JA .., ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka,  svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Jutros sam iz kutije s Anđeoskim kartama izvukla ovu kao misao vodilju za današnji dan.

Zajedništvo

„Svjesna sam važnosti ljudskog zajedništva kojem s radošću pridonosim.“

Prijateljstvo je bila tema jedne od mojih prvih kolumni objavljenih na ovom portalu, jer vrijednosti koje tumači taj pojam, skroz su visoko na ljestvici vrijednosti u mom životu. Osobe koje nazivamo kumovima su iznad toga (osim ako nisu), a da bih vam ispričala što mi i koliko znači uloga kume, moram se za početak vratiti nekoliko decenija u prošlost.

Kada smo se zaručnik i ja odlučili ženiti, njegovi roditelji su nam rekli kako će „stara kuma“ odrediti tko će od njezine obitelji biti kum na našem vjenčanju jer kumstvo između te dvije obitelji traje dulje od 150 godina pa nije kulturno da mi to prekidamo?! Taj dan smo nas dvoje, nakon pet godina „hodanja“ prvi puta čuli za te ljude. U to vrijeme nije bilo moderno suprotstavljati se roditeljima pogotovo ako vam oni odabiru goste i financiraju svadbu. Moj budući muž se tada ispričao svom prijatelju iz djetinjstva rekavši mu kako njihov dogovor o međusobnom kumovanju otpada. Ja sam bila nezaposlena dvadesetogodišnjakinja a moji roditelji su za ulogu „starog svata“ predložili bračni par - dobre susjede i tako svoje dugogodišnje prijateljstvo okrunili kumstvom. Bilo je to davno, u vrijeme dok je predsjednik SFRJ bolovao pa je radi obaveznih dežurstava planiranog kuma „s njegove strane“ zamijenio brat. Sa zamjenskim kumovima smo se vidjeli jedan puta na babinjama nakon rođenja prvog djeteta i povremeno na obiteljskim sahranama. Kakva svadba, takvi kumovi, takav brak!!!                                                                                                                                                                      Rat je raselio moje rođene kumove na istok ali uspijevamo živjeti ljudskost, odanost i neizmjernu ljubav do današnjeg dana. Dobro je odabrao moj pokojni otac jer sam od tih dobrih ljudi naučila koliko je divno u životu imati najbolje prijatelje svoje obitelji za najrođenije kumove! Kasnije smo se muž i ja dva puta kao svjedoci potpisali na vjenčanjima njegovih kolega koje u mislima zovem „kumovi šator“ i „kumovi šporet“ jer me, bez obzira na spoznaje o važnosti duhovnog rasta, (koji pomaže dizati prag tolerancije) redovno podsjete na ružne situacije koje stalno zaboravim zaboraviti.

Velika je čast kada te netko zamoli za kumstvo! Najveća u stvari! Neke osobe koje biramo za prijatelje poželimo vezati za sebe i svoju obitelj „jačim vezama“, želimo ih imati pokraj sebe kao rođenog brata ili sestru i tu uloga kume ili kuma nalazi svoju svrhu. Poznajem djevojku koju je cimerica&prijateljica s faxa zamolila da na krštenju drži svoju malu imenjakinju i to je uobičajeno, osim ako se radi te velike časti u 25-oj godini prvo i sama morate krstiti! Suština vrednovanja međusobnih odnosa kod izbora kumova, govori o tome koliko smo svjesni veličine zajedništva koje nas nadograđuje. Jedni drugima dajemo stvarnu i istinsku podršku kroz pošten i odgovoran stav! Postoje ljudi koje toliko volimo, da ih tretiramo kao članove obitelji bez obzira što nismo u krvnom srodstvu. U stvari, bliski smo sa njima kao sa roditeljima, braćom, sestrama, partnerima, svojom djecom, prijateljima ili rodbinom. Takvo zajedništvo otvara put i gradi odnos čije temelje ispunjava radost na samu pomisao o prošlom susretu i sreću radi idućega. Naravno da smo svi različiti i uvijek naglašavam koliko je upravo ta različitost jamac bogatstva naših životnih iskustava. Zajedništvom otvaramo put do harmonije koji nas vodi u najbolje situacije zadovoljstva svih nas koji sudjeluju u tom odnosu.

Velika je čast biti pozvan/a za kuma/u bez obzira da li smo se odabrali u djetinjstvu, vojsci, fakultetu,  na poslu, susjedstvu ili su nam ih izabrali roditelji. Prošli tjedan sam se vozila puno kilometara kako bih posjetila i zagrlila svoje najrođenije kumove kojima godine i narušeno zdravlje više ne dopuštaju daleka putovanja! Danas je rođendan mom drugom rođenom kumu i počašćena sam pozivom da sjedim za stolom uz slavljenikovu naj, naj, najužu obitelj. Neizmjerno blago je živjeti u blizini rođene kume koja je bliska sa mojom djecom i unucima koliko i ja jer im nesebično poklanja svoje vrijeme i ljubav. U životu je vrlo važno posjedovati stav zahvalnosti, a da bi smo ga izgradili najlakše je razmisliti bez čega se sutra ne bismo voljeli probuditi. Potrebno je samo prije spavanja zahvaliti Tvorcu na svemu onome što imamo a želimo to imati i sutra! Eto zašto se u molitvi uz rođene rođake redovito nađu i rođene kume i kumovi.

Postoje osobe koje nikada nisu zamoljene da nekome budu kumovi i to je u redu! Postoje i situacije kada nam poziv za kumovanje ne bude uzvraćen, nego kuma za svoje vjenčanje odabere neku drugu prijateljicu ili kumu kojoj je kumovala prije ili poslije nas, i to je u redu. Postoje formalna kumstva koja egzistiraju bez naknadne potrebe za izgradnjom bliskosti radi velike razlike u godinama, isključivosti, prezaposlenosti, fizičke udaljenosti ili nekog trećeg razloga, i to je u redu. Svi izgovori nam vrijede ali ipak, „nije kum dugme“ kaže stara narodna poslovica! Možda bih se i ja „pod stare dane“ kao Sara išla krstiti kada bi me netko, meni drag zamolio da im držim dijete na krštenju?!

Bez obzira da li se sa svojim kumovima razilazimo svjetonazorski, politički ili zbog trenutne materijalne situacije, ima stotinu tema oko kojih se možemo usuglasiti i družiti se češće i redovitije!

Moj pokojni otac je često ponavljao pošalicu iz vica koja kaže: „.. nije kum vol da će pojesti cijelo jaje“ a priča ide ovako: “ Bilo je poslijeratno vrijeme i vladala je glad. Siromašnu obitelj sa malom djecom je posjetio njihov kum. Za jelo nisu imali ništa osim kruha i jednog jajeta. Žena je skuhala to jedino jaje i stavila ispred kuma da ga počaste. Djeca su gladno zurila u kumov tanjur a njihov otac je rekao:  “ .. djeco, nije kum vol da će pojest' cijelo jaje!“