Kakav svijet ostavlja iza sebe Barack Obama? Svijet možda gori od onog kakvog ga je zatekao. Naravno, još se uvijek prikupljaju plodovi otrovnog sjemena kojeg su posijale prethodne administracije, Bush stariji i mlađi otac, Bill Clinton i horde njihovih savjetnika, analitičara i stratega koji su nakon 1989. godine projektirali i stvorili svjetski kaos koji je trebao učvrstiti američku globalnu hegemoniju.
Od Madeleine Albright do Zbigniewa Brzezinskog, preko dužnosnika manje poznatih javnosti i onih u vojnim krugovima, poput Roberta Haddicka i njegovih eksplicitnih poziva na unutarnju destabilizaciju suparničkih sila, destabilizirajuća priroda američke politike je neokolonijalna i neoimperijalistička dominacija na planeti, ali joj treba i utjecaj njenog izuzetno jakog oružja - dolara.
Dakle, nemojmo naivno griješiti, jer je svijet danas bez sumnje lošije mjesto za sve, osim za SAD i nadnacionalne financijske elite koje dominiraju procesom globalizaciju.
Barack Obama je bio savršeni izvršitelj američke strategije, koja je nacionalna i nadilazi članstvo u demokratskim ili republikanskim koalicijama.
Američka geoekonomska dominacija planetom se provodi učinkovito na velikom tržištu kapitala i utječe na svjetsko gospodarstvo s velikom stopom tehnoloških inovacija. Ali je pitanje bi li sve to bilo moguće bez dolara, valute koja još uvijek gospodari planetom, kao i bez bez vojne sile koja stoji 600 milijardi dolara godišnje?
Svaki ekonomski imperijalizam je prisiljen da ga prati vojni i obratno. U suprotnom slučaju se ekonomski imperijalizam ne može nametnuti ni obraniti, a samo vojni, bez ekonomskog, također ne može opstati.
Povijesni primjeri su Mletačka Republika, koja je bila ekonomski hegemon, ali nije imala vojnu moć, a s druge strane imamo Sovjetski Savez, koji je bio vojna sila, ali nije imao ekonomsku i financijsku snagu. I Venecija i SSSR su zbog toga platili visoku cijenu.
Rimsko carstvo je napredovalo sve dok je imalo i financije i vojsku, a kada je centar počeo izdržavati periferije, na primjer Veliku Britaniju, urušila se ekonomska i posljedično vojna hegemonija.
Sve dok dolar bude međunarodna valuta i dok se bude štampao bez ograničenja, Kinezi će biti prisiljeni podržavati ga, jer samo tako mogu osigurati veliki izvoz svojih proizvoda.
Geoekonomska hegemonija je uvijek imala komercijalnu dimenziju, onu pomorsku. Tako je bilo za Grke, Rimljane i Britance. Ekonomski imperij koji želi biti dominantan bez postizanja vojnog primata ili će biti odsječen od velikih pomorskih puteva, ili još gore, sam će ih predati, kao što je Velika Britanija more predala američkoj mornarici.
U tom slučaju carstva umiru ugušena blokadama i embargom, što dovodi do zatvaranja u vlastite granice i gubitka mogućnosti tehnološke razmjene.
Dokle god Amerika bude dominirala morima, vladat će svijetom i zato se boji uspona velikih sila euroazijskog bloka. Amerika se najviše boji preporoda Rusije ili hipotetske rusko-njemačke kopnene osovine, što bi Rusiji omogućilo da ojača trgovinu i dobije nove tehnologije. Ovaj kopneni blok bi mogao otvoriti puteve na kojima će se koncentrirati promet proizvoda, ulaganja i sirovina koji nisu pod nadzorom Sjedinjenih Država, a transakcije se ne bi obavljale u dolarima, a sve bi izravno išlo u Europu, koja je i dalje jedno od najvećih tržišta u svijetu.
