Napad SAD-a i Izraela na Iran nije samo problem Teherana, već određuje novi svjetski poredak

Nakon što je na snagu stupio puni američki embargo na izvoz iranske nafte, Washington je uveo sankcije metalurškoj industriji Islamske Republike i želi spriječiti izvoz čelika, bakra i aluminija. Ni to nije bilo dovoljno i Donald Trump je jučer pozvao Teheran na pregovore, naravno, pod američkim uvjetima, a ako Iran ne pristane i bude razvijao nuklearno oružje, nije isključena ni vojna opcija protiv iranskog naroda.

Iran je ovog tjedna poslao pisma potpisnicima nuklearnog sporazuma u kojem je tražio da počnu provoditi obveze i uspostave poslovne, trgovinske i financijske veze s Islamskom Republikom. To se prije svega odnosi na Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku i EU u cjelini, koji se samo deklarativno zalažu za poslovanje s Iranom, ali u praksi ne čine ništa. Europske zemlje i Bruxelles su ovaj poziv odbili i poručili su da neće popustiti pred nuklearnim ultimatumom Teherana.

Situacija eskalira iz dana u dan i više nitko ne može predvidjeti u kojem će se smjeru razvijati. U međuvremenu je Iran europskim zemljama potpisnicama nuklearnog sporazuma dao rok od 60 dana da se odluče što će činiti, a ako ne pristanu provoditi svoje obveze iz nuklearnog sporazuma, mogao bi ga raskinuti i Teheran, koji je najavio i ekstremne mjere kao što je povlačenje iz međunarodnog Sporazuma o zabrani širenja nuklearnog naoružanja.

Tko je prijetnja globalnoj sigurnosti?

Da je Iran doista prijetnja globalnom miru i sigurnosti, zašto bi zemlje poput Kine, Rusije, Indije, Japana, Južne Koreje, Turske i mnoge druge s njim pregovarale i poslovale? Zašto ih Europska unija pokušava zamijeniti, a ništa ne nudi Islamskoj Republici? Zašto se Sjedinjene Države žele boriti i vrše globalni pritisak kako bi uvjerile međunarodnu zajednicu da prekine postojeće ili poželjne veze s Teheranom? Ova pitanje je u svojoj kolumni postavio Gunnar Ulson , geopolitički analitičar iz New Yorka.

The New York Times navodi “kako SAD nastoje spriječiti sve zemlje da kupuju iransku naftu, ali se Kina pobunila”, te priznaje da američki napori imaju vrlo malo veze s globalnim mirom i sigurnošću, a više sa željom Washingtona da oslabi iranski utjecaj na Bliskom istoku, gdje se zapravo nalazi Iran, tisućama kilometara i oceanima odvojen od Washingtona.

“S pooštravanjem sankcija prema Iranu je Trumpova administracija krenula u ekonomsku izolaciju Teherana i želi oslabiti položaj Irana na Bliskom istoku. No, ove napore kompliciraju odnosi s Kinom u posebno osjetljivom trenutku”, piše američki list.

U članku se također navodi: “Odluka da se spriječi pet najvećih kupaca da kupuju iransku naftu je hrabar udarac za vitalni izvor prihoda Teherana, koji svaki dan izvozi oko milijun barela nafte, a polovica tog izvoza završi u Kini.”

Prijetnja sankcijama je također upućena Indiji, Japanu, Južnoj Koreji i Turskoj, svim zemljama koje imaju jake trgovinske veze sa Sjedinjenim Državama. The New York Times navodi nuklearni sporazum s Iranom iz 2015. godine, iz kojeg se Trump jednostrano povukao na temelju nikada potvrđenih podataka da ga je Iran prekršio.

Sjedinjene Države su se jednostrano povukle iz Ugovora o uklanjanju projektila srednjeg i kratkog dometa (INF) s Rusijom, na temelju jednako neosnovanih tvrdnji da ga je Moskva prekršila razvojem jednog od svojih novih projektila. Od prijetnji sankcijama i pritiska nisu izuzeti ni američki saveznici u Europi, koji svoje ekonomije, posebice Njemačka, moraju prilagoditi američkim potrebama i ostvarenju Trumpovog sna o “opet velikoj Americi”.

Sada je već svima jasno da Sjedinjene Države primjenjuju novi model s kojim pad svoje ekonomske i političke konkurentnosti pokušavaju kompenzirati sve agresivnijim optužbama, primjerice kršenja ugovora, što prate jednako agresivne sankcije i vojna okruženja.

