Životi(nje) koje smo zaboravili

Kada se priča o posljednjem ratu na ovim prostorima, ali i ratovima generalno, još uvijek postoje neke posve neispričane priče i u potpunosti nepoznati akteri. To su bijesne lisice, psi lutalice, svinje i goveda koji besciljno lutaju ulicama razorenih gradova i poljima Like. To su napuštene koze ispred porazbijanih dućana u okolici Siska, masakrirani konji u ergeli Lipik, izgladnjeli medvjedi u Zoološkom vrtu u Sarajevu, četiri klokana koja su poginula u eksploziji granate u Zoološkom vrtu u Osijeku i jedna žirafa za koju tijekom evakuacije nije pronađen prijevoz pa je tamo ostala sama, i u vrtu i umrla.

Životinje u Prvom i Drugom svjetskom ratu

U Prvom svjetskom ratu na ratištima je služilo više od 16 milijuna životinja. Velik dio tih životinja izgubio je živote ili u najboljem slučaju bio ranjen. Životinje su korištene za prijevoz, uspostavu komunikacije, ali i dizanje morala i druženje (specifična je bila, primjerice, zadaća životinja “maskota” koje su na bojištu podizale moral). Zapravo su životinje bile izuzetno bitne u realizaciji ratnih napora.

Konji, magarci, mazge i deve raznosili su hranu, vodu, streljivo i medicinske zalihe po bojištima, a psi i golubovi prenosili su poruke. Kanarinci su korišteni za otkrivanja otrovnog plina, a mačke i psi nerijetko su bili obučeni za lov na štakore u rovovima. Puževi balavci također su korišteni za otkrivanje otrovnog plina, jer se pokazalo da oni osjete plin i u manjim količinama prije nego što ga ljudi mogu osjetiti, što je osiguralo vojnicima da svoje plinske maske stave na vrijeme.

Procjenjuje se da je oko 175 tisuća kitova poginulo u južnom Atlantiku kako bi se pribavilo naftno ulje, gorivo za peći za rov i ulje za zaštitu u rovovima. Nijemci su za proizvodnju ulja koristili dupine i tuljane. Oko 135 tisuća australskih konja poslano je u inozemstvo u Prvom svjetskom ratu – od kojih se samo jedan vratio u Australiju.

I u Prvom i u Drugom svjetskom ratu značajno su nastradali i kućni ljubimci. Procjenjuje se da je u Velikoj Britaniji samo u prvom tjednu na početku Drugog svjetskog rata eutanazirano gotovo 750 tisuća domaćih životinja, uglavnom mačaka i pasa, kućnih ljubimaca za koje se više nitko nije mogao ili htio brinuti.

U Drugom svjetskom ratu angažman životinja na ratištima i dalje je bio značajan, iako manji nego u Prvom svjetskom ratu. Životinje su stradavale i van direktnog angažmana na bojištima – zbog posljedica napuštenosti i zanemarivanja u ratnim uvjetima.

Korištenje životinja u ratne svrhe nije prestalo ni nakon Drugog svjetskog rata. Primjerice, Američka mornarica obučavala je 2003. godine dupine na obali Iraka da pretražuju morsko dno, identificiraju mine i označavaju ih za odlaganje. Zagovornici prava životinja tada su se dosta glasno bunili protiv ovakvog iskorištavanja dupina, ali su njihovi zagovarački napori bili bezuspješni – dupine je čekala “vojna dužnost”.

Kada je u pitanju Irak, rat i životinje, neki će možda prizvati u sjećanje strip Pride of Baghdad, nastao prema istinitoj priči o četiri lava koja su pobjegla iz Zoološkog vrta u Bagadadu tijekom američkog bombardiranja 2003. godine.

Pamćenje žrtve životinja kao slavljenje čovjekove nadmoći

U posljednjih desetak godina došlo je do pojedinih nastojanja da se angažman životinja u ratovima uvaži. Pritom se radi samo o uvažavanju djelovanja onih životinja koje su bile aktivne na bojištima, a ne o uvažavanju života životinja koje su ginule tijekom rata generalno.

