Paradoks branitelja

branitelji šarorašiDugo već promišljam dotaknuti se ili ne osjetljive teme branitelja u Savskoj. Osjetljiva tema, osjetljiva populacija. Reći će mi mlad si i balav, nemaš pojma o čemu pričaš, i postaviti pitanje svih pitanja – o kojem pitanju se radi, saznat ćete u trećem odlomku. Ali evo, svejedno se ohrabrih podijeliti neka svoja razmišljanja, jer dojma sam da nas možda ima još koji slično razmišljaju. A možda se i varam.

Kako god bilo, moja generacija ratnih devedesetih završavala je osnovnu školu, dakle tada smo stvarno bili balavci. Gledajući sada unatrag, za sebe se čak usudim reći da tada nisam ni izbliza pojmio ozbiljnost hrvatske stvarnosti i opasnosti vremena u kojem sam trebao imati bezbrižno djetinjstvo. Prisjećajući se djetinjstva primijetih da su mi jedino sjećanja na ratne godine u kronološkom kaosu, a sjećanja prije i poslije tih godina su u kakvom takvom očekivanom poretku. Potisnuta sjećanja, što li već. Valjda me zato ponesu emocije na Škorine stihove: „sve ćemo vratit al jedno nikad ne, uspomene što su nam nestale’. Uspomene iz naših života koje smo devedesetih mogli imati i koje su mogle biti drugačije, ljepše, da su nas mirno pustili iz Jugoslavije. No nisu. Dakle, tijekom Domovinskog rata bio sam klinac, učenik osnovne škole koju smo u to vrijeme u našem gradu dijelom pohađali u podrumu jedne kuće u Brodskom naselju u kojem sam odrastao, a dijelom smo bili izmješteni. Kao i svi klinci tada, bio sam nošen patriotizmom i valovima emocija koje su dominirale tih godina. Skupljao sam gelere po naselju, brojao koliko sekundi prolazi od zvuka ispaljivanja granata s Motajice do zlokobnog zvižduka prije udara i eksplozije. Sjećam se brojnih noći provedenih u improviziranom skloništu u kući, u naknadno iskopanom plitkom podrumu ispod stepenica. Sjećam se koliko se krhkom činila kuća kada bi se zatresla pri eksplozijama avionskih bombi (tzv. krmača), kako smo svi plakali zbog tragedije na Jelasu, kao i obilaska biciklo kratera koji su iza takvih bombi ostajali. I sjećam se jurnjave biciklom kući uz zvuk sirena za opću opasnost. Sjećam se da je u vremenu nakon što je pala bosanska Posavina zajedno s nama u kući živjelo i još trideset i troje mojih rođaka koji su izbjegli pred neprijateljskom vojskom. Svi redom i rodom iz Odžačkog kraja, jer odatle vučem korijene i po ocu i po majci. U razgovoru sa mojim bakama i djedovima saznao sam da mi je djed po ocu prošao Križni put. Baka po majci prvog je muža vrlo skoro po vjenčanju izgubila u Posavskoj Mahali (Vlaška Mala), inače poprištu posljednje bitke koja se odvijala još 15 dana nakon službenog okončanja Drugog svjetskog rata. Kaže da su stradanja tog kraja bila takva da je šansa pronaći muškarca za ženidbu bila jednaka dobitku sedmice na lotu.

U gornjem odlomku spomenuh valove emocija iz devedesetih godina koje su nas tada preplavljale, a koje su bile nužne, kako braniteljima za našu pobjedu u Domovinskom ratu, tako i svim civilima u ratom zahvaćenim područjima, za izdržavanje ratne svakodnevice u kojoj se sa svakom ispaljenom granatom igrao ruski rulet. Sada je prisutan neki ‘novi val’ emocija koje me podsjećaju na devedesete, emocija koje su posljedica percepcije gubitka nacionalnog identiteta uslijed pristupanja Europskoj uniji, a koje su potpuno krivo usmjerene. Emocije su to zbog kojih u razgovoru i raspravama koje znam voditi sa sugovornicima koji ne dijele moja mišljenja i stavove, sve češće mogu osjetiti (ne i čuti, za sada) pitanje na koje odgovor daje prethodni odlomak. Naravno radi se o pitanju „đes ti bijo ’45“ pardon ’91? Sad kad smo to maknuli u stranu mogu se posvetiti tijeku misli iz prvog odlomka.

