«

»

sij. 11 2019

Žuti prsluci: nova faza krize eurointegracija

Yellow Vests (Gilets jaunes in French) protesters demonstrate in Bordeaux, on December 22, 2018. (Photo by NICOLAS TUCAT / AFP)

Foto: AFP / Nicola Tucat

Pored toga što predstavljaju neposrednu inspiraciju raznorodnim pokretima širom Europe, žuti prsluci adresiraju probleme koji nisu isključivo francuske naravi. Oni su usko vezani uz ustroj Europske unije i svima nam određuju politički horizont.

Već gotovo tri mjeseca, ruralna i semi-urbana Francuska, kao i prekomorski teritoriji, čine poprište regionalno najraširenijih društvenih protesta koje je zemlja ikad vidjela. S obzirom na političku i ekonomsku važnost Francuske unutar Europske unije, ne čudi snažna pozornost koju je tzv. pokret žutih prsluka priskrbio u međunarodnim medijima. Međutim, malo toga je rečeno o europskoj dimenziji trenutne političke krize u Francuskoj i njenoj povezanosti s preoblikovanjem europske političke arhitekture u proteklom desetljeću.

Zasigurno, izvor pokreta žutih prsluka treba tražiti u protrječjima neoliberalnog restrukturiranja francuske ekonomije od 1980-ih naovamo. Ipak, europske su integracije odigrale ključnu ulogu u tom procesu. Štoviše, trenutni francuski predsjednik, Emmanuel Macron, sa svojim reformističkim žarom i autoritarnom vladavinom, predstavlja čistu inkarnaciju današnje Europske unije. Dobro se sjećamo kako je u međunarodnom lijevo-liberalnom tisku bio slavljen zbog svog entuzijazma i nastojanja “oživljavanja Europe” i ponovnog aktiviranja “njemačko-francuskog stroja”. Dakle, francuska radnička klasa nije bila nimalo pošteđena europskih mjera štednje i trokuta: liberalizacija – privatizacija – deregulacija. To jest, onoga što je 2011. godine tadašnji čelnik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, nazvao “tihom revolucijom” u europskom upravljanju.

Troma ekonomija

Macronov angažman u “oživljavanju Europe” treba promatrati u kontinuitetu s politikama koje traju već nekoliko desetljeća. Riječ je o projektu europskih vladajućih klasa koje nastoje izgradnjom nadnacionalnog državnog intsrumenta razvrgnuti poslijeratni klasni kompromis u korist kapitala i ograničiti, prema njihovom mišljenju, isuviše kejnzijansku i rastrošnu državu blagostanja. Ova je strategija zadobila čvrsto institucionalno uporište u devedesetima formiranjem jedinstvenog tržišta i lansiranjem zajedničke valute.

Restrikcija fiskalnih politika i državno koordiniranih industrijskih strategija, ograničeni zajednički proračun, liberalizacija protoka roba i financijskih tržišta, eliminiranje tečajnih prilagodbi i isključiva usmjerenost monetarne politke na cjenovnu stabilnost, stvorili su nadnacionalni režim koji nastoji podvrgnuti nadnice i tržišta rada pritiscima (sve snažnije) međunarodne konkurencije i financijskoj stabilnosti. Ono što se uobičajeno naziva kohezijom, odnosi se samo na ekstenziju sloboda kapitala širom Europe, a zadatak konvergencije među članicama prepušten je međunarodnoj trgovini i privatnim tokovima kapitala.

Osam godina nakon izbijanja eurokrize, Francuska se i dalje bori da (p)ostane dio kluba zemalja europske jezgre. Još u pretkriznim godinama francuska je konkurentnost slabila u svjetlu pada realnih nadnica i rezultirajućih niskih stopa inflacije u Njemačkoj. Pretkrizne stope rasta u Francuskoj su bile vrlo skromne, a tekući račun platne bilance ušao je u deficit. S izbijanjem krize, poteškoće su se intenzivirale. Rast je jedva primjetan i u periodu od 2008. do 2017. iznosi nešto manje od 0,3% u prosjeku; nezaposlenost u 2017. godini je na razini od 9%, nadmašujući tako pretkriznu 2007. godinu; proračunski deficit se spustio iznad 3% u 2017. godini, ali javni dug je i dalje itekako visok, iznosi gotovo 100% BDP-a; a izvoz se popravlja vrlo skromno.

Tromost francuske ekonomije nije rezultat nedovoljnih reformskih zahvata, kako to misli politički vrh i međunarodna štampa. Radi se o učinku političkih odluka koje su slijedile nakon izbijanja krize i produbljivanja europskih integracija. Premda je globalna kriza razotkrila nesposobnost nadnacionalnog režima da osigura konvergenciju europskih ekonomija, vladajuće klase su se odlučile na daljnje europske restrikcije. Zaštita financijskog i transnacionalog kapitala još je jednom nadvladala socijalna pitanja i ekološku urgentnost. Dok su profiti postepeno obnovljeni, eurokriza se polako preselila iz periferije u centar, pogotovo u Francusku i Italiju. Posljedično su društveni troškovi i politički račun krize uključili i francusku radničku klasu.

