Odgovor evropske ljevice, pa onda i Sirize, na scenarij dužničke drame, koji vrijedi za cijeli Treći svijet, bio je strateški prekratak: postao je žrtvom evropske iznimnosti, ideje da je Evropa sui generis demokratska







Tek što je u njemačkom Bundestagu izglasan treći paket pomoći Grčkoj, 84 milijarde eura, započeo je grabež za grčkom državnom imovinom. Kao što se zna, uvjet za pomoć bio je pristanak Atene na privatizaciju državne imovine u visini od 50 milijardi eura. Prvi val rasprodaje započeo je, i u nas poznatim, sistemom koncesija: 14 regionalnih grčkih aerodroma, na otocima poput Mikonosa ili Santorinija, dano je na 50 godina u koncesiju njemačkoj državnoj tvrtki Fraport koja, uz ostalo, drži frankfurtski aerodrom. Cijena – prava sitnica, nešto više od milijardu eura i godišnja renta od 23 milijuna eura.

O toj svojevrsnoj legaliziranoj pljački javnih dobara u njemačkom je parlamentu govorio i lider Die Linkea Gregor Gysi.

- Grčka vlada s takvom cijenom nikad neće doći do cifre od 50 milijardi eura koja je zatražena od vjerovnika. Također, suprotno tvrdnjama jednog magazina (‘Bild’), Njemačka nije dala Grčkoj nijedan euro. Upravo suprotno, prema računici Ekonomskog instituta, zaradila je sto milijardi eura na toj krizi i to tako što je Njemačka centralna banka, pod pritiskom vlade, kamatu spustila praktički na nulu. Međutim, i to je trebao netko platiti, a platili su naši građani, čiji su štedni ulozi devalvirani. Građane se nije pitalo ni kad ste vi, gospođo Merkel i gospodine Schäuble, pristali garantirati za 27 posto dugova zemalja poput Irske, Grčke, Cipra, Portugala i Španjolske. Ako bi bilo koja od tih zemalja postala insolventna, neće propasti samo taj narod nego će i naše društvo osiromašiti. A upravo bi se to moglo dogoditi, jer dodatni rezovi na plaće, mirovine i socijalu znače smanjenje kupovne moći Grka. Grčka ima mali izvozni sektor i uglavnom je orijentirana na unutrašnje tržište. Ako se reducira kupovna moć, padaju priljevi od poreza, tržište slabi i, na koncu, država odlazi u bankrot te kao takva nije u stanju pokrenuti investicije. Na određeni način Grčka je, zahvaljujući upravo vašoj politici, već sada u takvoj situaciji. Naime, do 2020. Grčka ima pravo povući nekih 36 milijardi eura iz različitih evropskih fondova. Dosad, međutim, nije povukla ni euro, jer mora osigurati vlastita sredstva da bi povukla ta. Zašto, gospodo, niste smanjili nivo vlastitih sredstava ili, još bolje, zašto fondovi u potpunosti ne bi išli za investicije? - upitao je retorički na kraju svog obraćanja šef Die Linkea premijerku Angelu Merkel i ministra financija Wolfganga Schäublea.

Možda je i takva nemoguća situacija bila razlog zašto je grčki premijer Aleksis Cipras odstupio i najavio prijevremene izbore, iako je unazad devet mjeseci čak dvaput dobio golemu podršku birača: prvi put na siječanjskim izborima i drugi put kada je referendumski odbijena evropska politika štednje, uz 61 posto na strani onih koji su rekli ‘ne’ toj politici. Bilo kako bilo, premijer u ostavci vjeruje da bi novi izbori mogli biti potkraj rujna, a kao odgovor na to dio mu se stranke odcijepio. Radikalniji, lijevi dio Sirize, formirao je novu stranku, u kojoj je i 25 njezinih dosadašnjih zastupnika: zove se Narodno jedinstvo i vodit će je bivši ministar energetike Panagiotis Lafazanis, vođa Sirizine lijeve frakcije koja je, poznato je, odbila poziv premijera Ciprasa da u parlamentu podupre treći program pomoći. Inače, nova će stranka sa 25 zastupnika biti treći najveći blok u grčkom parlamentu, koji broji 300 poslanika.