Ako pojednostavimo ovu ekstremnu shemu, Rusija će proizvoditi sirovine, Kina masovne industrijske proizvode, Europa usluge, tehnologije i napredne industrijske proizvode, čime bi se stvorila tri komplementarna i integrirana gospodarstava. To je najveća noćna mora Brzezinskog i svakog američkog stratega.
Dakle, samo zbog toga se moraju zadržati Rusija i Kina, dvije sile koje se ni po koju cijenu ne smiju povezati s Europom. Zbog toga je zapaljen požar u Ukrajini, destabilizira se Daleki istok u Južnom kineskom moru, a Washington je lukavo procijenio da bi Rusija i Kina zamku mogle izbjeći kroz Balkan i sada siju nemir i podijele u Makedoniji, Srbiji, BiH, Crnog Gori i svugdje gdje je potrebno da se zatvori ovaj pravac.
Kažu da se SAD povlače s Bliskog istoka. Istina, jer tamo ne moraju ništa poduzimati sve dok je regija u plamenu, a Rusi i Europljani neka se brinu kako ga ugasiti, jer su ionako prvi na udaru islamističkog ekstremizma i terorizma.
Onima koji "Arapsko proljeće" vide kao "pobunu potlačenog naroda" još uvijek nije jasno da je kaos namjerno izazvan, bez ikakve namjere da se požar kasnije ugasi. Štoviše, svaki put kada netko pokuša ugasiti plamen, čini se sve moguće da se on ponovno rasplamsa.
Konačno, potrebno je da Europa i dalje bude slaba i pokorna, spremna prihvatiti TTIP. Svijet Baracka Obame je nestabilan svijet, svijet koji gori i ne očekujte nikakve sporazume koji bi doveli do ravnoteže između sila.
Imajući to na umu, novi pristup NATO pakta prema Rusiji je ogledan, ali su antikineske akcije još složenije, posebice ako u obzir uzmemo vrlo jake komercijalne i financijske odnose između Kine i Sjedinjenih Država.
S druga strane, Amerikanci i Rusi nemaju nikakve važne susjedske odnose, kao ni razmjenu u kulturi ili trgovini. Rusija je idealan neprijatelj kako bi se Europa vezala za Ameriku, dok Amerika nema ništa za izgubiti od pogoršanja njenih vrlo oskudnih odnosa s Ruskom Federacijom.
To bi bila suština pitanja ekonomije. S vojne strane se odnosi snaga analiziraju još od 1947. godine, a nedavno je objavljen uradak pod naslovom "Sljedeći svjetski rat", koji spominje deklarirane strategije NATO saveza i EU (Le strategie declaratorie della NATO e dell'UE).
Tekst zamišlja taktičku razinu mogućeg sukoba između Istočnog i Zapadnog bloka i pun je vojnih analiza i opisuje glavne pravce Sjevernoatlantskog geopolitičkog smrtonosnog teatra.
U modernom okruženju, možemo li zamisliti napad NATO pakta na Rusiju? Moguće, ali danas takav napad protiv Rusije ne bi ostavio na miru ni središnju Aziju, pa čak ni Daleki istok, gdje se američke i savezničke snage trebaju fokusirati prema bazama na Kamčatki i prema Vladivostoku, koje bi trebalo neutralizirati. Naravno, bile bi izazvane i kineske snage, a planula bi Europa i cijeli Kavkaz.
U Europi su NATO "snage za brzi odgovor" stacionirane u baltičkim zemljama, Poljskoj i drugim zemljama istočne Europe, a NATO je već i u Ukrajini, samo kako bi mogao napredovati iz više pravaca.
Plan je sa sjevernog smjera i iz Baltika zaprijetiti St. Petersburgu, iz Poljske se prodire u Kalinjingrad i Bjelorusiju i prijeti središnjoj Rusiji, dok se s juga iz smjera Ukrajine prijeti Rostovu, Kursku i ruskim ravnicama.
Ovdje bi se NATO snage za brzo djelovanje spojile sa snagama s Kavkaza, Gruzijcima, možda Azerbejdžancima, pa čak i lokalnim islamističkim militantima ili onima koji bi se po potrebi uvezli iz Sirije.
