Poduzetništvo, slobode i izvoz američke demokracije kojoj moramo vjerovati

Globe and American flag on wooden background. USA flag and globe on wooden table close up. America and education.

Nakon što se neoliberalna doktrina iz ekonomske teorije pretvorila u ideologiju, dobila je ime „libertarijanska“. Libertarijanizam je politička filozofija koja deklarativno podržava osobne slobode, osobito slobodu izražavanja i akcije. Libertarijanizam uključuje različita uvjerenja i organizacije kojima je zajedničko da zagovaraju minimalnu državu i maksimizaciju osobnih sloboda. Najutjecajniji tekst modernog libertarijanizma se smatra “Anarhija, država i utopija” iz 1974.  američkog filozofa Roberta Nozicka.

Desni libertarijanci obično smatraju da prirodni resursi kao što su zemlja, zrak i voda pripadaju prvoj osobi koja ih nađe i u njih uloži svoj rad, i da joj, ako to zatraži, mogu pripasti bez pristanka drugih ljudi, a uz minimalnu ili nikakvu naknadu drugim ljudima. Suprotno tome, lijevi libertarijanci drže da nezaposjednuti prirodni resursi trebaju pripadati svima na jednak način. Libertarijance se može podijeliti i na one koji podržavaju privatno vlasništvo i one koji su za kooperativno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, prvi općenito podržavaju kapitalizam, i oni su u većini, dok manji dio zagovara libertarijansko-socijalistički gospodarski sustav, koji do sada nigdje nije zaživio u praksi.

Libertarijanska ideologija oduvijek je favorizirala privatizaciju, no u praksi, privatizacija obično u rezultatu u potpunosti odudara od ideoloških postulata libertarijanaca.

Gotovo je u pravilu samo način da „dobro povezani“ privatni interesi opustoše javna dobra.

Većina privatizacija, kao one u Francuskoj ili Velikoj Britaniji, kao na primjeru privatizacije zatvora ili svih dobara nedavno u Grčkoj i Ukrajini, zapravo su samo pljačkaški pohodi na javna dobra.

Drugi oblik privatizacije i sljedeći korak su gašenja tradicionalnih vladinih sektora, kao što su zatvorski sustavi, opskrba hranom, oružjem i drugo, kada te poslove preuzimaju privatne tvrtke, čime samo uvećavaju troškove slojeva stanovništva, a usluge su uvijek lošije kvalitete od onih koje je nudila država.

Esencija slobodarske ideologije se na koncu svodi na stvaranje unosnih poslovnih prilika za nekolicinu, koja na štetu stanovništva nagrađuje korumpirane političare.

To se zove „slobodno poduzetništvo“, koje nikakve veze nema s privatnim poduzetništvom u kojem pojedinac svojim znanjem, trudom i prirodnim darom poslujući stvara dodanu vrijednost na svoju i korist društva.

Primjer koji savršeno ilustrira beskrajnu nepravednost, apsolutni izostanak etike i previsoku cijenu privatizacije za javnost je privatizacija zatvora. Privatizacijom zatvorskih ustanova dolazi do potrebe većeg broja zatvorenika kako bi zatvorske ustanove, koje više nemaju funkciju edukacije i resocijalizacije, bile profitabilne. Upravo zato SAD imaju najveći broj zatvorenika po glavi stanovnika u svijetu, kao i najveći apsolutni broj zatvorenika. Usporedbe radi, „autoritarna“ Kina, koja ima četiri puta više stanovnika od Sjedinjenih Država, ima manje ljudi u zatvorima.

Karl Marx je jednom rekao, „novac je sve“. U Americi je doista jedino važan novac, kako političkom sustavu, tako i velikoj većini građana. U Americi druge vrijednosti ne postoje.

Još jedna velika libertarijanska fantazija je Wall Street. U libertarijanskoj mitologiji Wall Street je majka i otac svih poduzetnika, start-up tvrtki koje procvjetaju u industrijske, proizvodne ili trgovačke divove.