Dakle sada, puno više nego što sam to onda kao klinac mogao biti, svjesniji sam težine života kojeg su ratnih devedesetih imali ljudi koji su tada pokušavali izgraditi obitelj i dom u Hrvatskoj kao što sam ga i ja sebi izgradio, zahvaljujući njima također u Hrvatskoj, a kojima je život krenuo stranputicom zbog Domovinskog rata. Donekle prateći aktualna zbivanja, ne u mjeri kojoj bih volio, skrenuo bih pažnju na nekoliko misli koje mi se motaju po glavi.

Svatko će se složiti da braniteljima veteranima Domovinskog rata koji su taj časni naziv stekli s puškom u ruci, koji su gotovo goloruki dočekivali ondašnjeg neprijatelja braneći Hrvatsku, pripada svako moguće pravo koje im se u okviru zakona može priuštiti. I svaki građanin Hrvatske koji uživa civilne slobode dužan je sjetiti se da ih uživa isključivo zahvaljujući nesebičnosti tih ljudi. U ključnom trenutku na početku ratnih zbivanja oni su ti koji su osjetili važnost trenutka, koji su čuli poziv kojeg im nitko nije ni stigao uputiti i kojeg su shvatili kao vlastitu obvezu, te su ustali iz fotelje, napustili svoje obitelji i sigurnost vlastitog doma i sa zebnjom u srcu krenuli prema neprijatelju vođeni mišlju „Nećeš više!“. To nitko od nas ne bi smio zaboraviti. Međutim problem je vrijeme. Vrijeme donosi zaborav. Vrijeme je kao i voda. U njemu se razvodnjavaju, ispiru i tope misli, sjećanja, emocije, predanost i osjećaj obveze. S vremenom nestaje senzibilitet prema bilo čemu.

Pa tako s godinama i senzibilitet građana prema braniteljima polako i neumoljivo opada. Ponajprije mislim na populaciju građana koji taj senzibilitet posjeduju kao živi svjedoci ratnih godina i koji su zbog toga mogli stvoriti kakvu-takvu predožbu o silnom odricanju na koje su današnji branitelji onda morali biti spremni kada su u datom trenutku donijeli odluku ispriječiti se pred ondašnjim neprijateljem. A da ne govorimo o senzibilitetu kojeg valja imati prema žrtvi koju su podnijeli oni koji su stupanjem pred neprijatelja stali pred vlastitu smrt, odnosno koji su zbog toga proživjeli osobnu (fizičku i psihičku) traumu s kojom danas moraju živjeti. Naravno u tim ratnim vremenima morala to je morala biti populacija ljudi u dobi u kojoj su bili dovoljno zreli za pojmiti težinu njihove odluke kao i posljedice koje je po tada buduće branitelje mogla imati njihova odluka da stanu u obranu naše domovine. Senzibilitet istovremenika ugrađen je u njih jer su svjedočili ratnim stradanjima i uvijek je veći od stečenog senzibiliteta kojem se mlađi ljudi priuče kao još jednoj u nizu općeprihvaćenih društvenih normi. No kakav god bio, senzibilitet građana s vremenom opada. Ne voljom građana već učinkom proteklog vremena. A upravo to je ono protiv čega branitelji prosvjeduju, svjesno ili nesvjesno. Prosvjeduju protiv vremena. No vrijeme se ne može zaustaviti. Neprijatelj je to kojega na žalost, gledano na duge staze, ne mogu pobijediti.

