Iako se to moglo naslutiti od početka, mnogi su se zanosili idejom da je Donald Trump „antiglobalist koji će od Amerike napraviti silu koja će surađivati s ostalim silama, svjetskim i regionalnim, na dobrobit cijelog svijeta“. Tvrdnje „kako Trump nije započeo nijedan rat“ su infantilne, kao i pravdati američkog predsjednika zato što je u sukobu s ultraliberalnom elitom, klanom Hillary Clinton i burzovnim špekulantom Georgeom Sorosom.

Iako smo ovdje u analizi „Donald Trump i vječni koncept američkog carstva“ stručnije pojasnili da to nije tako i zašto, još uvijek je ima onih koji vjeruju da slogan „Učinimo Ameriku opet sjajnom“ znači da će se to učiniti bez nanošenja štete drugim nacijama i da će Amerikanci to učiniti svojim radom, zalaganje, inovacijama i poštenom konkurencijom na globalnom tržištu. Istina, Donald Trump je pobijedio Hillary Clinton, što je bio pozitivan politički događaj na globalnoj razni, ali se u američkoj politici nije promijenilo ništa. Sve poluge sile, od vojske, tajnih službi do liberalnih nevladinih i vladinih organizacija, djeluju i dalje, uz još više potpore i novca nego ranije.

I konačno dolazimo do Sirija i Iraka. Iz prve zemlje se SAD pod Trumpom jednostavno ne žele povući i izmišljaju sve moguće izgovore za „državni banditizam“, kako su američku vojnu prisutnost i krađu sirijske nafte nazvali u Moskvi. U Iraku imamo konačnu potvrdi da je uprava Donalda Trumpa jednako opasna zločinačka organizacija kao sve prethodne i da ključne odluke o američkom angažmanu na Bliskom istoku donosi Izrael, a američki predsjednik svoje aktivnosti predstavlja kao „obranu američkih nacionalnih interesa“.

Tko želi šira pojašnjenja „fenomena Trump“, može odvojiti malo vremena i pročitati analizu s poveznicom u dnu ovog članka, a ovdje ćemo ukazati da neke detalje koji potvrđuju ranije iznesene tezu da je Trump kontinuitet američke politike od sredine XIX stoljeća do danas i to se neće promijeniti.

Možda nas može spasiti samo Elon Musk, a evo i zašto


Danas je 6. siječnja i prošlo je nešto više od pet dana nove 2020. godine, a već se toliko stvari dogodilo za koje bi trebali nekoliko mjeseci.

Sve je počelo činjenicom da je turski parlament dao dozvolu Erdoganu da napadne Libiju. Nevjerojatna situacija i jutros stiže vijest da su prvi turski vojnici poslani u Tripoli. Na čijoj se strani bori Turska u Libiji i što Erdogan tamo uopće traži?

Turska barem ima zajedničku granicu sa Sirijom, te neke minimalne sporazume na međuvladinoj razini. Ali Libija se nalazi se u drugom dijelu Sredozemnog mora, a da ne spominjemo da je na drugom kontinentu.

I opet, na osnovu čega? Turska nema mandat UN-a za očuvanje mira, a “libijska vlada”, koja je zatražila pomoć Turske, na vlast je došla nakon državnog udara, samoproglašena je i nema ni minimalan legitimitet, jer nije izabrana ni od koga. Štoviše, ova “vlada” ne kontrolira većinu zemlje, ali sjedi u glavnom gradu i drhti od straha dok se približavaju trupe generala Haftara. Ako započne turska invazija na Libiju, onda je to kršenje Povelje Ujedinjenih naroda u najčišćem obliku. Neprikrivena agresija.

Kao odgovor, general Haftar je objavio opću mobilizaciju u Libiji. Nije poznato kako će to provesti, jer Gaddafi ni u jednom trenutku nije iskoristio ovu priliku.

Ali ova nesumnjivo dramatična vijest je gotovo odmah izbačena iz informativnog prostora u trenutku američkog atentata na generala Qassema Sulejmanija, iranskog zapovjednik elitnih Quds snaga Iranske revolucionarne garde.