Uz raskinute sporazume, spomenimo i da je Trump noćas izjavio kako je Kina kriva zbog nemogućnosti postizanja trgovinskog sporazuma, iako je američki predsjednik u jedanaestoj  i završnoj rundi trgovinskih pregovora prekršio “primirje” dogovoreno s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i carine na 200 milijardi dolara kineskog uvoza s 10% podigao na 25%.

Kao što su mnogi znali, iranski nuklearni sporazum kojeg su predložile Sjedinjene Države, uz neizbježno naknadno povlačenje iz njega, planirano je još 2009. godine i sporazum nikada nije bio zamišljen kao ozbiljan napor za rješavanje spora između Irana i Sjedinjenih Država, već za stvaranje izgovora kako bi se povećao savezni dug i pokrenuo poželjan rat protiv Irana.

U članku The New York Timesa je istaknuta bolja koordinacija između Washingtona i Rijada o pitanjima vezanim za cijene nafte. Drugi politički analitičari su također primijetili da je prije nedavne eskalacije Saudijska Arabija nastojala privući kinesko vodstvo nudeći saudijsku naftu kao alternativu budućem izvozu nafte u Iran.

Iako sve ovo izgleda kao pametan potez Washingtona, uz kratkoročne poticaje da zemlje poput Kine, Indije, Japana, Južne Koreje i Turske podrže provokacije Washingtona, svijet se mora zapitati što će sutra biti s drugim globalnim rivalima Sjedinjenih Država, Kinom i Rusijom na prvom mjestu, ali i Indijom, ako se Washingtonu dozvoli da danas to čini Iranu?

Uklanjanje Irana iz sve veće skupine zemalja u razvoju koje osporavaju američku globalnu dominaciju dodatno će ojačati i ohrabriti Washington, koji će u budućnosti mnogo lakše napasti i oslabiti sljedeću naciju čiju konkurentnost SAD smatraju neprihvatljivom.

Među sljedećim metama neće biti samo Rusija i Kina, koje su već sad pod pritiskom, već i Njemačka, koju Washington smatra neprijateljskom konkurentskom silom.

Globalni preokret

Čini se da je svijet došao do svojevrsne povijesne prekretnice. Ako pristane na američku dominaciju u svjetskoj trgovini naftom i dozvoli da sukob između Sjedinjenih Država i Irana završi u korist Washingtona, SAD će preživjeti i svijet će biti podvrgnut američkoj hegemoniji.

Međutim, ako se svijet ujedini protiv ove drske navodne globalne dominacije Sjedinjenih Država, to će biti paralizirajući udarac za Washington i izazivat će lančanu reakciju na kraju koje će nastati potpuno novi međunarodni poredak temeljen na pravednijoj ravnoteži globalne moći.

Hoće li se to dogoditi, sve trenutno ovisi o procjenama Pekinga, New Delhija, Tokija, Seula, Ankare i velikih ekonomija EU, uz izuzetak Rusije, koja je već rekla da neće poštivati niti jednu od jednostranih sankcija koje nametne američka uprava.

Spomenute zemlje moraju odlučiti hoće li trpjeti ekonomski i politički pritisak iz Washingtona. Ako popuste, danas možda neće platiti nikakvu cijenu, ali će nakon Irana na red doći njihovi ekonomski odnosi s američkim “partnerima”.

Čini se da se skupini koja će se otvoreno sukobiti s Washingtonom pridružuje i Peking, iako treba pričekati završnu izjavu partijskog vrha Kine nakon što večeras završi ključna runda trgovinskih pregovora između dvije zemlje.

Reakcija međunarodne zajednice na tvrdnju o globalnoj dominaciji Sjedinjenih Država bit će ključ za razumijevanje koliko je novi globalni poredak, koji bi bio alternativa dominaciji Washingtona, zaista blizu ili daleko.

Postoji i srednji put kojim bi mogli poći narodi kojima prijete najnovije američke sankcije. Mogu i dalje kupovati iransku naftu, ali neizravno. Iran će biti pod pritiskom i zemlje će se tehnički pridržavati odredbi Washingtona, ali će u isto vrijeme nafta i dalje dolaziti iz Irana i Islamskoj Republici jamčiti sigurnu dobit.

U određenom smislu će to biti pobjeda, jer će Trump samo deklarativno moći tvrditi da je ostvario cilj, ali će ostatak svijeta konačno moći napredovati bez Washingtona. Analitičari predviđaju mnoge mogućnosti, ali će na kraju vrijeme sa sigurnošću reći u kojem će se smjeru na tim raskrižjima razvijati svjetska povijest.