Zbog prirodnog okoliša je puno složeniji scenarij napada iz dalekog sjevera i Norveške ili prijetiti Rusiji na Arktiku.
Ključ ofenzivne strategije NATO pakta je sjeverni pravac prema St. Petersburgu, odakle se izravno otvara put prema Moskvi, dalje prema jugu i Volgi, te okolnim industrijskim područjima. Izbijanjem na Ural u neutraliziranjem Tatarstana bi se Rusija odsjekla od Azije. NATO smatra kako bi ofenziva trebala biti podržana novim nuklearnim taktičkim projektilima B61 taktike i potencijalno implementacijom novih raketnih baza u istočnoj Europi, a ruske baze na Krimu bi, navodno, lako neutralizirale turske i ukrajinske snage.
Rusija bi u tom scenariju imala dvije opcije. Ili bi kapitulirala unutar onoga što bi ostalo od Ruske Federacije, što znači da bi joj ostao Sibir i područja oko Novosibirska i Vladivostoka ili bi uslijedila masovna nuklearna odmazda.
Povlačenje sa sovjetskog teritorija je Rusku Federaciju lišilo bilo kakve taktičke dubine, a ključni centri ruske države izravno mogu biti ugroženi i adekvatnim konvencionalnim snagama.
Jasno je da NATO postrojbe razmještene danas u Europi nisu ni na koji način spremne, ni kvalitativno ni kvantitativno, za pokretanje masovnog napada protiv Rusije. Međutim, mogu vršiti pritisak i prijetnje i visiti kao Damoklov mač nad ogromnim dijelom ruskog teritorija koji gotovo da nema prirodnu obranu.
Paradoks je ostaviti Rusiju bez taktičke obrane, a vojna doktrina Kremlja je toga bila itekako svjesna i odlučila se stratešku opciju kojom se od NATO pakta brani na bliskim teritorijima. Osim toga, Rusija održava golemi strateški nuklearni arsenal, kojeg će sigurno koristiti u skladu s navedenom doktrinom, čak i u slučaju konvencionalnog rata protiv vlastitog teritorija. U to ne treba nimalo sumnjati.
U međuvremenu, Rusija neprestano jača veze s Kinom, što je ključno za opstanak obje sile. Jesu li Rusija i Kina danas "situacijski" ili su već postali strateški saveznici, to bi mnogi voljeli znati, ali pravi dogovor skrivaju Putin, Lavrov i Šojgu, te Xi Jinping i nekoliko njegovih bliskih suradnika.
Vraćajući se na početak, Obama svijet ostavlja u plamenu, složenim odnosima između velikih svjetskih sila i izloženi smo velikoj nuklearnoj opasnosti. Međutim, na horizontu možemo vidjeti nastajanje euroazijskog bloka koji ima sve potencijale za učinkovito suprotstavljanje Americi.
Upravo je politika Washingtona, kojoj je cilj bio minirati bilo kakve odnose Europe i Azije, stvaranje ekonomskog euroazijskog prostora i oslabiti Rusiju, gurnula Moskvu u kineski zagrljaj, stvarajući tako još kompaktniju Euroaziju.
Paradoks ove strategije je u stvari takozvani "paradoks vrhunca", kada maksimalno širenje carstva generira ili super proširenje, ili nemogućnost da se učinkovito upravlja svim scenarijima na svim kazalištima, što znači i snositi posljedice svojih postupaka.
Ako Amerika prihvati snažnu i nezavisnu Rusiju, koja bi bila bliža Europi, a daleko od Kine, to ujedno znači rizik dolaska utjecajnog konkurenta na Stari kontinent. Ako Amerika napadne Rusiju i Kinu, izravno ili neizravno, te će se dvije zemlje ujediniti protiv nje.
To je svijet kojeg nam je ostavio Obama, iako je jasno da je anonimni odvjetnik iz Chicaga, koji je deset godina bio senator u svojoj državi, a tek 2004. dolazi u savezni Senat i za četiri godine postaje predsjednik Amerike, provodio plan koji datira desetljećima ranije.