Međutim, Wall Street nije mjesto za pošteno ulaganje kapitala, već izvorište sve korupcije.

U posljednje vrijeme se pojavljuje cijeli val „zviždača“ s Wall Streeta. O mnogima izvještava Pam Martens na svojoj stranici Wall Street On Parade.

Pam Martens, za razliku od drugih libertarijanskih ideologa, kao bivši „insider“ s Wall Streeta zna o čemu ti zviždači pričaju.

Američko financijsko tržište je uređeno u korist tek nekolicine. Znamo da su velike banke lažirale kamatne stope LIBOR i za korekcije cijena zlata u Londonu. Svjedočili smo kako je FED, preko o njemu ovisnih banaka, lažirao cijene zlata na tržištu. Saznali smo sa saslušanja u američkom Kongresu o namještanju cijena metala i drugih roba. Dakle, vrijednost dolara je namještena. Ipak, nikome se ništa nije dogodilo, niti je ijedna glava „pala“ za ove makinacije.

Umirovljeni tužitelj Američke komisija za reguliranje i trgovinu vrijednosnim papirima (SEC), James Kidney, prije odlaska s dužnosti je izjavio kako su tužbe protiv velikih banaka zaustavljene na „sugestiju“ čelnika SEC-a.

Američka vlada je beskrajno korumpirana, a razmjeri su toliki da su čak i regulatorne financijske agencije zatrovane i podmićene novcem poduzetničke i financijske elite koju  bi SEC trebao kontrolirati.

Upravo o razmjerima korumpiranosti i bezočnosti kapitala koji vlada Sjedinjenim Državama najbolje svjedoči slučaj objavljenih transkripata FED-a, a koji govore o ulozi šefa te institucije, Bena Bernankea u kolapsu Wall Streeta 2007.

Prošlo je više od deset godina od legendarnog kolapsa Bear Stearnsa i Lehman Brothersa na Wall Streetu, nelikvidnosti, pa spašavanja kompanije AIG i Citigrupe, stečaja Fannie Mae i Freddie Maca i „braka“  kojeg su ušli Bank of America i Merrill Lynch. Međutim, tek su sa zakašnjenjem od pet godina na svjetlo dana izašli transkripti sa sastanaka iz 2007. i 2008. Dakle, iz dvije ključne godine krize. No iz nekog razloga, bivši čelnik Federalnih rezervi, Ben Bernanke „preuređuje“ 84 sastanka u svom kalendaru koji su se odvijali u razdoblju između 01. siječnja 2007. i sve do kolapsa Bear Stearnsa, koji se dogodio 15. ožujka 2008.

Na prvi pogled, moglo bi se pomisliti kako Bernanke pokušava zaštiti imidž predsjednika glavnog odbora guvernera Federalnih rezervi kao nezavisnog od bilo kakvog političkog utjecaja ili poslovnog lobija. Međutim, istovremeno se Bernanke sastaje s Obamom, pojedinim članovima oba doma Kongresa, predstavnicima Bank of England, svim značajnim direktorima tvrtki s Wall Streeta, predstavnicima industrijskih divova poput čelnika kompanija Ford Motor, IBM, British Petroleum, te s kvazi lobistima poput onih iz američke Komore za trgovinu. Svi su ti sastanci objavljeni na listi održanih sastanaka, ali neki ipak nedostaju. Koji? I zbog čega nema transkripata s tih sastanaka godinama nakon potresa koji je uzdrmao globalnu ekonomiju?

Jedan, koji je održan 25. rujna 2007., je toliko tajan da se ne zna niti tko je bio nazočan, niti gdje se sastanak održao.

Pažljivim proučavanjem transkripata, odnosno gdje je točno bilo najviše brisanja i preuređivanja, došlo se do dva zaključka. Prvo, Bernanke nije želio da javnost sazna kako je FED znao za tešku krizu u kojoj se našla Citigrupa i to mjesecima prije nego što je kriza izbila u javnost. Drugo, čelnici FED-a su sudjelovali u naporima da se spasi Bear Stearn od bankrota mnogo dublje nego je do sada bilo poznato.

