Postoji potreba za sistemskim alternativama postojećem sustavu globalnog kapitalizma. Ali, takve alternative neće se dogoditi sve dok hrabrost preuzimanja vlasti nije usklađena s pedagoškim imperativom da se uspostavi novi kulturni imaginarij i oblik individualnog subjektiviteta i potencijala.

"Živimo u državi u kojoj doktori uništavaju zdravstvo, odvjetnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlada uništava slobodu, mediji uništavaju informaciju, religija uništava moral a banke uništavaju ekonomiju." (Chris Hedges)


Kakvo društvo nastaje kada ga pokreće tržišna pretpostavka da jedina bitna vrijednost leži u razmjeni dobara, kad je zajedničko dobro svedeno na status trgovačkog centra a društveni poredak sastavljen od individualaca čija se sloboda sastoji jedino u tome da slobodno slijede vlastite interese?



Što se događa s demokracijom kad vlada nametne američkim građanima vrijednosti zasnovane na tržišnim principima, korporativne odnose moći i politike koji uzrokuju veliku društvenu nejednakost, osuđujući pritom mlade ljude na prekarni život u kojem budućnost počinje nalikovati na remake distopijskih filmova poput Pobješnjelog Maxa (1979), Brazila (1985), RoboCopa (1987), Specijalnog izvještaja (2002), Okruga 9 (2009), Comopolisa (2012) i Pročišćenja (2013).

Ono što u ovom trenutku povijesti čini američko društvo specifičnim je kultura i društveni poredak u kojem ne samo da su izgubljeni moralni temelji već se proizvode simbolička i stvarna razina nasilja u kojima su postavljeni novi standardi okrutnosti i ponižavanja, uz mehanizme pobješnjelog ratnog stroja koji kao takvi služe interesima političkih i korporativnih Hodajućih Mrtvaca - novih avatara smrti i okrutnosti - koji pljačkaju društveni poredak.([1])

Na žalost, tamna i strašna slika američke mašinerije za dezimaginaciju, vidljiva u neograničenim količinama u svim kulturalnima aparatima mainstreama, premašena je od strane društva ukorijenjenog u barbarskoj politici u kojoj su ekstremni oblici nasilja u isto vrijeme postali spektakl i modus operandi politike i zabave. Dokaz o propadanju američke demokracije ne nalazi se samo u činjenici da je vlada trenutno u rukama šačice moćnih desničara i korporativnih interesa, već se to očituje u svakodnevnim prizorima okrutnosti i nasilja koji natkrivaju američki krajolik poput ogromnih i furioznih pješčanih oluja.

usbijeda-2_tavistalks.com_.jpg
Masovna ubojstva postala su novi pokazatelj nasilja u Americi, ali ti događaji blijede pored bijede i patnje koja je svakodnevno nametnuta milijunima građana SAD-a pod režimom koji provodi "Casino kapitalizam". (foto: tavistalks.com


Neopisivo nasilje, koje se proteže od ubojstva mladih ljudi i djece u srednjoj školi Columbine, Tehničkom fakultetu Virginia, osnovnoj školi Sandy Hook, da nabrojim samo neke, pa sve do nedavne masovne pucnjave u Fort Hoodu u Texasu i pokolja u američkoj vojnoj bazi Washington Navy Yard... pojačava dojam da je nasilje sada postalo najvažniji element moći i posredna sila u oblikovanju društvenih odnosa. Masovno nasilje je postalo rutinirano do te razine da više ne uzrokuje snažne reakcije javnosti. Na primjer, kad takvo nasilje pogodi veće gradove poput Chicaga, javnost jedva i da trepne. A kad se slučajevi masovnih pucnjava budu povećavali, mainstream mediji će ih površno i jedva pokrivati, jer nemaju kritički odmak prema takvim događajima, osim što ih promatraju kao anomalije lišene sustavnih uzroka koji su ih uvjetovali.

Linija između spektakla nasilja i svakodnevnog stvarnog nasilja postala je zamagljena do te razine da je teško razumjeti porijeklo simboličkog i institucionalnog nasilja u ekonomskim, političkim i društvenim formacijama koje danas vladaju američkim društvom. Nasilje je postalo toliko normalizirano da više nema povijest. Drugim riječima,  njegove političke i ekonomske strukture su postale nevidljive, a bolna sjećanja koja evociraju  brzo se gube u naletu spektakla nasilja i reklama koje nam se obraćaju ne  kao moralnim bićima nego kao kupcima koji traže nove robe, instant užitke i neprestana šokantna uzbuđenja. U isto vrijeme, nasilje u Americi se hrani kulturom  straha, oblikovanom, jednim dijelom, opsjednutošću nadzorom, zatvorskom industrijom i industrijom sigurnosne zaštite. Kao rezultat toga, američko društvo je napravilo "zlokobni zaokret prema intenzivnoj društvenoj kontroli,"([2]) i "političkoj kulturi hiperkažnjavanja."([3])

