Ima puno Gorana, Refika, Neđa, Sekula, Toma, Đoka, Lazara, Srđana, Amira……….ali ne žele da se zna!

Amir Reko

Amir Reko, zvani Makedonac, bivši oficir JNA, a kasnije komandant brigade Armije BiH u Goraždu, spasio je ljeta 1992. godine 44 srpska civila. Prije toga, Amiru Reki najprije je spasio život njegov kolega Dragan Simić. Malo potom, Reko je dobio naređenje da napadne selo Bučje, naseljeno mahom Srbima. Tri dana prije tog događaja, Amir Reko saznao je tragičnu vijest, članovi njegove porodice, uključujući i majku Azizu, ubijeni su i spaljeni u selu Gudelj. Seljani su predali naoružanje i odlučili vjerovati Reki. Svi su preživjeli. Među vojnicima kojima je komandovao, bili su ljudi koji su u Foči i Višegradu izgubili članove porodice, željni osvete pa nisu odobravali njegov potez. Amir danas poručuje: „Želim da ova priča bude spomenik mojoj majci, da generacije koje dolaze ovo shvate kao poruku kako trebamo biti ljudi i živjeti normalnim životom“. Amirovo djelo pouka je i poruka za sve generacije.

amir reko

 

Goran Čengić

14. juna 1992. godine, Goran Čengić je mučki ubijen jer je pokušao zaštiti svog komšiju doktora Husniju Ćerimagića. Kada je čuo vriske, Goran je došao i, nažalost, za kratko, spasio doktora od sigurne smrti. Ubica Vlahović se vratio i odveo obojicu na Trebević i strijeljao ih. Goranovo tijelo ekshumirano je nekoliko godina nakon rata. „Za Gorana nisu postojali Srbi, Bošnjaci, Hrvati. Postojali su samo dobri i loši ljudi. Svoj život je posvetio sportu, rukometu i svojim velikim ljubavima, supruzi i dvojici sinova. Vjerovali su mu da će ih štiti od zla jer nije mogao samo stajati i gledati da neko jači maltretira slabijeg. Gorana su mi ubili, ali nisu ubili sjećanja na njegovu dobrotu ni u meni, ni u dobrim ljudima koji ga i dalje vole i pamte“, priča Goranova majka Nataša.

goran cengic

 

Srđan Aleksić

Dana 21. januara 1993. godine grupa razlaurenih ratnika legitimisala je osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su utvrdili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Ostajući dosljedan svojim ljudskim vrlinama, Srđanov otac, Rade je, na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnima: “Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i mog Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane…Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti…“

 srdjan aleksic

Lazar Manojlović

U vremenima zla i ratnim (ne)prilikama, ljudi nesavitljive kičme poput Lazara Manojlovića, učitelja iz Bijeljine, svijetlo su koje čuva ljudski obraz i danas i za sva vremena. Pomagao je svoje đake i njihove roditelje, pretežno Bošnjake, spašavao je izvodeći ih iz Bijeljine u vrijeme kad su našim glavama gospodarili krvnici i nedonoščad. „U školi čiji sam direktor postoje samo dvije nacije, jedna su učitelji, a druga učenici“, govorio je Lazar, dobri učitelj i pravednik svijeta. Preminuo je 3. marta 2016. godine.

 lazar manojlović

Refik Višći

Refik Višći jedan je od rijetkih koji je žrtvovao sebe da bi zaštitio zatvorenike druge nacionalnosti. Refik je 12. avgusta 1992. godine stao ispred puške „svog čovjeka“ i svojim životom spasio živote 12 Srba koji su iz Zenice dovezeni u školu u Zavidoviće. Preživjeli su kasnije pričali: “Samo Bog zna šta bi bilo s nama da nije bilo Refika“. Njegovi najbliži, supruga i dva maloljetna sina napustili su Bosnu i Hercegovinu i odselili u Italiju.

 refik visci

Đoko Stevanović

Đoko Stevanović, prvo je spasio život svom komšiji Aliji, a potom maja 1992. godine pokušavajući spasiti Smaila Ribića, obojica završavaju u logoru. Đoko se nije htio razdvojiti od Smaila pa su obojica ubijeni. Đokina majka ubice spominje samo u molitvama, kaže da se Bogu moli da se zločin koji su oni počinili ne vrati na njihovoj djeci, a da ih vidi kaže da bi nad njima plakala kao nad svojim Đokom jer odnekud zna da su nesretni i da su njihove majke nesretne s njima (zapisao: Amer Tikveša – tacno.net).

 djoko stevanovic

Sekula Stanić

Gledajući u maju 1992. godine kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, doktor Sekula Stanić je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalim kućama izgara do temelja. Kao direktor bolnice nesebično je pomagao na različite načine svojim kolegama ljekarima bošnjačke nacionalnosti i desetinama pacijenata da se spase, jer su progonjeni samo zbog drugačijeg imena i prezimena. Ubijen je krajem 1992. godine. Do posljednjeg dana svog života ostao je dosljedan svojim moralnim principima, koje je platio životom.

 sekula stanic

Neđo Galić

“Neđo od Ljubuškog”! Nedjeljko Neđo Galić, Ljubušak i Hrvat koji je u svojoj fotografskoj radnji 1993. godine sređivao i distribuirao papire pomoću kojih su ljubuški Bošnjaci, izlazili iz zloglasnog mostarskog logora Helidrom i nalazili sigurna utočišta u inozemstvu. “Ljubuški Schindler” nije samo kriomice spašavao Bošnjake već se i javno bunio protiv njihovog progona, te je na kraju s posljednjim prognanim sugrađanima i sam, zajedno sa suprugom i troje djece, otišao iz grada. “Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako ostanem”, rekao je napuštajući Ljubuški.  Neđu i društvo označili su čak i „mudžahedinskom ambasadom“, u lice mu govorili ako je za „balije“, neka i ode s njima… I Neđo je, kada su mnogi Muslimani iz Ljubuškog već bili na sigurnom, krenuo, kao kapetan koji zadnji napušta brod – izbjegao je s obitelji u Prag, nije se htio prijaviti kao izbjeglica, a mogao je. Snalazio se je taj Neđo, ta POBJEGULJA, brinuo o najbližima, kako je znao i umio. Mogao je vjerojatno tražiti i politički azil, ubaciti se u neku humanitarnu organizaciju, naći sebi mjesto pod suncem… Ne, nedostajao mu je Ljubuški, Mostar, Hercegovina, prijatelji, vratio se…Vratio se onaj koji je oduvijek bio nešto drugačiji, ali i sličan drugima, tko zna na kojem dijelu svijeta: svirao je gitaru, volio Rolling Stonse, čitao puno knjige…
Razbolio se i umro!

 Bošnjaci Ljubuškog: Naš susjed Neđo Galić


Tomo Buzov

Tomo Buzov Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vozu/vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“ Iz voza su odvedeni 18 Bošnjaka i Tomo, svi streljani. Sjećanje na žrtve iz voza 671 se obilježava bacanjem ruža u Drinu… Osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve, nije bilo ruže za Tomu. Nažalost, ne pamte ga ni tamo gdje je rođen, ni tamo u Beogradu gdje je živio, ni tamo u Štrpcima odakle je odveden u smrt.

tomo buzov

Ima puno Gorana, Refika, Neđa, Sekula, Toma, Đoka, Lazara, Srđana, Amira……….ali ne žele da se zna!

 

tacno