Bliski istok je ponovno doveden pred “crvenu liniju”

Iako Trump sada glumi mirotvorca i Iranu nudi pregovore, poznato je da je politika Washingtona na Bliskom istoku usklađena s Izraelom, što je bilo jasno još u predizbornoj kampanji čelnika Bijele kuće. Naravno, isto, ako ne i gore, bilo bi i da je pobijedila Hillary Clinton. Stoga su ove rasprave bespredmetne.

Nije bez razloga iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif prije desetak dana izjavio kako Teheran razmatra mogućnost povlačenja iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, sporazuma je iz 1970. godine u kojem je 190 zemalja, osim Sjeverne Koreje, Izraela, Indije, Pakistana i Južnog Sudana. Zarif je kazao kako je povlačenje Teherana iz ovog sporazuma “jedna od mnogih mogućnosti” akcija odmazde nakon što je Washington objavio svoju namjeru da iransku naftu izbaci sa svjetskog tržišta. Štoviše, takav potez Irana mogao bi se lako predvidjeti, a čak i izjava o namjeri povlačenja iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja može pokrenuti složen lanac događaja.

Prije svega, ova je poruka upućena Velikoj Britaniji i zemljama Europske unije, koje nisu podržale američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma, ali su samo riječima pokazale želju za očuvanjem dogovora u odsutnosti Amerikanaca. Tako je u jesen 2018. visoka povjerenica EU za vanjske poslove Federica Mogherini izvijestila kako je Bruxelles odobrio mehanizam za trgovinu s Iranom, koji bi zaobilazio američke sankcije.

Međutim, Zarif  je izjavio da “europske države nisu bile u stanju održati gospodarske veze s Iranom u uvjetima američkog režima sankcija”. Američki predsjednik Donald Trump je Europljane prisilio na izbor između Sjedinjenih Država i Iranaca, nakon čega su europske tvrtke priznale da će u tim uvjetima biti teško ili nemoguće poslovati s Teheranom.

Naravno da bi povlačenje Irana iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja pokrenulo utrku u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku. U regiji ima dovoljno bogatih zemalja koje proizvode naftu, osobito Saudijska Arabija, koja bi ga mogle stvoriti ili kupiti. Jedina prepreka za njih je niz međunarodnih ugovora kojima se zabranjuje širenje nuklearnog oružja. Štoviše, to bi bilo učinjeno u uvjetima u kojima je, prema riječima jednog arapskog stručnjaka, “regiju pogodila epidemija etničkih i vjerskih ratova i gdje se sukobljavaju interesi globalnih supersila poput Rusije i Sjedinjenih Država”.

Međutim, ako je Iran do sada ispunjavao i dalje ispunjava sve uvjete iz nuklearnog sporazuma i nije ga kritizirala IAEA, što je čak obuzdalo namjere Izraela da pokrene vojni napad na iranske nuklearne objekte, sada se, barem na teoretskoj razini, javlja takva mogućnost i vojna opcija, kao što smo čuli, ima podršku Washingtona.

Izraelski političari su u više navrata govorili o nuklearnim sposobnostima Irana, što su vrlo upitne tvrdnje, “koji može napraviti proboj u stvaranju nuklearne bombe”, a nedavno su u Tel Avivu tu mogućnost počeli povezivati s “profitom Irana od prodaje nafte”.

Drugim riječima, Zarifova izjava aktualizira faktor “iranske prijetnje” za određene sile i zemlje regije.

Ali ne treba zaboraviti da Iran nikada nije nikoga napao i da nije razvijao nuklearno oružje, a zauzvrat nije dobio ništa osim pritiska, sankcija i ignoriranje njegovih zahtjeva od strane europskih “partnera”.

Ne treba se čuditi ako Teheran počne razmišljati o ostvarenju svog “sjevernokorejskog scenarija”. Na kraju, izravni i ultimativni pregovori Washingtona s Pjongjangom su dio vlasti u Teheranu doveli ideje da treba djelovati tako da se Amerikance prisili da računaju na Iran kao na veliku regionalnu silu i da prihvate iranske uvjete. No, činjenica je da Sjeverna Koreja već ima nuklearno oružje, dok Iran govori samo potencijalno o mogućnosti njegovog stvaranja, što slabi pregovaračke sposobnosti Teherana.

I ovdje postoje nijanse. Ako je ranije Trump pokazao svoju navodnu spremnost da se sastane s iranskim kolegom Hassanom Rohanijem “bez preduvjeta” i postigne odvojeni nuklearni sporazum s Washingtonom, sada se situacija na tom području počela mijenjati. Sjedinjene Države su počele postavljati “paket zahtjeva” Teheranu čija je suština, prema američkom državnom tajniku Mikeu Pompeu, da “Iranci pokažu spremnost za temeljnom promjenom svoje politike na cijelom Bliskom istoku i prema vlastitom narodu”.