Pipci ovog intenziviranog nasilja, sada normaliziranog, dosežu svaki aspekt društva - na djelu je spektakl koji ne uznemiruje već buja preko još šokova, još krvoprolića i još patnji. Politički, korporativni i intelektualni zombiji koji vladaju Amerikom vole institucije koje rasparčavaju smrt, što objašnjava zašto rijetko kritiziraju glomazni vojni proračun i uspon zatvorske i kažnjeničke države. Oni su prigrlili zahtjeve Carstva koje odobrava mučenja i ubija nedužne ljude automatiziranim letjelicama, te su odveć voljni glasno promovirati rat kao jedini održivi alat diplomacije.



Pogledajmo samo gotovo histerični gnjev senatora Johna McCaina i Lindsaya Grahama zbog odluke predsjednika Baracka Obame da, umjesto bombardiranja Sirije, odabere diplomatsko rješenje. Državno nasilje je sada odobravajuća norma koja upravlja društvom u kojem politički fanatici poput Teda Cruza, Paula Ryana i senatora Marca Rubia definiraju politiku na binarnoj bazi prijatelj/neprijatelj, na taj način je transformirajući u produženje rata drugim sredstvima. Neumoljivi u svojoj arhetipskoj ulozi hiper-mrtvaca, fanatici okupljeni u Tea Party i njihovi saveznici bez petlje spektakulariziraju mržnju i trgovinu strahom, lažima i dezinformacijama, u isto vrijeme pokušavajući držati američku javnost i vladu taocima njihovih fanatičnih, na tržišnoj logici utemeljenih, principa. Svjedoci smo militarizacije svih aspekata američke politike i života. Jedna od posljedica toga je rastući autoritarizam u kojem demokracija postaje ultimativna žrtva.


usbijeda-3_presstv.com.jpg
Siromašnoj djeci uskraćena je odgovarajuća socijalna skrb i besplatni školski obroci. Postotak siromaštva u SAD-u raste do nezamislivih brojki, koje se jedino mogu usporediti s rastom prihoda superbogatih u ovoj zemlji. (foto: presstv.com)


Niti jedna društvena sfera nije imuna od ovog ludila. Na primjer, Sveučilište države Ohio je dalo oklopljeno vojno vozilo, poklonjeno iz vojnih viškova, sigurnosnim službama u studentskom kampusu - ne samo na bi se na studente prenijele vrijednosti militarizacije, već i kultura straha, nasilja, nepromišljenosti i nesigurnosti([4]). Lokalne policijske snage sada nalikuju na timove oklopljenih specijalaca, dajući jasno do znanja da je sila najvažniji oblik obraćanja ne samo kriminalnom načinu ponašanja već i društvenim problemima([5]). Prizori policajaca nisu uobičajeni samo u televizijskim serijama; oni su postali najvidljiviji pojedinci u javnim školama.

Nepotrebno je reći kako nasilje nije samo vidljivo u industriji zabave ili u ukorijenjenoj ekonomskoj nejednakosti koju arogantno brane bogataši; također je zamjetno u svakodnevnim aktivnostima i malim promjenama u međuljudskim interakcijama, dok kažnjenička država ubrizgava ideologiju nasilja u zakonodavstvo s ciljem da obogalji i nametne bol velikom dijelu populacije koja se tretira odbacivom, suvišnom i nedostojnom socijalnih potpora. Na primjer, rezanje 40 milijardi dolara iz Programa pomoći u dodatnoj prehrani (SNAP) zahvaljujući bogatim bijelcima, desničarskim ekstremistima koji predstavljaju Republikansku većinu u Predstavničkom domu Kongresa, ilustrira novo lice barbarske politike. Kao odgovor na ove rezove, Timothy Egan iz The New York Timesa s pravom je ukazao na okrutnost kojom je prožet ovaj zakonodavni dokument i na to što taj zakon govori o ekstremistima koji upravljaju Republikanskom strankom.

On navodi:



"Predstavnički dom s većinskim Republikanskim tijelom donio je zakon koji će sljedeće godine lišiti 3,8 milijuna ljudi pomoći u kupnji hrane... Republikanska većina koja odbija upravljati drugim problemima prikupila je glasove za guranje gotovo četiri milijuna ljudi natrag u siromaštvo, gdje će se na liniji očaja pridružiti 46,5 milijuna građana, liniji koja se nije poboljšala još od Velike Recesije.  Radi se o bešćutnom zakonu čiji je cilj nanošenje boli. Republikanci to, dakako, ne vide na taj način. Oni misle kako previše njihovih sugrađana na ovaj način vara državu dok objeduje jastoge...([6])".



