Zbog čega tako iščekivana ljevica uzmiče sve više pod naletom desnih političkih stranaka?




Bauk komunizma kruži Hrvatskom, i to od Medveščaka na sjeveru do Mihanovićeve na jugu, od Frankopanske na zapadu pa sve do daleke Martićeve na istoku. Vuče se on i tumara sporim i sumornim korakom od ranog podneva do dugo u noć redajući odlučno antitezu za antitezom bez volje za sintezom. Istodobno se događa "narod" koji, međutim, glasa za desnicu. Nije, dakako, problem u tome što narod glasa za desnicu, nego u tome što za desnicu glasa narod – oružje ljevice!

Zbog čega je tomu tako? Zbog čega tako iščekivana ljevica na europskom, i napose hrvatskom horizontu uzmiče sve više pod naletom desnih političkih stranaka? Razlog pronalazimo u četirima temeljnim problemima ljevice koji onemogućuju njezinu usmjerenost na vlasti, a kamoli na njezino zauzimanje. Prvi je primat teorije nad praksom, drugi je zaborav da je narod lijevi politički pojam, treći je usmjerenost prema antitezi umjesto tezi i četvrti, koji proizlazi iz prethodnih triju, jest nemogućnost razumijevanja razlike između teoretičarske ljevice koja lamentira i stranačke koja mora djelovati i koalirati, pa čak i s onima koji se, za razliku od "nas", ne razumiju dovoljno u pitanja ljevice. Prebivamo pod težinom odgovora želi li ljevica na vlast.

1. Primat teorije nad praksom

Marxova 11. teza o Feuerbachu glasi: "Filozofi su dosad svijet samo različito interpretirali, stvar je u tome da se on izmijeni." Svima koji nisu samo spremni čitati između redaka, nego i zahvaćati stvari neposredno, u ovoj su Marxovoj postavci očigledne dvije poruke. Prva je da nismo više filozofi (barem ne oni starog kova), jer su to oni koji samo interpretiraju, i drugo, da se svijet doduše kritizira antitezom, ali se mijenja tezom. To znači da se treba tvrditi što nešto jest, a ne što nešto nije; odnosno, preneseno na politički diskurs, ljevica mora za svoju stvar dobiti što više, a ne što manje pristaša kako bi se ujedinjenim, a ne heterogenim stavom imalo snage svijet promijeniti. Nije dovoljno uzviknuti: Protiv! Sartre tako u Egzistencijalizmu i marksizmu pokazuje kako je praxis pobunjenicima, koje Engels opisuje u Njemačkom seljačkom ratu, ukrala njihova podvojenost i nehomogenost koja im nije omogućila razumijevanje pravog smisla njihova pothvata.

Što se, međutim, ogleda na hrvatskom lijevom političkom spektru? Krovna organizacija koja je polagala pravo biti predvodnicom ljevice te jedina i dalje ima najširu biračku bazu (utvrdu) – SDP – raspada se po šavovima zato što tkanje nema jasnu formu, makar i asimetričnu, ali formu koja bi odavala smjer kretanja i određeni cilj. Umjesto toga njezini članovi bježe ko vrag od tamjana. Manje lijeve političke stranke i udruženja djeluju agilno, no nemaju pomoć u velikoj stranci ljevice koja bi im omogućila značajniju podršku i brojnost. Jer, ne zaboravimo, u stranačkoj politici ne važe filozofski argumenti, nego broj glasova te spremnost da se i s "neznalicom", koja se ne razumije u marksizam, koalira.