No pored vremena sada je tu prisutan i doprinos samih branitelja. Dodatno si otežavaju jer su u toj borbi odlukom njihovog samoproglašenog vodstva počinili ogromnu taktičku pogrešku ne vodeći takvu bitku samostalno, već nastupajući pod pokroviteljstvom HDZa. Izvikivati „Jesmo li se za ovakvu državu borili?“ i činiti to pod skutima HDZa, stranke s presudom da su krali državu koju su upravo ti branitelji stvarali i koji se braniteljskim kredibilitetom koristi ne za rješavanje problema branitelja već isključivo za osobni politički uspjeh, po meni je u najmanju ruku je paradoksalno. Tu branitelji sami doprinose ubrzanom trošenju i ono malo građanskog senzibiliteta što je ostalo i bojim se nastave li istim smjerom samo rade u korist vlastite štete.

 

33 comments

Skip to comment form

  1. Kao što se za vrijeme drugog svjetskog rata sve borce za slobodu u partizanima odmah vrbovalo u komunističku partiju, tako je i u obrani Hrvatske HDZ odigrao bitnu ulogu, jer su se stranački organizirali tako da su svom članstvu prigrabili sva zapovjedna mjesta, a raji prepustili ulogu topovskog mesa. Uz to gledajući samo broj poginulih i ozlijeđenih u zadnjem ratu, vid se kako je bilo teže biti civil nego ratnik. Ratovanje se uglavnom svelo na dalekometno granatiranje civilnih ciljeva, a za to nije potrebno nikakvo herojstvo, dapače, potreban je krajnji kukavičluk.

    Ako ne znamo pravi tijek događaja, radi različitih tumačenja i namjernih “zamućivanja” povijesti, pogledajmo posljedice:

    Koliko je ljudi ostalo bez kuće?
    Koliko je civila pobijeno i ranjeno, osakaćeno?
    Koliko je pobijeno i osakaćeno djece?
    Koliki su ljudi ostali bez posla i primanja?
    Koliko je poginulih vojnika?

    Zbog očitih razloga, nakon ovog rata nema heroja i jako je malo pozitivnih likova o kojima bi se trebalo učiti djecu u školama. Ima ih, ali iznimno malo.

    Neke koji se nalaze pod šatorom ili im daju svesrdnu podršku viđao sam za vrijeme rata u njihovim “bazama” gdje su se cijele dane izležavali i pijančevali. Sve im se to ubraja u borbeni put.

    Po kojoj to jebenoj pravdi i logici mogu biti istovrijedni heroji i generali Zadro i Glavaš? Gotovina i Čermak? Kotromanović i Norac? Krstičević i Zagorac? Samo u nekoj bolesnoj, izvitoperenoj nenormalnoj državi i povijesti.

    Šatoraši ne vide i ne žele vidjeti razliku između ovih osoba. Oni ne žele priznati i prihvatiti da su negdje civili prošli puno gore strahote nego većina njih koji su stajali zaštićeni iza neke dalekometne haubice. Zato ih treba pustiti neka i dalje tamo sjede, jer svaki novi dan će biti opomena neodlučnim, a normalnim ljudima da slučajno ne glasaju za poremećenu đamahiriju, vojnu huntu pod vodstvom Karamarka, Vase i Klema.

    1. antiaktivist, pitaš:

      “Po kojoj to jebenoj pravdi i logici mogu biti istovrijedni heroji i generali Zadro i Glavaš? Gotovina i Čermak? Kotromanović i Norac? Krstičević i Zagorac?

      Šatoraši ne vide i ne žele vidjeti razliku između ovih osoba. ”

      Pa po pravdi novca i provilegija. http://www.index.hr/vijesti/clanak/dosta-je-pravi-branitelji-pozivaju-na-otpor-protiv-agresije-satordzija/798701.aspx

  2. ako su bili u saboru vladi crkvi zašto ne odu pred remetinec da pitaju sanadera i nadana zašto su pokrali braniteljske novce a onda bi još puno toga isplivalo jer ako sanader i nadan progovore povuči če mnoge sa sobom

  3. Tko koga spašava i od čega? Prestrašno.

    1. Valjda me zato ponesu emocije na Škorine stihove: „sve ćemo vratit al jedno nikad ne, uspomene što su nam nestale’.

      Baš si Kneževiću naveo pravoga!

