Nema više nikakve dvojbe, u smjeni povijesnih epoha i pod plaštom fabriciranih katastrofa – ekonomskih, ekoloških, javno zdravstvenih i beskonačnih ratova – pred našim očima lomi se nekada ponosna zapadna civilizacija i pretvara u sustav međusobno sukobljenih autoritativnih državnih i para državnih entiteta i novih carstava koja se pokušavaju izgraditi. Na djelu je stvaranje društva i ekonomije utemeljenih na fabriciranim uzastopnim šokovima i beskonačnim katastrofama neoliberalne ekonomske i socijalne agende, koje po prirodi stvari traže izvanredne mjere i ograničenja slobode građana i na kraju, ono što je konačni cilj – njihovo pretvaranje u neku vrstu modernih kmetova i mirenje s bezočnom pljačkom nacionalnih bogatstava. Zapadna demokracija pretvara se u svoju vlastitu karikaturu na opće veselje svih autoritativnih režima ostatka svijeta.

Nepobitna je činjenica da kreatori i politički izvršitelji neoliberalne ideologije, kao temeljnog pokretača takvog slijeda zbivanja, nikada nisu zatvorili niti jednu krizu niti katastrofu koju su potaknuli, a najmanje otklonili njezine posljedice. Razumljivo, jer one su potrebne za održanje kontinuiranog izvanrednog stanja kao paravana za pljačku vlastitih naroda. Pandemija koronavirusa samo je jedna u nizu katastrofa neoliberalne ekonomije i zacijelo ne posljednja, kao što posljednja nije bila ni nikada okončana pandemija HIV virusa, koja je u svoje doba promjenila lice svijeta. Ako je pandemija HIV-a promjenila paradigmu odnosa prema spolnosti, tada će, slijedom povijesnih iskustava, i pandemija koronavirusa iz temelja promjeniti socijalne interakcije u smjeru njihova ograničenja i dodatnog cijepanja ionako podijeljenog društva na izolirane manje grupe i pojedince. Svaki otpor bilo kakvom obliku ekonomskog ili političkog nasilja time će biti ograničen u korijenu, a od demokracije, ukoliko takva agdenda uspije, neće ostati ni slovo na papiru. Osjeća se to već i danas, kada se pod pokrićem i s opravdanjem koronakrize zabranjuju skupovi, ograničava broj ljudi koji se u isto vrijeme smiju naći na jednom mjestu i otežava rad parlamenata zapadnoga svijeta.

U svakom slučaju, središta gospodarske i financijske moći najrazvijenijih država Zapada postigli su ono što su planirali – neprekinuti niz katastrofa i društvenih sukoba koji im omogućavaju primjenu sile i olakšavaju vladavinu u cilju pljačke vlastitoga stanovništva i njihova pretvaranja u kontrolirane spodobe pune straha i neizvjesnosti i jeftinu radnu snagu na samom rubu preživljavanja, o čemu svjedoči sve veća zaduženost i siromaštvo stanovništva i nestanak srednje klase.

Gospodari neoliberalne ekonomije i globalizacije pokorili su na kraju vlastito stanovništvo istom metodologijom kojom su prije toga pokorili ostatak svijeta. Formula stvaranja kriza i ratova diljem svijeta i potom nasilnih intervencija kako bi se krize i sukobi otklonili primjenjena je sada uspješno na domaći politički teren zapadnih demokracija. Stvoren je presedan koji će odrediti budućnost zapadnoga svijeta. Stara vanjskopolitička deviza – zavadi pa vladaj ili drugim riječima stvaranja sukoba i nasilnog  upletanja u njihovo razrješenje aplicirana na vlastito društvo i stanovništvo  omogućila je masivni nesmetani transfer bogatstva odozdo prema gore, kao što je stoljećima osiguravala preljevanje bogatstva u najmoćnije države Europe i SAD iz cijelog svijeta.

No, na domaćem terenu ona je, usporedno s prelijevanjem bogatstava od slabijih prema jačima, razorila temelje socijalnog ustroja zapadnih društava, posvađala sve društvene grupe međusobno i potaknula na neviđeni egoizam i nedostatak bilo kakve empatije prema pojedincima i društvenim grupama. Uspješno je unutar društvene strukture potisnula svako etično razmišljanje i praktično djelovanje.



U konačnici, neoliberalna ekomoska i socijalna agenda ubila je zdrav razum, cijelu zapadnu civilizaciju dovela na rub provalije i izvrgnula je ruglu i podsmijehu nedemokratskih režima Azije i Afrike. Kineska komunistička partija, kojom je toliko zaokupljena američka i europska politika, zapravo može biti zadovoljna kada u političkoj praksi zapadnih vlada sve jasnije razaznaje svoju vlastitu autoritarnu sliku, ali za razliku od prilika u svome dvorištu, i totalno disfunkcionalno zapadno društvo bez morala i ideja. Nije, stoga, neobičan sve češći kineski i ruski odgovor na zapadne kritike – a u čemu se, zapravo, mi suštinski razlikujemo? Nije bez vraga ni cinično Putinovo oslovljavanje zapadnih sila svojim „partnerima“. Utemeljeno je pitanje u čemu su oni zapravo partneri.