Egan, međutim, propušta naglasiti kako će "prema procjenama 210 tisuća djece izgubiti pristup programu besplatnog ručka u školama, dok će 55 tisuća ljudi ostati bez posla samo u prvoj godini ovih rezova([7])." Također propušta spomenuti kako je rat koji Republikanska stranka vodi protiv programa bonova za hranu simptom mnogo većeg rata koji se vodi protiv sirotinje. Siromašni u Americi označeni su kao ljudi bez moralnih principa i podvrgnuti raznim oblicima državnog nasilja - poput testiranja na droge - vođenih pretpostavkom da su siromašni ljudi kriminalci. Biti siromašan je postao zločin, a kada se objedini s trenutno uobičajenim rasnim jezičnim diskursom "mi protiv njih", tako uobičajenim među desno orijentiranim političarima, otrov zadrtosti i rasizma opet biva u punom zamahu kao dio nastojanja da se promiče zakon Jima Crowa o rasnoj segregaciji, razotkrivajući na taj način ideologiju bijelih supremacista, karakterističnu za ekstremiste koji predvode Republikance.

usbijeda_ivarfjeld.com.jpg
Razvrstavanje populacije temeljem bogatstva, rase, konzumerističkih sposobnosti i imigrantskog statusa novo je lice Amerike. (foto:ivarfjeld.com)


Novi ekstremisti nisu tek politički idioti lišeni dodira s realnošću, kako ih neki kritičari opisuju. Oni su naličje nadiruće kontrarevolucije koja obuzima naciju - obnovljena i blaža verzija fašističkih smeđokošuljaša koji su sada obučeni u odijela, nose crne aktovke  i žive u dobro zaštićenim zajednicama. Oni su "mračni anđeli" nasilja koji trguju masovnom psihologijom straha i mržnje. Oni preziru kompromise i vode se političkim senzibilitetom lišenim milosti. Oni žele eliminirati svaki djelić vlade koja pruža socijalnu zaštitu. Kao što sam već spomenuo, oni također žele ugasiti vladu, lišiti američke građane zdravstvenog osiguranja i u isto vrijeme konsolidirati moć u ruke stranke koja je, riječima bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera, "pomjerila Ameriku od iluzije funkcionalne demokracije"([8]). Ali, oni nisu usamljeni.

Iza Obaminog laganog osmijeha i uljudnosti slabo je skriveni oblik autoritarne politike i etičkog barbarizma koji mu omogućuje da vjeruje kako ima pravo ubijati ljude bez prava na suđenje, uništavati građanske slobode i provoditi politiku gangstera s Wall Streeta. Zviždači popot Edwarda Snowdena i Chelsea Manning, koji zaziru od moralne i političke zloupotrebe vlasti te su odvažno govorili protiv takve prakse, označeni su kao izdajnici od strane dominantnih medija i političara koje supotkupili lobisti što su od Kongresa i Bijele kuće napravili svoj drugi dom.([9]) Ista izvršna vlast koja je odbila kazneno goniti vladine dužnosnike koji su naređivali mučenja, sakaćenja, zarobljavanja i otimanja tisuća nevinih ljudskih bića sada osuđuju zviždače poput Manninga, Snowdena i Aarona Swartza, koji je razotkrio političke uvjete koji su ih na koncu i stvorili.

Rastuća militarizacija američkog društva usklađena je sa sve većom depolitizacijom i sve većom nesposobnošću moralnih prosudbi i suosjećanja nasuprot  najšokantnijim nepravdama. George Lakoff i Elisabeth Wehling su u pravu kad tvrde da konzervativci percipiraju građane kao nemoralne i da jedino mogu zamisliti demokraciju kao "omogućavanje maksimalnih sloboda u traganju za vlastitim interesima, bez odgovornosti za interese drugih... Nedostatak materijalnog uspjeha podrazumijeva nedostatak discipline i karaktera , što znači da siromašni zaslužuju svoje siromaštvo".([10]) Moralna odgovornost je sada u potpunosti osuđena na davnu prošlost, kad je društveni ugovor doista imao neko značenje. Moralna koma je zahvatila Sjedinjene Države. Svjedoci smo vremena u kojem individualci više ne mogu povezati privatne probleme sa širim društvenim i sistemskim problemima.

Umijeće prevođenja stvarnosti, koje je ključno za bilo koju održivu demokraciju, otapa se u septičkoj jami celebrity kulture i mrtve zone tržišnog društva preko, primjerice, infantilizacije građanstva, koje se oblikuje pod utjecajem nadiruće kulture idiotizma, građanske nepismenosti i autoritarnosti. "Casino kapitalizam" i njegovi desničarski apostoli lišeni su etičke odgovornosti ili poštivanja društvenog ugovora. Potonji grozničavo izbacuju beskrajnu retoriku mržnje i bezakonja preko etera. Oko neapologetskog diskursa rasizma i okrutnosti cijelu su industriju izgradili likovi poput Rusha Limbaugha, Michaela Savagea, Mihelle Malkin i političari sličnog kova koji imigrante opisuju kao gamad, prokazuju mlade američke studentske prosvjednike  kao neamerikance, tvrde da žene ne zaslužuju nikakvu kontrolu nad vlastitim reproduktivnim pravima, uskrsavaju naslijeđe Jima Crowa niječući siromašnim pripadnicima manjina njihova glasačka prava i nazivaju ljude na socijalnoj pomoći lijenima i nezaslužnima socijalnih povlastica. Na primjer, za vrijeme rasprave o mjerama pobačaja u parlamentu Georgie, republikanski predstavnik Georgie Terry England usporedio je žene s domaćim životinjama.([11])

