Zanimljivo je pratiti kako je u posljednje vrijeme sve veći broj onih koji govore o "pobjedi Putina". U svakom slučaju, neosporno je da je Rusija gomila uspjehe jedan za drugim. Potpuno neovisno o tome kako ćemo zbog nedolaska zapadnih lidera tumačiti proslavu obljetnice Dana pobjede 9. svibnja u Moskvi - kao uspjeh ili neuspjeh - važnije je razmotriti ukupnu neučinkovitost gospodarskih i postojećih financijskih sankcija protiv Rusije.

Diplomatska pobjeda?

S diplomatske točke gledišta, nedavni posjet američkog državnog tajnika Johna Kerrya Sočiju 12. svibnja znači da je Obama potpuno svjestan neuspjeha političke izolacije Rusije. Ne samo da ta politika nije usporila, niti destabilizirala rusku politiku, nego je dovela do toga da Moskva ojača veze s Kinom i Indijom. Čak je i iz Europe prisutnost državnih dužnosnika na obljetnici 70. godine pobjede u Drugom svjetskom ratu 9. svibnja bila značajna. Na proslavi u Moskvi su bili prisutni član predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjednici Makedonije i Češke, premijer Slovačke, kao i predsjednik Srbije čija je vojska marširala na Crvenom trgu, te predsjednik srpskog entiteta u BiH Milorad Dodik, što opet znači da Rusija ima prilično velik utjecaj na Balkanu.

Mediji su izvijestili da će u srpnju zemlje EU ponovno glasovati o "sankcijama" protiv Rusije. Nima se za sada protive Grčka i Cipar, zemlje koje bi mogle podržati Mađarska i Slovačka, što bi značilo kraj europskih sankcija koje od strane Europske unije moraju biti odobrene jednoglasno. Ne treba izostaviti iz vida da su početkom svibnja ove godine ruska i kineska vlada sebi "dozvolile luksuz" zajedničkih pomorskih vježbi u Egejskom i Crnom moru. Sve ovo govori kako Sjedinjene Države i NATO ne mogu "pokazivati mišiće" u regiji. Posjeta Johna Kerrya 12. svibnja Sočiju je bila posvećena Ukrajini, gdje je američki državni tajnik po prvi put priznao valjanost Sporazuma iz Minska i obećao da će Ukrajinu prisiliti na njegovu provedbu. U Sočiju se govorilo i o Iranu, jer je Obami prijeko potrebna Rusija kako bi se postigao dogovor. The New York Times podsjeća kako je posebno značajno što se nigdje tijekom razgovora nije postavilo pitanje Krima. Ironija je da se sastanak Johna Kerrya s Vladimirom Putinom i Sergejom Lavrovom održao u Sočiju, gradu Zimskih olimpijskih igara 2014. godine, koji je obilježio početak zamrzavanja odnosa između nekih zapadnih zemalja i Rusije, kao i početak ukrajinske krize. Jednako je značajno što je američki predsjednik pristao tražiti uslugu od Putina, što na zanimljiv način pojašnjava takozvanu "izolaciju" u kojoj se navodno nalazi Rusija.

Na kraju treba napomenuti da je katastrofalno stanje ukrajinskog gospodarstva postalo gotovo nerješiv problem za SAD i Europsku uniju. Politička podrška vladi Petra Porošenka, koja je trebala rezultirati ekonomskom i financijskom potporom, uglavnom je splasnula. Nekoliko čelnika zapadnih vlada, nakon što su izračunali da plaćaju previsoku cijenu, donijeli su odluku da ne žele nastaviti s praksom izdržavanja Kijeva.

Ekonomska pobjeda

Ove diplomatske pobjede Putin može zahvaliti samo snazi ruske ekonomije  koja je izdržala udar "sankcija" i razne destabilizacijske manevre. Odluka kojom je 14. svibnja Središnja banka Rusije službeno priopćila da nastavlja kupnju valuta na deviznom tržištu samo potvrđuje da Rusija u potpunosti kontrolira financijsku i monetarnu situaciju u zemlji. Sada tek postaje jasnije da uopće nije bilo pitanje obuzdati deprecijaciju rublje, nego upravo suprotno, nužno je bilo zaustaviti jačanje rublje i stabilizirati tečaj na oko 50 rubalja za jedan američki dolar, točno koliko tečaj iznosi već nekoliko tjedana.

