Vani vrijeme postaje gore, a dani su kraći. Samim time ni posao nije lakši. Dani nekada budu teški, a nekad prođu labavo. Dok većina Šveda i dalje radi kilavo.

Razmišljanje o novcu mi ne donosi zadovoljstvo, jer još uvijek trošim samo na nužno. S jednom iznimkom, kupio sam si sluške. Fine, crne, Panasonic bluetooth. Sad mogu nesmetano hodati po stanu i slušat glazbu da mi ne smeta žica kad hodam ili mlataram rukama. Uglavnom slušam instrumentale i vježbam. Našao sam super mjesto gdje mogu repati glasno, a da ne smetam ukućanima ili susjedima u zgradi. Nedaleko od Centruma i zgrade u kojoj stanujem je jezero Magelungen pa izađem na mol na plaži i repam. To, naravno, prakticiram vikendima kad sam slobodan. U jednoj takvoj situaciji su me primjetili i čuli lokalni joggeri. Očito sam im se svidio jer su mi mahali i pokazivali palac gore.

Uz joggere publika su mi i divlje patke kojima očito ne smeta moje glasno nabrajanje. A i bacim im nešto hrane pa me gledaju kao da razumiju. xD

U Brodu je, kako mi se čini, dolaskom zime još teža situacija. Padaju otkazi. Ljudi traže izlaz iz Hrvatske na sve moguće načine. Sve više mi dolaze u inbox poruke tipa: ”Kako si se snašao? , Jel ima posla gore?, Jel možeš šta srediti?” Svima isto odgovaram, trudim se bit strpljiv i pojasniti situaciju, a jos više cijenim pruženu mi priliku.

Zbog gužve koja se pojavljuje oko blagdana, već sam si kupio povratnu avionsku kartu za HR. Od tog trenutka mi se sve nekako pobrkalo. Pojavio se u meni jedan osjećaj koji sam već i zaboravio. Onaj osjećaj sto ga većina starije muške populacije zna iz JNA. Odbrojavanje dana do polaska kući. Eto danas je 028. Nisam prekrižio broj u kalendaru, ali u svakom trenutku znam koliko mi je još ostalo do povratka. Kao da ću kod kuće ostati zauvijek, a ne da se vraćam nazad već nakon par tjedana.

Veliki uspjeh sam ostvario i na polju djelovanja udruge, jer sam uspio organizirati snimanje pjesme za prevenciju ovisnosti. Projekt je u suradnji sa županijskim Zavodom za javno zdravstvo. Audio je snimljen na radiju 92+FM, a produkciju je odradio moj frend Mrlle. Video snimanje i videoprodukciju produkciju Mihael Đaković, i Mario Mamić iz Brloga. Textove Skam i Andrea, a uvijek vjeran pratitelj i mentalna pomoć, drag mi prijatelj, Mirko. Radionice i dalje vodi, šećer na kraju, moja Antonija. Njihov rad za mene ima neizmjernu vrijednost i ovim putem im se svima zahvaljujem. Super je što će promocija proći i na državnu televiziju. Naravno ja nisam tu da se kitim lovorikama i kupim zasluge, pa tako vjerojatno neću biti ni spomenut u cijeloj priči.

https://www.youtube.com/watch?v=wRHr_025TKs

Moje je zadovoljstvo u tome što je sve ipak prošlo kako treba i što mogu mirne duše pokrenuti postupak gašenja udruge nakon završetka projekta.

Nebo Stockholma cijedi snjeg i vodu,

oblaci sto lete brzo ko nikad u Brodu.

Tišina polumraka sam u svom brlogu,

pod našom dekicom sjećanje na ugodu.

Fokusiran na zvuk što mi živce reže,

oko vrata osjetim hladnog lanca veze.

Tvojih ruku toplina u sjećanju negdje.

svijet mi je malo, ništa sam bez tebe...

Prva strana medalje:


David protiv Golijata

”Cadimir Gadox , nije mi cilj polemizirati s osobom poput tebe,i odgovarat ti na privatna pitanja tipa gdje si bio neiskren prema meni... stojim iza toga da si duševno jako siromašan i da kupiš poene među nekim ljudima putem udruge u kojoj ne činiš onoliko koliko bi mogao.”
Nekad naprosto ne razumijem šta se desi u ljudima da postanu toliko ljuti. Koji je to prekidač koji okida na tuđu sreću, rad, Mercedes, vilu ili šta već. Jasno, ako postoji indicija da je materijalno stečeno nepoštenim načinom ili nematerijalno preko tuđe grbače, onda je ok. Ali ako je čovjek na mjestu, o čemu se ovaj puta radi, i zašto ?!