Međutim, ovdje je puno više na kocki od otrovne rasističke retorike i klasnog rata.  Na djelu je, također, uspon kažnjeničke države, koja trenutno ima najveći postotak zatvorenika u svijetu, budući da je u zatvoru više od 700 ljudi na 100 tisuća stanovnika. To je kažnjenička mašinerija čije poremećeno nasilje uzdiže hiperkažnjavanje iznad bilo kakvog suosjećanja ili poštovanja drugih, ponajprije onih kojima je potrebna  zdravstvena i socijalna skrb i najosnovnije pravo na pristojan posao i dostojanstven život.([12]) Masovna ubojstva postala su novi pokazatelj nasilja u Americi, ali ti događaji blijede u smislu ljudskog uništenja i masovne patnje pored bijede i patnje koja je svakodnevno nametnuta milijunima građana SAD-a pod režimom koji provodi "Casino kapitalizam".

Dokazi o smrti "američkog sna" nalaze se svugdje: milijuni ljudi ostali su bez svojih domova, mladi ljudi žive u noćnoj mori budućnosti bez poslova, nade i sigurnosti, ako ne i dostojanstva. U isto vrijeme, brojni vojnici koji se vraćaju iz besmislenih ratova u Afganistanu i Iraku, a pate od raznih oboljenja, dobivaju loše i ponekad smrtonosne tretmane u veteranskim bolnicama. U nekim slučajevima bivaju pretvoreni u narkomane zato jer bolnice - u nastojanju da ih ušutkaju umjesto da im pruže odgovarajući tretman - propisuju prevelike količine tableta protiv bolova. Na žalost, to rezultira ne samo njihovim ušutkivanjem, već i smrću. Siromašnoj djeci, s druge strane, uskraćena je odgovarajuća socijalna skrb i besplatni školski obroci. Postotak siromaštva u SAD-u raste do nezamislivih brojki, koje se jedino mogu usporediti s rastom prihoda superbogatih u ovoj zemlji.  Korporativni pokret za reformu školstva uči mlade ljude da budu glupi i prenosi sve oblike kreativnosti u ludilo i bijes revizorske kulture. U isto vrijeme, studenti dolaze na tržište rada koje im nudi nešto više od uništenih snova i  poslova za koje diploma nije ni potrebna, ukoliko su sretni da pronađu i takve poslove.

Jedan primjer ljudske okrutnosti i barbarske politike desio se nedavno. Mediji su izvijestili kako zgrada s novoizgrađenim stanovima u Upper West Sideu na Manhattanu ima jedan ulaz za bogate, a drugi za "pripadnike radništva koji su osvojili gradsku lutriju i dobili stanove u zgradi po povoljnim cijenama"([13]). Na djelu je politika koja nadilazi očigledne klasne i rasne implikacije. Spojite točkice ove konkretne rasističke i klasno utemeljene politike sa sve prihvaćenijom odlukom dijela političara iz Tea Partya da promoviraju politiku koja će prisiliti nemoćne, siromašne i starije da moraju birati između zdravstva i hrane. Ili odluka u saveznoj državi Nevada da se deponira "1 500 mentalno oboljelih pacijenata u druge države, koje su prevozili  autobusima preko granice bez prethodnih dogovora s članovima njihovih obitelji, kao ni s drugim psihijatrijskim ustanovama kojima su ih uputili"([14]).

Radi se o novom obliku autoritarnosti koji se ne obraća agresivnom patriotskom diskursu nacionalnog osnaživanja, ekscepcionalizmu ili nacionalizmu. Umjesto toga, riječ je o autoritarnosti koja defininira samu sebe preko jezika okrutnosti, patnje i straha, na način da s podsmijehom i nesputanim prijezirom gleda na one koji se smatraju odbacivima. Neoliberalno društvo oponaša potragu za čistoćom koju smo vidjeli u drugim totalitarnim društvima.



