Orbán i njegove kopije

Ni jednoglasno zgražanje europske liberalne javnosti, ni sankcije kojima povremeno prijete institucije Unije, ni svemoćni George Soros koji navodno intenzivno radi protiv njega – ništa od toga neće ugroziti apsolutnu dominaciju mađarskog premijera Viktora Orbána na izborima koji se trebaju održati početkom aprila. Dapače, ankete njegovoj stranci predviđaju između 50 i 60% glasova. Prema važećem izbornom zakonu, to se prevodi u sigurnu dvotrećinsku većinu. Nitko u Europi ne uživa takvu hegemoniju, osim eventualno ruskog predsjednika Vladimira Putina i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Doduše, značajna je razlika to što u Rusiji (a ni u Srbiji, iako na drugi način) nitko ne glumi da je politički sustav išta više od “stabilokracije”, dok Mađarska spada u ono što se obično optimistično naziva “demokratskim” zemljama.

Trideset godina nakon što je herojski izboreno, višestranačje o kojem su Mađari sanjali u crnom mraku komunističke diktature sada je “prirodno” umrlo u “demokratskim” uvjetima. Istina je da postoji vladin pritisak na opozicijski raspoložene ličnosti, ali on postoji i u mnogim drugim zemljama koje još imaju opoziciju. U Mađarskoj pak, iako formalno egzistiraju i druge političke stranke, za njih jedva tko da glasa. Niti jedna od stranaka opozicije ne prebacuje 15%, a najjača među njima je stranka Orbánovih dojučerašnjih fašističkih pomagača, čiju su stranu – silom prilike – zauzeli i oni rijetki tajkuni koji su u međuvremenu ispali iz Orbánove najuže orbite. Čak ni takvi više ne pomišljaju da podrže stranke koje bi spadale u zamišljenu “europsku normalnost”. Naravno, to nije nešto što se dogodilo preko noći. Kolaps mađarskih liberala uglavnom je njihovo vlastito djelo.

Još veći trijumf

Politika agresivne liberalizacije mađarske privrede naišla je na zid početkom krize 2008. godine. Zamijenila ju je politika zaštite “nacionalnog kapitala” uz malo socijalne demagogije i puno ksenofobije, a sve pod dirigentskom palicom reformiranog Sorosevog stipendista Orbána. Posljednjih deset godina, opozicija ne uspijeva naći odgovor na ovo. Uoči ovih izbora, mnogi misle da su otkrili recept: ako je Orbánov uspjeh sazdan na puno ksenofobije i malo socijale, možda bi upravo nešto od toga trebalo preuzeti. Pogađate, liberali su dakako radije preuzeli ksenofobiju. Tako se npr. najveća socijaldemokratska stranka snažno približava fašistima, liberali bivšeg premijera Ferenca Gyurcsányija pokrenuli su kampanju protiv Ukrajinaca koji navodno iskorištavaju mađarsku socijalnu državu, a nisu razočarale ni nove “antisistemske” opcije.

“Zelena” stranka Politika može biti drugačija, koju je svojevremeno osnovala mađarska ljudskopravaška scena, za ove izbore najavila da bi mogla sklopiti koaliciju s novom strankom “proeuropske” desnice. U namjeri ih nije pokolebalo ni otkriće da je jedan od istaknutijih članova novog partnera do nedavno bio deklarirani rasist i homofob. Koliko god se “reformirala”, mađarska opozicija se ne uspijeva iskobeljati iz blata antisocijalne ksenofobije u koje je ukopana cijela zemlja. U tom smislu, Orbánov je trijumf daleko veći nego što će to pokazati čak i ovako predvidivi izbori: više nitko tko se bavi politikom ni ne može smisliti ništa drugo osim da bude njegova gluplja kopija.

bilten