Proglašena su tri dana žalosti u Iranu i Iraku. Iako su Pompeo i brojni plaćeni korporativni mediji, ali i blogeri, rafalno objavljivali naslove kako je general „Sulejmani omražen u Iranu“, ogromno mnoštvo ljudi je došlo da se oprosti od svog zapovjednika. I ovdje su mediji, uključujući HRT servis, govorili o „desetinama tisuća“, iako su se od generala Sulejmanija i zapovjednika iračke šiitske armije Abu Mahdi Al-Muhandisa oprostili milijuni Iračana i Iranaca.

Možda ga je netko i mrzio, ali sigurno manje nego što mrze Trumpa u Sjedinjenim Državama. Generala su za života poštovali, divili mu se i voljeli ga milijuni od Palestine, preko Libanona i Sirije do Iraka i Irana.

Kako se ispostavilo, general Sulejmani, kojeg je Washington zvao “teroristom” dugi niz godina, surađivao je čak i s američkom vojskom i davao je Washingtonu obavještajne podatke za borbu protiv talibana i ISIL-a. Podsjetimo da je general bio prvi čovjek kojeg su SAD nazvale kada su izvršile invaziju na Afganistan, a potom na Irak, kojeg su „ljubazno zamolili“ za suradnju kako bi zaštitili živote svojih vojnika. Nije tajna da je general, uvijek s oprezom i koliko je smatrao potrebnim, dao dozvolu za slanje obavještajnih podataka američkoj vojsci i tajnim službama, kako bi se nakon svrgavanja talibana i Sadama Husseina stabilizirali i Afganistan i Irak.

Međutim, oni koji su ga molili za pomoć, jednom kada su ojačali utjecaj u dvije susjedne zemlje su pokrenuli „napad“ na Iran, odnosno na „Osovinu otpora“, životnu ostavštinu generala Qassema Sulejmanija.

SAD su od napale Siriju, od Al-Qaede Iraka stvorile ISIL i okupirale pola Sirije i dvije trećine iračkog teritorija. Uz izgovor da se bore protiv međunarodnog terorizma, vratili su u Irak snage da se „bore protiv Islamske države“, ali s ključnim ciljem da prekinu takozvani „šiitski koridor“. Međutim, nisu uspjeli.

General je stvorio o iračku šiitsku armiju koja je oslobodila gotovo cijeli Irak i na kraju se iračka zastava zavijorila u Mosulu.

„Hrabri“ Kurdi na sjeveru su „čistili teritorij“ od militanata takozvane „Islamske države“, da bi se odjednom zaustavili u gradu Bashiqa, gdje su vjerovali da će biti granica budućeg Kurdistana. ISIL ih više nije zanimao i sve su snage bacili u grad i pokrajinu Kirkuk, Međutim, Bagdad je uz pomoć šiitske armije, Irana i Quds snaga, ali i  lokalnih turkomanskih milicija protjerao Kurde na sjever, odakle su i došli, što je također bila bitka generala Sulejmanija i Abu Mahdi Al-Muhandisa. Ni SAD, ni Izrael,  koji su poticali Kurde na širenje područja pod kontrolom i proglašenje neovisnosti, nisu mogli učiniti ništa.

I na kraju, dolazimo do trenutka kada Trump donosi odluku da generala treba likvidirati. Priče kako mu je sve smjestila „duboka država“ su obična glupost. Donald Trump više nije mogao podnijeti poraz za porazom, ali prije svega to što se „Osovina otpora“ opasno približila granicama Izraela, naoružana novim projektilima u gotovo neograničenim količinama. Njegov kućni prijatelj Benjamin „Bibi“ Netanyahu je također ponižen, kada je prošle godine dva tjedna dozvolio vojsci da  na dva tjedna pobjegne s granice s južnim Libanonom, što svjedoči video snimka Hezbollahovih novinara koji su snimali položaje i ulaz u napuštenu bazu izraelske vojske nekoliko kilometara u dubini „izraelskog“ teritorija.

General Qassem Sulejmani je prešao sve „crvene linije“ dvojice „državnika“ i prelazio bi ih i dalje i zato je likvidiran u neupitnom činu državnog terorizma.