FOTO - Predviđanja NATO pakta o upadu ruske vojske na teritorij baltičkih zemalja:
FOTO – Omjer snaga NATO – Rusija jasno dočarava čija je strategija obrambena, a čija ofenzivna:
AMSI
Od Madeleine Albright do Zbigniewa Brzezinskog, preko dužnosnika manje poznatih javnosti i onih u vojnim krugovima, poput Roberta Haddicka i njegovih eksplicitnih poziva na unutarnju destabilizaciju suparničkih sila, destabilizirajuća priroda američke politike je neokolonijalna i neoimperijalistička dominacija na planeti, ali joj treba i utjecaj njenog izuzetno jakog oružja - dolara.
Dakle, nemojmo naivno griješiti, jer je svijet danas bez sumnje lošije mjesto za sve, osim za SAD i nadnacionalne financijske elite koje dominiraju procesom globalizaciju.
Barack Obama je bio savršeni izvršitelj američke strategije, koja je nacionalna i nadilazi članstvo u demokratskim ili republikanskim koalicijama.
Američka geoekonomska dominacija planetom se provodi učinkovito na velikom tržištu kapitala i utječe na svjetsko gospodarstvo s velikom stopom tehnoloških inovacija. Ali je pitanje bi li sve to bilo moguće bez dolara, valute koja još uvijek gospodari planetom, kao i bez bez vojne sile koja stoji 600 milijardi dolara godišnje?
Svaki ekonomski imperijalizam je prisiljen da ga prati vojni i obratno. U suprotnom slučaju se ekonomski imperijalizam ne može nametnuti ni obraniti, a samo vojni, bez ekonomskog, također ne može opstati.
Povijesni primjeri su Mletačka Republika, koja je bila ekonomski hegemon, ali nije imala vojnu moć, a s druge strane imamo Sovjetski Savez, koji je bio vojna sila, ali nije imao ekonomsku i financijsku snagu. I Venecija i SSSR su zbog toga platili visoku cijenu.
Rimsko carstvo je napredovalo sve dok je imalo i financije i vojsku, a kada je centar počeo izdržavati periferije, na primjer Veliku Britaniju, urušila se ekonomska i posljedično vojna hegemonija.
Sve dok dolar bude međunarodna valuta i dok se bude štampao bez ograničenja, Kinezi će biti prisiljeni podržavati ga, jer samo tako mogu osigurati veliki izvoz svojih proizvoda.
Geoekonomska hegemonija je uvijek imala komercijalnu dimenziju, onu pomorsku. Tako je bilo za Grke, Rimljane i Britance. Ekonomski imperij koji želi biti dominantan bez postizanja vojnog primata ili će biti odsječen od velikih pomorskih puteva, ili još gore, sam će ih predati, kao što je Velika Britanija more predala američkoj mornarici.
U tom slučaju carstva umiru ugušena blokadama i embargom, što dovodi do zatvaranja u vlastite granice i gubitka mogućnosti tehnološke razmjene.
Dokle god Amerika bude dominirala morima, vladat će svijetom i zato se boji uspona velikih sila euroazijskog bloka. Amerika se najviše boji preporoda Rusije ili hipotetske rusko-njemačke kopnene osovine, što bi Rusiji omogućilo da ojača trgovinu i dobije nove tehnologije. Ovaj kopneni blok bi mogao otvoriti puteve na kojima će se koncentrirati promet proizvoda, ulaganja i sirovina koji nisu pod nadzorom Sjedinjenih Država, a transakcije se ne bi obavljale u dolarima, a sve bi izravno išlo u Europu, koja je i dalje jedno od najvećih tržišta u svijetu.
Ako pojednostavimo ovu ekstremnu shemu, Rusija će proizvoditi sirovine, Kina masovne industrijske proizvode, Europa usluge, tehnologije i napredne industrijske proizvode, čime bi se stvorila tri komplementarna i integrirana gospodarstava. To je najveća noćna mora Brzezinskog i svakog američkog stratega.