Mnogo prije nego što je Kongres odobrio i predsjednik Bush 3. listopada 2008. potpisao zakon o problematičnom Asset Relief Programu, Citigrupa je dobila značajne olakšice od Federalnih rezervi. Na primjer, 20. kolovoza 2007. FED odobrava Citigrupi izuzeće koje tvrtki omogućava preusmjeravanje 25 milijardi dolara sa svog FDIC osiguranog depozita u banci u hipoteke sa špekulantskim vrijednosnicama svojoj brokerskoj jedinici. FED navodi u ovom pismu da je banka “dobro kapitalizirana”, a ta izjava je dovodi do vrlo ozbiljnog pitanja.

Kada se usporede transkripti i pozivi između Bernankea i dužnosnika Citigrupe, jasno je kako su upravo u tom dijelu transkripti najviše korigirani, odnosno od kolovoza 2007. do jeseni 2008. i konačnog kolapsa.

Zatim, tu je riječ i o bankovnoj utrci na Bear Stearns s početkom 10. ožujka 2008. Vijesti i knjige računa ukazuju na Tima Geithnera, tada predsjednika Federalnih rezervi u New Yorku i glavnog čovjeka tijekom razdoblja krize. No, Bernankeov rokovnik ukazuje na dvije stvari. Da je kriza započela u petak 7. ožujka 2008. i da je Bernanke odigrao daleko veću ulogu nego što je bilo ranije poznato.

U Bernankeovom rokovniku, ili knjizi sastanaka, nedostaje cijeli jedan dan, subota 8. ožujka, kada on održava anonimni sastanak s neimenovanim strankama. Sljedećeg ponedjeljka, 10. ožujka u 11 ujutro, on premješta još jedan sastanak s 11.00 na 12.00 sati. U 14.30 Bernanke ima sastanak s Walterom Lukkenom, aktivnim predsjednikom Komisije za robno terminsku trgovinu (CFTC), šefom osoblja i trojicom njihovih odvjetnika, njihovim direktorom za nadgledanje tržišta i njegovim zamjenikom.

I tu sada nastaje prostor gdje se može teoretizirati o tome je li taj sastanak imao veze sa „kratkim spojem“ ili nastajanjem „kratkog spoja“ na tržištu. Bernankeov rokovnik pokazuje da je sam otišao u ured CFTC-a u Three Lafayette Centar u Washingtonu, te da nitko od njegovih eksperata nije išao s njim. Tu je još jedan zabilježeni, ali tajni sastanak od 17.00 do 18.00 u njegovom uredu. Naime, Bernanke održava video konferenciju u trajanju od 90 minuta opet s neimenovanim strankama. Sljedećeg dana, utorak  11. ožujka, on putuje u New York na sastanak sa zanimljivom grupom Wall Street menadžera i vlasnika hedge fondova. Tamo su, među ostalima, bili i Robert Rubin iz Citigrupe, Lloyd Blankfein iz Goldman Sachsa, Jamie Dimon iz JP Morgana, John Thain iz Merrill Lyncha i James Gorman iz Morgan Stanleya.

Kakvo društvo?! Sudjeluje i vrh FED-a, uključujući i Tima Geithnera. Neobično je što ovaj put ne prisustvuje nitko iz Bear Stearnsa. Do četvrtka, 13. ožujka, bivši čelnik FED-a se sastaje s nepoznatim strankama, jer je u transkriptu sve zacrnjeno, ali  je jasno da se negdje između četvrtka uvečer i petka ujutro dogovorio plan između FED-a i JP Morgana o stopiranju injektiranja sredstava za Bear Stearns. Izvješće za javnost u petak ujutro je bilo namijenjeno tek smirivanju strasti u javnosti, no malo kasnije istog dana dionice Bear Searnsa padaju za 46%. U nedjelju JP Morgan preuzima Bear Stearns, ali s milijardama za koje garantira FED.

