Teško bolesnicima koji boluju od rijetkih bolesti i vjernicima koji vjeruju u rijetke kultove. Prvi će umirati jer im neće biti lijeka, a drugima će vjera biti zabranjena čim vladar osjeti potrebu da se udvori većinskome kultu ili da se postavi na njegovo čelo. Tako je, evo, čitamo ovih dana, Vladimir Vladimirovič Putin zabranio Jehovine svjedoke, tojest stavio ih je u isti red ekstremističko-terorističkih pojava s Al Kaidom i Islamskom državom. Dakle, od ovoga proljeća, prema odluci tamošnjeg ministarstva pravosuđa, u Rusiji nema razlike jesi li Jehovin svjedok – ili jehovac, kako se ponegdje u nas s omalovažavanjem govori – ili si rad da se opašeš eksplozivom i razneseš se u prepunom moskovskom metrou. Načelno govoreći, isto je ako se povazdan moliš Bogu, odbijaš oružje i služenje vojske, domovinske kultove, ljubljenje nacionalnog grba i zastave, i ako u Božje ime pališ, kolješ i satireš. Shodno tome, u Putinovoj bi Rusiji uskoro moglo biti društveno probitačnije i prihvatljivije biti ubojica u ime konkurentskoga kulta nego vjernik manjinskoga vjerovanja. I to onog vjerovanja koje propisuje totalnu pasivnost u odnosu na državne vlasti, običaje i propise.
Ali naravno, Putin više nije nikakav izuzetak, niti ga ima smisla predstavljati kao planetarnu i europsku babarogu. Isto je, ako ne i mnogo gore, stanje u Erdoganovoj Turskoj, gdje višemilijunska alavitska zajednica – alaviti su muslimani, čiji je kult najbliži onome šiitskom – nema prava na javno postojanje i ispovijedanje svoje vjere, a mnogo je gore u “oslobođenim” zemljama Bliskoga i Srednjeg istoka, najprije u Iraku, gdje se zbog krive vjere i manjinskog kulta gubi glava. O Saudijskoj Arabiji, pak, da i ne govorimo. U toj najvažnijoj američkoj saveznici među muslimanskim svijetom smrtnom kaznom je zaprijećeno svako vjerovanje, osim onoga vladajućeg, selafijsko-sunitskog islama. Tamo je, kao i u većem dijelu muslimanskoga svijeta, krivovjerje ravno sramoti, a sramota je ravna zločinu.
Tako to tamo jest, i vrijedi zbog istine naglasiti da tako jest, ali stanje vjerskih, ljudskih i manjinskih prava u tom dijelu svijeta je, ipak, za nas marginalna stvar. Kao što s druge strane ono što se zbiva u Rusiji i Turskoj nije marginalna stvar. Te dvije zemlje dio su Europe. Osim što joj pripadaju u kulturnom i civilizacijskom smislu – i to u cjelini, od Stambola do granice sa Sirijom, od bivšeg Lenjingrada sve do Vladivostoka – Rusija i Turska ucijepljene su u Europu tako da političke okolnosti i prilike u Moskvi ili Carigradu itekako utječu na okolnosti i prilike u Parizu, Berlinu i Bruxellesu. Suštinski, Rusija i Turska nisu nisu ništa manje Europom nego Velika Britanija. Nakon bregzita možda su i malo više. Tako, kada je prva europska fašistkinja Marine Le Pen kretala u predizbornu kampanju, krenula je iz Moskve, gdje ju je primio i faktično podržao Vladimir Putin. Pa onda kada u Rusiji Jehovini svjedoci bivaju proglašeni za teroriste, onda je to važna i prijeteća vijest za pobornike svih manjinskih vjerovanja u Europi, od hrvatskih i poljskih ateista do francuskih muslimana i židova gdje god ih još u Europi ima.
Pritom, vijest o zabrani Jehovinih svjedoka u Rusiji u nas jedva da je igdje i objavljena, a tamo gdje je objavljena, dočekana je sa stanovitom porugom, ali ne samo na Putinov račun, nego pomalo i na račun progonjenih. Ljudi, čak i sasvim dobronamjerni, odmah bi da zbijaju šale na račun jehovaca i njihova stradanja. Na kraju, na te šale, možda, imaju i pravo, ali uza svijest o razlici između progonjenog i progonitelja, i empatiju za žrtvu.
Jehovini svjedoci sljedbenici su u nas relativno novoga kulta, koji se počeo više širiti kratko prije pada komunizma. Pojavili su se na uličnim uglovima i trgovima, tihi ali ubitačno uporni, držeći pred sobom najnoviji broj Kule stražara (ili je to Kula stražara?). Obični skromni ljudi, naši susjedi, čije pojave obično sugeriraju pripadanje nekoj nižoj-srednjoj građanskoj klasi,umirovljeni činovnici i domaćice u godinama, krenuli su u misionarske pohode, koji se od misionarskih pohoda većinskih kultova razlikuju po tome što iza njih ne stoje vojska ni policija, država ni bilo kakva državna institucija, niti velika međunarodna organizacija i korporacija. Oni su savršeno izolirani i sami – iako će pobornici teorija zavjere sad ustvrditi nešto suprotno – i izloženi prijeziru svake vrste.
