Prva dva tjedna 2020. su protekla u znaku eskalacije sukoba između Sjedinjenih Država i Irana. Ako ostavimo po strani detalje i interpretacije onoga što se dogodilo, ovo će razdoblje ostati upamćeno po tri važne stvari koje će biti upisane u povijest. SAD su činom državnog terorizma u kojem su likvidirale generala elitnih snaga zemlje članice Ujedinjenih naroda, Qassema Sulejmanija, potvrdile da su odmetnička država koja ne poštuje međunarodno pravo, ali ni nepisana pravila igre među svjetskim i regionalnim silama.

Iran je potvrdio da je zemlja koja će odgovoriti na agresiju i neće se dati uplašiti američkim pritiskom ni ratnom mašinerijom Pentagona. Čak i ako sada sve izgleda „prilično čudno“, jer su Amerikanci upozoreni i nije bilo žrtava, postavite si pitanje koja je to zemlja ikada na američki napad odgovorila lansiranjem balističkih projektila na njihovu bazu? Nijedna, osim Irana. Ranije, davne 1983. godine, je to učinio Hezbollah, ali tada to nije bio pokret na državnoj razini, već paravojna milicija i nedržavni entitet u začetku. I treće, SAD su svojim nepromišljenim potezom ne samo ojačale i ujedinile razne antiameričke frakcije na Bliskom istoku, već stvaraju osovinu koju čine Rusija, Kina i Iran, što će definitivno biti razlog zbog kojeg će morati napustiti regiju.

Geopolitika je sama po sebi umjetnost, ona koja identificira uzroke naoko  udaljene od nedavnih događaja i predviđa moguće scenarije za budući razvoj događaja, a tu su SAD, koje su ostale bez Brzezinskog i spale na ostarjelog Kissingera, definitivno u zaostatku, a razumijevanje Irana i njegovog odnosa s velesilama zahtjeva čisti talent. Geopolitika ima svoju strukturu sastavljenu od kontinuiteta, koji je u povijesti povremeno bio prekidan, ali nikada nije „skrenuo s linije“. Jedan od tih događaja je bila i Islamska revolucija 1979. godine u Iranu. Ova je revolucija srž ove discipline, geopolitike kao umjetnosti, koja u sebi sadrži zemljopisna ograničenja, urbanizaciju i antropologiju, demografiju i vojnu silu, ekonomiju i instituciju, infrastrukturu i saveze, religije, povijesne tradicije, psihologije masa i elita. Geopolitika proizlazi iz kombinacije svih tih elemenata i  nekad se može činiti ciničnom, ali je stvarnost  još ciničnija.

Okrutno i brutalno pogubljenje zapovjednika Quds snaga Qassema Sulejmanija je probudilo dio glavne struje iz stanja samodostatnosti i samozadovoljstva sa svojim  pripovijestima, koje su počele razgovarati o Trećem svjetskom ratu, zaboravljajući da krv na velikom Bliskom Istoku teče već desetljećima.

To da europski tisak i ovaj put nije pokazao analitičku lucidnost u međunarodnim poslovima i geopolitičkim scenarijima dobro je poznata stvar, ali preklapanje brzopletih i varljivih analiza i ocjena, kao i nepovratni apokaliptični scenariji, samo zbunjuju i dezinformiraju, a ne pojašnjavaju stvar. Trend našeg tiska, ali općenito „obrazovane“ klase, je uglavnom bio istražiti povijesne događaje i procese s izrazito ekonomskoj stajališta, odvojenog od političkog i geopolitičkog konteksta.

Lutajuće svemirske letjelice u galaksiji tužne znanosti uzdizale su se u području teozofije, koja svijet istražuje samo kako bi se u mističnim horizontima od njega odmaknula.

Iran je zemlja koja uspijeva u povijesti i slavi, koja ne poriče svoju carsku prošlost, koja preživljava političke i fizičke potrese i to isključivo zato što se iza očite vjerske i kulturne rigidnosti krije izraziti pragmatizam.

Clausewitz nas je naučio da je rat čin nasilja kojem je cilj prisiliti protivnika da provodi našu volju. Ratovi se uvijek pokreću tako da se čini da u njima nema nikakve logike i da su eksplodirali zbog nekog incidenta koji je zakotrljao lavinu, ali nitko se ne bi upustio u vojnu avanturu kad bi znao da postoje dobre šanse da će biti uništen.

A Iranci ne samo da imaju instinkt za preživljavanjem, već ih odlikuje i pragmatizam, možda diktiran nejednakom ravnotežom snaga. Međutim, emocije u geopolitici nikada ne prevladavaju, posebno ne u Teheranu. U tom kontekstu se može reći da Amerika i Iran uživaju u istoj strateškoj logici i suprotnoj, ali usporedivoj teopolitičkoj logici, što znači da će, vjerojatno ne uskoro, prije ili kasnije sjesti će za stol i pregovarati, čak i ako SAD vjeruju da mogu nastupati s pozicije sile i nametnuti svoju volju iranskom narodu bez kompromisa. Naravno, ovdje Iran, baš kao što čini Sjeverna Koreja, neće pristati na ponude tipa „prvo vi ispunite sve što od vas tražimo, a onda ćemo razgovarati o sankcijama“. Vrhovni vođa ajatolah Sayed ali Hamnei je već pokazao da s takvim ponudama nitko ne mora trošiti vrijeme i dolaziti u Teheran.

