Papa Franjo osoba je godine u izboru magazina Time. Tako je još jednom potvrđena široka popularnost koju je papa stekao gotovo od prvog dana svog pontifikata.

Nije ova naslovnica Timea prva takve vrste za vrijeme pontifikata ovoga pape. Već od nastupnoga govora bilo je jasno kako se javnost i papa neizmjerno vole. Uvrštavanje na naslovnicu časopisa Vanity Fair bila je potvrda te tvrdnje. Papa komunikator, kako mu tepaju, posvetio je, čini se, pontifikat povratku povjerenja kako papinstvu tako i Rimokatoličkoj crkvi općenito. Otvorio je Rimokatoličku crkvu svijetu, barem u dijelu međusobnoga razumijevanja.Timeov izbor, zapravo, ni po čemu nije revolucionaran, kako nas ovih dana senzacionalistički mediji pokušavaju uvjeriti. Sama činjenica kako su do sada već trojica papa bila Timeovom osobom godine govori tomu u prilog. Činjenica kako je osobom godine Time proglasio, u prošlosti, jednoga Adolfa Hitlera mogla bi biti dokazom, svima s malo soli u glavi, kako se ne radi niti o kakvom vrijednosnome sudu, nego, kako rekosmo, o utjecaju osobe u pripadajućoj godini.Hrvatski mediji, ali i globalni, kakvi jesu, imali su čitav spektar reakcija na ovaj događaj. Uočili smo čitav niz lijevih hagiografija bez imalo kritičnosti i razumijevanja samih izjava pape Franje, ali i konzervativnih napada poput onoga uglednoga osiječkog kolumnista Večernjega lista koji u maniri FOX Newsa pokušava pontifikat ovoga pape proglasiti marksističkim.

Kako je većina komentatora pogodila "u ništa", potrebno je istaknuti kako se u samoj teološkoj i svjetonazorskoj suštini ovim pontifikatom ništa promijeniti neće. To nam sugerira i nedavno izašla knjiga, na hrvatskome jeziku, Andreae Torniellija "Jorge Maria Bergoglio - Papa Franjo". Tornielli sugerira kako papu Franju i njegove društvene stavove, ali i odnos prema Teologiji oslobođenja, ne možemo promatrati izvan konteksta sviju, uglavnom inozemno motiviranih, eksperimenata koji su provedeni nad narodima i državama Latinske Amerike u prethodnim desetljećima.

U tome kontekstu treba promatrati papinu pastoralnu reformu kroz poziv približavanja potrebama i problemima pojedinog vjernika te odustajanja, barem proklamiranoga, od jednosmjerne komunikacije svećenstva prema pastvi. Također, na isti način treba promatrati proklamirano odmicanje od bliskosti korporativnom kapitalu i luksuzu, ali i pokušaj reforme okoštale kurije i obračun s korupcijom u redovima Rimokatoličke crkve. Nabrojao sam samo nešto od onoga što je najviše odjeknulo u javnosti proteklih godinu dana.

Nadalje, Tornielli sugerira kako je Papa svjestan moći medija, iz čega proizlazi njegova otvorenost za poboljšanje percepcije Rimokatoličke crkve u javnosti. Te Franjine reforme, ali i način komunikacije s javnošću sve više, vidljivo je, živciraju konzervativce. Valja, međutim, uočiti i činjenicu kako se Franjo ne libi očuvati zacementirane kanonske i crkvenopravne dogme koje su često puta i u koliziji s Objavom, ali i jednakim konzumiranjem ljudskih prava bez obzira na različitosti. Stoga je za očekivati veću nervozu lijevih i liberalnih teologa u vremenu otrežnjenja koje neminovno, prije ili kasnije, dolazi kod percepcije svake povijesne osobe.

Timeov izbor za osobu godine odličan je pokazatelj kako je papa Franjo uspio u svojoj namjeri bolje komunikacije s javnošću i međusobnog razumijevanja. Ova komunikacijska reforma mogla bi mu biti dobar saveznik u proklamiranim organizacijskim i pastoralnim reformama Rimokatoličke crkve jer, budimo realni, teološku reformu očekivali su samo naivni.

Već ovo zaslužuje kredit i simpatije jer su time zapuhali neki osvježavajući vjetrovi iz Vatikana prema globalnome društvu. Je li vrijeme za kakav vjetrić s Kaptola?

Izvor: seebiz