Upozorenje što ga je uputio Lavrov treba shvatiti ozbiljno, a ne otpisivati kao “još jednu rusku prijetnju”. Prvo jest, ali je sigurno i posljednje. Ako to ne shvate u Bruxellesu, ali i u Parizu, Berlinu i Rimu (male će članice ionako slijediti njihov primjer), ako ne shvate da je u interesu i Evrope, i mira i u Evropi i u svijetu, da surađuju s Rusijom (koju ne mogu izbrisati, ma koliko im se ne sviđala), ali i da razgovaraju s Putinom (ma koliko im se i on ne sviđao), rezultat može biti samo jedno: destabilizacija Evrope, ali i svijeta, jer će Rusija biti do kraja gurnuta u savez s Kinom. A rusko-kineski savez nešto je čega bi se Zapad, i gospodarski, i vojno, ali i politički, morao bojati, pogotovo tako dugo dok se zapadna politika svodi na konfrontaciju.

Piše: Tomislav Jakić

Ako je u generaciji današnjih djedova (i baka, naravno) bilo onih, a ovaj autor čvrsto vjeruje kako nije bio jedini, koji su u mladosti pratili zbivanja na međunarodnoj sceni, poneki će se možda prisjetiti vremena kada je Narodna Republika Kina izdavala, kao na tekućoj vrpci, “ozbiljna upozorenja” Sjedinjenim Državama. Bilo je to vrijeme kada je Washington vodio politiku što ju se može svesti na formulu “Tajvan (Formoza) je Kina, a Narodna Republika Kina je – ništa.” No, Washington je dobro znao da je to “ništa”, što će ga tek u mandatu Richarda Nixona priznati kao državu, realnost s kojom se mora računati. A kako su takve realne račune pravili primarno zagovornici hladnoga rata, jer on nije bio ograničen samo na američko-sovjetske odnose, i generali, Sjedinjene su Države svako malo vojno provocirale Peking, dobro znajući da se Kinezi niti mogu, niti žele upuštati u oružane sukobe. I tako se Amerikanci provocirali, a Kinezi izdavali “ozbiljna upozorenja” – na stotine. Godinama.

Ovih dana promatrač svjetskih zbivanja koji nije od jučer, morao se prisjetiti tih kineskih “ozbiljnih upozorenja”, kada je čuo šefa ruske diplomacije, Sergeja Lavrova, kako poručuje Evropskoj uniji da je Rusija spremna prekinuti odnose s njom, ukoliko Unija posegne za novim paketom sankcija protiv Moskve, a sve vezano uz famozni “slučaj Navalni”. Ima, međutim, jedna bitna razlika. Ako sve ne vara, upozorenje što ga je izrekao Lavrov bilo je prvo te vrste; ali i posljednje.

Već godinama Rusija je suočena ne samo s optužbama za agresivne namjere prema pojedinim članicama Atlantskoga pakta koji se nezadrživo širi prema njezinim granicama, usprkos usmeno datom obećanju Mihailu Gorbačovu da nakon ujedinjenja Njemačke do toga neće doći. No, došlo je i traje. Uz te optužbe Rusija je suočena, i to već godinama, sa sankcijama, u prvome redu gospodarskima, što se mimo Ujedinjenih naroda (dakle: nelegitimno) uvode kao “kazna” zbog navodnog vojnog miješanja u Ukrajini, zbog – i opet navodne – aneksije Krima, zbog – po treći puta navodnih – trovanja politički nepoćudnih osoba, poput nekadašnjeg obavještajca Skripala i njegove kćerke i – najnovije – blogera i aktivista, voljom Zapada predestiniranog budućeg predsjednika Rusije, Alekseja Navalnog. Da dalje ne idemo.

