Imaju li hrvatski mirovnjaci što ponuditi u mirovnim misijama? Nude li?




Poginuo je Josip Briški, mladi vojnik na mirovnoj misiji u Afganistanu. Napad je izvršio čovjek koji je i sam smrtno stradao u tom napadu. Bombaš samoubojica se to zove. Saznajemo da je u toj dalekoj zemlji služilo oko 5500 hrvatskih vojnika od 2003. godine.

Raditi ono što si odabrao raditi, obogatiti si životopis, zaraditi, a dodao bih i – pomoći drugima, motivacija je tih naših sugrađana/ki. Hrvatska vojska imala je priliku u ratu i ratovima u 90-ima prikupiti znanja, iskustva, izgraditi se u respektabilnu vojsku. Zato se političari sada slikaju, žaluju, mole Boga i cijeli cirkus rade nakon pogibije mladoga čovjeka.

Kradu mu i svima njegovim kolegama/icama ono što se krasti ne smije, onu dozu izlaganja riziku koju ti isti političari nikada niti blizu neće osjetiti. Ružno mi je to i čitati, no nije se za čuditi, izvježbani su oni u tome, ne služe li brojne braniteljske udruge upravo tome, političkoj promociji onih koji nikad nisu i neće svoju glavu na panj staviti zbog drugoga ?

Hrvatska se brani u Afganistanu, reklo se ovih dana u jednoj od tih verbalnih dijareja koja je odmah dobila i odgovor na društvenim mrežama – Hrvatska se brani u Virovitici. Ostavimo začas nadmudrivanja po strani, no kako smo to došli od pozicije zemlje u koju su se mnoge zemlje u razvoju mogle i jesu ugledale, divili nam se, do prijetnje tim istim ljudima?

Ne, nisu mi talibani bilo koje vjere ni bliski ni dragi, niti mislim da su motivi za odlazak naših sugrađana u uniformi imalo loši, pomoć drugome svakako jest na motivaciji odlaska. Da pojasnim, hrvatska država šalje vojnike u mirovne misije, ne civile, vojnike. Hrvatske civile za mirovni rad u trećim zemljama angažiraju - strane države. Nas, dakle, ne angažira nitko odavde.

Dodao bih, to više niti ne očekujemo, ali ipak ne gubimo nadu. Pred nekoliko godina je, istina, MVEP kroz institut međunarodne razvojne suradnje financirao niz projekata u trećim zemljama, koji su naprasno prekinuti na polovici, nikad nastavljeni, tako ja nisam otišao u Gazu, s kolegom, na uzvratni posjet kolegama iz Palestine.

Hrvatska vojska ima što ponuditi u međunarodnim mirovnim misijama. To je tvrdnja koja je, uz uobičajenu opravdanu kritiku NATO-a i svega što on predstavlja, za većinu ipak istinita .

Imaju li hrvatski mirovnjaci što ponuditi u mirovnim misijama? Nude li? Iznenadio me odgovor Joška Morića na to pitanje kada sam ga izravno pitao, prenosi li iskustva Mirne reintegracije hrvatskog podunavlja u trećim zemljama. "Ne". Kratko, jasno i tužno.

Imaju li hrvatski mirovnjaci što za ponuditi ikome, upitat ću izravno. Jako bi me iznenadio bilo kakav odgovor nekog istraživanja javnosti koji bi bio sve osim negativan. Koji mirovnjaci? Naši, oni koji su poput Ursa Webera iz Davosa, radili na društvenoj objavi naših ratom stradalih područja. Urs (1968 – 1994) , volonter, humanitarac, katolik iz Švicarske, poginuo je pred točno četvrt stoljeća u nesretnom padu na obnovi kuće vlastelinstva Janković, danas Muzej Grada Pakraca.

Ne čudi me da se ne zna za njega, on je došao graditi mir, ne mit. Na njegovoj smrti se ne zarađuju jeftini nacionalistički bodovi. Odužio mu se Grad Pakrac plaketom i spomen pločom, no to su časne iznimke. Mirovni se rad u Hrvatskoj ne prepoznaje, ne cijeni, ne podržava, namjerno.

Mnogi se neće s tom tvrdnjom složiti i to bi bio odličan početak potrebnog društvenog diijaloga, o tome što mirovni rad jeste, a što nije. Tvrdnja sama zapravo nije točna, odnosi se na službene politike i državne institucije. Udari na Ured javne pravobraniteljice, dio su te priče o sustavnom ignoriranju mirovnog rada i njegovom opstruiranju. Nacionalna Zaklada za razvoj civilnog društva bila je dugo godina iznimka koja potvrđuje pravilo. No nije toliko bitno, a jeste, tko i zašto opstruira, zanimljivije je pitanje: Što misle građani?