Desničarski tržišni fundamentalisti žele istrijebiti sve koji se smatraju defektnim potrošačima i građanima, zajedno s tobožnjim nepatriotskim disidentima. Oni također žele kazniti siromašne i lišiti njihovu djecu mogućnosti kvalitetnog javnog obrazovanja. U Pennsylvaniji, desničarski guverner Tom Corbett i gradonačelnik Philadelphije Michael Nutter namjeravaju uništiti javni školski sustav. Umjesto financiranja javnog školstva, Corbett i Nutter namjeravaju zgaziti učiteljski sindikat i podupirati privatne škole. Također vole tvrditi kako novac ne može pomoći javnim školama u problemima, kako bi opravdali zatvaranje više od 23 škole, "u isto vrijeme gradeći 400 milijuna dolara vrijedan državni zatvor"([15]). Kako izvještava Aaron Kase, "stvari su se pogoršale do te razine da je najmanje jedna škola pitala roditelje da uplate 613 dolara po učeniku kako bi mogli imati osnovne uvjete za funkcioniranje, što bi moglo, postane li norma, efektno obezvrijediti smisao javnog obrazovanja dostupnog za sve, a uz to je potpuno nerazumno očekivati da će na taj način stvari moći funkcionirati u siromašnijim gradskim četvrtima".([16])

Obrazovni "vaučer-sustav" i neregulirane privatne "čarter-škole" postale su neapologetsko naličje zlobnog oblika "Casino kapitalizma", vodeći s jedne strane rat protiv imaginacije učenika, a s druge namećući niz oštrih stegovnih postupaka protiv učitelja i učenika, posebno onih s malim prihodima i siromašnim manjinama([17]). Ogromne zalihe znanja i ljudske kreativnosti, potrebne da bi se mladi ljudi suočili s mnogim društvenim, ekonomskim i političkim problemima u budućnosti, ne samo da se odlažu već se i sistematski uništavaju. Kad se u prosvjeti pojavi emancipatorski potencijal, često se suzbija umrtvljujućim diskursom konformizma kao načinom eliminiranja svake vrste pedagogije koja provocira, uznemiruje i educira učenike da misle kritički.

Kritičko znanje i pedagogija trenutno se odobravaju jedino u onoj mjeri u kojoj ne stvaraju nelagodu kod učenika. Ovdje je na kocki puno više od smrti imaginacije; na djelu je eliminacija svih institucija koji demokraciju čine mogućom. Neoliberalizam ostaje nijem na takve okrutne nepravde, otvoreno prezirući demokratsku politiku tvrdnjom kako ne postoji alternativa "Casino kapitalizmu".



Moć u SAD-u postala je lišena bilo kakvog poštivanja vrijednosti zajednice, javnog dobra i demokratskih politika. To nije samo vidljivo u činjenici da 1 posto populacije ima u rukama 40 posto nacionalnog bogatstva ili "više od pola prihoda cjelokupne države", već je razvidna putem kulture koja normalizira, legitimira i stremi politikama poniženja, okrutnosti, rasizma i klasne diskriminacije([18]). Politički, moralni i ekonomski temelji su postali potpuno relativni. Moral i društvena odgovornost su oslobođeni bilo kakvog oblika odgovornosti u državi trajnog ratnog stanja.

Represija je postala dominantna mantra cjelokupnog društva. Kako su konstatirali Zygmunt Bauman i David Lynos, američka javnost pretvorena je u "ovisnike o sigurnosti" koji konzumiraju nepovjerenje, sumnju i strah kao novi ratio za "sigurnosnu državu" koja, čini se, cilja na ubijanje svega onoga što sačinjava demokraciju([19]). Nadzorna država iznimno se trudi ne samo prisluškivati naše telefonske razgovore ili čitati internetsku komunikaciju, već nas pretvoriti i u konzumere, potaknuti želju da budemo nadzirani i uvoditi nove obrasce društvene isključenosti između onih koji su unutra i onih koji su izvan službenih hramova konzumerizma, socijalnih prava i samog društvenog rukovodstva. Ograničavanje, isključivanje i osvetništvo jedno je od obrazaca novog naličja autoritarnosti u SAD-u.

Dok SAD ulazi u povijesno razdoblje kojim dominira autoritarna represivna država, izbjeglički kampovi kao simboli isključenosti i patnje su posvuda, vidljivi u područjima s beskućnicima, urbanim getoima, zatvorima, popravnim domovima za mlade i šatorima koji niču pored autocesta. U potonjima se nalaze izbjeglice iz predgrađa koje su ostale bez posla, doma i dostojanstva. Izbjeglički je kamp također postao metafora za one koji propituju autoritet, zato jer se sve učestalije proglašavaju anacionalnima,  beskorisnima i nepoželjnima. Kritička misao sada se smatra opasnom, nelagodnom i predmetom kaznenih progona, što je vidljivo u ratu koji se vodi protiv zviždača u ime nacionalne (ne)sigurnosti([20]). Tehnologija "pametnih" projektila navodi se na one koji se smatraju neprijateljima SAD-a, etički aspekt se miče iz konteksta nasilnog horora kojim rezultira, dok se u isto vrijeme učvršćuje "pobjeda tehnologije nad etikom".([21])



