Prije nego što će 2004. krenuti put haškog pritvora, Slobodan Praljak u jednom je intervjuu prepričao razgovor koji se, navodno, odvio ovako: uoči izbijanja hrvatsko-bošnjačkog rata, kobne 1992, razgovarali su Alija Izetbegović i Praljak kako da Bošnjaci i Hrvati usklade interese i obrane Bosnu i Hercegovinu. “Obranimo se, pa ćemo se dogovoriti”, predložio je Alija. “Ne – dogovorimo se, pa ćemo se obraniti”, uzvratio je Praljak. Kako je to završilo, svi znamo. Po istom obrascu, premda srećom u mirnijim okolnostima, reagira i danas hrvatska politika, kada – kako se Andrej Nikolaidis spretno poslužio refrenom Gorana Bregovića – “polubauk polukruži poluevropom”, u vidu (ne)postojećeg Janšinog non-papera o promjeni granica na Balkanu, non-papera koji je ljubljanska Mladina parodirala parafrazom “non-pamet”, pa sve to još ilustrirala karikaturom Janše, Plenkovića i Vučića za trpezom oko krvavog bifteka BiH. Jer, kada se promotri širi kontekst hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, naglo blijedi uvjerljivost izjava kojima su najviši predstavnici hrvatske politike odbacili pomisao o daljnjoj promjeni granica na području bivše Jugoslavije, negirajući ikakvu vezu s misterioznim Janšinim dokumentom kojeg, eto, malo ima, malo nema.

Piše: Boris Pavelić

A posve je zapravo nevažno postoji li taj non-paper ili ne. Postoji – a to je jedino važno – njegov razorni, šokantan učinak: spoznaja da je, trideset godina nakon početka rata i četvrt stoljeća nakon rata u BiH, jedna diplomatska glasina uspjela obnoviti legitimitet istih onih ideja zbog kojih je devedesetih u bivšoj Jugoslaviji ubijeno više od sto tisuća ljudi. Nismo se, dakle, odmaknuli od početka: “Svako pleme crta granicu/Svi bi hteli svoju stranicu”, otpjevao je još osamdesetih bard antinacionalizma Đorđe Balašević. Zastrašujuća je lakoća s kojom je ideja – ili njezino nepostojanje, kako tvrde oni što je “nisu” pokrenuli – ozbiljno shvaćena; ili, možda preciznije, zastrašuje ozbiljnost s kojom su javnost i politika u regiji i Europi prihvatili relevantnost nečega što, navodno, ne postoji. Ta ozbiljnost, i ta lakoća, sugeriraju da je politička volja za promjenom granica i daljnjim okrupnjavanjem etnički čistih država na Balkanu – a onda, logično, i volja za humanim preseljenjima, i čime sve ne – snažna baš onoliko koliko je bila početkom devedesetih. Dapače, i snažnija, jer danas postoji Republika Srpska, taj moćni motor etničke podjele, i sam sklepan od zločina, pa još poduprta Srbijom, u kojoj su na vlasti oni koji su devedesetih predvodili i proveli, zločinački i krvavi, premda nedovršeni, raspad Bosne i Hercegovine, te pokušali, srećom neuspješno, totalno etničko čišćenje trećine Hrvatske i cijelog Kosova.

I baš zato što je zločinačka infrastruktura podjela i mržnje ugrađena u službenu poslijeratnu političku arhitekturu regije, odgovorna bi, istinski mirotvorna i proeuropska politika – ako ta riječ još uopće znači ono što je značila devedesetih i dvijetisućitih – nastojala učiniti sve da povuče na drugu stranu; stranu suočavanja i osude krvave ratne prošlosti, stranu suradnje, kompromisa, dogovora, i minimiziranja suradnje s onima koji žele nastavljati politike devedesetih. Takvu su priliku poslije rata imale i Hrvatska i Srbija, no Hrvatska mnogo više, jer su razmjeri političke, moralne i logističke odgovornosti Srbije za rat i zločine bili toliki, da su proeuropskog premijera koštali života, dok je Hrvatska istodobno bila i ratna žrtva i sudionik u razaranju Bosne, pa je čak i njezin ratni vođa Franjo Tuđman, gotovo do samoga kraja, sačuvao kakvu-takvu privrženost vrijednostima ondašnje Europske unije, pa makar i u formi namrštenog izvrdavanja europskih naloga.

I zato tim više razočarava nedorečenost poslijeratne hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, koja se s godinama, kao neprimjetno, prelijeva u sve očiglednije solidariziranje s najglasnijim zagovornicima podjele BiH. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović vjerojatno bi htio da “frajerski” zvuče njegove bombastične izjave kako je slovenski non-paper “big shit”, i kako je priča o mirnom razlazu u BiH “toliko neozbiljna i opasna tema da je ne treba stavljati čak ni na non paper pa tko god to napravio”. Ali, ako je uistinu tako, kako objasniti da je isti taj Milanović prije samo osam mjeseci u Zagrebu posve nemotivirano, i bez ikakvog jasnog razloga, ugostio Milorada Dodika, kao da je ovaj ne znam kakav ugledan političar i dobrošao  prijatelj? I kako – ako je Milanović uistinu iskren kada autorima non-papera poručuje da drže “prste dalje od Bosne i Hercegovine” – objasniti njegove zapanjujuće svađe s političkim predstavnicima Bošnjaka, u kojima Milanović ne preza ni od uvreda, a dobro znamo tko je proteklih desetljeća vrijeđao Bošnjake, i kakve je to posljedice izazivalo?