Tako je, primjerice, prije deset godina osnovana Australska memorijalna organizacija ratnih životinja (AWAMO) kako bi se “osiguralo da životinje koje su služile sa obrambenim snagama ne budu zaboravljene”.

Ravnatelj Australskog ratnog memorijalnog postava Brendan Nelson izjavio je da životinje postaju sve važnije kod sjećanja na prošle sukobe, te da je najpopularnija stavka njihovog postava, posebno kod djece, upravo interaktivni dio “životinje u ratu”.

Međutim, takvi postavi, kao i narativi priča koje se bave ulogom životinja u ratu, uglavnom uopće ne dovode u pitanje ispravnost i moralnost ovakvog tipa iskorištavanja i žrtvovanja životinja u nečemu u čemu zapravo nisu imale izbor, već slave životinje upravo kao da su samoinicijativno odlučile pomoći čovjeku u ratnim naporima. Kao da su životinje izabrale “obrambene snage” i “borbu za domovinu”. Time se slavi servilnost i pokornost, u suštini – slavi se antropocentrično žrtvovanje životinja, slavi se ljudska nadmoć.

Životinje na ovim prostorima tijekom posljednjeg rata

O sudbinama životinja tijekom ratnih horora na ovim prostorima, najviše smo i gotovo isključivo mogli čitati i doznati u dječjoj književnosti. Životinje su, ne iznenađuje, svoje mjesto puno više i lakše pronalazile upravo u dječjoj književnosti, zbog “samorazumljive prirodne bliskosti djece i životinja”, o čemu pišu Dubravka Zima i Marijana Hameršak u knjizi Uvod u dječju književnost.

Tako je legendarna priča romana Pirgo Anđelke Martić, o prijateljstvu lanetu Pirga i dječaka Željka u košmaru Drugog svjetskog rata. Roman Prigo ne opisuje samo samoću i bol Željka, već i tugu i napuštenost laneta koje je ostalo samo nakon što su bombe usmrtile njegove roditelje. Lane je osjećalo strah od avionskih bombardiranja, baš kao i Željko. Bilo je izgubljeno, preplašeno i samo u šumi. I Pirgo i Željko su opisani kao djeca, nevine žrtve rata.

Životinje i još jednog dječaka u posljednjem ratu spaja dječja knjiga Bijeg u košari Maje Gluščević, u kojem magarac Sivko u Dalmatinskoj Zagori spašava dječaka Jerka. Sivko u jednom trenutku riskira svoj život da bi spasio dječaka, te tako postaje “najhrabriji magarac na svijetu”.

Hrabrih je magaraca na ovim prostorima svakako bilo, kao i onih tvrdoglavo i beskrajno preplašenih i na kraju nastradalih. Prema izvješću Svjetskog udruženja za zaštitu životinja (WSPA), koje je objavljeno još početkom 90ih, od sredine studenoga 1991. u ratu u Hrvatskoj ubijeno je 18.809 grla stoke, 143.784 svinja, 4.809 ovaca i koza, 213 konja, te 854.700 raznih vrsta peradi. Posebno se spominje pokolj 120 lipicanaca u ergeli Lipik.

U knjizi Stradanja životinja u hrvatskom Domovinskom ratu (1990.-1992.) koju je uredio Petar Kraljević, a 1993. ju je izdao Veterinarski fakultet u Zagrebu, spominju se sljedeće brojke (već drugačije od gore spomenute procjene WSPA-a): “ubijeno ili otuđeno 120.431 krava i stelnih junica, 65.280 krmača, 8.042 kobila, 231.00 ovaca, te 2.648.000 različitih vrsta i kategorija peradi”.