Možda je i dosadno, ali moramo ponavljati; ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što zapadni propagandisti upravo metodom stalnoga ponavljanja pretvaraju laži i poluistine u općeprihvaćene i nepobitne istine. U Ukrajini legalni i legitimni predsjednik Janukovič (kakav bio, da bio) srušen je uličnim neredima u kojima Zapad uopće nije sakrivao svoju umiješanost. Srušen je samo zato što je tražio odgodu (ne otkazivanje, nego odgodu!) potpisivanja sporazuma o suradnji s Evropskom unijom, jer mu je taj sporazum nuđen u formi: ili s Unijom, ili s Rusijom, a Janukovič je smatrao kako je interes njegove zemlje održavati i razvijati odnose kako s Evropskom unijom, tako i s Ruskom Federacijom. Iz toga vremena poznata je izjava Victorie Nuland, sada druge osobe u američkom ministarstvu vanjskih poslova, kako je u “razvoj demokracije u Ukrajini investirano 5 milijardi dolara” (čitaj: u smjenu režima), kao i njezin vulgarni odgovor na primjedbu da EU ne gleda baš sa simpatijama na profil ljudi koji se pojavljuju kao nositelji nove vlasti u Ukrajini: “Fuck the EU” (je . . . EU).

Istočni dio Ukrajine, nastanjen pretežno Rusima nije dobro primio promjene u Kijevu, sve očitiji antiruski kurs novih vlasti koje su – uz ostalo – požurile proglasiti zloglasnog kolaboracionistu s nacističkim okupatorima, Stepana Banderu, nacionalnim herojem, što je rezultiralo pobunom i pokušajem secesije. Rusija nije izravno intervenirala, ali jedva da netko može dvojiti o tome da je vojno pomagala pobunjenicima; mada nikada nije priznala njihovu izjavu o odcjepljenju od Ukrajine, kamoli da bi te dijelove ukrajinskog istoka prihvatila kao dijelove Rusije. Bilo je vrlo vjerojatno i “dobrovoljaca” iz Rusije na strani ukrajinskih pobunjenika, baš kao što je sigurno (dokazano) da je na strani snaga vlade iz Kijeva bilo šareno društvo dobrovoljaca, plaćenika i pustolova desne orijentacije iz niza evropskih zemalja. Stanje je i danas napeto, pobunjenici drže pod kontrolom “svoj” dio Ukrajine, vlast u Kijevu ne pokazuje veliku spremnost za pregovore, a još manju za bilo kakve ustupke. Dapače, antiruska histerija ide dotle da je pod prijetnjom kazne zabranjena upotreba ruskoga jezika u Ukrajini i da je Ukrajina – za sada jedina u svijetu – službeno zabranila upotrebu ruskog cjepiva protiv covida19 (dakle, ne da ga ne naručuje, nego ga zabranjuje).

Druga je priča s Krimom koji je Rusiji važan iz strateških razloga, ali koji je povijesno daleko više vezan za Rusiju, nego za Ukrajinu. Ako netko ne zna: Ukrajina je u vrijeme Sovjetskog Saveza bila dio Rusije, dok je Nikita Hruščov, prvi čovjek sovjetske partije, Ukrajinac, potezom pera nije prepustio Ukrajini (što u vrijeme SSSR-a i nije bilo osobito važno). A na Krimu živjelo je godine 1989. malo više od 67% Rusa, dok ih je na “ukrajinskom” Krimu bilo godine 2001. – 65,2%. Pametnome dosta. No, traže se pametni, zar ne?

U vrijeme nasilnog mijenjanja vlade u Kijevu, Rusija je svojim tamo stacioniranim trupama (u uniformama bez oznaka) faktično zaposjela Krim. Bez nereda, bez nemira, bez mrtvih i ranjenih. Organiziran je referendum na kojemu se uvjerljiva većina, sasvim očekivano, izjasnila za pripojenje Rusiji i to je Moskva prihvatila. Zapad nije i nikako ne želi. Od tada su krenule sankcije protiv Rusije, vrijedi ponoviti: mimo Ujedinjenih naroda koji jedini imaju pravo uvoditi sankcije u međunarodnim odnosima. Od tada su krenule priče o ruskoj opasnosti za Evropu (pa NATO redovno šalje kontingente iz svojih članica na granicu s Rusijom), od tada datiraju priče kako sankcije lome rusko gospodarstvo (što nije istina), da je Rusija izolirana na međunarodnoj sceni (što također nije istina), da Putin u svijetu nema sugovornika (i opet – neistina). Jedino što je Zapad trebao shvatiti nakon godina sankcija i njihovog nedjelovanja, to je da je Rusija realnost i da je Vladimir Putin realnost.