Lik je zatražio brisanje iz registra članova udruge koja ima preko 140 članova, na što sam ja zatražio razlog za brisanje, a to je bio pokretač lavine.

Ma nije da se opravdavam, i nemam se ja tu kome šta opravdavati, jer znam da sve što sam radio, radio sam srcem. Ali imam želju objasniti situaciju.

Pokušaj povezivanja mladih uživo umjesto da se ”dotipkavaju” preko fejsa. (Socijalizacija)

Pokušaj dovođenja rap kulturne scene pod svijetla reflektora gdje joj je i mjesto. (Kultura)

I pokušaj borbe protiv ovisnosti nakon suočavnja sa vlastitim problemom oko istog. (Prevencija)
-SKIP

Ali opet, nađe se jedan malograđanin i počinje pljuvati po svemu što sam radio i to od samog početka navodeći kako sam mogao više. I ne prihvaćajući činjenice da nije bilo više sredstava. Da su uvjeti za rad bili nikakvi, odnosno da sam se borio za prostor više od dvije godine. Jer je prostor mjesnog odbora Mali Pariz bio neadekvatan. Jer sam u isti prostor u dva navrata ušao nakon provale, a klinci iz naselja su pušili travu dok su se unutra odrzavala okupljanja SKIP-a. Ne mogu ja nikome zabraniti da u svoje slobodno vrijeme radi što želi, niti sam to pokušavao, pokušavao sam svima skrenuti paznju na štetnosti i pomoći nekima koji su mi se privatno javljali u problemu.

Isti taj koji me prozvao dokono sjedi kod kuće ne mičući guzicu ispred računala ili televizije, upravo u trenutku kad me proziva za isto, i na moje pozivanje da napravi više i bolje ne reagira. Optužen sam da je s udrugom moglo biti napravljeno mnogo više, a da ono što i jesam radio, da sam radio u svrhu samopromocije u politici. Pha! Jel itko od Vas, koji čitate, vidio mene negdje na sastancima nekakve političke stranke? Ili mene na plakatu kao kandidata za neko mjesto? Takve izjave su ničim potaknute i, još više, ni na čemu utemeljene. Zašto onda nije svaki onaj koji proziva napravio više ako se moglo? Ja smatram, da sam bio taj koji je bio voljan pratiti i podržati bilo čiji rad koji će donjeti nešto pozitivno u SB-u. I još uvijek jesam.

No kako se kaže ”za dobrim se diže” pa se ovaj puta diže iza mene. Znači li to da sam dobar ili da sam zaista malo učinio nebih znao. Ali mislim da tri Street Spektakla i barem 5 održanih koncerata pod mojom inicijativom nije malo za našu sredinu. Volje je, dakle, bilo. Tromost građana je ono što me tjera da udrugu zatvorim. Da Brođani nisu tromi, svi bi moji eventi i radionice izgledali drugačije i netko bi udrugu preuzeo još od prvog dana kada sam otplovio iz Broda.

To, nadam se, zna taj isti David koji zatvoren u svom svijetu smatra da me oblatio i omalovažavajući moj rad digao sebe. Da je napao Golijata i pobijedio.

Ali digao mi je jedino tlak. U trenutku verbalnog facebook sukoba počele su mi stizati poruke podrške svih onih zaraćenih strana repera, a sa kojima sam svima dobar. Preselio sam razgovor u inbox smatrajući da dva čovjeka koja imaju nešto raspraviti to trebaju riješiti u četiri oka, a ne da se prljavo rublje iznosi javno.

No stvari nisu postajale bolje. Pitao sam se čitavo vrijeme o čemu se radi i pokušavajući pročitati između redaka što zapravo muči mog sugovornika i došao do zaključka da je u pitanju čista malograđanština. On meni zamjera na tromosti što nisam napravio ’’ništa’’ od udruge, a on tromo sjedi i piše o tome na facebooku umjesto da napravi nešto sam. Kaže, nema vremena. A ima vremena promišljati o tome i naklapati u komentarima i inboxu cijelo jedno popodne. Nazivati me licemjerom nema nikakve logike, jer to nije moja mana iako mana imam. Također me nazvati duhovno siromašnom osobom nema nikakve logike, jer živim život punim plućima i posvećen sam svojoj obitelji, radu i kreativnosti.

Bez argumentna rasprava dovela je i do otvorenog vrijeđanja u porukama u kojima sam oslovljavan sa ”prijatelju”. U životu sam imao puno prijatelja i ulazio u puno rasprava, ali me nitko nije tako nazivao nakon uvreda. Svašta.

Nakon svega sam zaključio sljedeće.

Pod prvo, vrijedi ona dobra stara: ’’Besposlen pop jariće krsti’’. A drugo: ’’Ne vrijedi crtati slijepom i govoriti gluhom’’.