Razvrstavanje populacije temeljem bogatstva, rase, konzumerističkih sposobnosti i imigrantskog statusa novo je lice Amerike. Patologija nejednakosti vratila se kući, u američki kokošinjac([22]). Štoviše, kako se patnja povećava kod velikih dijelova stanovništva, korporativne elite i bogataši koriste financijske krize za akumulaciju još više bogatstva, profita i resursa([23]). Krizom se sada racionalizira uništavanje ideologija, vrijednosti i institucija koje daju moć društvenom ugovoru([24]). Etos fanatičnog individualizma, hiper-muškosti i etike "preživljavanja najjačih" stvorili su društvo odbačenih ljudi i dobara. Barbarska etika ekonomskog darvinizma također je dio onoga što govorimo jedni o drugima.



Stanje kolektivne nesvijesti koje progoni Ameriku ima svoje najdublje korijene ne samo u pisanjima Friedricha Hyeka, Ayn Rand, Miltona Friedmana i drugih neoliberalnih filozofa, već i u rastućoj moći korporacija iz privatnog sektora koje, riječima Johna Ralsona Saula, vuku korijene u "antidemokratskim potpornjima fašističke Italije i nacističke Njemačke"([25]). Danas je ovaj "korporativizam toliko snažan da je uzeo dobar dio srži iz demokratskog života"([26]). Kombiniran s moći nacionalne nadzorne države, korporativizam se - opet riječima Ralsona Saula  - "sa svim problemima koji se vežu uz njega ukopava  sve dublje u naše društvo odakle ga podriva" ([27]). Jasno je da su ove dalekovidne riječi, izgovorene prije nekoliko godina, podcijenile rastući autoritarizam u SAD-u.

Danas živimo u društvu u kojem su rukovodioci preuzeli modele korporativnog upravljanja, osobni interesi su trijumfirali nad etičkom imaginacijom dok je poštivanje drugih odbačeno zbog sirovog cilja akumulacije kapitala, bez obzira na cijenu koju društvo zbog toga plaća.  U previše javnih sfera intelektualci su postali ili disfunkcionalni ili prodani. Visoko obrazovanje više nije temelj društva. Umjesto toga je postalo tvornica/direktorska sala u kojoj pojedinci koji žele postati Bill Gates rukovode sveučilištima kao da su ispostave Wall Streeta.

Izvan toga, prevladavajuće intelektualno nasilje usmjereno je prema fakultetima i studentima, koji su svedeni ili na tražitelje subvencija ili na potrošače. Da stvari budu gore, akademsko znanje blokira se zidom tuposti, stvarajući svijet disfunkcionalnih intelektualaca, barem onih koji imaju stalan posao i status redovnih predavača. Oni koji su lišeni takve sigurnosti osuđeni su na nesigurnost subalternog rada zbog čega jedva zarađuju toliko da plate najam stana ili nagomilane dugove, a kamoli da će podučavati studente na kritičan i kreativan način, uz konzistentno javno djelovanje kroz kritičko propitivanje. U isto vrijeme, kultura u širem smislu te riječi tone u poplavi potrošačkog i celebrity idiotizma.



Postoje oni koji sugeriraju kako je takva kritika rastućeg autoritarizma i represije u američkom društvu beskorisna i da dugoročno ne radi ništa osim što pojačava bolesni distopijanizam. Mislim da ovakvi argumenti nisu samo netočni, već i komplementarni sa samim problemom koji odbijaju priznati. S ljevice, koja se guši u vlastitom cinizmu, postoji argument kako su ljudi već svjesni ovih problema, kao da neoliberalna hegemonija ne postoji i kao da je njezin uspjeh u izgradnji pristanka oko vlastite ideologije kao zdravorazumske solucije stvar prošlog svršenog vremena. U isto vrijeme, liberali se gnušaju takvih kritika zato jer one pozivaju na preispitivanje totaliteta američke politike umjesto da se fokusiraju na jedan problem - jer se u njima sugerira radikalno restrukturiranje američkog društva umjesto postepenih i beskorisnih reformi.



Zazivanje takvog restrukturiranja, umjesto manjih reformi, kod liberala zaziva napade histerije. Naravno, desnica u svim svojim varijacijama gleda na ovo kao na virus koji će uništiti sve ono čemu se dive u Americi - društvo u kojem je specifično po micanju demokracije i u kojem korist ima maksimalno deset posto populacije.



No, najvažnije je primijetiti kako banalnost zla ne počiva toliko u jednoličnoj okrutnosti u svakodnevnim odnosima, nego u svojoj normalizaciji, depolitizaciji kulture, i, u ovom trenutku, u reprodukciji neoliberalnog društva koje iskorjenjuje svaki trag javnih vrijednosti, etičke imaginacije, društvene odgovornosti, građanskog odgoja i demokratskih društvenih odnosa. Neprijatelj nije tržišna ekonomija, nego tržišno društvo, zajedno sa slomom svih oblika društvene solidarnosti koji stvaraju demokratske politike, kao i kulturne, političke te gospodarske institucije koje sve to omogućuju.