Odgovor kako građane mirovni rad ne zanima, preokupirani su preživljavanjem, nacionalizmom ili konzumeriznom, smisleno izgleda, no samo je manjim dijelom točan. Onim dijelom u kojem ti građani i ne znaju što je mirovni rad. A on nije davanje jabuka jedni drugima u školi na Svjetski dan mira iako i takve geste mogu imati smisla. Istina je, skoro pa šokantna – hrvatski građani obožavaju mirovni rad, znaju ga prepoznati, vidjeti njegov smisao i važnost.

Tu valjda i jest kvaka, zato ga treba držati na minimumu, a puku razne druge šarene laže pod važne istine stalno nuditi. Zato HRT i odbija prikazivati nagrađene dokumentarce – ljudima bi se mogli svidjeti, čak i više, mogli bi ih/nas pokrenuti, motivirati, iz pijanstva jeftinim kič nacionalizmom probuditi.

Sve se svodi na navodnu istinu da se u Trećem Rajhu moglo tiskati svašta, dokle god je tiraža knjiga bila do 5000 primjeraka, premali uzorak da bi bio opasan. Istina ili ne, svaki dan možemo provjeriti koje su vijesti dana, što se naglašava i kako, a što ignorira, što ulazi u "prime time" HTV-a pa i drugih TV kuća, a što nikako ne može tada u eter.

I onda se desi Dnevnik Diane Budisavljević, koji se nikako nije 'desio' već je studioznije pripreman valjda od bilo kojeg filma s ovih prostora. I tada ljudi ustanu i plješću, osam minuta. Desi se anonimno svjedočenje policajca o nasilju koje mora provoditi nad slabijima od sebe. Pitam prijateljicu kakav je odaziv nastavnika i škola za Boalovu metodu Teatra potlačenih i iznenadim se "Ogroman, oni to obožavaju. No nema novca, nitko to ne podržava".

U Hrvatskoj je već oko 1995. godine preko 5000 nastavnika prošlo bar jednodnevnu radionicu iz mirovne edukacije, no Građanski odgoj obrazovanje nije zaživio kako je morao. Voditelji ogranaka HVIDRA-e diljem Zagreba odlično su primili radionicu iz Nenasilnog rješavanja sukoba 2016. "Ovo moraju svi proći", rekli su u evaluaciji ljudi koji su, skoro pa redom, došli s idejom da je Centar za mirovne studije njihov neprijatelj.

Krajem 2015. na KBC Rebru Ministarstvo branitelja je s UNDP radilo edukaciju za socijalne radnike iz cijele Hrvatske, povodom inicijative da se silovanje uključi u ratne zločine. Umjesto dvadeset minuta poklonili su mi još dodatni cijeli sat za priču o uključivanju branitelja/ica u Izgradnju mira u RH. Ostao sam zatečen pozitivnim prijemom, interesom, istinskim zanimanjem. "Idete li vi po Hrvatskoj i držite predavanja?" "Kada ćete doći kod nas?" "Ovo je sjajno".

Probudila se nada da će se nešto institucionalno pokrenuti, a onda je došla vlada Tihomira Oreškovića. I nakon što je otišla, ništa nije bolje. Mirovni rad hrvatsku politiku ne zanima. Zato je morala otići i Dalija Orešković, zato su na udaru pravobraniteljice, zato se zadržava već pristigli novac za nezavisne medije, zato jer je sav taj rad par excellence mirovni. Što znači izravna opasnost za sve što se danas prodaje kao bitno: lojalnost partiji, poslušnost, verbalna zaklinjanja Domovini i Crkvi, vještina krađe, manipuliranje osjećajima vezanim uz rat, odsustvo empatije, rabijatnost, neukost, a sve u odijelu, s kravatom.

Josip i Urs, jedan poginuo u dalekom ratu s 27, drugi pri padu s prvog kata zgrade u obnovi, s 25. Jedan došao da nama pomogne, drugi, naš otišao da drugima pomogne, jedan snagom prakticiranja svoje vjere, drugi kao dio vojne sile. Sličnosti i razlike, no nepobitno je da je svaka od te dvije smrti povezana s željom da se neko nasilje prekine, da se nečiji životi poboljšaju, da je mnoge zavila u crno. Gdje je eksploatiranje smrti mladoga vojnika profitabilni čin, nema mjesta za pravu priču o miru. To mjesto tek treba osvojiti.

Što je mir uopće? Dostojanstven život, koji nije na račun drugoga. Zanima vas?

h-alter