Trumpova administracija je od Obame naslijedila umiješanost u sirijsku krizu s ruskom ekspanzijom, koja je rezultirala relativnim porazom američkih interesa u regiji.

Zar bi Trump, pobjednik, ali prezreni čovjek, milijarder s obale koji predstavlja unutarnju Ameriku, ikada bi prihvatio geopolitički poraz u četiri godine svog prisustva u Bijeloj kući? Možda on osobno i bi, tko to zna? Ali njegov  aparati to sigurno ne bi prihvatio.

Sa stalnim demantijima, niskim udarcima, skandalima i sudskim postupcima, današnja Amerika je u punoj geopolitičkom tranziciji i primjetan je unutarnji sukob među njenim elitama. Ovakav se sukob možda nije vidio još od vremena secesije Juga i građanskog rata.

Sve to zamagljuje pogled, jer su svi previše usredotočeni na predsjednikove objave na Twitteru i bombastične izjave. I dok bliskoistočni, europski, azijski i afrički utjecaj posljednjih godina raste, američki pada, sa sve većim javnim dugom i već spomenutim sukobom elita, što dovodi do paralize u trenucima kada bivša svjetska supersila mora reagirati, hladno, racionalno  i pragmatički.

Naravno, novinari to vide suprotno i govore kako je to strateško povlačenje Trumpa i trgovinski protekcionizam.

Malo je analitičara stvarno razumjelo ovu promjenu paradigme američkog geopolitičkog stava. Trump je u unutarnjoj politici sljedbenik tradicije Jacksona, koji u vanjskoj politici ne zazire od upotrebe sile.

“Mir silom”, voli ponavljati Trump i tjerati njegove protivnike da sjednu za pregovarački stol, ali samo nakon što su pristali da ih se pošteno išamara.

Zašto su Amerikanci napali Iran ubijanjem “polubožanstva” kod kuće i u većem dijelu šiitskog polumjeseca? Zašto su se to usudili? Čini se da je najpouzdaniji odgovor onaj da su se kladili, uvelike riskirajući i ne znajući kakav će biti konačan ishod utakmice.

Izrael i Saudijska Arabija su zadovoljni, ali se nisu puno radovali, zato što su shvatili težinu takvog čina koji krši čak i najstroža pravila geopolitičke logike iako takav sigurno neće dovesti do slabljenja Islamske Republike u regiji.

To nas tjera da razumijemo duboku mržnju i neobičan nedostatak komunikacije između vlasti dviju neprijateljskih zemalja i gotovo potpuno etničko i kulturno nerazumijevanje druge strane. Sigurnosni aparati Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država za vrijeme Hladnog rata nikada ne bi poduzeli ovako recipročne odgovore.

Kao što je na kraju priznao Mike Pompeo, ovo je bila i posredna poruka Rusima, kao i svima onima koji još uvijek dijele karte za stolom na Bliskom istoku. Također prema priznanju Pompea, ovo je bila poruka i Kinezima, koji pod sankcijama uvoze 30% iranske nafte. Al i u Kini je nafta na cijeni, što bi moglo stvoriti određene poteškoće za Peking koji je i dalje previše ovisan o uvozu ugljikovodika, a nekoliko godina je favorizirao američke izvoznike sirove nafte.

Čak i Turci su dobili poruku od strane supersile da Washington neće oprostiti onima koji pokušavaju osporiti njegovu hegemoniju u regiji ili povijesno konsolidiranu ravnotežu.

Da je likvidacija Sulejmanija bio korak koji je bio usmjeren i na američke strateške rivale poput Rusije i Kine, vidi se iz američke povijesti.

Od 1898. Amerikanci ratuju protiv nekih zemalja, iako su zapravo htjeli pobijediti druge, kao što je bio rat protiv umirućeg španjolskog carstva da se ospori britanska prevlast nad morima ili Drugi svjetski rat kako bi se potkopao europski kolonijalizam. Ratom u Iraku je pogođena i Saudijska Arabija, neizravno odgovorna za napade „11. Rusija“, a ranija invazija na Afganistan je ujedno oslabila Pakistan, kojeg su SAD okvalificirale kao sponzora terorizma.

Teheran je u ovom trenutku reagirao mudro, promišljeno i proporcionalno. Vidjeli smo mnoštvo balističkih projektila lansiranih s preciznošću kako bi se izbjegle nuspojave i histeričnu reakciju Washingtona, koji je ogromnu energiju potrošio na smirivanje burne reakcije masa i javnog mnijenja, koje je, iako umorno od stereotipa, spremno promijeniti vladu na sljedećim izborima.