Nažalost, Zapad – još uvijek opijen svojim gledanjem na slom socijalizma u kojemu sebe vidi kao pobjednika – upravo to ili ne želi, ili, zaslijepljen vlastitim lažima, ne može ni vidjeti, ni shvatiti. I uporno nastavlja pritisak. Nove sankcije uvedene su nakon dosta mutnog slučaja trovanja u Britaniji nekadašnjeg sovjetskog špijuna Skripala i njegove kćerke. Optužen je Kremlj i Vladimir Putin osobno, otrovani su proglašeni kandidatima smrti, kao uzročnik trovanja naveden je “novičok”, vrlo ubojito sredstvo iz sovjetskog arsenala kemijskog oružja. Čvrstih dokaza nije bilo. Optužba nije promijenjena ni nakon što je predsjednik Češke javno rekao kako se novičok proizvodio i u njegovoj zemlje (dakle, ne samo u Rusiji!), ni nakon što su na smrt otrovani Skripalovi preživjeli, dali nekoliko intervjua i naprosto – nestali, ni nakon što ama baš nitko u mjestu u kojemu je do trovanja došlo, nije pokazao ni najmanje znakove kontaminiranosti. Niti je optužba promijenjena, niti su sankcije povučene.

Sada Evropa prijeti novim sankcijama zbog gotovo identičnog slučaja trovanja Alekseja Navalnog. I tu je mnogo toga mutnoga, od činjenice da njemačke vlasti laboratorijske nalaze koji potvrđuju trovanje (i opet novičokom!) nikako ne žele dati Rusima (koji pak tvrde da njihovi nalazi, jer Navalni je obolio u Rusiji, ne potvrđuju trovanje), pa do toga da je Navalni u vrijeme dok se navodno u bolnici u Berlinu oporavljao od teškog trovanja putovao po Njemačkoj i u filmskom studiju u Freiburgu radio na filmiću kojim će “razotkriti” tajnu superluksuznu Putinovu rezidenciju (a što su Rusi prilično vjerodostojno predstavili kao falsifikat).

I sada je Moskva jasno upozorila da će prekinuti odnose s Evropskom unijom, ukoliko joj budu nametnute nove sankcije koje će pogađati “osjetljive segmente njezinoga gospodarstva”. Da na Zapadu ima, umjesto pobjedničke euforije i samozaljubljenosti u vlastitu superiornost, malo zdravoga razuma, u tamošnjim bi metropolama shvatili da su oni doveli Rusiju do toga. Činjenica, naime, da Rusija nije do sada uglavnom nikako odgovarala na sankcije, da je uporno zadržavala poziciju spremnosti za razgovore i dogovore (usprkos tome što je Donald Trump samo njemu svojstvenim stilom rušio ključne bilateralne ugovore o ograničavanju naoružanja), počela je nagrizati Putinovu popularnost i jačati tabor onih koji su zagovarali energičan odgovor i prigovarali zbog “popustljivosti” Zapadu.

Pa zato upozorenje što ga je uputio Lavrov treba shvatiti ozbiljno, a ne otpisivati kao “još jednu rusku prijetnju”. Prvo jest, ali je sigurno i posljednje. Ako to ne shvate u Bruxellesu, ali i u Parizu, Berlinu i Rimu (male će članice ionako slijediti njihov primjer), ako ne shvate da je u interesu i Evrope, i mira i u Evropi i u svijetu, da surađuju s Rusijom (koju ne mogu izbrisati, ma koliko im se ne sviđala), ali i da razgovaraju s Putinom (ma koliko im se i on ne sviđao), rezultat može biti samo jedno: destabilizacija Evrope, ali i svijeta, jer će Rusija biti do kraja gurnuta u savez s Kinom. A rusko-kineski savez nešto je čega bi se Zapad, i gospodarski, i vojno, ali i politički, morao bojati, pogotovo tako dugo dok se zapadna politika svodi na konfrontaciju.

I, na kraju, za one koji bi mogli reći: pa što se nas tiču ovakve stvari, kratak odgovor: tiču se svih nas, bez obzira gdje smo i što smo, jer živimo u međupovezanom i međuovisnom svijetu (danas se uobičajilo govoriti: globaliziranom). Upravo zato, ponovimo još jednom, upozorenje Sergeja Lavrova treba shvatiti krajnje ozbiljno i treba, ako je to još moguće, pomoći i velikima u Evropskoj uniji (onima malima i manjima koji jašu na valu antirusizma ionako nema smisla išta objašnjavati) da to shvate. Dok još ima vremena. A nema ga na pretek.

tacno