      Eno ga na Glavaševom (osuđeni ratni zločinac) derneku! On nas wrong spašava od zaborava njihovog dostojanstva.

      1. A mene emocije jednostavno poderu na “Milo moje”.

  4. Posljednji pasus je simptomatičan. Sve bi bilo u redu, svi zahtjevi šatoraša su opravdani, način na koji traže svoja prava izvan institucija nije sporna itd, samo da nisu u akciji pod skutima zločinačkog HDZ-a. Neprihvatljiv i, u krajnjem, uvlakački stav koji se nimalo kritički ne osvrće ni na sebične motive ove grupe branitelja ni na sadržaj zahtjeva.

  5. Koliko pravih branitelja s pravim PTSP-om nije ni do danas ostvarilo nikakva materijalna ili financijska prava osim na braniteljske dionice, jer bi pri prvom susretu s birokracijom pucali po šavovima i odustajali? Za to vrijeme su snalažljivi lažnjaci strpljivo glumili i vježbali simptome PTSP-a i kupovali činovnicama skupe poklone u pohodu na penzije. Ili branitelj 91. do 95., koji se poslije rata vratio na svoje radno mjesto i 2015.-e, s četrdeset pet godina staža dobio rješenje na mirovinu od 2500 kuna. Upravo obratno od “šatoraša”, oni traže od društva svoja materijalna prava i naknade koje na njihov račun godinama uživaju lažnjaci, jer slave, spomenica, ordenja i društvenih pohvala i priznanja imaju dovoljno. Pričaju o lažnjacima. Propucao si je sam prst na nogi i dobio invalidsku 96.-e. Ima mirovinu desetak tisuća kuna, sa svim pratećim privilegijama na ženu, djecui i njihova školovanja. Tko bi rekao da ću ja danas s četiri godine ratovanja na prvoj crti imati 2500.

  6. Priča obično završi s rezigniranim “e, jebi ga”.

  7. e to ti je problem ali samo pravi branitelji mogu reči koji su lažni a oni neče još ih i štite

    1. Pravi branitelji ne štite nikoga nego se njih ne čuje i ne sluša. Svaki ovaj kojeg čuješ je lažnjak. Lažnjak je jer je išao radi privilegija i novca, a ne radi nikakvog domoljublja.

      Nemoj gledati ono što sam već napisao, što je netko bio u gardi i stajao iza devet brda s haubicom i derao pa koga pogodi. I one koji dupe nisu digli ni nosa promolili iz dobro zaštićenih stožera.

      Pogledajte broj poginulih i ranjenih branitelja pa vidi koliko ih je imalo nekakav čin u trenutku pogiblje ili ranjavanja. Danas su svi heroji koji su se sa četnicima klali prsa o prsa, a gro ih nije vidilo četnika ni na TV. Ne može se uspoređivati netko tko je stajo na Velebitu i odande tukao po Kninu ili Grahovu i onaj koji je danima bio u Vukovaru u okruženju ili u Bosni u okruženju, napušten i izdan.

      Zato i nema heroja domovinskog rata, jer bi se pokazalo kako su mnogi najobičnije pičke, a danas su glasni i ne silaze s TV-a i iz medija. Zato viču – branitelji ne dajmo se razdvajati, jer se te pičketine žele šlepati uz prave heroje domovinskog rata.

  8. Viđe slike. Tu se pjeva, tu se mezi, tu se slavi Glavaša…

  9. e to je problem samo pravi znaju koji su lažni i štite ih

  10. Treba biti jasan, jedna su tema branitelji a sasvim druga su šatoraši.
    Pravim, istinskim braniteljima naklon i poštovanje a kriminalcima koji su
    organizirali šator da bi rušili ustavni poredak moje domovine želim da im
    sude po zakonima države za koju smo se borili. Zajedno sa kriminalcem I ubo-
    jicom Glavašem kojeg su jučer dočekali. Svi zajedno su sramota Hrvatske.