Jedinstvo teorije i prakse, koje je kao postulat krasilo marksističku teoriju s ciljem izjednačenja prava svih ljudi bez obzira na razlike, mogućavanja radnicima dostojanstvenog života i upravljanja vlastitim radom te samoupravljanja, sada se narušava ponovnim primatom teorijskog promišljanja umjesto agilnog, najprije praktičkog mišljenja, a onda i, iz njega proizašla, praktičnog djelovanja. Za takvo što nije potrebno napustiti teorijska gledišta, nego ih smanjiti do razine da ne opterećuju mogućnost djelovanja, a osobito priznanja drugih s kojima se potencijalno može dogovarati savez. Sublimnost teorije, naime, uvijek sa sobom nosi neugodan stav kako drugi nisu na "našoj" razini promišljanja problema, kako ne razumiju složenost i dubinu s kakvom se nose teoretičari. U politici nije uputno dulje se zagledati u dubinu jer, kako piše Nietzsche, "tko dugo gleda u bezdan, i bezdan se zagleda u njega".

Dotle politički oponenti ljevice, desne i konzervativne stranke i inicijative, u pojednostavljenju svijeta bivaju spremnije za političko djelovanje, koje je time neopterećenije i jedinstvenije što se manje teorijski odnosi spram svijeta. Teorijski stav prema kojemu bi politički program bio revolucija i prema kojemu država treba odumrijeti, a koji k tome često zauzimaju oni koji zarađuju plaću od te iste države, širem krugu ljudi nije privlačan jer mnogi sigurno nisu obrazovani filozofijski, ali jesu matematički da bi znali da jednadžba ipak nema nepoznanica.

2. Narod je lijevi pojam

Drugi temeljni problem, po važnosti prvi, zaborav je lijevih aktera da je narod (demos) lijevi pojam. Naime, ne radi se o naciji, što bi zlonamjernici odmah imputirali, jer je nacija vezana uz pojam države (nacionalna država), nego o narodu shvaćenom kao onom koji pozicijski stoji s onu stranu vlasti. U najširem smislu puk ili građani bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ako se samo vratimo Rousseauovoj teoriji, upravo puk (narod) stoji nasuprot naciji (oni koji imaju politička prava izvedena iz vlasništva – aristokracija). U Rousseauovo vrijeme pripadnik¸nacije (nation) je državljanin koji prava ima, a pripadnik naroda, odnosno puka (peuple) onaj koji želi zadobiti svoja prava koja nema. Avanti popolo nije poziv naciji koja prava već ima, nego narodu koji ih nema!

Da narod zadobije svoja prava, lijeva je ideja, jer konzervativna desnica koja brani status quo i naciju nikad ne bi tu "mnogoglavu neman" (Hegel) – narod – pripustila sferi političkog odlučivanja. Lijevi politički programi o općem pravu glasa, o pravu glasa žena, o uvođenju osmosatnog radnog vremena, radikalnoj jednakosti ljudi, samoupravljanju, sindikalističkim udruženjima itd. nastojali su ljude stvarno, a ne samo teorijski učiniti jednakima. Otuda o lijevim političkim idejama govorimo kao o demokratskima. Taj mnogoglavi, neparni, prljavi, ružni i smrdljivi narod bio je pojam koji je branila ljevica, koja je rasla s njim zrcaleći jedan izniman humanizam. Ona ga je omogućila, znajući da je i ona taj narod, no narod je i dalje tu, ali gdje je ljevica?

Ljevica, paradoksalno i posve začuđujuće, ne može smisliti svoj pojam – narod. Prezire ga, gnuša se nad njim i od njega zazire pod egidom da je glup. Narod je, dakako, uvijek bio "glup", a od njega je gluplji samo onaj koji se nad tim čudi, ne razumijevajući da smo svi dio tog glupog naroda jer ne postoji neka druga vrsta kojoj bi pripadali, osim ljudske.

O čemu se radi i o kojoj se i kakvoj ljevici radi? Ovome problemu pogodovao je prvi, primat teorije nad praskom koja se per se idealizira i elitizira, jer se shvaća da je s onu stranu teorijskoga glib političkoga u koji je potrebno zaroniti kako bi se odnijelo pobjedu i formiralo vlast upravo putem naroda. Istoj je ljevici iz tog razloga lakše proglasiti nešto začudno i nečuveno: da je, naime, narod desni pojam.

