29. listopada muslimani obilježavaju dan rođenja proroka Muhameda. Ali način na koji su ga danas obilježili neki od najradikalnijih sljedbenika te vjeroispovijedi zapanjio je čitavi svijet. Čak dva teroristička napada u Francuskoj, od čega je jedan krvavi i po načinu izvršenja brutalni napad na katoličke vjernike u crkvi u središtu Nice, dok je drugi spriječen brzom reakcijom policije i likvidacijom osobe koja je u gradu Avignonu (oko 250 kilometara udaljen od Nice) prolaznicima prijetila pištoljem uz povike „Allahu Akbar“, na žalost – nisu bili i jedini.

Nekako u isto vrijeme u saudijskom granu Džedi, na obali Crvenog mora, napadač je, najvjerojatnije nožem, napao zaštitara francuskog generalnog konzulata pri čemu ga je, na sreću, samo lakše ranio, dok su u ciparskom glavnom gradu Nikoziji muslimani skinuli francusku zastavu na veleposlanstvu te zemlje, nakon čega je nekoliko osoba uhićeno. Istodobno iz čitavoga svijeta Francuskoj stižu izrazi sućuti brojnih država, kao i osude terorističkih napada.

To je najkraći prikaz današnjih krvavih događaja i onih koji su to lako mogli postati, čija je pozadina puno dublja i ozbiljnija, i koja sada prijeti sveopćim gubitkom kontrole nad nastalom situacijom, ali, što je jednako opasno, i posvemašnjim gubitkom razuma.

Krajnje zaoštreni francusko-turski odnosi, a onda i odnosi između Francuske i ostalog muslimanskog svijeta koji se priklonio Ankari u političkoj osudi Pariza zbog najavljene borbe protiv islamskog radikalizma u svojoj zemlji (zanimljivo, prosvjede protiv Francuske i Macrona održala je i „umjerena“ sirijska oporba, ona ista koju je Francuska svo ovo vrijeme politički i na druge načine pomagala u borbi protiv „opasnog radikala“ Bashara El-Assada) i prihvatio turski poziv na bojkot francuskih proizvoda, ne prestaje izazivati reakcije i izvan krugova spomenutih suprostavljenih strana. Nakon što je prije nekoliko dana Kanada izjavila kako podupire Francusku u njenim stavovima i osuđuje agresivnu retoriku turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, danas se na istu temu oglasila i Indija (prije današnjeg terorističkog napada u Nici).

New Delhi je izrazio žaljenje u svezi „osobnih napada na neprihvatljivom jeziku“ od strane država, poput Turske i Pakistana, na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona zbog njegovog „čvrstog stava protiv islamizma“ nakon odrubljivanja glave profesoru u predgrađu pariza 16. listopada. Za terorizam nema opravdanja ni u kakvim okolnostima, navodi se u priopćenju indijskog Ministarstva vanjskih poslova (info: AP). Ono naglašava (bez imenovanja konkretnih osoba) kako izjave „različitih vođa krše temeljne standarde međunarodnog diskursa“ i da Indija „izražava sućut obitelji ubijenog profesora i francuskom narodu“.



Ovakav stav Indije ne treba čuditi. Ta zemlja već desetljećima vodi političku, a povremeno i klasičnu vojnu borbu tj. ratove sa susjednim Pakistanom vezano uz indijsku sjeverozapadnu regiju Kašmir, pretežito naseljenu muslimanskim stanovništvom. S tim u svezi Indija je itekako i sama izložena terorističkim napadima i postojanim prijetnjama radikalnih islamističkih organizacija, za pomoć u čijem djelovanju ona optužuje Islamabad. Međutim, Indija više u tom smislu ne osjeća prijetnju isključivo od strane Pakistana. Nju sve više  zabrinjava i turska aktivnost, kako u Pakistanu tako i na Kašmiru, kao i retorika turskog državnog vrha kada je u pitanju ta regija ali i konkretni, praktični potezi koje Ankara poduzima s ciljem pomaganja tamošnjim radikalnim organizacijama. Pakistan se, neovisno o tome što je jedina islamska zemlja koja posjeduje atomsko oružje, u izvjesnom smislu sve više pokorava Turskoj i političkim stavovima njenog državnog vrha i predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koji u Pakistanu uživa veliki ugled.

U tom bih smislu podsjetio na slijedeće:

u srpanjskom izvješću indijske obavještajne službe o ulozi privatnih turskih fondova navodi se kako turska vlada aktivno iskorištava kašmirski instrument za radikalizaciju indijskih muslimana i vrbovanje fundamentalista, kao i to, da se oni u stvarnosti pretvaraju u centar protuindijske djelatnosti – zajedno s Pakistanom. To izvješće navodi kako Erdoganova vlada financira vjerske seminare u Indiji, vrbuje fundamentaliste za radikalizaciju ljudi, pa čak radikalima i organizira plaćena putovanja u Tursku s ciljem obuke. Indijski obavještajci smatraju kako je Erdoganov politički program doveo do širenja utjecaja turske vlade na muslimane Južne Azije, prije svega Indije.

