U EU-u ne žele uništiti prirodu zbog solarnih panela pa će tu tehnologiju seliti u Afriku

Vjetra i sunca ima dovoljno samo na dijelovima europskog kontinenta, uglavnom u Sredozemnom bazenu. Ako bi se takvo nešto i provelo u djelo, europski kontinent bio bi nepovratno devastiran nimalo profinjenim panelima i tornjevima vjetroelektrana. Jedini izlaz za europsku zelenu politiku stoga je njihovo premještanje u siromašne zemlje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka

Djeca zelene revolucije, oni koji su, nastavljajući ideje osnivača zelenog pokreta, uspjeli od početnih izoliranih iskakanja ekoloških pitanja u političku sferu stvoriti respektabilnu političku snagu zapadnoga svijeta koja je u Europi nerijetko treća po snazi – očajna su. Ne mogu vjerovati svojim očima u što su pretvoreni njihovi ideali i iskreno političko djelovanje u cilju zaštite okoliša. Djeca zelene revolucije razočarano gledaju kako se njihova zelena agenda udaljava od početnih ciljeva i pretvara u autoritativnu silu koja ne radi u interesu očuvanja prirode i borbe protiv klimatskih promjena, nego primarno funkcionira kao instrument geoekonomskih probitaka i imperijalnih politika najmoćnijih država Europe i svijeta. Polako shvaćaju kako su izigrani i kako su ih iskoristila središta financijske gospodarske i političke moći. Na vidjelo postupno izlaze činjenice koje pred zelenu politiku postavljaju uistinu teška pitanja. Prije svega postaje očito da razvijena društva Zapada, posebice Europe, zbog velike koncentracije stanovništva i industrije, velikih urbanih područja i općenito velike izgrađenosti prostora, jednostavno nemaju dovoljno prostornih kapaciteta za instalaciju postrojenja za dobivanje energije iz obnovljivih izvora sunca i vjetra u mjeri u kojoj to predviđaju utvrđene zelene politike, pa i novi Green Deal Europske unije. Štoviše, nemaju čak ni dovoljno sunca i vjetra. U razvijenoj Europi nemaju se gdje postaviti tolike količine solarnih panela, vjetroelektrana i postrojenja za elektrolizu vode radi dobivanja zelenog vodika. Vjetra i sunca ima dovoljno samo na dijelovima europskog kontinenta, uglavnom u Sredozemnom bazenu. Ako bi se takvo nešto i provelo u djelo, europski kontinent bio bi nepovratno devastiran, nimalo dizajnerski profinjenim panelima i tornjevima vjetroelektrana.

Seljenje tehnologije

Jedini izlaz za europsku zelenu politiku stoga je premještanje te mašinerije, koja je za današnje prilike jednako odbojna kao što su to nekada bili strojevi 1. industrijske revolucije, u siromašne zemlje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Ako se njihove političke elite ili stanovništvo bude protivilo, potpuno je jasno da će se upotrijebiti “meka sila” političkog uvjetovanja i korupcije, a po potrebi i “tvrda moć”, uključujući i vojnu silu. Ulozi su preveliki da bi tamo nekakav  arapski nacionalist rušio cijeli projekt. Već s te pozicije zelena ideologija, pretočena u politiku najmoćnijih država svijeta i Europe koje jedine imaju kapital i tehnologiju novog zelenog gospodarskog razvoja, traži primjenu veće ili manje prisile prema vlastitim građanima ili pak prema vladama i stanovništvu ciljanih država odrednica za instaliranje postrojenja. Time nova zelena politika sebi pribavlja neokolonijalne i imperijalne atribute. Veći ili manji stupanj autoritativnosti nužan je u velikim epohalnim promjenama koje sa sobom nosi 4. industrijska revolucija i zelena ekonomija. Mjere kontrole stanovništva koje će se provoditi u nastavku beskrajne borbe za suzbijanje pandemije Covida-19 savršeno će se uklopiti u okvir zelene revolucije i gospodarske transformacije. Druga bolna točka zelene ideologije i njezine političke primjene u praksi je nemogućnost zelene transformacije masivnih oružanih snaga Europe i cijelog zapadnog svijeta.



