Za razliku od Karamarkovih ‘domoljubaca’ koji insistiraju na iskorjenjivanju ‘socijalističkog mentaliteta’, francuskim političarima je jasno da je preduvjet za gospodarski rast socijalno uključivo i pravedno društvo



Karamarkovi ‘domoljubni’ revolucionari ne posustaju u nametanju svog konzervativno-nacionalističkog sustava vrijednosti svim građanima. Temeljno ishodište navodno mu je Domovinski rat, pa svim silama dokazuju da je hrvatski narod prije toga vegetirao i jedva opstao. Utjehu ne mogu pronaći ni u NDH, jer ih se svako malo natjera da kroz zube procijede da je to bila marionetska i zločinačka, ali, eto, ipak i kakva-takva hrvatska država. Zbog tog hrvatskog predznaka i ustašama bi kao njezinim tvorcima progledali kroz prste strašne zločine koje su počinili i podaničko služenje njemačkim nacistima i talijanskim fašistima.

Takva dobrohotnost barem zasad ne prolazi u Europi i demokratskom svijetu, pa im nije preostalo drugo nego da posredno umanjuju ustaške zločine, izjednačavajući ih s partizanskim, a ustaški režim s poratnim komunističkim, osuđujući ih u jednom dahu kao totalitarističke. Kako se politička fraza o osudi obaju totalitarizama već olinjala, sada je se pokušava osnažiti izjednačavanjem NDH i Jugoslavije, njihova navodno jednako zločinačkog i pogubnog karaktera i tragičnih posljedica za hrvatski narod i njegove nacionalne interese. Uvjeravaju nas Karamarkovi ‘domoljupci’ da današnja moderna Hrvatska ne smije i neće baštiniti ništa iz razdoblja NDH i Jugoslavije: današnje i buduće generacije moraju se popeti na ramena branitelja iz Domovinskog rata, a sve njihove prethodnike zaboraviti i osuditi jer su redom bili totalitarno i zločinački nasađeni. Guranje Jugoslavije u isti koš s NDH dodatno će produbiti sukobe i podjele u društvu, ako ništa drugo, dat će novi vjetar u leđa ustašofilima, kao što im je izjednačavanje ustaških i partizanskih zločina širom otvorilo vrata da ‘ponosno’ iskorače na ulice i stadione i započnu osvajati javni prostor. Problem s Jugoslavijom i njezinim naslijeđem tim je veći jer je, unatoč tvrdnjama Karamarkovih ‘domoljubaca’, suvremena Hrvatska u mnogo čemu ustavno i zbiljski utemeljena na postignućima koje je dosegla kao dio jugoslavenske socijalističke federacije.

Njemačka povjesničarka Marie-Janine Čalić u svojoj knjizi ‘Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću’, koju je izdalo minhensko sveučilište u serijalu ‘Europska povijest u 20. stoljeću’, uvodno napominje da se povijest Jugoslavije ne može i ne smije promatrati samo kroz procese njezina nastajanja i raspada, nego kroz sve procese i sadržaje kroz koje je prolazila i koji su je ispunjavali i gurali naprijed sve do njezina sloma i nastanka novih država. Kirurški rez i odbacivanje njezina naslijeđa na smetlište povijesti praktički je nemoguće i u novonastalim državama i društvima jer ni njih u sadašnjim oblicima i formama ne bi bilo bez Jugoslavije. Odnosi se to i na Hrvatsku, i to ne samo kad je riječ o njezinim granicama ili antifašističkom pokretu koji je ugradila u svoj Ustav, nego i na primjerice proces industrijske i ukupne društvene modernizacije kroz koji je prošla kao sastavni dio jugoslavenske federacije i pod političkim vodstvom hrvatsko-jugoslavenskih komunista. Uostalom, odluku o mirnom iskoraku u višestranačku parlamentarnu demokraciju nisu donijeli Željko Reiner i Zlatko Hasanbegović nego reformirani hrvatski komunisti na svojem partijskom kongresu. Što god danas tvrdili, sjeme suverene i samostalne Hrvatske tada je posijano.