Nakon spekulativne epizode, takozvane "Crne Hanuke" 16. prosinca 2014. godine, rublja je počela naglo jačati u veljači 2015. godine i nedavno je dostigla razmjenu 50 rubalja za 1 USD, što se čini da se razina koju Središnja banka Rusije namjerava sačuvati i sada najavljuje da će kupovati devize (uglavnom dolare) na deviznom tržištu. Burzovni analitičari tvrde da je to način kojim SBR poručuje da će formalno pokušati obraniti tečaj koji se kreće oko 50:1. Ova odluka je potpuno razumljiva ako pogledate evoluciju realnog tečaja rublje (nominalna stopa umanjena za inflaciju). Ova stopa je vjerojatno precijenjena za 10-15% u prosincu 2013. Dakle, prije dramatičnog zaokreta krize u Ukrajini je SBR propustila utjecati na tečaj, koji se potom stabilizirao između prethodne razine s neto inflacijom i razine koja se može smatrati optimalnom s ekonomskog stajališta (uvijek računajući neto inflaciju). Odabirom referentne stope tečaja od 50 rubalja za 1 USD Središnja banka Rusije zadržava povoljan položaj čak i u slučaju daljnje inflacije.

FOTO - Razvoj tečaja ruske rublje



Ova politika jamči da ruski proizvodi budu konkurentni na domaćem tržištu, ali i na izvoznim tržištima. Industrijska proizvodnja je ovisna o ruskom izvozu, posebno u zrakoplovstvu i naoružanju, ali rast uglavnom ovisi o domaćem tržištu, gdje je glavni pokazatelj konkurentnosti "ruskih" proizvođača razina tečaja. Sada je lakše razumjeti osjetljivost koju gospodarstvo i proizvodnja trpe zbog tečaja rublje. Ova osjetljivost se vidi iz učinaka na obujam proizvodnje (posebno one za izvoz, ali ne samo) i po stopi fuzije ruskih tvrtki "sa sjedištem u Rusiji" (pogotovo na unutarnjem tržištu). Sada je poznato da je pad BDP-a u prvom tromjesečju 2015. bio manji nego što je očekivala ruska vlada. Rusija bi se trebala vratiti na rast u trećem kvartalu 2015. Osim toga, činjenica da Središnja banka Rusije kupuje devize na tržištu znači da će protuvrijednost ubrizgati u gospodarstvo u rubljama. Službeno priopćenje treba tumačiti kao signal monetarne politike koja bi, iako još uvijek ima problema zbog restriktivne politike kamatnih stopa, zapravo trebala imati pozitivan utjecaj na tržište. To također znači da će u nedostatku prijeko potrebnih strukturnih reformi ruskog bankarskog sustava vlasti Središnje banke Rusije koristiti dobit od tvrtki za poticanje ulaganja. To je još jedan razlog koji je vjerojatno doveo do usvajanja  tečaja deprecijacije prema potrebama industrije.

Energetska politika

No, pobjeda Rusije se također može pojaviti u nekom drugom području, posebno po pitanju plinovoda i energetske politike u Europi. Različiti indikatori pokazuju velike "manevre" koji se provode u energetskoj industriji u Europi. Takvi "manevri" podrazumijevaju, naravno, smanjenje ovisnosti o Rusiji. Krajem 2014.  su obustavljena su dva velika projekta podržana od strane Rusije.

Prvi je  plinovod "Južni tok", koji je trebao zaobići Ukrajinu i opskrbljivati južnu Europu i Balkan. Može se reći da je EU bila protiv projekta, čiji kredibilitet upitan, jer plinovod "Nabucco" nikada neće biti izgrađen. Europska unija je povećala pritisak na Rumunjsku i Bugarsku i Rusija je odlučila otkazati "Južni tok", što o bi se moglo smatrati ruskim neuspjehom, ali je stvarnost ipak drugačija. U svom izvornom obliku, "Južni tok" je izuzetno skup i bio bi isplati samo s tranzitom ogromnih količina plina. Međutim, obzirom na planirani plinovod s Kinom, te sporazume između Gazproma i kineske vlade, jasno je da Rusija ne bi imala dovoljno plina za Europu i Kinu, barem ne u količinama potrebnim za "Južni tok". U stvari, brzina kojom je Moskva odustala od projekta samo govori da su prepreke koje su Rusiji postavljane na putu za dovršetak plinovoda "Južni tok" Putinu bili odličan izgovor da otkaže neugodni projekt. Na kraju je ispalo da je Europska unija ta koja je gubitnik. Iako je stvarala prepreke i pokretala brojne postupke protiv "Južnog toka", sada se pokazalo da smrt tog plinovoda ostavlja veliku prazninu u opskrbi energijom južne Europe.