Potreba vojske

Vojske i njihovo naoružanje i oprema te industrija koja ih oprema i koja ulazi u najuži krug najmoćnijih svjetskih korporativnih sustava jednostavno ne mogu bez fosilnih goriva i još dugo to neće moći. Ni streljivo koje nemilice troše diljem svijeta uglavnom u posredničkim ratovima nema blage veze s očuvanjem okoliša. Upravo suprotno, kemikalije koje svaki metak, svaka granata ili raketa ispušta pri ispaljivanju i aktivaciji bojnih glava u okoliš ispuštaju kemijske agense pogubne ne samo za okoliš nego i za čovjeka. Hladno oružje kao što su sablje i mačevi ili sjekire prema današnjim arsenalima nedvojbeno su zeleno oružje. Ali ono ubija presporo. Suvremene vojske ne mogu se odreći svojih sofisticiranih arsenala, koji pak ne mogu funkcionirati bez fosilnog goriva. Pritom nije riječ samo o borbenim ili pomoćnim transportnim vozilima, brodovima i zrakoplovima nego i o stacionarnim oružnim sustavima. Ni oni se ne mogu oslanjati na elektroenergetsku mrežu, nego moraju imati svoje agregate na fosilna goriva za proizvodnju električne energije. Tako zelena ideologija sve agresivnije traži od građana da se odreknu svojih automobila, ali joj ne pada na pamet od vojski tražiti povratak na luk i strijelu, sablje i mačeve. Ne bi bolje prošla ni konjica jer bi vojne čelnike razapeli zaštitnici životinja. Tenkovi kao što je američki M1 Abrams s ugrađenom plinskom turbinom mogu se nemilice vozikati diljem Europe, ali problem predstavljaju autići s motorom od šezdesetak konja.

Mrtvi general

Nikakve veze suvremene vojske nemaju sa zelenom politikom osim pretežne boje svojih vozila i uniformi. Korištenje obnovljivih izvora energije za potrebe vojnih baza, koje se javno iskazuje kao veliki uspjeh vojnih sustava u prilagodbi zelenoj politici, kap su zelenoga u moru ekološke i klimatske štete koju vojni sustavi nanose. Ta velika kontradikcija zelene politike – istovremeno uvođenje stege građanima i gospodarstvu uz održavanje velikih vojnih snaga koje se ne mogu tako brzo ili ne barem do zadnje trećine ovoga stoljeća prilagoditi novom zelenom društvu – namjerno se drži podalje od javnosti. To vojno pitanje u kontekstu proklamirane i sada državnim autoritetom pravno uređene zelene politike možda je čak i pitanje u koje se najopasnije uplitati. Treba se prisjetiti da su osnivači zelenih u Njemačkoj bili nitko drugi do general Bundeswehra, Gert Bastian i njegova partnerica Petra Kelly. Kada je ta početna garnitura zelenog pokreta u Njemačkoj i Europi počela petljati po ulozi vojske u zelenoj političkoj viziji, što generalu Bastianu kao profesionalnom vojniku nije moglo promaknuti, postali su najveći državni neprijatelji. Posebice nakon što je Bastian zeleni pokret počeo voditi prema politici otpora raspoređivanju američkih projektila s nuklearnim bojnim glava srednjeg dometa u Njemačkoj i Europi i sve češće ukazivati na neodrživost opsega zagađenja koje proizvode oružane snage. Dogodilo se neizbježno. Najprije se kroz medije počela širiti teza o povezanosti generala Bastiana i Petre Kelly s obavještajnim službama bivše istočne Njemačke, a potom su, kako to obično biva, oboje pronađeni mrtvi u Bastianovoj kući. Po službenoj verziji, general Bastian ušao je u ljubavnu vezu s dosta mlađom Petrom Kelly i jednoga dana u listopadu 1992. ubio ju je hicem iz revolvera, a zatim i sebe. Događa se to – posebice kad se kopa gdje ne bi trebalo. U tu dirljivu priču iz klasičnih obavještajnih slikovnica nikako se ne uklapa karakter bivšeg pripadnika Wehrmachta ranjavanog u bitkama na ruskom, ali i na zapadnom frontu i kasnijem generalu Bundeswehra i zapovjedniku jedne od elitnih oklopnih divizija Zapadne Njemačke. Ni način na koji su skončali osnivači njemačkih zelenih djeci zelene revolucije nije otvorio oči.