Hrvatski premijer Andrej Plenković, sukladno njegovoj diplomatskoj spretnosti, o non-paperu nije izrekao nijedan vrijednosni sud. Vidio ga je, kaže, na jednom slovenskom portalu, “i pročitao”, a “niti jedan segment sustava, barem koliko sam se ja informirao, taj dokument nije ni od koga dobio, bilo formalno ili neformalno”. I to je bilo sve. Što da susjedi iz toga zaključe? Što da iz takvih izjava zaključe politički partneri hrvatske politike u Bosni i Hercegovini – ili oni koji bi to trebali biti – kada imaju na umu širi kontekst postupanja susjedne zemlje u proteklom vremenu? Taj je kontekst, naime, omeđen s četiri strateška hrvatska stava, od kojih nijedan ne ulijeva povjerenje da je Hrvatska uistinu odustala od spremnosti na promjenu granica. Prvi je neupitna podrška HDZ-u BiH, ma kakvu politiku on vodio; drugi je permanentno relativiziranje, a nerijetko i poricanje, relevantnosti presude Haškog suda za Herceg-Bosnu; te treći i četvrti, povezani i aktualno-politički, prekid veza s hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, te ultimativni zahtjev za promjenom izbornog zakona u hrvatsku korist, koji ignorira svu ostalu nedorečenost sadašnje ustavne arhitekture susjedne države.

Neupitnom podrškom HDZ-u BiH Hrvatska je sama sebi vezala ruke. Od pokrovitelja, pretvorila se u provoditelja. Postala je zatočenica politike koja, na ovaj ili onaj način, trajno teži labavljenju društva i države u BiH. Utoliko je znakovit ucjenjivački ton kojim je Dragan Čović prokomentirao slovenski non-paper: “Trebamo napraviti reforme u BiH kako ne bi govorili o razlazu u BiH, jer ako poštujemo Ustav onda je sve po mojim mjerilima u redu, a ako nešto treba mijenjati u Ustavu, onda se po ustavnim procedurama trebamo dogovoriti kako to i promijeniti”, kazao je Čović. Ne odjekuje li u tim riječima Praljkova replika Izetbegoviću: “Ne – dogovorimo se, pa ćemo se obraniti”…?

Ignoriranje presude Haškog suda za Herceg-Bosnu nije aktualnopolitički, ali jest simbolički čin odbijanja svojeg dijela odgovornosti za rat i zločine, što narušava temelje povjerenja među političkim predstavnicima Bošnjaka i Hrvata. Premda su prethodni hrvatski politički prvaci učinili korake prema simboličkom zacjeljivanju ratnih ožiljaka – najdalje je u tome otišao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović – kasniji hrvatski predsjednici Kolinda Grabar Kitarović, a ništa manje nažalost ni Zoran Milanović, svojom su nepažnjom i neprihvatljivim izjavama takve korake praktički opozvali. I još, kada se tome pridoda demonstrativno odbijanje hrvatske politike da surađuje s legalno izabranim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem – što je otvoreni izraz nepoštovanja susjedne države – kao i inzistiranje na promjeni izbornog zakona isključivo iz partikularne “hrvatske” optike, zanemarujući pritom sve druge ustavne nedorečenosti BiH – kako se može očekivati da se vjeruje lakonskim izjavama kojima se politički prvaci u Zagrebu ograđuju od ideja podjele Bosne i novih promjena granica u regiji?

Današnja Hrvatska, može se zaključiti, stoji i čeka. Svjesna da su ideali “Europe suradnje” devedesetih i dvijetisućitih pervertirali u “tvrđavu Europu” sve posvađanijih nacionalnih država – razvoj kojemu je prilično i sama doprinijela – Hrvatska danas, predvođena ravnodušnim i opreznim Plenkovićem, stoji i ne gura se u prve redove “non pameti” na Balkanu, ali ne krije ni spremnost da se njome okoristi, uspiju li dezintegracijske politike devedesetih nadvladati ideal kompromisa, uvažavanja i suradnje. Politički, to nije drugo nego nastavak trajne dvosmislenosti hrvatske politike prema BiH; moralno, to je politika sebičnosti kakve bi se svaki odgovoran građanin trebao stidjeti. “Dogovorimo se, pa ćemo se obraniti”, rekao je 1992, navodno, Slobodan Praljak Aliji Izetbegoviću. Od toga, ni dogovora, ni obrane. Povijest bi se mogla ponoviti: dok se oni dogovore, Bosna će se raspasti. Je li to ono što Hrvatska želi?

tacno