesionalnom i natjecateljskom bavljenju akrobatskim rock'n' roll-om, ali i bilo kojim sportom, trebamo se osvrnuti na osnovne motoričke sposobnosti koje se razvijaju već u predškolskoj dobi, a to su: koordinacija, ravnoteža, opća preciznost, opća snaga, izdržljivost, fleksibilnost te brzina reakcije na zvučne i vizualne podražaje. Stupanj razvijenosti ovih motoričkih sposobnosti će odrediti jeste li Vi spremni za natjecateljski oblik akrobatskog rock 'n' roll-a. Ovdje je važno napomenuti da je najznačajnija motorička sposobnost djeteta koordinacija, koja ima određene senzibilne faze razvoja te najznačajniju u kojoj je moguć najveći utjecaj na razvoj u razdoblju od 6. do 12. godine. Ovo je samo pokazatelj da se predškolska, a pogotovo školska djeca, već u nižim razredima osnovne škole, trebaju uključiti na nekakvu sportsku aktivnost kako bi pravovremeno utjecali na razvoj koordinacije, ali i ostalih bitnih motoričkih sposobnosti koje će naposljetku imati utjecaj na njihov budući život, a posebice na zdravlje.
Zbog prirode vašeg posla mnogo ste putovale. Koje bi ste putovanje izdvojili kao najzanimljivije i po čemu ga pamtite?
Teška odluka moram priznati. Svako putovanje obilježi nekoliko ludih i nezaboravnih događaja. U ovom slučaju ću izdvojiti moje prvo samostalno putovanje u Italiju. Prvi put sam sama organizirala putovanje za 16 osoba, od kojih je bilo više od pola maloljetnika. Trebala sam voditi računa o doslovno svemu. Bilo je trenutaka kada sam mislila da nisam normalna što pristajem na takvu odgovornost za tako veliki broj plesača. Ali kada sam osjetila koliko cure vjeruju u mene, ništa nije bio problem. Dogovorila sam prijevoz i smještaj i potrudila se oko sponzora da se roditeljima okalšaju putni troškovi. Cijelim putem sam zapravo bila u strahu jer sam controlfreak i opterećivala se pitanjima kako, što i zamišljala valjda najgore moguće situacije u glavi. Međutim sve je bilo u najboljem redu, cure su bile super. Odgovorne i savjesne tokom cijelog puta i boravka u Italiji 4 dana. Razgledavali smo Rimini i San Marino, zabavili se na plaži, a uz to sve postigli i odličan rezultat plasirajući se u polufinale Svjetskog kupa osvojivši 8. mjesto.
Kao promatrača najviše me fasciniraju akrobacije izvođene u zraku, prilikom kojih sam vas mogla i vidjeti. Recite mi koliko je važno povjerenje između partnera prilikom izvođenja takvih radnji?
Najvažnija stvar između partnera je upravo povjerenje. Teško je uopće zamisliti da nema povjerenja između plesnih partnera. Sigurnost koju morate imati da će vas druga osoba sigurno dočekati iz zraka je nešto što se ne događa preko noći. Znam često reći da svom partneru Andreju vjerujem više nego samoj sebi. Što god se do sada dogodilo za vrijeme akrobacija, uvijek me sigurno dočekao, bez obzira da li sam ja u svojoj izvedbi pogriješila, on je predvidio ishod i našao način kako me uhvatiti pri doskakanju iz akrobacije.
Djelujete mi kao osoba koja se ne odmara, stoga sam sasvim sigurna da već imate bogat plan za budućnost. Imate li u planu neko natjecanje u narednom periodu ?
Natjecanja su već krenula za 2017. godinu, bili smo već na dva natjecanja u Zagrebu i na međunarodnom natjecanju u Tešnju. Do ljeta nas čekaju još 6 natjecanja u Hrvatskoj od koji treba izdvojiti Prvenstvo Hrvatske u Zaprešiću u svibnju. I nekoliko međunarodnih natjecanja odnosno Svjetskih kupova za mlađe juniore i starije juniore.
Kao dizajnerica odjeće nisam mogla ne zapaziti na vama divne sjajne kostime koji su sastavni dio vašeg posla, zanima me koliko su udobni i koliko vam je izgled važan na sceni ?
Kostimi su jako udobni, kao druga koža. Uski su jer plesači moraju biti izrazito pokretljivi za vrijeme izvedbe koreografije. Gledamo uvijek uzeti neke teme za formacije, jer dobivaju bodove i na općem dojmu, kako je kostim usklađen s glazbom i koreografijom, pa ideje pronalazimo u filmovima i sl. Za parove je puno jednostavnije smisliti kostim, više se posvećujemo sitnim detaljima koje onda dodano uljepšaju kostime. Dok kod formacija mora biti jedan uočljiv detalj kako bi mamio poglede s tribina, odakle ih suci i ocjenjuju.
Za kraj nam recite tko je Katica Stjepanović privatno.
Privatno nisam puno drugačija od "poslovnog" iako svoj posao ne shvaćam kao posao. Imam tu sreću da se u životu bavim s onim što volim. Dosta sam temperamenta i sa mnom je dosta teško moram priznati. Ili sam super sretna ili super tužna, nema sredine. Nisam osoba koja izgovara riječ "svejedno" u bilo kojem kontekstu. Okružena sam ljudima koje cijenim , volim i kojima vjerujem. Prije bih se često inatila i borila se s vjetrenjačama, umori se čovjek od takvog načina života, zapostavi one bitne stvari. Sada se na vrijeme mičem od ljudi koji mi donosne negativnu energiju, a svoje vrijeme i energiju ulažem i posvećujem onima koje najviše volim, a to su obitelj, dečko i članovi kluba, za sve ostale nema vremena u mom životu, jer ono što najviše cijenim je vrijeme provedeno s dragim ljudima, jer se sve ostalo može nadoknaditi.
Ono s čim bi završila svakako bi bila rečenica, da mi se pleše. Meni se pleše kada vidim kako to Katica čini, a vjerujem da i na vas djeluje jednako inspirativno. Zaplešimooo
