Trumpova Melanija pošla je, negdje prema granici, da obiđe djecu koju njezin muž čuva u kavezima. U općoj medijskoj limunadi to je predstavljeno kao njezino protivljenje njegovoj antiimigrantskoj politici, a onda i kao njezina osveta zbog njegovog neprikladnog ponašanja u braku. Istina, u pratnji Melanije Trump bio je ministar zdravlja Alex Azar, a sam je vašingtonski svedržac objavio kako su njegova kći Ivanka i žena Melanija protiv politike odvajanja imigrantske djece od njihovih roditelja. Ona je, pak, prije posjeta kavezima s djecom izjavila da politiku treba voditi srcem. To je nesumnjivo raznježilo desetine milijuna podjednako lucidnih bijelih domaćica širom svijeta, kao i njihovih jednako bijelih muževa. U svakom slučaju, žene su ravnopravne s muškarcima, jer vidite kako se Melanija suprotstavila Trumpu.

Ona se za posjet djeci u kavezima – koja, zapravo, nisu u kavezima nego su, tobože, u bivšem staračkom domu, gdje ih čuvaju ljubazni uniformirani čuvari – prigodno odjenula. Nije navukla skupu dizajnersku odjeću koja bi, jamačno, djelovala neprikladno, nego je naručila nekoliko komada iz Zare. Među njima i jaknu s natpisom koji joj se svidio: “Really don’t care. Do U?” Na jezicima njezinih balkanskih zavičaja to bi se ovako reklo: Jebe se meni za sve. A vama?

Naime, njoj je, otkako joj je muž postao predsjednik, preko glave ruganja i opanjkavanja, što posve logično prate stečeni višak javne pažnje. Ne prođe tjedan da joj se nešto ne svali na glavu: te on je nije pustio da prva uđe u kuću, te okrenuo joj je leđa dok je svirala himna, te naokolo se zabavljao s nekakvim kurvama i porno glumicama… I onda je u nekom katalogu ugledala jaknu na kojoj piše: “Really don’t care. Do U?” Nije li to prava poruka za sve njih?

Osim toga, mora da je mislila Melanija, bit će to sjajan odjeb svima koji napadaju njegovu politiku, koji ga proglašavaju rasistom i narančastim fašistom. Jebe se meni što svi vi mislite. I što ćete sad?

Mora da je i jedno i drugo bilo na umu Melaniji Trump, ali njen um, iz sasvim razumljivih razloga, nije mogao doprijeti do onoga trećeg. Obilazeći djecu u kavezima, ili djecu u bivšem staračkom domu, koju čuvaju iznimno ljubazni logorski čuvari, nalik onim visokim plavokosim mladićima iz Auschwitza 1943, njoj nije bilo ni na kraj pameti da bi netko natpis na njezinoj jakni mogao povezati s njima. Gospođi Melaniji je, naime, bilo sasvim izvan pameti da bi, uza sve njezine privatne probleme, te uza sve državničke probleme njezina muža, netko mogao pomisliti da se ona tim natpisom referira na djecu u kavezima.

Istina, mnogo bi bolje, mnogo bi ljudskije bilo da jest upravo tako pa da je otvoreno pokazala da je baš boli muževljev spolni organ za nekakvu meksičku djecu koja su najednom postala svjetski problem. Jer čak bi i time pokazala da tu djecu konstatira, da su joj ona makar i treća pomisao, treća referenca u analizi natpisa na jakni koju će jednom u životu obući. Ovako, Trumpova je Melanija pokazala da joj ta djeca uopće i nisu bila na pameti. Ni kad je birala jaknu, ni kad je putovala na granicu.

Glupost nije nedostatak pameti. Glupost je prirodno stanje zapuštenog čeljadeta, odgajanog i uzraslog po mentalnim i emocionalnim kavezima. I još nešto: prava, tvrda i autentična glupost, ona nad kojom se pjenio jedan veliki hrvatski pisac kojem ćete vi znati ime, skoro da je podjednako mentalno i emocionalno stanje. Glupost je, poslužimo li se Melanijinim imaginarijem, stvar mozga, ali i stvar srca. Glupost isključuje empatiju, a empatično čeljade, koliko god da je slabe pameti, nikako, ali baš nikako, ne može biti glupo. Trumpovoj Melaniji, zbog njene savršene gluposti, nije na um palo da poručuje svijetu kako joj se živo jebe za meksičku djecu u američkim kavezima.

Donald Trump sadist je i ekshibicionist. Mnogo je takvih ljudi, neki su nam i dragi. Ali nezgodno je kada sadist i ekshibicionist postane predsjednik Amerike. Sadizam je u njegovoj antiimigrantskoj politici, u odvajanju djece od roditelja, u zatvaranju djece u kaveze, a ekshibicionizam je u tome što se Trump ne može suzdržati da ne pokazuje takve stvari. I onda, pokazavši ih, uživa u zgroženosti svijeta. Ustvari, u zgroženosti Amerike, jer teško da za njega postoji svijet izvan Amerike.