Od formiranja masovnih političkih stranaka početkom 20. stoljeća, a prototip je Socijaldemokratska partija Njemačke koja je bila uzor većini radničkih, ali i građanskih masovnih stranaka, cilj je bio pridobiti što više ljudi, a ne odbiti ih. Komunističke su partije diljem svijeta narod (makar formalno) još uvijek razumijevale kao svoj pojam. U nas je KPJ te osobito KPH radila sve u predratno i ratno vrijeme da što više ljudi pridobije za komunističke ideje, ne libeći se kasnije počiniti čak i nedjela "u ime naroda". Shvaćali su da je narodu potrebno obrazovanje kako bi uopće mogao pratiti idejne postulate, cilj je bio približiti ideje narodu i njega idejama, a za to je bio potreban agilan terenski rad i razumijevanje naroda kao svog biračkog tijela. Čak i kasnije nastale tzv. catch-all stranke, koje se nazivaju i narodnima, nastojale su pragmatično, neovisno o ideološkom programu, pridobiti što više birača. Što, međutim, danas čini ljevica po tome pitanju? Kakve ideje ona najšire shvaćenom narodu nudi?

Na to pitanje odgovorit ćemo izokrenuto. Naime, sve navedeno danas mudro čini desnica koja je jedan lijevi pojam – narod – pretvorila u svoje političko oružje i platformu, a ljevica je odlučila uzvratiti potvrdno i to tezom da je narod masa, da nema vrline, kriterija i vrijednosti, čime zapravo s teorijski uzvišene pozicije prepušta svoj pojam desnici i od njega odustaje nesvjesna da zadobivanje političke vlasti neće omogućiti intelektualni argumenti, nego broj glasova. Ljevica, ona s početka priče, u nas radi suprotno od onoga što bi trebala. Umjesto da formulira nove ideje i vrijednosti kojima bi zadobila povjerenje novih generacija, ona ostaje na starim pojmovima koji tjeraju i one koji bi htjeli biti ljevičari, a sve inicijative koje nose pridjev "narodni" proglašava desnim i time nedostojnim lijevog napora.

U jednome je u pravu, narod jest postao desni pojam. No, nije stvar u tome da se to interpretira, nego da se promijeni! Za takvo što je potrebna neka nova ljevica spremna ljepotu teorije odmijeniti ružnoćom političkoga. Otkud današnjoj ljevici pravo da odustane od pojma koji je stara ljevica mukotrpno gradila i zbog njega položila žrtve, ali oružje nikad?

3. Uživanje u antitezi

Treći je problem okrenutost negativnoj strani dijalektičke metode – antitezi, koja više nije samo bitno teorijsko promišljanje marksizma koje je bilo nužno za rušenje starih pogleda na svijet, nego je postala i pogled na svijet, primjenjivan u svakodnevici života. Sve se više može sresti one koji s ponosom ne znaju o čem se radi, ali odlučno znaju da su protiv, što podsjeća na doba odlučnosti (decizionizma) s početka 20. stoljeća kad je na jednom Heideggerovu predavanju, navodno, student uzviknuo da je odlučan, samo ne zna još za što. Mora da je nepodnošljivo buditi se pored antiteze!

Sartre u Marksizmu i egzistencijalizmu o ovome poručuje: "oni bi odbacivali i osuđivali utoliko preciznije, pobijali utoliko pobjedonosnije, ukoliko bi prvo znali što osuđuju i što pobijaju."

