Pobjeda asimetričnih

U strašnom pretakanju Arapskog proljeća nema žala za stotinama hiljada mrtvih i milionima što su ostali beskućnici

Ima jedna stara, narodna, ne znam čija je ali je poučna za pametne a uzaludna onim drugim. Kaže, ko ništa ne nauči iz vlastitih poraza, nikada pobijediti neće… Čini se toliko logičnom da je nepredmetno pominjati je kao mudrost.

Jeste, tačno je ali za razumne, ma koliko i takvi često bivaju poraženi. Ostali vjeruju da je svejedno šta pamet domisli. Naravno, nije tako.

U ovo doba godine sjetim se rane zime 2011. na Bliskom istoku, i svega što se od tada evo do danas zbivalo i nazivalo baš spektakularno – »Arapsko proljeće«. A strašno pretakanje tog »proljeća« u najdublju zimu priča je rijetko viđena u novijoj istoriji što, vjerovatno, i ne bi bilo najvažnije da nije one mudrosti s početka: Gubitnici na bezbroj frontova u toj storiji ništa naučili nisu, pa će opet sutra ili prekosutra u istu siledžijsku avanturu negdje drugo, ne shvatajući kako srljaju u nove poraze. Praveći od njih kobajagi pobjede.

Neodvojivi dio »proljetnih poraza« bio je i završni napor da se sve danas gurne pod tepih i zaboravi. Pa i nalogom onim pomagačima iz drugog plana da sada šakom milijardi dolara Siriji operu svoju ulogu u zločinu istorijskih razmjera. Time i savjest – što mnogima doista nije teško jer savjesti i nema. Ni žala stotinama hiljada mrtvih i milionima onih što su ostali beskućnici. A od svega ostalog, vjeruju, pravit će se veliki posao.

Nije loše uz osmu godišnjicu zimskog proljeća prisjetiti se barem nekih činjenica u spirali koja je krenula od pobjedničkih usklika »demokraciji i slobodama«, preko krvavih i zločinačkih taktika i strategija novih otimanja starih bliskoistočnih resursa, do mijenjanja svih mogućih igrača i taktika za druge utakmice dalje na Istoku.

Bio sam tih godina tamo svjedok tzv. »proljeća« među Arapima. Počelo je 17. decembra 2009. godine »odjednom« samospaljivanjem Mohameda Bouaziza, malog uličnog prodavača voća i povrća u Tunisu.

Ljudska drama koja bi, inače, tek na tren skrenula pažnju svijeta ali, pokazala se kao upaljač za veliki požar. Nakupljene muke i nepravde pokrenule su lavinu. Tuniski predsjednik je 28 dana kasnije dao ostavku i pobjegao iz zemlje nakon 23 godine vladanja.

»Proljeće« se na tom valu onda prelilo u Alžir, pa neplanirano u Bahrein (jedinoj zaljevskoj zemlji među pobunjenima i sjedištu američke Pete Flote).

Potom »strateški« u Egipat, očešalo se o Jordan, odigralo krvavi ples u Libiji, a najavilo epohalne humanitarne zločine u Jemenu. Konačno, takozvanom »pacovskom rutom« na šleperima punim oružja i »revolucionara« iz Libije, eto ga i u Siriji. Nekoliko sedmica demonstracija, pa »odjednom« minobacači, teški mitraljezi, oklopna vozila itd. kao podrška buntu. Stari osvajači Bliskog istoka nisu shvatili da su udarili na drugačiju istoriju, tradiciju, mudrost i patriotizam. Oligarhija je tamo imala mnogo mana, ali je bila njihova.

Puno je toga na ovom mjestu napisano tih godina o prozirnim lukavstvima sa krvavim učincima u režiji političkih, propagandnih, medijskih kuhinja zakulisnih organizatora cijele priče kako bi se nahranio početni optimizam uglavnom mladih »revolucionara«.

Oni su doista punih pluća vjerovali u bolju budućnost ne shvatajući da su tek neophodna žrtvovana energija u tuđoj igri. Da su svojevrsno »topovsko meso« bez kojeg bi osvajači sa daljine morali da uprljaju vlastite ruke, a to se odavno više ne radi tako. Dvije sile tome treba da posluže. Prva je početni entuzijazam u zemljama kobajagi »proljeća«, a nakon ove je »revolucionarno« divljaštvo dovedenih zlikovaca napumpanih mitovima prošlosti, potpunim nepoznavanjem istinskog smisla i poruka svetih knjiga u koje se kunu. Neupitna im je bila čak i spremnost na likvidacije djece dokazujući postojanje u svijetu u kojem su bili tek mračne sjene. Od pustinjskih nedođija do mračnih barova po svjetskim prijestolnicama.