Ono što čovjek pomisli kada ih prvi put vidi, pa to pomišlja i kada ih svaki sljedeći put viđa, jest – kako li im, Bože, mili nije neugodno! Stoje tako izloženi svemu i svačemu, a najviše tome da se vjera u primitivaca obično manifestira psovkom i pljuvakom upućenom svakome tko vjeruje u nešto drugo, ili čak zalaze po stambenim zgradama i neboderima, kucaju na vrata, zvone, propovijedaju svakome tko ih želi čuti, i traže usamljene, od svijeta napuštene, one koji su najlakši da ih se prevjeri i preobrlati.
Prije pojave Jehovinih svjedoka, još u vremenima dubokog socijalizma, našim su se gradovima i varošima kretali subotari. Adventisti sedmoga dana, koji ne jedu svinjetinu, ne piju alkohol, kavu ni čaj, a subota im je otprilike isto što je židovskim vjernicima šabat. Nije ih bilo mnogo, manje nego danas Jehovinih svjedoka, ali su bili izrazito vidljivi, pošto se, za razliku od katolika, pravoslavnih i muslimana nisu služili društvenom mimikrijom, nisu se prilagođavali prilikama u ateiziranom društvu u kojemu su se iz proklamirane nevjere u Boga mogle ishoditi stanovite privilegije, nego su okolo išli i propovijedali ponovni Kristov dolazak, odbijali odlazak u vojsku, nošenje oružja, patriotske ceremonijale, te bi zbog toga vrlo često završili na robiji. Kada bismo bili imalo pošteni, pa kada bismo tražili vjersku zajednicu koja je najviše propatila pod jugoslavenskom varijantom komunizma, i procentualno najviše odrobijala, onda bi to bez ikakve konkurencije bila zajednica subotara ili adventista.
Kada je u Sarajevu započeo rat, Adventistička crkva organizirala je jednu od najljepših i ljudima najvažnijih humanitarnih akcija. Kada u grad nije mogla ući ni igla, niti je funkcionirala pošta, a dobrotvorne organizacije većinskih zajednica, muslimanske, pravoslavne i katoličke, bile su međusobno izucjenjivane od vlastitih vojski i vlasti, preko adventista su se slali paketi u grad. Bili su obzirni, pažljivi i brižni. Nije se čulo da im nestaju paketi, kao što su znali nestajati kod drugih. Dopuštali su da se u tim paketima koješta šalje, pa i ono što je protiv njihovih vjerovanja, samo nisu dopuštali alkohol. Ali nakon što je prošao rat, nitko se više nije sjećao njihova dobročinstva.
Jehovini svjedoci izniknuli su iz zajedničkoga, protestantskog adventističkog stabla. Njihovom osnivaču, čiju sliku možete naći u svakome broju Kule stražara (ili Kule stražare), ime je Charles Taze Russell. Rodio se kao prezbiterijanac, ali je, kao i toliki američki propovjednici s kraja devetnaestog stoljeća, tragao za nekom svojom istinom, i pritom je izdavao svoje male i vrlo tiražne časopise, u kojima je najavljivao ponovni dolazak Isusa Krista, koji će se, govorio je, na zemlji pojaviti nevidljiv ili u neprepoznatljivom obličju. Ali je važno da će se pojaviti i da ga mi čekamo. Godina njegova ukazanja bila je tako i 1914. Nakon što je Charles Taze Russell 1916. umro, iz njegovih su učenja nastali Jehovini svjedoci.
Priča o njima važna je, a s tom pričom i njihova zabrana u Ptinovoj Rusiji, zato što nije zabilježeno da su se Jehovini svjedoci ikada služili silom, makar i u nekom metaforičnom obliku i u prenesenom smislu. Oni su poput tapira, gotovo nepodnošljivo miroljubivi, nespremni da bilo kome i bilo čemu pruže aktivan otpor. Dakle, ako postoji apsolutna suprotnost većinskim kultovima, njihovim institucijama i represivnim državnim aparatima kojim pomažu da bi i sami bili od većinskih kultova pomognuti, onda su to Jehovini svjedoci. Da bi se njih proglasilo za ateiste nužno je načiniti onaj orvelovski obrat iz romana “1984”. Mir je rat, fašisti su antifašisti, Jehovini svjedoci su teroristi. Zato ih je Vladimir Putin zabranio. I zato njegova zabrana neće naići na otpor i zgražanje, kako na antidemokratskom Istoku, tako ni na demokratskom Zapadu.
jergovic