U tom kontekstu disolucije zapadnih društvenih struktura i moralnih odrednica nameće se ozbiljno pitanje, mogu li se, bez obzira na visoku tehnologiju, takva društva uopće oduprijeti vanjskim udarima na što posljednjih desetljeća uporno upozoravaju britanski vojni teoretičari. Povijest daje bezbroj primjera. Za svoje doba visokotehnološko i nominalno vojno nadmoćno, ali iznutra podjeljeno i disfunkcionalno Rimsko carstvo raspalo se kao kula od karata pred naletom unutarnjih sukoba i vanjskog pritiska za njih primitivnih plemena.

Nije pretjerano reći, postojećim stanjem ozbiljno su ugroženi obrambeni sustavi zapadnoga svijeta, a u kolikoj mjeri teško je procijeniti, ali nikakav ili zakašnjeli odgovor na biološki udar virusa SARS-CoV-2 zapadnih društava svjedoči postojanje problema. Obrambeni sustavi, što se javno izbjegava kazati zaduženi su i za obranu od takvih ugroza. „Na primjer, američka javnost primjećuje da potrošnja 700 milijardi dolara obrambenog proračuna za 2020. godinu nije spriječila COVID-19 da ubije više Amerikanaca nego što ih je umrlo u svim ratovima nakon 1945.“ – upozorava profesor sa sveučilišta Harvard Joseph S. Nye Jr. u svome članku „Post-Pandemic Geopolitics“ od 06. listopada ove godine.

Uostalom, koliko je posljednjih desetljeća vrhunca vladavine neoliberalnog poretka posrnuo nekada moćni i ponosni Zapad svjedoči i samo njegovo vodstvo.

Dovoljno je samo pogledati čelnike najmoćnijih država Zapada danas i prije 50-ak godina. Uspoređivati Donalda Trumpa s predsjednicima kao što su bili Dwight Eisenhower, John F. Kennedy, Lyndon Johnson ili Ronald Reagan, potpuno je besmisleno i rezultira samo spoznajom dubine civilizacijskog pada. Jednako govori i pokušaj usporedbe aktualnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona sa  Charles de Gaulleom ili Angele Merkel s prvim njemačkim posljeratnim kancelarom, velikim Konradom  Adenauerom, koji je Njemačku uzdigao iz pepela. Usporedba je to divova politike i osobnosti s krpenim lutkama na koncu, kojima upravlja netko drugi. Usporedbe neodoljivo usmjeravaju misli na Orwellovu viziju budućnosti – neznanje i nesposobnost su moć.

Nekada moćni Zapad pretvara se u civilizacijsku i ekonomsku ruševinu koja se ne može oduprijeti jednom virusu i epidemiji bolesti. Nije se za čuditi nerazvijenom dijelu svijeta, ali da tehnološki zapadni div u 21. stoljeću stenje pod udarom bolesti, na ovaj ili onaj način – povijesni je događaj. On ne svjedoći tehnološku inferiornost, jer ona ne postoji,  nego na ekonomsku i političku inferiornost prema ugrozi i stvarnu pozadinu krize i posrtanja zapadnoga svijeta.

Potpuno je jasno kako pojava globalne bolesti, kao jahača apokalipse, nije slučajna i da se svjesno koristi za stvaranje  ekonomske krize koja će biti pokriće za do sada neviđenu pljačku stanovništva zapadnoga svijeta. Iz proračuna svih u ime otklanjanja kriznih učinaka direktno će se transferirati novac onima koji već imaju sve, onima koji su kao Donald Trump platili 750 dolara godišnjeg poreza –  kako bi tobože očuvali radna mjesta. Proračunski novac leći će i na račune koorporacija najbogatijih ljudi svijeta kao što je Warren Buffett, koji sam u čudu konstatira da plaća manji porez od svoje tajnice.

Dakako neće oni očuvati nikakva radna mjesta, jer slijedi velika transformacija globalne ekonomije koja će današnja radna mjesta otpuhati s društvene scene, a milijarde eura i dolara oslobođenih poreza, jer je tobože riječ o kriznom i socijalnom transferu, strpat će se prijevarno u džepove moćnih. Milijarde koje tim spodobama prolaze pored očiju i kroz ruke ne uništavaju samo stanovništvo nego i njih same jer postaju bezumni monstrumi nasmješenih lica i umilnih glasova.