Nakon toga treba izdvojiti nekoliko ključnih točaka. Nad svetom šiitskom džamijom u Qomu je podignuta crvena zastava osvete. Svi koji kažu ili napišu “to ne znači ništa i to je samo orijentalni show”,  jednostavno ne znaju o čemu govore. Ne poznaju povijest, koliko puta se podigla ovakva zastava i kad se spušta. Zapravo, ne razumiju lokalnu perzijsko-šiitsku kulturu i civilizaciju.

Takve budalaštine mogu napisati ljudi  pogođeni postmodernim nihilizmom, koji nemaju pojma o tome koliko su važni u svakom tradicionalnom društvu riječ zavjet i čast.

Naravno, malo tko išta zna o obilježjima iranske vlade i šiitske verzije islama.

Od vijesti ovog prvog tjedna 2020. treba izdvojiti povijesnu odluku iračkog parlamenta, koji je donio zakon kojim se proglašava nezakonita prisutnosti trupa američke koalicije u Iraku.

Opet imamo ljude koji pišu „to nije važno i neće dovesti do nikakvih rezultata“, ali uopće ne razumiju svu dubinu onoga što se događa.

Mislite li da je lako donijeti takvu odluku u okupiranoj zemlji u kojoj je smješten kriminalni okupacijski korpus agresora? Osobno vjerujem da to zahtijeva ogromnu osobnu hrabrost svakog od zastupnika koji su glasali za ovu odluku. Povijest je svjedok da američke okupacijske trupe mogu bilo koga od njih u bilo kojem trenutku oteti, mučiti i ubiti. Mogu doći plaćenici Erica Princea i „odraditi“ sve. Ili će pokrenuti raketni udar na parlament, proglasivši iračke zastupnike “saučesnicima terorista”.

Dakle, ako su donijeli takvu odluku, onda je to bio čin hrabrosti i građanskog prkosa, usprkos mogućoj odmazdi. Ali ta odluka nije donesena kao „lijepa gesta“, već je dio strategije i prva posthumna pobjeda generala Sulejmanija. Koliko će ova strategija biti učinkovita? To ćemo uskoro vidjeti.

Mike Pompeo je izjavio kako “SAD bolje znaju što žele Iračana nego sama iračka vlada”, a Donald Trump prijeti Bagdadu i traži „milijarde koje je Pentagon tamo potrošio za izgradnju baze Balad“. Ako ne dobije novac, „Bagdad će stenjati pod sankcijama višestruko godim od iranskih“. Još jedan dokaz arogancije „narančastog predsjednika“, kojem prva riječ koju je progovorio očito nije bila „mama“, ili možda „tata“, već „sankcije“. Protiv svih, bilo gdje i iz bilo kojeg razloga. Lista sankcioniranih zemalja, kompanija i dužnosnika je preduga da bi je citirali.

Ali demokrati su takvi demokrati, čak i kada su republikanci, što u ovom slučaju nije ni važno.

Međutim, iračka vlada, koja je prisutnost Amerikanaca na njenom teritoriju proglasila nezakonitom, pokazala se odanom svom narodu, a ne Sjedinjenim Državama. Zamislite koliko su „pokvareni“ ti Iračani.

Dva dana u komentarima trolovi navijaju, radosno ližući čizme svojih američkih gospodara, kako “Sjedinjene Države rade sve kako treba“. „Washington ima pravo raditi sve što želi“. „Živjele Sjedinjene Države i Izrael“. Takvih ima čak i u Iraku. I ta se jadna stvorenja usuđuju govoriti o tome kako su slobodni?

“Rob koji nije svjestan svog ropstva i vegetiranja u tihom i nesvjesnom robovskom životu, jednostavno je rob. Rob, čija slina teče kad samozatajno opisuje užitke robovskog života i divi se dobrom i dobrom gospodaru, je kmet, običan sluga”, rekao je davne 1917. Lenjin, kome zato i uništavaju spomenike u Ukrajini, jer je prezirao njihovu robovsku pasminu. Oni u Galiciji još uvijek ljube ruke spomenicima Franje Josipa.

Prijetnje Trumpa da će u osveti udariti  na Iran i da će mete biti džamije i povijesni spomenici je ratni zločin.. barem je tako s gledišta Međunarodnog kaznenog suda (ICC).