Bernanke najavljuje svoje memoare i stavlja ih na aukciju, a zastupa ga odvjetnik iz Washingtona Robert Barnett, koji je imao 8 milijuna težak ugovor sa bivšim čelnikom FED-a, Alanom Greenspanom.

Očekivano je kako će tih 84 održanih tajnih sastanaka dodatno uvećati cijenu njegovih memoara „The Courage to Act“ i podebljati njegovu zaradu u državnoj službi od skoro 200 000 dolara godišnje, plus mirovina, plus svi dogovori „ispod stola“ izvan vidokruga javnosti.

Nije li ovo dovoljan dokaz do koje mjere je američka elita iskvarena. Moguće je da čak ni Vladimir Putin u punosti ne razumije manjak empatije Washingtona i Wall Streeta. Ruski vođa se od Ukrajine do Sirije i Irana, makar malo, uvijek nada diplomatskom rješenju kriza u svijetu. Tko vodi NATO? Koga slušaju američki saveznici? Washington i atlantističku elitu koja brani interese poduzetničke i financijske oligarhije s one strane Atlantika. Europske vlade kojima se ruski predsjednik Putin obraćao, nisu ga slušale. Paul Wolfowitz, neokonzervativac koji kao zamjenik američkog ministra obrane orkestrirao lažne dokaze koji su Bushu dali povod za pokretanje rata na Bliskom istoku, izjavljuje kako je prvi i glavni zadatak američke vanjske politike umanjiti moć Rusije.

„Naš glavni cilj je spriječiti pojavu novog rivala, bilo na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ili bilo gdje drugdje, jer to predstavlja prijetnju poretku uspostavljenom nakon raspada SSSR-a. To je dominantna stavka u našoj novoj regionalnoj strategiji i zahtjeva da uložimo sve napore u sprečavanju bilo koje neprijateljske sile u dominaciji regijom, čiji bi resursi, pod konsolidiranom kontrolom, mogli biti dovoljni za generiranje globalne moći“, rekao je svojevremeno Wolfowitz, a termin „neprijateljska sila“ je bilo koja sila neovisna od hegemonije Washingtona.

Znamo koja je uloga Washingtona bila u svrgavanju ukrajinske vlade, što je, uz pokušaj zauzimanja strateški važne zemlje na ruskoj granici, bio i način da se Moskvi odvrati pažnja s neuspjele američke avanture u Siriji i Iranu, te pokušaj ili nastojanje da se Putina „demonizira“ i prikaže kao „agresora“ koji prijeti cijeloj Europi. Demonizacija Rusije za cilj ima i prekinuti svaku suradnju Rusije s Europom, a cilj sankcija nije kažnjavanje Rusije, već kidanje povijesnih ekonomskih veza s europskim partnerima Ruske Federacije.

Takva strategija Washingtona je bezočna i dovodi do rizika od izbijanja većih ratnih sukoba. Kada bi Zapad imao neovisne medije, koji će iskreno izvještavati o ekonomskim i vanjskim politikama, njihov plan bi propao u samom začetku. No, umjesto medija, Zapad ima „Ministarstvo propagande“ koje neoliberalnu ekonomsku doktrinu i ideologiju nameće kao najbolju moguću u ovim povijesnim okolnostima, a vanjskopolitičke avanture kao „širenje slobode i demokracije“. Ta propagandna mašinerija je u ratu s neovisnim medijima, kako u svijetu tako i na svome tlu.

Sve napise koji ne odgovaraju politici američke elite nazivaju „nevjerojatnom propagandnom kampanjom, dizajniranom da se sakrije istina da su za sve krize krivi Rusija, Kina ili Iran i njihove ekspanzionističke politike“.

I tako počinje još jedan dan samohvala i pretjerivanja, dezinformacija, teorija zavjere, pregrijane retorike i povremeno, izravnih laži o političkim krizama u raznim dijelovima svijeta, koje potiču najviši ešaloni u Kremlju, Pekingu ili Tehranu.