    1. Ma neće oni rušiti ustavni poredak. On nikada nije ni uspostavljen kako treba. Oni hoće srušiti samo SDP-ovu lošu i nesposobnu vladu.

      Prosvjedi su također demokratska metoda. Sjećaš se kako smo se svi snebivali kada su u Kini slali tenkove na prosvjednike. Bili su prosvjedi i protiv vlade Jadranke Kosor. Onda su ti bili prosvjedi protiv Berlinskog zida. Pa su bili višemjesečni prosvjedi u Grčkoj. Tko zna, možda sada ponovo krenu? Što to znači?

      Ako su ovi prosvjedi možda na neki način neregularni, a vlast ih ipak tolerira, onda je to velika sramota ove vlade. Onda ona ruši ustavni poredak.

      Znači da je ljudima dosta blizanaca.

      Koliko znam, prosvjednici pozivaju na ostavke, a zatim na nove izbore, a ne na nekakav državni udar.

  11. Jedno od rješenja problema: identificirati organizatora prosvjeda – policija ih maknuti sa ovog javnog mjesta – poslati maksimalne kazne za organizatore sukladno zakonima RH – tužiti ih za pokušaj tzv.državnog udara – smanjiti im mirovine s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju u RH – ubrzati rješavanje prijava za nezakonito stjecanje nepripadajuće imovinske koristi krivotvorenjem dokumenata pri lažnom stjecanju prava branitelja (RVI i sl.) – brzo prioritetno donošenje presuda za navedeno – hitni povrat nezakonito stečene imovinske i novčene koristi sa kamatama u državni proračun??? Problem sa branitelja riješen! Svi se vraćaju svojim kućama i oni koji su sve stekli zakonito, uživaju sa svojim obiteljima. Svi želimo brze reforme za spas Hrvatske, zar ne?

    1. Gotovo sve što si napisao ima smisla, osim nasilnog uklanjanja prosvjednika. Kod nekih ljudi očito progovara stari komunistički sindrom koji ne trrpi prigovore. Čak pitanje je li prosvjed prijavljen ili nije te stoji li iza prosvjednika neka politička stranka, ne bi smio biti ključna prepreka prosvjedima. Prosvjedi za sada nisu nasilni, ne remete previše svakodnevni život građana i svakako ih ne treba nasilno uklanjati. Ono što autor kazuje kako time sami sebi rade štetu, to može ali i ne treba biti istina. Neka svatko bude kovač svoje sreće.

      Naravno isto vrijedi i za neku suludu tužbu za državni udar. Pa pobogu ljudi, radi se o demokraciji. Naši sugrađani ne rade ništa nasilno, a ako krše zakon to prvenstveno ide na račun ove nesposobne vlasti koja i sama vrlo često krši zakone. Ne vidim kako bi se zahtjev za smjenama (s kojima se ja ne slažem) mogao tumačiti kao državni udar.

      Problem je što se ova vlast zbog nečega boji tih branitzelja, boji se mogućnosti da ih se više skupi i boji se toga što ih podržava Kaptol. No to nije problem prosvjednika već mrdavaca. Račan se isto tako uplašio svojevremeno Rive pa je držao da je najbolje nikako ne reagirati. Čudim se članovima i vodstvu SDP-a da opetovano pada na istu foru. No to je pak njihov problem 🙂

      Ljudi, apeliram na demokraciju i demokratski način rješavanje problema. Sve u skladu sa zakonom, a prosvjedi to svakako jesu.

      Ja bih također pitao ovu vlast zašto su dopustili i podupiru svakodnevno kršenje zakona i posbeno Ustava. Ako ne znaju o čemu se radi, neka pitaju mladog Glavaševića:

      1. Bron – nitko ne govori o nasilnom uklanjaju prosvjednika nego provođenju zakona. Tko im je izdao dozvolu za postavljanje šatora? Ti to nazivaš demokratski prosvjed? Ajmo ti i ja postaviti šator ispred brlićke pa ćeš vidjeti kako ćemo završiti. Razbucat će nas policajci kao bosansku pitu. I naplatiti sve troškove. A njima?