Briselski nadzor

Za vrijeme grčke krize, europske su institucije – eurogrupa, Vijeće Europe, Europska komisija, Europska centralna banka – instalirale novi regulatorni okvir, znan kao Novo europsko ekonomsko upravljanje (NEEU). U odnosu na prethodni, pretkrizni okvir, osnovna novost je pojačan nadzor nad proračunima članica u smjeru snažnijih fiskalnih restrikcija i neoliberalnih reformi. Reforme se odvijaju po “preporukama” Komisije, dok neizabrana i nedemokratska tijela nadgledaju fiskalne politike i one na tržištu rada. I ne samo to, u novi regulatorni okvir je uključena i penalizacija: Komisija ima pravo kazniti članice koje se ne drže pravila igre i ne koriste “propisane lijekove”. Kazne mogu ići i do 0,5% BDP-a, a veto može uložiti jedino kvalificirana većina ministara financija.

Godina 2013. predstavlja ključnu prekretnicu u nadziranom restrukturiranju francuske ekonomije. U prethodne tri godine vlada je pokrenula nekoliko, komparativno gledajući, zapravo blagih valova mjera štednje. Nacionalna “blagost” je išla ruku pod ruku s međunarodnom “okrutnošću”. Inicijalno su troškovi sanacije francuskih banaka uglavnom bili prebačeni na leđa radničke klase europske južne periferije putem raznih memoranduma. Europski krizni menadžemnt, zadojen autoritarnim anti-kejnzijanizmom, nije ni razmišljao o javnim investicijama u produktivne kapacitete i o oporavku putem rasta nadnica. To ne samo da je prolongiralo krizu na periferiji već je ona počela polako nagrizati i zemlje centra. Nakon skromnog oporavka u 2013. godini, francuska se ekonomija i dalje bori sa stagnacijom, a javne financije konstantno krše mastriška pravila.

Dakle, Komisija je od Francuske 2013. godine zatražila “obuhvatne strukturne reforme”. Međutim, ono što je tadašnji predsjednik Francois Hollande predložio 2014. godine – drakonske mjere štednje i snižena razina socijalne sigurnosti – po Komisiji nije bilo dovoljno za obnovu profita privatnih kompanija. Iduće godine Komisija je izdvojila Francusku, zajedno s Bugarskom, kao slučaj s najizraženijim “makroekonomskim neravnotežama” i zatražila fleksibilizaciju “rigidnog” tržišta rada i određivanja nadnica. U suprotnom bi slijedila kazna od 11 milijardi eura.

Od tada je implementirano više mjera u svrhu ograničavanja rasta plaća i javnog duga. Macron, politički autsajder bez stranačke potpore i povijesne izborne baze, izvršio je reformistički blizkrieg, ne obazirući se previše na parlamentarne procedure. Paralelno s reformama tržišta rada i sustava visokog obrazovanja, liberalizacija željezničkog prometa – što je dovelo do manjeg broja linija u provinciji – te zamrzavanje subvencija za stanovanje učinili su neujednačenu i nepravednu redistribuciju troškova francuskih ekonomskih problema ekstremno vidljivima. S jedne strane, navodno u svrhu poticanja investicija i rasta, smanjeni su porez na imovinu i socijalni doprinosi, dok se porezni teret prebacio na radnike i umirovljenike, uključujući i rast poreza na potrošnju.

Bijes s periferije

Najava rasta poreza na gorivo koja je dovela do blokada prometnica i naplatnih kućica bila je kap koja je prelila čašu. Zbog uništene javne prometne infrastrukture u provinciji ljudi su ovisniji o osobnim vozilima i taj si dodatni trošak ne mogu priuštiti. Premda je 40-godišnji proces neoliberalizacije francuske ekonomije bio donekle prigušen zbog otpora i društvenih mobilizacija, svejedno je proizveo snažnu podjelu i jaz: s jedne strane urbanizirani centri s razvijenom javnom infrastrukturom, visokim nadnicama i dotokom kapitala, a s druge strane deindustrijalizirana provincija sa slabo plaćenim poslovima i devastiranom javnom infrastrukturom.

S obzirom na to da su predsjednik i ostali predstavnici vlasti inicijalno ignorirali mobilizaciju, radnička klasa, obrtnici i sitni trgovci obukli su zaštitne, fluorescentno žute prsluke i počeli su se organizirati zaobilazeći standardne institucije poput sindikata i političkih stranaka. A onda su pozvali na mobilizacije i u većim gradovima gdje su im se pridružile druge inicijative.

Pokret žutih prsluka je istovremeno reakcija protiv neoliberalne konstrukcije EU čiji je Francuska konstitutivni dio i protiv Macronova reformskog programa koji bi trebao predstavljati spas na nacionalnoj i na europskoj razini. Lišena mehanizama državno vođene industrijske politike i devalvacije tečaja, Francuska je vođenjem politike koja potkopava domaću potražnju i stimulira investicije u financijsku imovinu, a ne u industrijski sektor, stvarno postala “bolesnik eurozone”.

Nakon Brexita, trenutni politički zastoj u Francuskoj predstavlja novu fazu začaranog kruga višestrukih kriza s kojima se eurointegracija suočava posljednjih godina. Količina bijesa narodnih klasa s francuske ekonomske, društvene i političke periferije je zapravo propocionalna praznini koju je europska politička arhitektura namijenila reprezentaciji i glasu nižih društvenih klasa čija se politička i ekonomska prava izložena konstantnim napadima.

 

bilten

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. beretka

    U Hrvatskoj djeluju srni prsluci. Imali su akcije u Savskoj. Stopili su se sa stvarnošću, pa ih policija nije ni uočila.

  2. warum

    To su samo naznake budučih tektonskih promjena.Bannon zna Trump zna ,Sorosevo vrijeme je isteklo.CIA je shvatila koliko je bilo glupo sve karte baciti na globalizaciju i financirati otvorena društva .

  3. Antiseptik

    A nama puca prsluk 😉

Odgovori