Teza i antiteza temelj su dijalektike koja postavlja odlučna pitanja, no u politici ona ne vrijedi na isti način. Problem u politici nastaje kada se forsira jedna strana metode, ona negativna. Odlučno je to da na filozofskoj razini antiteza sjajno funkcionira, no na političkoj onaj drugi dijalektičke metode ne smije biti prevladan i poništen, nego iskorišten. Politika ima svoja pravila koja zahtijevaju dogovor umjesto negiranja, a da bi se to moglo, cilj političke stranke (što joj je i u definiciji) jest osvajanje vlasti, a ne negacija kako postojeće vlasti tako i ostalih oporbenih aktera. Ako negacija (antiteza) objedinjuje oporbu, onda ona i ne mora imati politički program (tezu) kojim prikuplja birače i trajnije ih veže za sebe, nego ima samo snagu kratkog daha kojoj je cilj srušiti postojeću vlast. Rušenje vlasti kojem pomaže antiteza ne može biti cilj, nego sredstvo.

Naprotiv, "ujedinjeni u antitezi" kratkoročan je politički program; on i nije program, nego privremen savez negativno postavljen u odnosu na druge, pri čemu se politički vrhunac samozadovoljavanja doživljava poniranjem u čari antiteze koja, međutim, onemogućuje savez. U politici negacija ili dvostruka semiotička negacija, poput "nije da nam se ne sviđate", "nije da vam nije dobar program" ili "nije da nećemo s vama u koaliciju", ne može biti plodna poput tetičke semiotike: "sviđate nam se", "dobar vam je program" i "hoćemo s vama u koaliciju". Sartre bi to nazivao "netetičkom samosviješću" (conscience non thétique).

Razjedinjenost lijevih stranaka i inicijativa, ali i ljevičara unutar njih, nešto je navlastito lijevo u zauzimanju stava i njegove obrane, no politička borba za vlast znači i kompromisno nadilaženje ega u shvaćanju da se do općeg cilja može doći samo općim putem, a ne pojedinačnim – da sam upravo "ja" – ili partikularnim dokazivanjem – da smo upravo "mi" – pravi ljevičari. Takav je stav silno suprotan ljevici o kojoj je sanjao Marx, kao ukidanju klasne svijesti unutar klasa i uvođenju radikalne jednakosti jer su ljevičari najprije ljudi, a tek onda marksisti (osim ako bi netko želio tvrditi kako kasni Marx prethodi ranome), iako ih marksistička teorija izvodi na put njihove društvene samosvijesti. Sartre u Kritici dijalektičkog uma upravo pokazuje važnost marksizma, a to je afirmacija misli o Drugome, koja je danas u lijevome diskursu potpuno zaboravljena.

4. Ljevica kao teorija i ljevica kao stranka

Četvrti je problem rastrganost lijeve političke platforme između teorijskog (intelektualnog) promišljanja i pozicije lijeve stranke u stranačkom sustavu. Dakako da dvije dimenzije nisu odvojene, nego su sjedinjene u idejnim postulatima određene teorije ili svjetonazora kojim se postavlja politička stranka, no ipak postoji problem. On se zrcali u jednoj te istoj osobi koja hoće teoriju provesti u praksi, ne razumijevajući dovoljno da u teoriji otpora nema, a u praksi ima, pa je stranačka svijest ljevice ipak nužno drukčija od njezine intelektualne svijesti. U teoriji se nekoga u argumente može i uvjeriti, ali teže ih je nad njim i provesti.

Politička stranka je, per definitionem, organizacija kojoj je cilj formirati vlast i obnašati javne funkcije što je suprotno određenim lijevim, radikalnijim pozicijama koje prednost daju pokretu ispred stranke. Naime, ne radi se o anarhizmu koji bi ionako bio protivan svakom sustavu, nego o lijevim postavkama o ukidanju svakog klasnog sistema, a stranački je nužno takav. U takvim se stavovima zrcali misao kako ljevica sebe treba izražavati samo kroz pobune, proteste, inicijative i štrajkove, a nerijetko i kroz revolucionarne pokrete koji bi izvaninstitucionalnim putem zauzeli vlast.

