Nije, dakle, dovoljno biti protiv ISIL-a da bi bio na pravoj strani. Potrebno je ne nasjedati. Potrebno je reći: Ne, ja nisam Tomislav Salopek. Nisam spreman otići u najugroženija područja za koru kruha. Novca ima samo moramo prestati finansirati ratove. Novca ima, ali ne može biti upotrebljavan za kupovinu ljudskog dostojanstva. Neću da budem Tomislav Salopek. Neću da moja metaforička obezglavljenost teškim egzistencijalnim stanjem bude bukvalizovana ISIL-ovom kamom.

Piše: Amer Tikveša

Globalizacija traži globalnog neprijatelja. Svijet kojeg ona stvara ne može proći bez žrtve, a žrtva je potrebna, znamo to mi zarobljeni nacionalizmima, zbog homogenizacije. Funkcija žrtve i egzekutora je u tom pogledu ista.

Egzekutor je, ko dosad nije shvatio o čemu je riječ, ISIL, a žrtva je, barem zadnja, Tomislav Salopek.

Za Salopeka se kaže da je to deveta „zapadnjačka“ žrtva. Te napise možemo čitati i kao težnju malih, vojno i ekonomski beznačajnih država da prestanu biti Balkan, da postanu Zapad, makar i zahvaljujući leševima. Tu se imperijalistička, neoliberalna, korporacijska politika, predvođena SAD-om predstavlja kao thanatopolitika. Politika koja opstaje i širi svoju moć zahvaljujući stalnoj proizvodnji smrti. Na djelu imamo desubjektivizaciju, totalno brisanje, poništavanje pojedinačnog identiteta, i resubjektivizaciju u vidu broja. Tako od Tomislava Salopeka nastaje „deveta zapadnjačka žrtva“. Tako se vrši homogenizacija „civiliziranih“, „zapadnjaka“, u borbi protiv „varvara“. Sistem tako poništava sve nezadovoljstvo usmjereno protiv njega iako se, barem što se tiče obezglavljivanja, ne razlikuje mnogo od ISIL-a. Naime, globalizirani svijet karakterizira mnoštvo jeftine fleksibilne radne snage koja se kreće od nemila do nedraga trbuhom za kruhom. Jedan od njih je bio i Tomislav Salopek. Suštinski preziremo taj sistem jer smo u njemu obezglavljeni svim onim što karakterizira prekarijat, prije svega nesigurnošću radnih mjesta te potplaćenošću ili neplaćenošću onoga što radimo. To naše nezadovoljstvo ISIL uspješno amortizira na najmorbidniji mogući način bukvalizovanjem tog obezglavljivanja. Onda, iako protivnici torture kojoj nas neoliberalizam podvrgava, združeno stajemo u odbranu istog tog sistema a protiv ISIL-a. Zaboravljamo potpuno šta je sve te tomislave dovelo pod nož. Tačnije, mi to što ih je dovelo pod nož humaniziramo navlačeći mu janjeću kožu „kulture“ i „civilizacije“. Pokazuje se tako da iza odbrane kulturnih i civilizacijskih vrijednosti zapada nerijetko ne stoji ništa nego zvijer kapitalizma koja svoje ružno lice krije upravo tim vrijednostima.

Postavlja se logično pitanje na koju stranu onda stati? Protiv ISIL-a, svakako, ali ne na ovaj način. Nikakvo slanje vojske u proizvodnju mrtvaca po arapskim zemljama ne dolazi u obzir. Ne smatrati borbu iscrpljenom kad se pohapsi deset web propagandista ISIL-a. ISIL prije svega treba finansijski rušiti. Zašto vojne parade ISIL-a izgledaju kao marketinške kampanje Toyote proizvedene u Teksasu? Ko im ih prodaje? Ko od ISIL-a kupuje naftu? Gdje je proizvedeno njihovo oružje i kako je tamo stiglo? Niz je još pitanja na koja bi odgovori gotovo pa riješili rat. Mi te odgovore nemamo. Zamaramo se time da li je Salopeka ubio Džihadi Džon ili neko drugi. Morbidno uživamo u gledanju odrubljenih glava, bez obzira da li smo od onih koji tuguju ili se tome raduju. Divimo se i zgražavamo nad količinom varvarstva koju ISIL svakodnevno manifestuje i raspravljamo ima li za to ili nema temelja u islamu. Divimo se i ISIL-ovim protivnicima, nekim drčnim pojedincima koji na dnevnoj bazi ubiju po 15 ISIL-ovaca. Takmičimo se ko će ISIL-ovce više dehumanizirati časteći ih raznim imenima – stoka, primitivci, siledžije, itd. Na svim smo stranama osim na onoj pravoj, otkud im pare? Ko muha bez glave (opet obezglavljenost) uporno fulamo pravo pitanje.

Svako ko se predstavlja solidarnim sa žrtvama ISIL-a, ukoliko je zaista takav, morao bi početi bojkotovati svaku priču o ISIL-u koja je neprevodiva u cifre bilo koje valute. Sve drugo je igra. Svaka igra teži svome produžetku i čačkajući po efemernostima mi se samo uvlačimo dublje u rat koji tako nikad neće prestati. Naprotiv, može dobiti neslućene razmjere a nasilje može otkriti svoje dimenzije spram kojih odrubljivanje glava izgleda kao poželjno i boguugodno djelo.

Nije, dakle, dovoljno biti protiv ISIL-a da bi bio na pravoj strani. Potrebno je ne nasjedati. Potrebno je reći: Ne, ja nisam Tomislav Salopek. Nisam spreman otići u najugroženija područja za koru kruha. Novca ima samo moramo prestati finansirati ratove. Novca ima, ali ne može biti upotrebljavan za kupovinu ljudskog dostojanstva. Neću da budem Tomislav Salopek. Neću da moja metaforička obezglavljenost teškim egzistencijalnim stanjem bude bukvalizovana ISIL-ovom kamom.

tacno