Svakako treba podsjetiti i kako je Turska bila jedna od najglasnijih zemalja svijeta, koja je oštro kritizirala prošlogodišnju odluku indijske vlade o ukidanju široke autonomije indijskom dijelu Kašmira, uglavnom naseljenom muslimanskim stanovništvom, o čemu je u rujnu prošle godine čak pokrenula i raspravu u Glavnoj skupštini UN-a. U veljači 2020. godine turski čelnik Erdogan je u pakistanskom parlamentu izjavio ni manje ni više, nego da je pitanje Kašmira jednako važno i za Tursku, kao i za Pakistan, pritom podsjećajući na pomoć pakistanskog naroda u vrijeme turske borbe za nezavisnost, dodavši, kako će sada Kašmir biti takvo mjesto za tursko pružanje pomoći. (više o svemu pročitajte u mojoj analizi na poveznici ispod teksta).

Dakle, kada sve ovo uzmemo u obzir, današnja reakcija indijskog MVP i svrstavanje New Delhija na stranu Pariza nikoga ne začuđuje.

Ali u svemu ovome puno više zabrinjava nešto drugo: nemile scene spomenutih terorističkih napada u Francuskoj i političke reakcije na njih, kao i pokrenuti sve snažniji medijski rat te predstojeće uvođenje represivnih mjera samozaštite društva od terorističkih aktivnosti (što je, kako ne bi bilo zabune – posve logično i potrebito), nedvojbeno će najviše dovesti do patnje nedužnih pobornika tzv. umjerenog islama u francuskom društvu (oni već sada upozoravaju na svoj položaj i osuđuju radikalne islamiste (i njima ih je rizično javno kritizirati) koji svojom protuzakonitom djelatnošću ugrožavaju, osim „nevjernike“ i „krivovjernike“, ponajviše njih same, koji svoju egzistenciju ne vide niti je traže izvan Francuske). Na njih sada može pasti sav gnjev francuske javnosti i građana koji traže krivca za sve ovo što se događa i što u društvu traje već predugo, bez jasne i odlučne reakcije od strane države i politike koja je vodi. Ali nisu francuski ili drugi građani Zapada oni koji moraju tražiti krivce za ono šte se događa sa suvremenim islamom. S tim se prije svega moraju (ako već nije prekasno jer „duh radikalnog islamizma odavno je pušten iz boce“) pozabaviti sami islamski vjernici i političari u njihovim zemljama, koji konačno moraju postati svjesni kako će islamski radikalizam na kraju najviše naštetiti njima samima i koji se zato sami moraju obračunati sa svima onima koji ga javno ili prikriveno propovijedaju i prakticiraju. Jer takva iskrivljena slika islama, koju ti radikali odašilju, samo će biti alibi za one kojima mir među svjetskim religijama i među narodima nikako nije u prvom planu, već upravo suprotno – kaos i anarhija, mržnja, krv i začarani krug osvete koji nikada ne prestaje. Jer ti i takvi u kaosu i metežu se najbolje i snalaze iako su od njega najčešće vrlo daleko.

Sve to skupa iznova prijeti potpunoj polarizaciji između nazovi kršćanskog (koji to već odavno nije), Zapadnoga svijeta, i onog islamskog, uz sve primjetnije priključenje raznih izvanjskih silnica u taj sukob i njihovo svrstavanje na jednu ili drugu stranu „barikada“ koje postaju sve veće. Sadašnje „zakopavanje u svoje rovove“ i ne odustajanje od svojih stavova (s jedne strane relativiziranja terorističkih akcija u ime zaštite muslimana od „zlog“ Zapada koji ih navodno želi uništiti i čime ih se potiče na radikalizam, a s druge ne odustajanje od svojih načela i navodnih vrijednosti i demokracije koji dopuštaju rastezanje pojma „sloboda“ i „ljudskih pava“ u nedogled, pri čemu se ne žele uzimati u obzir osjećaji ljudi koji se zlouporabama navodno bezgraničnih sloboda nalaze duboko povrijeđeni poput slučajeva vrijeđanja njihovih svetinja) ne vodi ničemu dobrome.

Bilo bi najbolje i najidealnije kada bi sve ovo rezultiralo spoznajom obiju strana kako ovako dalje više ne može i ne smije ići, i da je izlaz jedino u sjedanju za stol i otvaranju dijaloga i rasprave na svim razinama, o tome, kako desetljećima pa i stoljećima nagomilane probleme riješiti u duhu vremena. Kompromisi u tome smislu su nužni i s jedne i s druge strane, a tvrdoglavost i ustrajavanje na svojim stavovima niti je politički mudro, niti je za one koji se smatraju Božjom djecom i Njegovim učenicima ispravno. Jer Bog, koji je jedan, ni u jednoj svjetskoj religiji ne predstavlja sinonim za rat i mržnju, već samo za mir i ljubav. Njegovi su zakoni jedino univerzalni. Svi oni drugi, čovječjom rukom napisani pa makar i u najboljoj vjeri i duhu istine – jednostavno nikada neće biti prihvatljivi po sve ljude i po sve narode. Jer takvi smo po svojoj prirodi – slabi i nesavršeni. A oni, koji su s obje strane današnjih barikada tu najsvetiju činjenicu posve izokrenuli zbog svojih egoističnih ciljeva (biznisa, golog održavanja na vlasti, otimačine prirodnih bogatstava i td.) i od Boga i vjere učinili ubojito oružje – svoju će pravednu plaću za to prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način dobiti. Jer tko se mača lača, od mača i pogiba!

geopolitika