Vjerojatno nikada ranije nismo bili zatrpavani takvom propagandom kao onom iz pera Davida Herszenhorna, koji svoja izvješća bazira na „autoritetima“ poput Marka Galeottia, profesora sa Sveučilišta u New Yorku, ili Lilije Ševcove iz Moskovskog Centra Carnegie, financiranog, naravno od strane Sjedinjenih Država. Svaka vijest koja govori suprotno je ili „cinična laž“ ili „ruska propaganda“. Dakle, ako se oslanjate na takve medije, „teško ste dezinformirani“.

Zbog toga je Kina i pozvala na de-amerikanizaciju svijeta, za sada kroz odustajanje od naplate u dolarima. Rusko zakonodavstvo zna da ako ostane u dolarskom sustavu plaćanja postaje sudionik u potpori američkom imperijalizmu.

Zbog toga je ruski zastupnik Mihail Degtiarjov izjavio:„Dolar je zlo. To je prljavi komad zelenog papira umrljan krvlju stotina tisuća civila i građana Japana, Srbije, Afganistana, Iraka, Sirije, Libije, Koreje i Vijetnama.“

Sve zemlje koje žele biti neovisne i suverene moraju se odvojiti od sustava plaćanja koji počiva na dolaru, kojim ih SAD drže u šaci. To je jedina svrha postojanja te valute.

U mnogim zemljama svijeta, ekonomsku politiku vode kadrovi školovani u neoliberalnoj tradiciji u Sjedinjenim Državama, a dio ih kroz libertarijansku ideologiju to uopće ne krije. Njima je takav obrazovni sustav isprao mozgove, a Washingtonu osigurava moć nad nemoćnim vladama.

Usprkos očitoj prijetnji koju Washington predstavlja, mnogi je ne prepoznaju kao takvu i još uvijek se klanjaju toj takozvanoj „najvećoj demokraciji“, iako nje u SAD-u odavno nema.

SAD su oligarhija, a ne demokracija, zemlja u kojoj vladaju privatni interesi, interesi Wall Streeta, vojno-industrijskih kompleksa, divovskog agrobiznisa i naftne industrije. Svi oni žele dominaciju, što je cilj neokonzervativne elite i lažnih „slobodarskih“ ideologija nezasitne američke hegemonije.

I što je najružnije, SAD pobjeđuju čak i kada gube. Abu Ghraib, zloglasni zatvor i mučilište je, na primjer, zatvoren. Ali nije ga zatvorio Washington, već ga je zatvorila Al- Qaida i pobuna islamističkih militanata u tom dijelu Iraka. Na taj užasni rat su SAD ili američki građani potrošili tisuće milijardi dolara, ali oni nisu uludo utrošeni, jer je rat uvijek velika pobjeda za one koji ratuju zbog profita, odnosno američkog vojno-industrijskog kompleksa koji se na tom ratu obogatio. Više novca u njihovim džepovima, a manje za socijalna izdvajanja u Americi. Logika je jasna.

Lakovjernost američke populacije je stvarno neusporediva. Ali ne zaboravimo ni nas koji smo živjeli na rubu ili one iza „željezne zavjese“, kojima je u neznanju bio primamljiv „kapitalizam s ljudskim licem“ iz ’80-ih i otpad s tržnica tekstila u Trstu. Uspjeh „nove desnice“ ’80-ih je dijelom ovisio i o programu građanske modernizacije kako bi se premašila zagušljiva stagnacija kapitalističkih zemalja.

Ovaj je program najviše karakteriziralo deklarativno poticanje radikalnog individualizma i poduzetničkog duha, zato nije neobično što me je društvena baza bila neproporcionalno usmjerena na takozvano „građanstvo“.

Društvena doktrina Trećeg puta je prigrlila doktrinu modernizacije tako da su joj posebno gravitirale anglofonske zemlje i tu započinje stapanje pojma „napretka“ s globalističkim kapitalizmom i njegovim uzletom.