To što, prema Pentagonu, nijedan američki vojnik nije stradao ne igra nikakvu ulogu. Amerikanci jednostavno nisu navikli da itko balističkim projektilima gađa njihove baze i sam čin je za njih bio apokalipsa epskih razmjera. Do koje je mjere sve otišlo vidi se iz hitne odluke društvenih mreža da se uklone sve fotografije i objave koje slave generala Sulejmanija, ali prije svega pobjedu Irana. I javnom diskursu su SAD trebale izgledati kao pobjednik ili u najgorem slučaju kao da je utakmica završila neriješeno.

Iranci su o napadu prethodno upozorili Iračane, a prema drugim izvorima navodno Katar, koji su te informacije proslijedili Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima.

Sve je učinjeno u skladu s člankom 51 Povelje Ujedinjenih naroda o legitimnoj obrani, što govori da Teheran itekako uzima u obzir svjetsko javno mnijenje, koje će mu biti naklonjeno tijekom budućih pregovora u Ujedinjenim narodima.

Mnogo “manjih” zemalja, iako tiho, izrazilo je žaljenje i poslalo saučešće u Teheran zbog smrti velikog generala i vojskovođe, odstupajući s tim od nejasnih izjava vazala i europskih klijentelističkih država „Američkog carstva“.

Američki potez je još teže shvatiti, jer Iran ipak proživljava određenu razinu socijalne i ekonomske krize, dijelom zbog sankcija, a dijelom i zbog nekih disfunkcija političkog i ekonomskog sustava, što znači da trenutno nije bio nikakva prijetnja regionalnoj hegemoniji Washingtona, barem ne hegemoniji koja bi bila potkopana u ekonomskom i političkom segmentu američkog prisustva na Bliskom istoku.

Usprkos prestižnim pobjedama u borbi protiv selafijsko-vehabijskog terorizma, zbog čega su Iranu i Quds snagama odale počast brojne zemlje, možda su čak i Iranci shvatili da bi trošak stvaranja šiitskog “fronta” od Mediterana do Afganistana bio previše težak ili krvav posao. Irak bi u toj osovini bio pouzdan saveznik samo po cijenu drugog građanskog rata, kojeg bi šiitski savez svakako dobio, ali Teheranu ne treba saveznik u kojem će da mrziti nešto manje od polovice stanovništva.

Čak i iračke milicije koje čine Hashd Al-Shaabi armiju, uključujući i šiitsku Hashed, koje su vidjele smrt svog zapovjednika Abu Mahdi Al-Muhandisa u Sulejmanijevom konvoju, ili vođa većinske koalicije iračkog parlamenta Saairun, Moqtada Al-Sadr, usprkos izrazito proiranskoj tendenciji, morali bi se boriti s upornim iračkim nacionalizmom koji se protivi komadanju zemlje i njezinih krhkih institucija.

Napetost je i dalje velika, stoga će Irak, kao posrednik, biti predmet spora. Iran se neće upuštati ni u kakav rat, jer bi iz otvorenog sukoba protiv Sjedinjenih Država, čaki ako ne bi bio pokoren, izašao preslab da bi preživio, što vođe u Teheranu dobro znaju.

Ali zato postoji bezbroj drugih načina kako Iran može naštetiti američkim i interesima Izraela i Saudijske Arabije u regiji, a sve smo ih više puta opisali na ovom portalu.

Iran može nastaviti voditi posredničke ratove duž cijelog šiitskog polumjeseca i na Arapskom poluotoku, preko milicija i regionalnih saveznika, i to vrlo učinkovito. Istovremeno može jačati bilateralne odnose s Rusijom i Kinom, ali i Turskom, dok one s europskim zemljama izgledaju malo vjerojatne, prije svega zbog niske vjerodostojnosti kakvu uživa Bruxelles, ne samo u očima svijeta, već i kod Europljana samih. Iran može ubrzati i svoj nuklearni program i onda može pregovarati s pozicije sile.

S predsjednikom koji je pod opozivom, a izbori 2020. su među najvažnijim u posljednjih 40 godina, zbrka je zavladala čak i s one strane Atlantika. Washington se kladio na likvidaciju Sulejmanija, ali se to pokazala kao vrlo rizična oklada. Iran sigurno neće učiniti istu pogrešku i uzvratiti s jačim udarima od onih koje je već učinio. Što god netko mislio, oni su uzrokovali pravi potres u ionako nagrizenim američkim institucijama, ali i „dubokoj državi“, koja pokazuje znakove podjela u više tabora s različitim vizijama kako barem očuvati status quo u svijetu, ako je multipolarni svijet već neminovan.

Tako da Iran sebi može priuštiti luksuz da sjedne pored rijeke i čeka kada će se na površini ukazali leš njegovog neprijatelja. Samo treba malo strpljenja, kao što je napisao kineski mislilac, pisac, general i  Konfucijev suvremenik Sun Cu.

logično