Tko i kada je zazvao tog jahača apokalipse nikada se neće doznati, no potpuno je jasno kako se bolest Covid-19 nije pojavila nepozvana. Koronavirus vjerojatno nije prirodna pojava, već, moguće, fabricirano biološko oružje koje upravo postiže svoje ciljeve. Jeftina srednjoškolska psihologija, koja se u javnost pokušava plasirati na tezi da čovjek ne voli nekontrolirane događaje izvan ljudskog utjecaja pa spremno prihvaća teze da iza pošasti netko stoji, djeluje tako bezdano glupavo usred ekonomske i socijalne pustoši koja se širi. Takve teze o sklonosti ljudi  teorijama zavjere služe ne samo obmani, nego i dodatnom poniženju građana, čineći ih budalama i pokušavajući ih uvjeriti da su slabi i nemoćni. Već i sljepac vidi da pustoš stvara čovjek, a ne priroda preko virusa, koji je, kao u kakvoj dječjoj slikovnici, pobjegao sa šišmiša ili kako se za virus HIV-a tvrdilo da je prešao na čovjeka s majmuna. Ono što je stvarna pozadina koronakrize se već događa – prelijevanje bogatstva. Ono je  uz pomoć koronakrize daleko odmaklo. Američki „Bloomberg“ početkom listopada piše da „pandemija Covida-19 transformira ekonomiju zemlje na takav način da pripadnici uske klase milijardera dobivaju nesrazmjerno velike prihode“ . Prema Bloombergovom indeksu milijardera 50 najbogatijih Amerikanaca sada raspolaže s 2 bilijuna dolara što je 339 milijardi dolara više nego prije koranakrize, početkom 2020. godine.

Još je jedan jahač apokalipse na djelu. Rat, vječni pratitelj povijesnog kruga civilizacije postaje neprekinut niz sukoba bez kraja i konca. Ni taj jahač apokalipse nije stigao nepozvan. Umjesto nekadašnjih svjetskih ratova u kojima se znalo tko s kim i zašto ratuje, pa i tko je na kraju pobjednik, svijet je ušao u jedan fragmentirani beskonačni rat za svjetska bogatstva, moć i stvaranje novih carstava. I tu djeluje Orwellov prikaz budućnosti kroz devizu – rat je mir. I uistinu tako danas izgleda mir – kao beskrajni rat svih sa svima. Jednako kao stvaranje krize na domaćem terenu u cilju preljevanju bogatstva od slabijih prema jačima, na vanjskopolitičkom planu to čine inducirani sukobi i ratovi. Oni omogućavaju politički i vojni utjecaj najmoćnijih zapadnih država na ključna područja svijeta radi iskorištavanja energenata i osvajanja novih tržišta i u konačnici preljevanje bogatstava prema europskim silama i SAD. To su dvije strane iste neoliberalne agende, ukratko rečeno – pljačka na svjetskoj razini i pljačka u vlastitoj kući.

I takva slika svijeta bi po zagovaratelju neoliberalnog poretka, američkom znanstveniku Francisu Fukuyami trebala biti kraj povijesti i doba beskonačne i blistave vladavine liberalne demokracije kako je ustvrdio u svojoj glasovitoj knjizi  „The End of History and the Last Man“. Možda uistinu nastupa kraj povijesti, ali je Fukuyamino određenje trenutka možda bio samo kraj početka, a sada, moguće, nastupa pravi početak kraja povijesti u agoniji neoliberalnog sustava. Možda je Fukuyama bio u pravu iako njegove tvrdnje sada izgledaju smiješne. Možda je prije svih osjetio da se sprema nešto veliko koje nadilazi i sam pojam smjene povijesnih epoha.

No ono što autor kraja povijesti ne vidi je povijesni hod uvijek u istom krugu. Razlika je samo u tehnologiji – sve ostalo se ponavlja. A obrtimično ponavljanje povijesti ne znači ništa drugo doli kraj povijesti u kontekstu njenog ljudskog shvaćanja. Američki književnik Mark Twain, kada su mu prigovarali zbog njegove ocijene o ponavljanju povijesti, blago i duhovito je odgovorio: „ U redu, ne ponavlja se, ali se ipak savršeno rimuje.“ Retrogradni tijek povijesti koji se upravo odvija povratkom na feudalne strukture u režiji neoliberalnih gospodara na zapadnim prostorima nije ništa drugo do povratak na stanje prije stotinu ili više stotina godina. Taj povratak je samo segment kružnoga tijeka povijesti i oličenje je onoga što se uistinu može promišljati kao kraj povijesti, ali nažalost ne onakav o kakvom je govorio Fukuyama. Pravi kraj povijest, dakako, neće odrediti čovjek, ali  će se  on do tada vrtiti u beskrajnom krugu rušenja i građenja bez ikakvog kvalitativnog pomaka naprijed. Uvijek isti krug zla i pohoda jahača apokalipse.

To je današnja stvarna slika onoga što je teoretičar i apologet neoliberlanog ekonomskog i socijalnog poretka Francis Fukuyama opisao u svome, sada možemo slobodno reći, karikaturalnom djelu „Kraj povijesti i  posljednji čovjek“, ustvrdivši kako je liberalna demokracija kraj povjesnog tijeka.

No jedno je sigurno: ono što donosi kraj povijesti, kako ga je definirao Francis Fukuyama, neće biti njegova liberalna demokracija nego, mnogo vjerojatnije, ekonomska i socijalna apokalipsa zapadnoga svijeta kao učinak upravo one neoliberalne ekonomske i društvene teorije i prakse na koju se Fukuyama poziva.

geopolitika