Nema sumnje da će Karamarkovi nacional-revolucionari sve učiniti da dokažu da Hrvatska danas nema i ne može išta imati s propalom Jugoslavijom, ali morat će se itekako pomučiti da radikalnije promijene naslijeđene sustave obrazovanja, zdravstva, kulture, sporta, pa i ekonomije, a pogotovo svijest ljudi o pravima koja su desetljećima konzumirali živeći u jednoj od jugoslavenskih federalnih jedinica. Gumicom se to ne može prebrisati, a ispiranje mozgova urodit će sve većim i žešćim otporima jer mnoga od tih prava i sloboda i danas su ljudima važniji od realnih i imaginarnih nacionalnih interesa. Nesuđeni ministar zdravstva Ante Ćorušić u izbornoj je kampanji već pokušao prodati priču o zabrani pobačaja jer je došlo vrijeme ukidanja naslijeđenih zakona, ali mu finta s mrskim socijalističkim naslijeđem nije prošla, kao što ne prolaze ni štosovi sa zdravstvenim ‘nadstandardom’ i sličnim ukidanjima prava i sloboda što su ljudima prirasli srcu dok su živjeli i radili u Jugoslaviji.

Desetljeće krize i recesije kroz koje Hrvatska još uvijek prolazi ide na ruku Karamarkovim ‘domoljupcima’ kad se danas obračunavaju s jugoslavenskim naslijeđem, jer se Hrvatska iz krize navodno ne može iskobeljati ponajprije zbog socijalističkog mentaliteta većine svojih građana. Ubiti Jugoslaviju u njima navodno je uvjet bez kojega se hrvatsko gospodarstvo i društvo neće i ne mogu razvijati i rasti. S druge strane, čak i ekonomski stručnjaci sve češće upozoravaju da se ekonomske reforme ne mogu promatrati i provoditi mimo društvenog okruženja jer su njegov sastavni dio i odraz odnosa koji u njemu vladaju.

Sažeto prenoseći sadržaj francuske razvojne strategije, Sandra Švaljek u svom tekstu na tportalu upravo ukazuje na to da se Francuska, za razliku od hrvatskih strategija u kojima se kao ciljevi definiraju smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u i slični makroekonomski ciljevi, odlučila da joj je glavni strateški cilj da postane zemlja u kojoj se najbolje živi. Pritom je Francuzima jasno da za to nije dovoljno definirati kako poboljšati stanje u ekonomiji, nego kako unaprijediti i poboljšati stanje u društvu. Ostvaruje li se taj glavni strateški cilj Francuzi će pratiti pomoću OECD-ova kompozitnog indeksa boljeg života, koji mjeri kvalitetu života u jedanaest područja, a to su stanovanje, dohodak, posao, život u zajednici, obrazovanje, ravnoteža između privatnog i profesionalnog života, okoliš, uključenost u rad organizacija civilnog društva, zdravlje, zadovoljstvo životom i sigurnost.

Osim ovog, Francuzi su odabrali još 32 cilja koja ne pripadaju samo području ekonomije nego se radi o područjima kao što su demokracija utemeljena na povjerenju, stvarna jednakost, poduzetna i štedljiva država, odgovoran rast, društvo otvoreno prema svijetu, gospodarstvo u pokretu te jasan i uključiv socijalni model. Sandra Švaljek dodaje: ‘Među ciljevima važno mjesto zauzimaju oni koji se tiču odnosa u društvu. Tu su, primjerice, jačanje međusobnog povjerenja među građanima, povećanje uključivanja građana u dobrovoljne aktivnosti u zajednici te smanjenje osjećaja diskriminacije povezane s etničkim podrijetlom. Također je prepoznat problem nepovjerenja u političare koji se manifestira u slabom odazivu građana na izbore, pa je jedan od ciljeva postići povećanje sudjelovanja na izborima sa sadašnjih 57 na 70 posto za deset godina. Posebna se pozornost pridaje socijalnoj uključenosti i smanjenju socijalnih razlika, stoga se među ciljevima nalazi smanjenje udjela osoba koje ostvaruju pravo na socijalnu skrb, snižavanje cijene socijalnih stanova te povećanje stope prelaska s povremenih poslova na stalni radni odnos.’

Francuskim političkim elitama je barem na papiru jasno da je stvaranje demokratičnog, socijalno uključivog i pravednog društva osnovni preduvjet za gospodarski rast. Naša vladajuća elita još nas uvijek uvjerava da će se Hrvatska i njezino gospodarstvo pokrenuti ekonomskim mjerama koje će osmisliti i do kraja godine pokrenuti Timov tim i paralelnim nametanjem novog sustava društvenih vrijednosti koje će nam u glave usaditi Karamarkovi ‘domoljupci’, brišući iz njih stvarne i izmišljene aveti iz jugoslavenske prošlosti. Umjesto njih, ucijepit će nam domoljubni sustav vrijednosti, ma što on značio – važno je samo da ima pečat Domovinskog rata koji će, naravno, i ovaj put lupati licencirani pripadnici HDZ-ove političke elite i njezinih satelita.




portalnovosti