Dakle, samo zbog toga se moraju zadržati Rusija i Kina, dvije sile koje se ni po koju cijenu ne smiju povezati s Europom. Zbog toga je zapaljen požar u Ukrajini, destabilizira se Daleki istok u Južnom kineskom moru, a Washington je lukavo procijenio da bi Rusija i Kina zamku mogle izbjeći kroz Balkan i sada siju nemir i podijele u Makedoniji, Srbiji, BiH, Crnog Gori i svugdje gdje je potrebno da se zatvori ovaj pravac.
Kažu da se SAD povlače s Bliskog istoka. Istina, jer tamo ne moraju ništa poduzimati sve dok je regija u plamenu, a Rusi i Europljani neka se brinu kako ga ugasiti, jer su ionako prvi na udaru islamističkog ekstremizma i terorizma.
Onima koji "Arapsko proljeće" vide kao "pobunu potlačenog naroda" još uvijek nije jasno da je kaos namjerno izazvan, bez ikakve namjere da se požar kasnije ugasi. Štoviše, svaki put kada netko pokuša ugasiti plamen, čini se sve moguće da se on ponovno rasplamsa.
Konačno, potrebno je da Europa i dalje bude slaba i pokorna, spremna prihvatiti TTIP. Svijet Baracka Obame je nestabilan svijet, svijet koji gori i ne očekujte nikakve sporazume koji bi doveli do ravnoteže između sila.
Imajući to na umu, novi pristup NATO pakta prema Rusiji je ogledan, ali su antikineske akcije još složenije, posebice ako u obzir uzmemo vrlo jake komercijalne i financijske odnose između Kine i Sjedinjenih Država.
S druga strane, Amerikanci i Rusi nemaju nikakve važne susjedske odnose, kao ni razmjenu u kulturi ili trgovini. Rusija je idealan neprijatelj kako bi se Europa vezala za Ameriku, dok Amerika nema ništa za izgubiti od pogoršanja njenih vrlo oskudnih odnosa s Ruskom Federacijom.
To bi bila suština pitanja ekonomije. S vojne strane se odnosi snaga analiziraju još od 1947. godine, a nedavno je objavljen uradak pod naslovom "Sljedeći svjetski rat", koji spominje deklarirane strategije NATO saveza i EU (Le strategie declaratorie della NATO e dell'UE).
Tekst zamišlja taktičku razinu mogućeg sukoba između Istočnog i Zapadnog bloka i pun je vojnih analiza i opisuje glavne pravce Sjevernoatlantskog geopolitičkog smrtonosnog teatra.
U modernom okruženju, možemo li zamisliti napad NATO pakta na Rusiju? Moguće, ali danas takav napad protiv Rusije ne bi ostavio na miru ni središnju Aziju, pa čak ni Daleki istok, gdje se američke i savezničke snage trebaju fokusirati prema bazama na Kamčatki i prema Vladivostoku, koje bi trebalo neutralizirati. Naravno, bile bi izazvane i kineske snage, a planula bi Europa i cijeli Kavkaz.
U Europi su NATO "snage za brzi odgovor" stacionirane u baltičkim zemljama, Poljskoj i drugim zemljama istočne Europe, a NATO je već i u Ukrajini, samo kako bi mogao napredovati iz više pravaca.
Plan je sa sjevernog smjera i iz Baltika zaprijetiti St. Petersburgu, iz Poljske se prodire u Kalinjingrad i Bjelorusiju i prijeti središnjoj Rusiji, dok se s juga iz smjera Ukrajine prijeti Rostovu, Kursku i ruskim ravnicama.
Ovdje bi se NATO snage za brzo djelovanje spojile sa snagama s Kavkaza, Gruzijcima, možda Azerbejdžancima, pa čak i lokalnim islamističkim militantima ili onima koji bi se po potrebi uvezli iz Sirije.
Zbog prirodnog okoliša je puno složeniji scenarij napada iz dalekog sjevera i Norveške ili prijetiti Rusiji na Arktiku.