Autoritarizam koji trenutno oblikuje američko društvo nije stvar sudbine, već je "povezan" s organiziranom borbom i vizijom izgrađenom na priznanju da uvijek postoje demokratske alternative postojećem poretku. Kontradikcije neoliberalizma sve su veće, ali konsenzus koji ga održava je i dalje izrazito živ i zdrav. I upravo bi se na toj razini edukacijske intervencije rat protiv tržišnog autoritarizma morao najprije voditi. "Commonsense" je postao neprijatelj kritičke misli. Nada više nije dio diskursa ljevice; zamijenjena je turobnim osjećajem očaja, bez ikakve vizije o radikalnoj demokraciji. Proizvedeno neznanje je postalo vrlina umjesto mane u društvu kojim vlada financijska elita. No, čak i kao takvi, trenutno nismo suočeni s ozbiljnom krizom ideja. Umjesto toga, imamo krizu u odnosima moći i struktura što zahtijeva novi politički jezik, želimo li ih osporiti i na razini pedagoške i na razini političke borbe. Trenutni poriv neoliberalizma da nemilosrdno širi akumuliranje kapitala usporediv je jedino sa svojom nemilosrdnom odlučnošću da proizvodi koncept "zdravog razuma" koji osnažuje ideju da ne postoji način za zamišljanje mogućnosti bilo kojeg sustava izuzev postojećeg. Američka javnost treba uništiti autoritarni dezimaginacijski stroj koji na ljude gleda kao na potrošače i svodi slobodu na sebični vlastiti interes, dok u isto vrijeme reproducira pojedince koji su dobrovoljni suučesnici financijskoj eliti u pustošenju okoliša, prirodnih resursa i javnih dobara.

Klasni i rasni rat je živ i zdrav u SAD-u. Zapravo, pojačava se rasizam i klasno ratovanje kojeg provode desničarski političari, bankari, menadžeri hedge fondova i korporativni bogataši. Građani SAD-a trebaju odbaciti politike u kojima se javno dobro demonizira i iskorjenjuje. Afro-američki mladići postali su topovsko meso za prekomorske ratove i vojno-industrijsko-zatvorski kompleks, potklasa nestaje, javni službenici su omalovažavani, mladi se gube u očaju, a srednja klasa ide u zaborav.



Dok politika mora biti povezana s materijalnim, nedovoljno je zamisliti drugačiju budućnost od one koja trenutno stoji iznad nas poput zagušujuće pješčane oluje. Intelektualci, radnici, mladi ljudi, umjetnici i drugi koji su posvećeni radikalnoj demokraciji trebaju razviti novi vokabular o značenju politika, ljudskog djelovanja i građenju formativne kulture kroz koju se organizirane kolektivne borbe mogu razviti u nastojanje da se zamisli nova i demokratskija budućnost.

martin_luther_king.jpg
Martin Luther King Jr. dizao je glas protiv trostrukog zla: rasizma, militarizacije i ekonomske eksploatacije. Mi bismo trebali nadodati još jedno zlo na ovu listu; riječ je o gaženju imaginacije, kritičke misli i uništenju besplatnog školstva.


Postoji potreba za sistemskim alternativama postojećem sustavu globalnog kapitalizma. Ali, takve se alternative neće dogoditi sve dok hrabrost preuzimanja vlasti nije usklađena s pedagoškim imperativom da se uspostavi novi kulturni imaginarij i oblik individualnog subjektiviteta i potencijala. Doći do korijena problema s kojim se suočavaju Sjedinjene Države sugerira izgradnju rasprostranjenih društvenih pokreta koji mogu zamisliti neki oblik demokratske kontrole nad bogatstvom, uporabu direktne akcije za izazivanje dominantnih ekonomskih institucija, povratak javnog prostora na kojem formativna kultura može cvjetati, nužno prebacivanje sredstava dalje odmilitarizacije i ratova na skrb o djeci i svima koji vjeruju da jednakost i demokracija obogaćuju jedna drugu.

Martin Luther King Jr. dizao je glas protiv trostrukog zla: rasizma, militarizacije i ekonomske eksploatacije. Mi bismo trebali nadodati još jedno zlo na ovu listu; riječ je o gaženju imaginacije, kritičke misli i uništenju besplatnog školstva. Judith Butler je u pravu kad kaže da bi se svaki vjerodostojni pokret za radikalnu demokraciju trebao boriti ne samo protiv proizvodnje neznanja, ekonomske nejednakosti i rasne nepravde nego i "stvarati zajednicu koja manifestira vrijednosti jednakosti i međusobnog poštivanja... koji ne postoje u svijetu strukturiranom po neoliberalnim principima".([28]) Naznake navedenih pokreta trenutno se odvijaju u cijelom svijetu i ključno je učiti od tih pokreta. Zadatak je težak, ali dok god se to ne dogodi, barbarska politika koja doslovno guta SAD i dalje će marširati nesmanjenim intenzitetom, a vjetrovi autoritarnosti opet će dobiti na brzini i destruktivnosti.