U komentarima na trenutačnu situaciju u Grčkoj više je puta napisano i izjavljeno – jedan od posljednjih u nizu je i komentar Sirizina člana parlamenta Kostasa Lapavicasa – da možda i nije toliko važno što će se dogoditi sa Sirizom i hoće li se ona definitivno podijeliti; važnije je, kako kaže Lapavicas u intervjuu za ‘Tageszeitung’, ‘kako ćemo narodnu volju jasno iskazanu na referendumu 5. srpnja usmjeriti te golemom snagom i dinamikom proizašlom iz tog povijesnog ne dalje upravljati’.

U sličnom tonu događaje tumači i Slavoj Žižek, kad kaže da je politika Sirize napravila puno već time što je uspjela golemu energiju uličnih protesta, započetih na trgu Sintagma, pretvoriti u konzekventnu antiausterity politiku. ‘Siriza je uspjela’, sažeto kaže Žižek, ‘doći od sintagme do paradigme. Također, grčko referendumsko NE jest ujedno i NE evropskom pokušaju da se s takvom politikom nastavi i dalje (business as usual).’ Treće na što upućuje Žižek u ovom slučaju jest to da je još jednom pokazano, ovaj put možda najplastičnije, o kakvom je manjku demokratskog deficita riječ u slučaju institucija EU-a. Naime, prema riječima jednog od pregovarača, Janisa Varufakisa, grčka delegacija je pregovarala s Eurogrupom: u jednom su mu trenutku rekli da, legalno govoreći, Eurogrupa ne postoji, na što je Varufakis zaključio da neegzistirajuća skupina ima najveću moć u evropskoj superdržavi.

S druge su strane oni komentatori koji manjkove u Sirizinoj politici vide u svojevrsnoj zarobljenosti u eurocentrizmu. Tako Ranabir Samaddar u tekstu ‘The Postcolonial Bind of Greece’ kaže da dužnička kriza Grčke nije ništa osobito na svjetskoj razini. Grčka je samo jedna u nizu zemalja u dugu. Prema izvještaju inicijative pod nazivom Jubilee Debt Campaign, u sličnoj su situaciji i sljedeće zemlje: Butan, Etiopija, Gana, Laos, Mongolija, Mozambik, Samoa, Senegal, Tanzanija, Uganda, Belize, Kostarika, Hrvatska, Cipar, Dominikanska Republika, Salvador, Gambija, Grenada, Irska, Jamajka, Libanon, Makedonija, Crna Gora, Šri Lanka, Tunis, Ukrajina, Sudan, Zimbabve, Španjolska i Portugal. Stoga, kad se govori o grčkoj dužničkoj krizi, bolje je govoriti o krizi zemalja Trećeg svijeta a ne o nekom evropskom fenomenu. Autor tvrdi da je scenarij dužničke drame, uz nekoliko odstupanja, isti u Grčkoj, Butanu ili Hrvatskoj. Fiskalni transferi koji se danas odigravaju između zemalja centra eurozone i evropske periferije nešto su što se već odigralo s postkolonijalnim zemljama. U tom smislu, ne postoji neka evropska iznimnost, ona nije ništa drugo doli mit, kaže autor.

Odgovor evropske ljevice na to, pa onda i Sirize, bio je strateški prekratak: postao je žrtvom evropskog ekscepcionalizma, evropske iznimnosti, ideje da je Evropa sui generis demokratska, da je demokracija konstitutivna za pojam evropeizma i da to ne treba propitivati. Evropska ljevica, što vrijedi i za Sirizu, odvojila se od borbe protiv kapitalizma kao takvog zarad borbe protiv neoliberalnih fenomena, poput politike štednje, imigracijske politike ili prekarnosti. S druge strane, buržoazija je sve te politike uspjela europeizirati i, uslijed globalizacije problema, ljevica je izgubila nacionalne kompetencije i time izgubila zube. Autor podsjeća i na stari truizam da demokracija nije ideologija nego praksa i da je liberalizam od demokracije napravio novu dogmu, religiju, nepropitivu stvar. Komunistička tendencija je jedina koja bi tako nešto mogla propitati. ‘Evropa odbija komunizam i zadovoljava se (socijal)demokracijom’, zaključuje autor.




portalnovosti