Tony Blair je rekao kako se samo „konzervativne snage“ opiru utrci u napretku i nezaustavljivoj promjeni. Tu se vjerojatno oslonio na retoriku Giddensa prema kojoj su kapitalizam i neoliberalizam nekompatibilni, koji kaže: „Konzervatizam znači oprezan i pragmatičan pristup društvenim i gospodarskim promjenama. Kontinuitet tradicije je osnova konzervatizma. Tradicija sa sobom nosi akumuliranu mudrost prošlosti i stoga je spremna voditi u budućnost. Filozofija slobodnog tržišta zahtjeva potpuno drukčiji pristup, oslanjajući se na stalni kontinuirani i beskrajni ekonomski rast omogućen liberalizacijom tržišnih snaga.“ Bez zavaravanja, ovdje nema ničega humanog.

Neoliberalizam, od zlatnih ’80-ih do danas, kao što mu samo ime kaže, predstavlja se kao velika „poravnavajuća i oslobađajuća snaga“.

On se propagira i kroz američku „kulturu“. Uzmimo za primjer film iz ’80-tih „Working girl“ Mikea Nicholsa, koji uspijeva oslikati „Reganovu ikonu“. Heroina tog filma je mlada pametna djevojka s diplomom koja je u vezi s lijenčinom. Najbolja prijateljica joj je dosadna sekretarica, a na poslu radi kao tajnica hladnoj snobovskoj ženi, koja je uopće ne poštuje. Upravo ta šefica joj predstavlja nepremostivu prepreku u poslovnom napredovanju, a povrh svega joj krade i ideje. To našu mladu ambicioznu heroinu strašno frustrira. Ona postiže svoje „oslobođenje“ prisvajanjem identiteta svoje šefice dok je ova na odmoru. Zatim ostvaruje intimnu vezu s jednim od direktora uz čiju pomoć ostvaruje izvrstan posao i napokon dokazuje kako joj je šefica krala poslovne zamisli. Šefica dobiva otkaz, a ambiciozna mlada dama preuzima njen ured. Ona sada svoju pomoćnicu tretira s poštovanjem, otvoreno i meritokratski. Potom zove svoju dosadnu prijateljicu i kaže joj radosnu vijest. Prijateljica vrišti, preplavljena oduševljenjem i neopisivo zadovoljna njenim poslovnim napretkom.

Posljednji kadrovi filma bilježe svijetla tornjeva New Yorka, koji polako blijede uz pjesmu „Let the River Run“, koja obećava „Novi Jeruzalem“.

To bi otprilike bilo to. Oslobođenje, u ovom slučaju žene, je poruka koja bi trebala biti – emancipacija je pronađena u savezu s patrijarhatom i nemilosrdnim Reganovim kapitalistima, u neprijateljstvu sa samoljubivom šeficom i upornom izdizanju nad „inferiornima“.

Neoliberalna doktrina se tako predstavlja revolucionarnom snagom koja oslobađa ženu na treperav i dinamično meritokratski način.

S obzirom na to uspješno kulturno prisvajanje, bilo je logično da ukroćena i konformistička socijaldemokracija prigrli neoliberalizam i da se, kao kapitalistička mimikrija, pridruži se globalističkim orgijama.

Danas nam kapitalizam šalje drugačije signale. Umjesto uživanja trošenja u trgovačkim centrima i uzbudljive avanture rizika, maštajući o beskonačnom samootkrivanju, sada plutamo bezizglednim i mutnim vodama mjera štednje. Ništa od „građanskog modernizma“ za sada. Mislimo racionalno. Živimo zanemarivanje i propadanje.

I usput, ne vjerujte „lažnim vijestima“, posebno ne ovome članku, autoru i ovom portalu. Tako barem nalaže Ministarstvo propagande.

logično

2 comments

  1. Najveći problem za kauboje je sve manji broj savezničkih krava koje mogu goniti u stampedo protiv nezavisnih država i naroda.

  2. Majko Božja, Bistrička, glava me zaboljela dok sam jedva (iz dva pokušaja) pročitala cijeli tekst! Orgije, da, prave bjelosvjetske – globalističke orgije. Užas!

Odgovori