Ali je li to zgražanje izraz empatije, da ne kažemo humanizma? Zapravo nije. Nad djecom u kavezima ljudi se nisu zgrozili iz načelnih, humanističkih, univerzalno ljudskih razloga, nego su se zgrozili jer je na taj način sadist provalio u njihove povlaštene privatne prostore, u njihove živote i u njihove dječje sobe. Dotakao se ne samo njihova poroda i podmlatka, nego i njihovih bioloških nagona za potomstvom. Trump se tako, zatvarajući meksičku djecu u odvojene kaveze od kaveza u kojima se nalaze njihovi roditelji, poigrao i s američkom dječicom. A štipnuo je za obraščiće i inu dječicu svijeta. Naravno, bijelu, po mogućstvu plavooku dječicu.

I naravno, kako stvar nije načelna, ne može se ticati humanizma. Ali ni empatije. Prije bi se reklo da je reakcija svijeta na djecu u kavezima hormonalna. Jer u čemu je, promislite, suštinska razlika između politike koja u kavezima drži djecu skupa s roditeljima i politike koja ima zasebne kaveze za djecu i zasebne za roditelje? Mislite li da su nacisti postupali humanije ako su u plinske komore zajedno uvodili mame s djecom, nego ako su ih prethodno odvajali? Ovih se dana, recimo, sasvim ozbiljno piše i o tome kako će meksička djeca iz Trumpovih kaveza imati doživotne traume. Cinizam je to dostojan gluposti Melanije Trump. Naime, kakve traume, kakvi bakrači, u životima djece koja, vjerojatno, neće ni odrasti u ljude, a ako i odrastu, neće dočekati zrelu dob, jer će po svoj prilici umrijeti od bolesti, bit će likvidirana na ulici, u getu, negdje na kraju svijeta? Pravo na traumu imaju samo oni kojima je prethodno dano pravo na život. Djeca u kavezima ne samo da nemaju pravo na život, nego ga po svoj prilici neće ni steći. Njihovi roditelji su emigrirajući pokušali doći do života za njih. Pa su se našli u kavezima. U kavezima, kao ni u plinskim komorama, nema traume. Jasno?

U najnovijem sadističko-ekshibicionističkom spektaklu vašingtonskog svedršca ima, ipak, nešto dobro i u načelu ljekovito. Djeca koju je zatvorio u kaveze nisu mali arapski muslimani. Baš suprotno, ako se u vjerovanjima smije govoriti o suprotnostima, riječ je ne samo o malim katolicima, nego o djeci jedne od najkatoličkijih zajednica na svijetu, koja doista svakodnevno živi svoje kršćanstvo i katolištvo, i koja je do nerazmrsivosti uplela sve svoje paganske, folklorne, nacionalne identitete u jedan višnji identitet Sina Božjega Isusa Krista i njegove majke Marije. Svaki taj mali mučenik Trumpova sadizma i ekshibicionizma jedan je živi Isus Krist, odvojen od roditelja, koje je Herod zatvorio u drugi kavez. Ali kako je planetarna javnost zapuštena kao i Trumpova Melanija, tako nije zgoreg ne jednom, nego i po stotinu puta napomenuti kako su ta djeca katolici, kako su njihovi roditelji katolici i kako su životno najugroženiji migranti današnjega svijeta zapravo katolici.

To je važno ne samo da bi se bijelim domaćicama i njihovim bijelim muževima, nego i histeričkim arapskim i turskim muslimanima, predočila prava narav novomilenijskoga rasizma i fašizma. Trumpa, kao ni sve trumpoide ovoga svijeta, uključujući i istočnoeuropski ološ, kojemu i mi ponosno pripadamo, ne tangira islam sam po sebi, niti oni imaju nešto specijalno protiv arapskih muslimana. Oni se pojavljuju kao problem naprosto zato što su najbliži. Za nekoga poljskog katoličkog histerika, za Viktora Orbána i za onog talijanskog ministra koji bi popisivao i deportirao Rome, afganistanski i sirijski muslimani zapravo su njihovi – Meksikanci.

Na kraju, djeca u kavezima savršeni su dovršetak jedne američke priče, koja je započela kada je u koncentracijskom logoru u Guantanamu George W. Bush krenuo da bez suda i suđenja u kaveze zatvara i muči odrasle muslimane. Završilo je, dakle, tako što je njegov sljednik u kaveze zatočio katoličku djecu. Nije li to genijalan i nadasve logičan finale?

A što o svemu tome misli Trumpova Melanija? I misli li Melanija uopće? Njezin savršeno neekspresivan, bezizražajan lik, na kojemu se baš nikad ništa ne očituje – kao na likovima nacističkih oficira u naivnim partizanskim filmovima – opet bi najprije mogao posvjedočiti da gospođa nema višak misli u glavi, ni emocija, recimo, u srcu. Savršeni je ona uzor upravo onome istočnoeuropskome, duhovno, politički i civilizacijski neemancipiranom ološu iz kojeg je potekla, a kojem je kao naručena došla ova tranzicija iz surovog, bezizražajnog i bezosjećajnog državnog socijalizma u surovo, bezizražajno i bezosjećajno ništa, predvođeno narančastim knezom, koji i ovog časa smišlja nove kaveze kojima će impresionirati mazohističku bijelu liberalnu javnost diljem Amerike i Europe, koja se, eto, duboko grozi i njega i njegovoga istočnoeuropskog ološa, koji nije u stanju ispravno pročitati što mu piše na jakni.