Poznato je kako SAD ima tradiciju svrgavanja i postavljanja vlada i predsjednika drugih zemalja diljem svijeta. Motivi za to su jasni – ostvarenje njihovih strateških, geopolitičkih i ekonomskih ciljeva. U slučaju da zemlja od interesa ima demokratski ustroj promjenu realiziraju suptilno, kupovinom, točnije investicijom s visokom stopom povrata uloženog. U zemljama s nedemokratskim društvima pribjegavaju nečemu što interno nazivaju „promjena režima“ (US regime change), a realizira se kroz tzv. „predložak za revoluciju“ (eng. revoultion template) uz službeni naziv 'uspostavljanje demokracije'. Često uključuje vojnu intervenciju i podrazumijeva se da im je taj slučaj draži, jer im omogućuje da se prepuste svojoj strasti – oružju.

U zemljama s demokratskim i nedemokratskim ustrojem početak uspostavljanja tzv. pijunske vlasti teče identično. Identificira se skupina koja predstavlja opoziciju aktualnoj vlasti koju se želi srušiti. S tom skupinom postiže se dogovor u kojem SAD obeća njihovo dovođenje na vlast uz uvjet da se po dolasku na vlast realiziraju zahtjevi koje SAD ima. Potom slijedi destabilizacija aktualne vlasti izvana, ali i iznutra. Snažnim marketinškim kampanjama stvara se podjela u društvu, polarizira se narod i destabilizira politička scena. Daljnji postupci zavise od konkretne situacije u toj zemlji. Ako država nije demokratskog uređenja tada se polarizirani narod izmanipulira i dovede na rub građanskog rata. Tada SAD svoju stranu naoružava i tajno financira novcem kojeg dobije od prodaje oružja drugoj strani koju želi srušiti. Ta nisu valjda ludi poslovati s gubitkom!? Netko mora pokriti troškove. Naravno, oružje o kojem se radi jest rashodovano, prošle generacije, kojeg ionako nisu mogli drugačije unovčiti, već jedino uništiti iako nije ni korišteno. Uz njihovu poznatu sklonost i ljubav prema oružju, jasno da amerikanci smatraju kako je šteta da se dobro oružje ne upotrijebi, je li?

Kada se jadni narod do pola poubija proglašava se stanje humanitarne katastrofe. Potom slijedi lobiranje po članicama NATO saveza i Ujedinjenim Narodima o nužnosti vojne akcije, igre u kojoj su amerikanci „prvi sve“. Kako su u NATOu članice uglavnom ovisne o SADu tu problema nema, a za rezolucije UN ionako ne mare. U vojnim akcijama usput probaju i koliko puta je njihovo oružje nove generacije učinkovitije od njihovog oružja prošlih generacija. Dodatno u svojoj zemlji od svega naprave i reality show – pa moraju i oni amerikanci koji su ostali kod kuće osjetiti malo akcije. Nakon što satru jadni narod slijedi uspostava 'demokratske' vlasti koja je, pogađate, upravo ona koja će osigurati realizaciju američkih interesa. Zatim slijedi profit. Ta nisu se valjda upuštali u takve avanture samo da bi na kraju, kako je ranije rečeno, pokrili troškove!? Iskoriste resurse koji ih zanimaju i vrate se kući dizajnirati oružje sljedeće generacije. A onda sve ispočetka.

Ako je u pitanju zemlja relativno stabilnog demokratskog uređenja tada se scenarij oružanog sukoba ostavlja kao posljednja opcija. Tada odabranoj grupaciji s kojom su postigli dogovor oko preuzimanja vlasti pružaju financijsku pomoć, savjetodavnu i logističku podršku. Za vođu takve skupine idealno bi bilo imati narodu te zemlje prihvaljivog amerikaniziranog državljanina, nekoga tko je boravio u SADu i razumije američke potrebe kao i činjenicu da su te potrebe važnije normalnog razvoja društva u zemlji o kojoj pričamo. Zbog smanjenja troškova ne čekaju se redovni izbori već se pokušavaju izazvati prijevremeni.Tu nastupaju PR agencije. U izborima kampanje izgledaju slično američkim jer sve se radi sukladno savjetima njihovih PR agencija. Zato financijska konstrukcija za kampanju dobiva pokriće organiziranjem donatorskih večera, što je također dobri stari američki običaj. Ako uspiju u poduhvatu, zna se što slijedi – realizacija ciljeva zbog kojih sve to i pokrenuli. Zatim slijedi profit...

Vidjevši eleganciju s kojom SAD na takav način zadovoljavaju svoje potrebe, može se očekivati da će i druge države približnih ekonomskih i/ili vojnih kapaciteta pokušati takvu „igru“. A da je sve više tzv. zemalja-igrača, u uvjetima globalne energetske krize koja među tim zemljama stvara jagmu za resursima i geostrateškim položajima, pokazat će se povećanjem broja zemalja s periodično nestabilnim političkim prilikama, s vladama bez većeg kontinuiteta, u kojima se narod počinje dijeliti, a da pri tome sve to naoko izgleda kao unutarpolitički problem, iako se zapravo radi nestabilnosti generiranoj izvana od strane neke zemlje-igrača, preko grupa koje su prodale sebe i stabilnost zemlje jer se pod svaku cijenu žele domoći vlasti.

Iznesene teze mogu se činiti nestvarnima i nejasnima, kao što je to slučaj sa svakom teorijom koja postaje jasnija tek kada se ona manifestira na primjeru. Zato valja uputiti pogled u smjeru aktualne krize u Ukrajini gdje je narod trenutno podijeljen, u kojoj se vode sukobi i pokušava uspostaviti stabilna vlast, krize koja je samo jedno od žarišta trajne i globalne energetske krize, krize zbog koje je i jedna mala Hrvatska odjednom postala geografski, geopolitički, geostrateški i energetski interesantna zemlja u kojoj su se nedavno održale dvije donatorske večeri.

Oružje