Koza u zbjegu u okolici Osijeka, 1991. godina (Foto: Goran Pichler) Koza u zbjegu u okolici Osijeka, 1991. godina (Foto: Goran Pichler)

Valja istaknuti kako su tijekom rata uglavnom evakuirana i spašavana najvrjednija “grla stoke”, u smislu tržišne vrijednosti – skupe pasmine konja i egzotične vrste životinja, ponajviše. Na ergeli lipicanaca u Slavoniji, dio konja je ipak bio masakriran i nije izbjegao užasnoj smrti, dok je dio uspješno i u tajnosti evakuiran na Veterinarski fakultet u Zagrebu.

Kopanjem kroz novinske članke iz perioda rata, tu i tamo se naleti na spomen životinja – uglavnom o tome kako su se pojavile bijesne lisice, kako gradom hodaju psi lutalice, a svinje i goveda besciljno lunjaju poljima kraj porušenih kuća i staja.

U nekima od svjedočanstava prikupljenih u knjizi Stradanja životinja u hrvatskom Domovinskom ratu (1990.-1992.), spominje se strah životinja, uznemiravanje i stres koji proživljavaju intenzivno tijekom napada – “vojnici kažu da se i svinje zavuku nekuda dok napad ne prođe”.

“Goveda pri neposrednom napadu. Kada granate ili mine padaju u neposrednoj blizini, skaču u jasle, trzaju se da nekuda pobjegnu, riču strašno prodornim glasom, nesuvislo mašu glavom, uglavnom očituju veliki nemir”, opisuje se u knjizi.

U Lici je rad u veterinarskim stanicama za vrijeme rata zamro, nitko se nije adekvatno brinuo o životinjama, zbog čega je uz ratna poprišta u Lici bilo mnogo ranjavanih životinja, uglavnom ovaca i goveda koje su najviše boravile na tim područjima. Mnoge su ranjene životinje brzo zaklane i pojedene, a njihovim se mesom nerijetko i veoma skupo trgovalo. Psi su nerijetko u ratu bili direktne mete, jer ih se koristilo i u službene svrhe, za potrebe policije i vojske. Zato su mnogi bili izravno ranjavani, propucani i ubijani.

I u ovim istraživanjima, iako ih je provodio Veterinarski fakultet, prevelik naglasak ostaje na ekonomskom sagledavanju štete koja je učinjena ubijanjem životinja – ekonomske štete koja je učinjena čovjeku stradavanjem životinja – tako se piše o “broju grla rasplodne stoke” i niže kvanitativne podatke.

Primarno je to napravljeno kroz vizuru krize za stočarstvo, a ne iz perspektive strahota koje su životinje proživjele i uništavanja nedužnih životinjskih zajednica.

Zbrinjavanje lipicanskih kobila iz Županje u štali Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, 1992. godina (Foto: Anja Gomerčić) Zbrinjavanje lipicanskih kobila iz Županje u štali Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, 1992. godina (Foto: Anja Gomerčić)

Problem nije samo uznemiravanje i ubijanje životinja koje se masovno događalo tijekom rata na ovim prostorima, već i to što je rat onečistio, izmijenio i uništio brojna staništa životinja, zbog čega se neke vrste ni danas nisu u potpunosti oporavile.

Posebno je zanimljiva i dirljiva priča o evakuaciji životinja iz Zoološkog vrta u Osijeku, gdje su u eksploziji granate poginula četiri klokana. Tijekom evakuacije i transporta uginule su zebra i antilopa, a utovar slona trajao je dva dana i jednu noć. Za žirafu se nije mogao naći adekvatan prijevoz pa je ona ostala u Zoološkom vrtu tijekom rata, gdje je i umrla.

Dodatno, tristo jelena lopatara stradalo je u obližnjem uzgajalištu, a postoje svjedočanstva i o izgladnjelim medvjedićima kojima je granata raznijela majku.

Postoje i snimke stravično mršavog i izmučenog medvjeda (na videu odvrtjeti na 1 sat i 31 minutu), koji je ostao u Zoološkom vrtu Pionirska dolina u Sarajevu tijekom opsade. Svi sadržaji vrta bili su potpuno devastirani, a životinje na kraju nisu spašene.

Sve ove život(inj)e nismo zapravo zaboravili. Nismo ih, jednostavno, nikada ni pamtili.

Odgovori