ICC je već pokušao neke od Amerikanaca istražiti zbog ratnih zločina, ali je teroristički režim u Washingtonu zaprijetio sankcijama sudu i cijelom njegovom osoblju.

U Venezueli je umjesto Guaidóa izabran novi predsjednik parlamenta, odan legitimnom predsjedniku. Sada samoproglašeni “uličarski predsjednik” baulja po ulicama Caracasa i poziva se na moć Washingtona.

Usput, ranije su mu Amerikanci predali upravu nad lokalnom naftnom kompanijom kako bi novac od njezinih aktivnosti mogao koristiti za financiranje prevrata. Ali Reuters sada javlja kako je venecuelanska vlada naftna polja i kompaniju PDVSA predala Rosneftu i Kinezima.

Dakle, venecuelanski „uličarski predsjednik“ ima ozbiljnih problema s novcem. Caracas bi ga trebao novčano kazniti zbog ilegalnih mitinga, ali očito ne želi imati posla s budalom.

I najsvježija vijest je da će “Iran popustiti ili će bankrotirati“.

Ali Iran odbija posljednje, ključno ograničenje u okviru nuklearnog sporazuma. To je objavljeno u nedjelju, 5. siječnja, izvještava Iranska nacionalna novinska agencija (IRNA). Kao peti korak u smanjenju obveza, zemlja će odustati od ograničenja broja centrifuga, navodi vlada u izjavi.

Jedan komentator je napisao, “kako je ovo signal spremnosti za pregovore i obični trgovački stav”.

Slažem se da je to signal, ali signal: „Shvatili smo da nas samo američko oružje može spasiti od američke agresije i ovaj signal je vodič za akciju.” Dakle, Donald, sve je dobro završilo i opet si sve pobijedio.

Trump je na Twitteru rekao da su “SAD potrošile 2000 milijardi dolara na vojnu opremu i ako Iran napadne američku bazu ili bilo kojeg Amerikanca, poslat će dio ove potpuno nove i fine opreme u njihovom smjeru, i to bez oklijevanja”.

Da, znamo ovu super divnu i super skupu tehniku. Nepotopljivi nosač zrakoplova „USS Gerald Ford“, raketni razarač „Zumwalt“, borbeni zrakoplovi F-35 i druga čudesa.

I unatoč 2000 milijardi potrošenih na naoružanje, Sjedinjene Države gube rat u Afganistanu, i to od talibana naoružanih starim „kalašnjikovima“ i pokojim ručnim raketnim bacačem.

Dodao je i da “američke trupe neće napustiti Irak sve dok Bagdada ne plati za američku zračnu bazu, izgrađenu mnogo prije nego što je on preuzeo dužnost, a zrakoplovna baza je SAD koštala milijarde dolara“.

“Nećemo otići ako nam ga ne plate”, rekao je Trump.

Zašto da plate Iračani? Za okupaciju? Ovo je dosad neviđena razina bezumlja i otvara jednostavno pitanje. Ako Sjedinjene Države imaju problema s novcem, možda ne vrijedi trošiti tisuće milijardi dolara na oružje i stotine milijardi godišnje na održavanje stotina vojnih baza širom planete?

Međutim, ljudi koji postavljaju slična pitanja u Sjedinjenim Državama su ili „teroristi“, ili u najboljem slučaju “Putinovi agenti.”

Prema posljednjim informacijama, general Sulejmani stigao je u Bagdad na osobni zahtjev Trumpa kako bi se sastao s premijerom Iraka. Naime, Adel Abdul Mahdi, irački premijer, trebao je biti posrednik između Amerikanaca i iranske vlade o nuklearnom pitanju.

Ali kad je stigao u Bagdad, a prethodno je nakratko bio u Libanonu i međunarodnoj zračnoj luci u Damasku, jednostavno je ubijen. Amerikanci su opet zapetljali priču do te mjere da je jedini odgovor sila i samo sila.

Jedna nada nam je Elon Musk, koja će ipak uspjeti sve lude Amerikance prebaciti na Mars. Ali, po svemu sudeći, kako je i on prevarant, to se neće dogoditi.

Donald Trump i vječni koncept američkog carstva  

logično