Drugo veliko razočaranje Europske unije je odustajanje od "maglovite" nade koja se polagala u masovni razvoj eksploatacije nafte i plina iz škriljevca. Znamo da je proces eksploatacije plina i nafte iz škriljevca predstavljen kao alternativa opskrbi plinom i naftom iz Rusije. No, nekoliko čimbenika su potopili taj san. Prvo, depoziti su mnogo manji i mnogo dublju nego što je planirano da će biti. To podrazumijeva višu cijenu ekstrakcije, mnogo veću nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Dalje, pad cijena nafte i plina je eksploataciju naftnog škriljevca učinio neisplativom, pa čak i u SAD-u. Čini se da je prosječnom cijenom od 80 dolara po barelu nafte operacija isplativa u Sjedinjenim Državama, a za Europu, koja je polagala nade u škriljevac, da bi proces njegove ekstrakcije bio isplativ cijena barela mora iznositi  između 95 i 105 dolara. No, cijena nafte, iako se malo oporavila (oko 60 dolara po barelu za WTI i 66-68 dolara za Brent) do kraja godine neće prelaziti 70-75 dolara, barem tako tvrdi specijalizirani portal Oil Price.

Europa se budi iz sna o "energetskoj neovisnosti" i vraća se natrag na početnu točku. Mi smo u situaciji u kojoj doživljavamo iznenađenje za iznenađenjem, jer Rusi izvlače novi projekt u Turskoj, koji će se uz postojeći "Blue stream" spojiti s plinovodom "TransAnatolia", prijeći Bospor i može, ako je potrebno, ići dalje prema Makedoniji i Srbiji i isporučivati plin Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji i Italiji, ali i preko planiranog plinovoda između Grčke i Italije, koji bi preko Otrantskih vrata izravno opskrbljivao Italiju. Ovaj projekt je mnogo jeftiniji od pokojnog "Južnog toka", potrebne su mu manje količine, a mogao bi biti operativan unutar dvije godine, najkasnije do prosinca 2016., kako tvrde u Gazpromu.

"Ruska" geopolitika

Doznajemo da su odnosi između Rusije i Turske u konačnici bolji nego što se misli. Rusija je spremna povećati isporuke plina Turskoj i izgraditi joj nuklearne elektrane. Što se tiče Erdogana, on kao da je zadovoljan što provedbu ovih projekata EU gleda kao uvredu, budući da Bruxelles Ankaru godinama ponižava oko pristupa EU. Osim toga, Erdogan pokazati dobre namjere i prema novoj grčkoj vladi.

Sa svoje strane, Grčka je u sukobu s europskim institucijama, posebice Europskom središnjom bankom i Eurogrupom, s kojima ne može postići dogovor, a pregovori teku u izuzetno lošoj atmosferi. Bloomberg piše kako bi Grčka zbog duga mogla bankrotirati i to s rizikom napuštanja eurozone. Međutim, novi plinovod bi grčkoj vladi od naknada za tranzit pristojno punio proračun, ali bi Grci imali i opskrbu jeftinim energentima, što je posebno važno ako Atena živi u perspektivi izlaska iz eura i zbog prijeke potrebe za obnovom grčkog industrijskog potencijala. Osim toga, projekt plinovoda omogućuje grčkoj vladi da s Moskvom razgovara o mogućem ulasku Grčke u skupinu BRICS, makar i kao pridružena šesta članica BRICS Banke iz čijeg bi fonda moga dobiti sredstva za izlazak iz krize.

Na kraju ispada da, iako misleći da je Rusija ta koja je pretrpjela neuspjeh obustavom projekta "Južni tok", Europska unija u stvarnosti trpi ekonomske i političke posljedice.

Važnost Rusije u Europi

Projekt plinovoda kojeg je predstavila Rusija će se vjerojatno ostvariti. No, dok je ranije Rusija imala priliku okupiti europske zemlje, sada će biti simbol podjele, prije svega zbog stava Europske unije i Sjedinjenih Država. Bruxelles može negodovati zbog ruske politike koja nastoji okupiti što više prijateljskih zemalja u Europi, ali to je sasvim normalan potez Kremlja. Konačno, na kartu podjela je prva zaigrala Europska unija, a danas s gorkim okusom u ustima gleda kako Rusija lakše dijeli europske zemlje, dok Zapad nije uspio unijeti razdor među bivše zemlje Sovjetskog Saveza (izuzmemo li Kijevsku Ukrajinu, naravno).

Izvor: Jacques Sapir Succès russes | RussEurope   /  Zeman meets Slovak PM Fico in Moscow