Mašina je u pozadini radila svoje. Nebrojeni su tekstovi tada objavljeni i tamo, u arapskim novinama, pa i poznatih i tada priznatih svjetskih novinara koji su naglabali o svemu i svačemu, o revolucijama, demokraciji, islamu, prošlosti i opasnostima sutrašnjim, o Muslimanskoj braći kao »demokratskoj organizaciji«, o Al Qaedi koja je eto »iznenađena i zbunjena događanjima…« Neki malo vidovitiji, rijetki, upozoravali su da će »islamofobija dovesti do radikalizacije u Americi«, ili da »Evropa silno reskira nemirima u arapskom svijetu.«

Čak i kada je krenulo tada već rutinski sa obaranjem Assada u Siriji, nakon brutalne likvidacije Gadafija (Wow! sretno je uzviknula Hillary Clinton), na prste jedne ruke se mogu pobrojati u svijetu oni što su javno slutili o čemu se tu, zapravo, radi. Iluzije su sijane temeljem mudrih analiza u kojima su se razlozi za »demoktratske revolucije« nalazili u golemom spisku istina, bez one glavne: Ko iza svega planski i operativno stoji. Pa se pominjali demografija, nezaposlenost, cijene životnih potrepština, autokratski režimi i lideri, bogaćenje i korupcija, sve do jadne Palestine odavno među Arapima zaboravljene. Sjećam se čak i teksta u jordanskom listu »The Star« iz marta 2011., gdje su na cijeloj stranici analizirane »ekscentrične teze« glasovitog kolumniste New York Timesa Thomasa Friedmana o razlozima tadašnjih događanja na Bliskom istoku. Među njima se spominje kako je »predsjednik Obama inspirisao mlade u Tunisu, Egiptu i ostalim zemljama svojom bojom kože, imenom i govorom u Kairu 2009.«, ili kako je masovni revolt »pokrenuo Google Earth…« ili, posebno zanimljivo za taj svijet, kako je »Arapski revolt inspirisan izraelskom demokracijom…« itd.

Bilo je svega. Naravno, i mudrog odigravanja na istinske frustracije mlade generacije u arapskom svijetu, ali bez ijednog dubljeg ulaženja u suštinsko pitanje – otkud te frustracije i gdje im je polazna tačka? U teroru kojeg trpe u kući, ili u cjelokupnom smislu odnosa Zapada prema Istoku (kako im oteti resurse) održavanom kroz vijekove. Onda se pojavila prijetnja tom projektu naznakama opasne emancipacije u dijelu Bliskog Istoka. Taj odnos i taj smisao na posebno upečatljiv način prepoznao sam u jednoj storiji koju sam tada zapisao u Jordanu, a objavio je Novi List uoči same Nove 2009. godine.

U priči je, uz ostalo, i ovo: “Kada god čujem ljude iz Evrope, a čujem ovdje često, kako komentiraju ovaj svijet, u širokoj lepezi od gađenja do uglađene pristojne suzdržanosti, sjetim se knjige Evelyna Baringa »Istorija modernog Egipta«. Iz nje sam davnih osamdesetih, kao mlađani entuzijast pokušavao da saznam u kakav to strani svijet idem, kada me je poslalo tamo za novinskog dopisnika. Dotični Baring, kasnije lord Kromer, bio je od 1883. do 1907. godine svojevrsni vladar Egipta, naravno u ime britanske kraljice. Upoređujući orijentalnu, arapsku »pamet« sa onom »zapadnom«, za to doba bio je čak i veoma benevolentan: »Nedostatak preciznosti, koji se lako degeneriše u lažljivost, u stvari je glavna karakteristika orijentalnog uma… Umu Orijentalaca…, kao i njegovim pitoresknim ulicama, upadljivo nedostaje simetrija«. Njegovo rasuđivanje je najaljkavije moguće vrste.

Tada sam napisao, dva dana nakon rađanja »proljeća« obilježenog tragičnim skončavanjem jadnog Bouazizija u Tunisu – i ne sluteći šta to zapravo počinje – kako sam poprilično simpatisao ocjene pomenutog Lorda jer je i nehotično otkrio tu divnu crtu »asimetričnosti« svakog slobodnog ljudskog uma. Uma koji vrluda, ne pokorava se istinski mada izgleda da nije tako, bježi ustranu pa se vraća, zaostaje i istrčava… Iz perspektive i ondašnjeg i današnjeg »zapada«, osjetio sam to tek tamo, simetričnost uma, pravolinijski pa i nasilno tako usmjerena, ravna, uglačana, pod konac i svakako doživljavana kao izrazita vrlina, zapravo je i najveći problem zbog kojeg se Orijent najčešće ne može – a odavno već vidim – i ne želi razumjeti.

Čemu sve ovo sada, i kao sjećanje, i kao tračak svjetlosti na kraju tunela, baš u Siriji. Nije mi čudo što je baš tamo. Od mjesta gdje je progledao Sveti Pavle, do groba Ivana Krstitelja u džamiji (?!) nad kojom je i »Isusov minaret« na koji će se Isus spustiti – vjeruju stanovnici Damaska – kad se vrati na zemlju uoči sudnjeg dana… I hiljada drugih sličnih čudesa. Ima li igdje išta planetarno i izvorno »asimetričnije« od ovoga u svijetu koji bi da po svaku cijenu, sve više silom, bude duhovno, vojno, finansijski, vrijednosno i na svaki način »simetričan«.

Uslove simetričnosti utvrđuje najjači, i realizira ih se kobajagi »proljećima«. I razaranjima neposlušnih. Prijatelji su samo oni drugi i bit će nagrađeni za to ljudsko pravo na vazalstvo. Tako nekako.
Onaj Bering, kasnije lord Kromer i njegovi po svijetu rašireni simetrični istomišljenici, prevarili su se. Asimetričnost je uz mnogo krvi i patnje opet na pragu pobjede. Simetrični duhom, interesom i mentalitetom nikada neće shvatiti kako i zašto u konačnici uvijek gube, ma koliko im dugo iluzija o pobjedi trajala. Pa otud i ona narodna, s početka. Nasluti to narodna mudrost vazda.

 

novilist

 

 

Odgovori