To je poznati paket s trinaest točaka ultimatuma koji pokazuje da se SAD uopće ne žele vratiti bilo kakvom formatu nuklearnog sporazuma s Iranom i da je on uklonjen iz američke agende, te da se ovdje radi o drugim ciljevima  “nove Trumpove politike”.

Poznati američki analitičar Fareed Zakaria je za CNN rekao da je ključni cilj Bijele kuće “svrgavanje režima u Teheranu”, što isključuje mogućnost bilo kakvih pregovora.

Koliko će takva strategija biti učinkovita i postoji li takozvana “crvena linija” koju se nitko ne usuđuje prijeći? Jasno je da se Washington i Teheran agresivno kreću jedni prema drugima, ali s omčom iznad Irana koju je izradio Izrael.

Naime, malo je vjerojatno da bi se u doglednoj budućnosti mogao dogoditi vojni napad na Iran. Sjedinjene Države i Izrael su najvjerojatnije odabrali dugoročnu strategiju, da kroz vanjski pritisak da utječu na unutarnje političke prilike i tako destabiliziraju Iranu.

Po svemu sudeći, što smo vidjeli i iz najnovije izjave Bruxellesa i europskih kancelarija, EU neće biti u stanju suprotstaviti se svemu tome jer su Sjedinjene Države letvicu podigle vrlo visoko, što bi moglo dovesti do raspada nuklearnog sporazuma s Teheranom i povlačenjem europskih zemalja iz ovog međunarodnog sporazuma. Kao razlog će navesti da je sam Iran počeo kršiti njegove odredbe i krivnju prebaciti na vlasti u Teheranu.

U takvim uvjetima djelovanje iranske diplomacije za postizanje ciljeva kao što je međunarodna izolacija Sjedinjenih Država kao kršitelja sporazuma i potpora međunarodne zajednice najvjerojatnije može dovesti samo do djelomičnog uspjeha.

Vjerojatniji scenarij za Iranske je približavanje zemlje Rusiji, Kini i eventualno Turskoj, koja ima ozbiljne probleme u odnosima sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.

Nema sumnje da svjedočimo novim i vrlo ozbiljnim geopolitičkim poremećajima na Bliskom istoku, a ishod ovog sučeljavanja će odrediti sudbinu svijeta. Ako bi kojim slučajem SAD i Izrael slomili Iran, sljedeći na redu nisu samo Rusija i Kina, već sve zemlje koje Washington vidi kao ekonomske konkurente i prepreku američkoj globalnoj hegemoniji. Turska to vjerojatno razumije, kao i Indija, te Pakistan, koji je upravo najavio spremnost da izgradi dovrši plinovod do Irana. Vjerojatno su toga svjesni i u Južnoj Koreji i Japanu, ali nema naznaka da išta od svega toga razumiju u Berlinu i Parizu, a posebno birokrati u Bruxellesu.

logično

4 comments

Skip to comment form

  1. Svijet vidi zločinačke namjere, ali nesložan i pokoran razbojničkoj družini- ne može ništa. Rat je prioritet, a ne mir. Preostaju samo molitve.

  2. Riječ je o kontroli nuklearnog naoružanja,glupane.

    1. Pa što to pišeš kretenisimus!! Tko je dao pravo Americi da bilo koga i bilo štpo kontrolira? Njih treba kontrolirati, jer su atomskim bombama pobili tisuće ljudi. Samo prijete, zavađaju, rasturaju države. Saveznici su im fašistička SA i psihotični Izrael.

      Zašto nisu Izraelu kontrolirarali atomsko nauružanje? Indiji? Pakistanu? Smiju li to raditi Rusima? pa je li ti vidiš pozadinu? Jesi li ti stvarno budaletina od formata? Što oni rade u perziskom zaljevu? pšto rade u Ukrajini? Što rade u Siriji? Njihova ekonomija je u kurcu, pa ucjenjuju Kinu i EU. Glupan si ti navijačko-ograničenog tipa, a kurčiš se da kao nešto znaš o geopolitici. Amerika je kolonizator koji ima 700 baza u svijetu, marvo.

      1. Oni su nam pomogli,kada nam je trebalo, da tvoju veliku Srbiju stavimo u povijesne okvire,beogradski pašaluk.naši su pravednici.Hrvati su im stoga bezgranično zahvalni ,kao i drugi narodi Juge.Zato trpi glupane,jer otvaraš si bokove ,a tamo si izuzetno ranjiv.

Odgovori