        1. Kako ćeš provesti zakon? Lijepo ih zamopliti da idu kući? A oni kažu da neće. I što onda?

          Pa policija je sama rekla da skup nema dozvolu, a ja sam rekao kako ova vlast svojim nereagiranjem onda podriva ustavni poredak zemlje.

          Znaš da je nešto ilegalno i ne reagiraš? Ili ipak ne znaš? Nisi siguran? DOnio si zdrkane zakone od kojih se ni jedan ne da jednoznačno tumačiti već su svi (naravno namjerno) višeznačni.

          Dakle, ako je tko kriv za što, to je jedino i neizostavno ova vlast. Nisu ih ljudi birali što su tako lijepi i pametni, već zato što se mora uvesti red. Ali ovdje reda ne uvode, ponašaju se kao hajdučija 🙂 Nesposobni.

          No, opet te pitam – valja li zakon koji ograničava ljudima jedno od osnovnih prava – pravo na prosvjed? Je li to demokratski?

  12. podržavam te bronstein

  13. Ma ja bi reko ko za djecu: bolje da su nam na oku nego negdje skriveni da rade sranja :=

  14. Eto ti Hrvatske:

    – dekan fakulteta naganja studentice zbog istinite objave na FB
    – ugledni psihijatar izgubi položaj zbog objave o braniteljima na FB
    – ugledni branitelj, u slobodno vrijeme ratni zločinac, naš Brane, objavi sliku obješenih ljudi na svom FB profilu, tek toliko da upozori svjedoke u svom procesu što bi im s emoglo dogoditi ako krivo svjedoče.

    To prolazi bez ikakvih problema u Hrvatskoj koju vode Milanović i Josipović.
    Znam sad će netko reći kako se neće valjda ozbiljni ljudi osvrtati na nečije pizdarije na FB, ali u prva dva slučaja FB pizdarije su se fino “materijalizirale” u stvarnosti.

  15. A kako ono ide ona – ne pitaj što domovina može učiniti za tebe nego….Ljudi, Zar nemamo mi većih problema? Ma bolje da prestanem. Opet mi padaju na pamet slama i jarici. Pozdrav i podrška Dragi Prgometu.

    1. Naravno da imamo većih problema, ali tu je negdje i problem šatordžija koji misle samo na svoje zasluge i to toliko da žele rušiti Vladu.

    2. Jaoj meni, opet podrška Prgometu od bivšeg HNS-ovca i/ili možda (budućeg) SDP-ovca!

  16. Ili Drago ode iz hdz-a ili je čuo da karamarko priprema puč na njega pa ide dobiti građane na svoju stranu. Iako su ljudi pričali da je Drago dobar čovjek. Vidjet ćemo gdje se skriva zec za koji dan.

    1. Sve je to priprema za odstupnje šatorskih branitelja. Prgomet je dao najavu, a Karamarko će dati zapovijed. Naime, prosvjedi štete hadezenjarama.

      1. Ovo je već pomalo iz područja ‘teorije zavjere’…

      2. Lara, pogriješila si u kalkulaciji. Eno, hdz-drugovi razapinju Dragu. Tvrdim obratno. Drago mi mogao isfrknuti iz Zajedničara.

  17. g. Lara skidam kapu i povlačim sve što sam rekao prava ste osoba

  18. poznajem dragu i znam pazi znam da je pošten i moralan lik i dobro zna što govori i koliko tim govorom gubi ali je veliki čovjek malo ih je takvih u državi

  19. e da čuli smo se sinoć i kad mi je rekao jednu rečenicu sve mi je bilo jasno zašto i zbog čega ne trpi nepravdu

    1. Jel glumi čuvara državnog pečata? Mrtva straža, ako me razumiješ?

Odgovori