Stranačka ljevica ipak je nešto drugo, ona sebe vidi kao dio stranačkog sustava u kojem su pravila igre određena i ona je svjesna da temelj parlamentarne većine leži u koalicijskom potencijalu koji primiruje radikalne lijeve stavove kako bi se ostvario cilj – osvajanje vlasti. U obama slučajevima cilj može biti osvajanje vlasti, ali razlika nije, kako se obično govori, samo u metodi. Razlika je, naime, u tome što ljevica kao pokret, protest, pobuna ili inicijativa postoji do trenutka do kojeg je cilj ostvaren, odnosno do trenutka dok postoji konkretan zajednički protivnik (politički neprijatelj) koji ih ujedinjuje.

No, stranačka ljevica ima za cilj što dužu trajnost na vlasti zbog čega je ne samo ustavno obvezna biti zastupnik svih građana, nego joj je dobar odnos s drugima uvjet broja glasova. Ona ne mora samo sačuvati svoje, nego i pridobiti tuđe birače – ne smije ih rastjerati i od sebe otjerati. Razlika je to koja teško pomiruje lijeve stranke i pokrete i zato je njihova razjedinjenost uvjetovana odsustvom svijesti o logici kolektivnog djelovanja, a ne samo razlikom u metodi i svjetonazoru radikalne i umjerene ljevice. Upravo taj sukob, tumači Sartre, između revolucionarne akcije i skolastike njezina opravdanja sprečava čovjeka da stekne jasnu svijest o sebi.

Izgledi nove ljevice

U ovih 200 godina od rođenja Karla Marxa ostaje pitanje mogućnosti nove ljevice. Da bi se bilo novim, razumljivo je da se ne može ostati starim. Bit Marxovih analiza i kritike kapitalizma svakako je nepromijenjena i dalje vrijedi, no zadaća je nove ljevice ponuditi pojmove koji korespondiraju s rastućim recentnim problemima, jer filozofija donosi bit, no politika samo njezin privid koji, međutim, ima širu snagu uvjeravanja. Realsocijalizmi su ostavili trag na suvremenu ljevicu koja im je postala uteg koji je teško nositi, a kamoli pretvoriti u vlast. Umjesto opterećenosti starim pojmovima koji su bili pobjedonosni u nekim minulim vremenima, a koji sad tjeraju ljude sve dalje od lijevih inicijativa, potrebni su novi koje će i kao svoj smislen pogled na svijet prepoznati birači koji nisu ljevičari, koji u tome vide samo jednu iznimnu humanističku ideju.

Oduvijek je ljevica – lijeve političke stranke – nastojala okupiti što više, a ne što manje ljudi, stoga je ekskluzivizam dijela ljevice danas elitni, aristokratski i u osnovi protulijevi, čime neodoljivo podsjeća na desnicu. Dvije ljevice, teorijska i praktična, lamentirajuća i stranačka, dijele političku platformu u nemogućnosti homogenizacije nužne za osvajanje vlasti. Načela koja vrijede u teoriji teško su ostvariva u stranačkoj praksi. Svijest o tome ujedno je i mogućnost nove ljevice. Ljevica će imati uspjeha samo ako ponovno bude svjesna da se politička pobjeda umjesto teorijom, aristokratizmom i antitezom mora ostvariti praksom, narodom i tezom.

Ako zadobije vlast, ljevica će se morati suočiti s najvećim izazovom, s činjenicom da kao vlast više nije antiteza – lakši modus egzistiranja u svijetu, nego teza – teži oblik njegova proizvođenja.




Autor ovog teksta doc. dr. sc. Goran Sunajko filozof je i politolog, naslovni docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i enciklopedist u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Između ostaloga objavio je knjige Metafizika i suverenost (2015) i Estetika ružnoga (2018) te je urednik knjiga Rat i mir (2017) te Karl Marx: zbornik povodom dvjestote obljetnice rođenja (2018).


h-alter