Henry Giroux je američki sveučilišni profesor, kulturalni kritičar i jedan od rodonačelnika kritičke pedagogije u SAD-u. U dosadašnjoj karijeri objavio je više od pedeset knjiga, 300 akademskih radova te brojne eseje u nezavisnim američkim medijima.

Tekst, originalno objavljen na portalu Truthout.org, prenesen je i preveden uz dozvolu autora (op. ur.).




[1] Detaljno u Henry A. Giroux, Zombie Politics and Culture in the Age of Casino Capitalism (New York: Peter Lang Press,  2011).

[2] David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, (Oxford University Press, 2005), p. 165.

[3] Steve Herbert and Elizabeth Brown, "Conceptions of Space and Crime in the Punitive Neoliberal City," Antipode (2006), p. 757.

[4] Eric Owens "The Cops at Ohio State Have an Armored Fight Vehicle Now," The Daily Caller (September 17, 2013). 

[5] Pročitati, primjerice, Jodi Gummow, "The Shocking Tales of 11 of the Most Over the Top US Police Paramilitary Raids and the Innocent People they Victimized," AlterNet (August 20, 2013).  Za dublji uvid u temu: Radley Blacko, The Rise of the Warrior Cop (Philadelphia: Persius Books, 2013).

[6] Timothy Egan, "Red States of Pain," New York Times (September 19, 2013). 

[7] CAP Action War Room, "Reverse Robin Hood," Think Progress (September 20, 2013).

[8] Max Eternity, "President Carter Says America Has no Functioning Democracy," Truthout (July 2013).  

[9] Bill Moyers, "We Are Living in the United States of Inequality," AlterNet, (April 12, 2013)

[10] George Lakoff and Elisabeth Wehling, "Why Did Walker Win Wisconsin?" Truthout, (June 13, 2012).          

[11] Editorial, "Terry England, Georgia Republican Lawmaker, Compares Women To Farm Animals," Huffington Post(March 2012). 

[12] Jeffrey S. Clair and Alexander Cockburn, "The origins of the Neoliberal War on the Poor," CounterPunch (August 9-11, 2013). 

[13] Sandy English, "New York City High-Rise to have Separate Entrances for Rich and Poor," World Wide Socialist Web Site (September 13, 2013).

[14] Rod Bastanmehr, "Heartless: Nevada Dumps 1,500 Mental Patients Via One-Way Greyhound Ticket to California," AlterNet (September 12, 2013). 

[15] In These Times Editors, "5 Cities in a Neoliberal Takeover; 5 Cities in a Progressive Boom," In these Times (September 18, 2013). 

[16] Aaron Kase, "Public School Asks Parents to Pay $613 Per Student As Right-Wing Governor Destroys Public Education With Insane Defunding," AlterNet (August 22, 2013). 

[17] Vidjeti, primjerice, Diane Ravitch, "School privatization is a hoax, 'reformers' aim to destroy public schools our public schools aren't in decline. And 'reformers' with wild promises don't care about education - just profits," Salon (September 15, 2013).

[18] Peter Z. Scheer, "New Record: Richest Americans Took Half of all Income in 2012," (September 11, 2013). 

[19] Zygmunt Bauman and David Lyon, Liquid Surveillance: A Conversation (Cambridge, UK: Polity Press, 2013), p. 115.

[20] Peter Ludlow, "The Real War on Reality." New York Times (September 14, 2013). 

[21] Zygmunt Bauman and David Lyon, Liquid Surveillance: A Conversation (Cambridge, UK: Polity Press, 2013), p. 85.

[22] Vidjeti Robert Reichov komentar kod Amy Goodman, "Inequality for All: Robert Reich Warns Record Income Gap is Undermining Our Democracy," Democracy Now (September 13, 2013).

[23] Vidjeti, primjerice, Paul Buchheit, "Five Ugly Extremes of Inequality in America - The Contrasts Will Drop Your Chin to the Floor," Alternet, (March 24, 2013) and Michael Yates, "The Great Inequality," Monthly Review, (March 1, 2012)

[24] Vidjeti posebno Naomi Klein, The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism (New York: Vintage, 2008).

[25] John Ralston Saul, The Unconscious Civilization, 2nd edition  (Scarbarough, Ca: Anansi, 2005), p. ix.

[26] Ibid., p. xi

[27] Ibid., p. xi

[28] Kyle Bella, "Bodies in Alliance: Gender Theorist Judith Butler on the Occupy and SlutWalk Movements," TruthOut, December 15, 2011

Izvor: H-alter