Ključ ofenzivne strategije NATO pakta je sjeverni pravac prema St. Petersburgu, odakle se izravno otvara put prema Moskvi, dalje prema jugu i Volgi, te okolnim industrijskim područjima. Izbijanjem na Ural u neutraliziranjem Tatarstana bi se Rusija odsjekla od Azije. NATO smatra kako bi ofenziva trebala biti podržana novim nuklearnim taktičkim projektilima B61 taktike i potencijalno implementacijom novih raketnih baza u istočnoj Europi, a ruske baze na Krimu bi, navodno, lako neutralizirale turske i ukrajinske snage.
Rusija bi u tom scenariju imala dvije opcije. Ili bi kapitulirala unutar onoga što bi ostalo od Ruske Federacije, što znači da bi joj ostao Sibir i područja oko Novosibirska i Vladivostoka ili bi uslijedila masovna nuklearna odmazda.
Povlačenje sa sovjetskog teritorija je Rusku Federaciju lišilo bilo kakve taktičke dubine, a ključni centri ruske države izravno mogu biti ugroženi i adekvatnim konvencionalnim snagama.
Jasno je da NATO postrojbe razmještene danas u Europi nisu ni na koji način spremne, ni kvalitativno ni kvantitativno, za pokretanje masovnog napada protiv Rusije. Međutim, mogu vršiti pritisak i prijetnje i visiti kao Damoklov mač nad ogromnim dijelom ruskog teritorija koji gotovo da nema prirodnu obranu.
Paradoks je ostaviti Rusiju bez taktičke obrane, a vojna doktrina Kremlja je toga bila itekako svjesna i odlučila se stratešku opciju kojom se od NATO pakta brani na bliskim teritorijima. Osim toga, Rusija održava golemi strateški nuklearni arsenal, kojeg će sigurno koristiti u skladu s navedenom doktrinom, čak i u slučaju konvencionalnog rata protiv vlastitog teritorija. U to ne treba nimalo sumnjati.
U međuvremenu, Rusija neprestano jača veze s Kinom, što je ključno za opstanak obje sile. Jesu li Rusija i Kina danas "situacijski" ili su već postali strateški saveznici, to bi mnogi voljeli znati, ali pravi dogovor skrivaju Putin, Lavrov i Šojgu, te Xi Jinping i nekoliko njegovih bliskih suradnika.
Vraćajući se na početak, Obama svijet ostavlja u plamenu, složenim odnosima između velikih svjetskih sila i izloženi smo velikoj nuklearnoj opasnosti. Međutim, na horizontu možemo vidjeti nastajanje euroazijskog bloka koji ima sve potencijale za učinkovito suprotstavljanje Americi.
Upravo je politika Washingtona, kojoj je cilj bio minirati bilo kakve odnose Europe i Azije, stvaranje ekonomskog euroazijskog prostora i oslabiti Rusiju, gurnula Moskvu u kineski zagrljaj, stvarajući tako još kompaktniju Euroaziju.
Paradoks ove strategije je u stvari takozvani "paradoks vrhunca", kada maksimalno širenje carstva generira ili super proširenje, ili nemogućnost da se učinkovito upravlja svim scenarijima na svim kazalištima, što znači i snositi posljedice svojih postupaka.
Ako Amerika prihvati snažnu i nezavisnu Rusiju, koja bi bila bliža Europi, a daleko od Kine, to ujedno znači rizik dolaska utjecajnog konkurenta na Stari kontinent. Ako Amerika napadne Rusiju i Kinu, izravno ili neizravno, te će se dvije zemlje ujediniti protiv nje.
To je svijet kojeg nam je ostavio Obama, iako je jasno da je anonimni odvjetnik iz Chicaga, koji je deset godina bio senator u svojoj državi, a tek 2004. dolazi u savezni Senat i za četiri godine postaje predsjednik Amerike, provodio plan koji datira desetljećima ranije.
FOTO - Predviđanja NATO pakta o upadu ruske vojske na teritorij baltičkih zemalja:
FOTO – Omjer snaga NATO – Rusija jasno dočarava čija je strategija obrambena, a čija ofenzivna:
AMSI