Revolucionarno razaranje

Danas kada nova generacija zelenih u Njemačkoj potiče hitno jačanje Bundeswehra sa svom njegovom antizelenom tehnologijom – oni to u čudu gledaju. Djeca zelene revolucije ponajviše su razočarana što je njihova primarno lijeva politička agenda sada postala ne samo dio političkog mainstreama nego i ekstremno desnog političkog spektra. Ljevica je tako, kao uostalom i redovito u modernoj povijesti, naglim i prebrzim revolucionarnim rušenjem etabliranih konzervativnih društvenih paradigmi stvorila novo društveno čudovište. Upravo se rađa novi autoritativni sustav zelenoga ekstremizma. Konzervativne postavke ionako bi postupno evoluirale u pravcu koji bi za društvo zacijelo dao korisnije učinke od nastalog revolucionarnog razaranja. To je uostalom i postavka istinskog konzervativizma, ne zamrzavanje postojećeg stanja, nego postupni razvoj uz očuvanje moralnih vrijednosti društva. No djeca zelene revolucije htjela su promjene odmah i sada se čude u što se pretvorilo to silovanje društvenog razvoja zelenom ideologijom. Tako je ljevica kao i prije stotinjak godina izrodila novi oblik autoritativnog sustava. Razočaranoj djeci zelene revolucije ostaje u javnim istupima bezuspješno upozoravati u kojem se smjeru zelena politika dalje vodi i kakve će posljedice nastupiti. Ni u tim svojim istupima ne uspijevaju izbjeći etiketiranje i pronalaženje fašističkog neprijatelja. Tako Cole Baker, suradnik za zakonodavna pitanja u Zastupničkom domu američkog Kongresa, u članku za Geopolitical Monitor pod naslovom “Rastuća prijetnja ekofašizma” tvrdi da će u okviru ekstremizma u SAD-u sve više jačati ekološki ekstremizam ili ekofašizam, kako ga on naziva. Po njemu, “ekofašizam je danas ekstremistička ideologija alternativne desnice koja se naslanja na ideje Thomasa Malthusa, ekonomskog stratega s kraja 18. stoljeća, koji je tvrdio da će rast stanovništva na kraju nadmašiti sposobnost Zemlje za proizvodnju hrane. Zbog sve veće prijetnje klimatskih promjena ovaj ekstremizam, koji cilja na smanjenje stanovništva, ponovno oživljava. No, za razliku od ostalih zagovornika borbe protiv klimatskih promjena, ekofašisti ne vjeruju da je utvrđivanje cijene emisije ugljika, odnosno smanjenje te emisije i razvoj obnovljivih izvora energije, sredstvo našeg spasa. Umjesto toga, njihova ideologija oslanja se na duboku ekologiju i vjeru u povezanost krvi i zemlje”. Cole Baker dalje navodi da je duboka ideologija utemeljena na filozofiji zaštite okoliša koja ljudski život shvaća kao jednakovrijedan čimbenik među svim drugima u ekosustavu. Baker u nastavku analize kazuje da “filozofija duboke ekologije drži da je jedini način očuvanja ljudskog života smanjenje ljudske populacije”.

Radikalni ekolog

Najbolje je karakteriziraju ideje Penttija Linkole, radikalnog finskoga dubokog ekologa. Linkola je zloglasan zbog svoje poznate teze – što učiniti kada se brod koji prevozi stotinu putnika prevrne i postoji samo jedan čamac za spašavanje? U trenutku kada čamac za spašavanje bude ispunjen ljudima, oni koji mrze život pokušat će na njega ukrcati što više ljudi i tako potopiti čamac. Oni koji vole i poštuju život uzet će sjekiru i njome odrezati nove ruke koje se hvataju za čamac. Prema Bakeru “ekofašisti prihvaćaju teoriju krvi i tla, što je bilo ključno načelo nacističke ideologije, a sada pothranjuje vjerovanje ekofašista da je etničko stanovništvo vezano za svoju zemlju, dok je multikulturalizam imigracije pokretački čimbenik prenapučenosti država i regija, što po njima neizbježno pridonosi kulturnoj i državnoj nestabilnosti”. Cole Baker samo je jedan u nizu zagovaratelja zelene revolucije kojemu ona polako bježi iz ruku i usmjerava se prema političkim snagama koje on drži protivnicima.  Krajem prošle godine Naomi Klein, ikona zelenoga pokreta, u svojoj novoj knjizi “On Fire: The (Burning) Case for a Green New Deal” također upozorava na ekološki ekstremizam koji je, po njezinu mišljenju, u porastu zbog pogrešne politike razvoja zelene ekonomije zasnovane na principima neoliberalne ideologije. U intervjuu za Huff Post navodi: “Tijekom 2019. godine neke su frakcije globalne krajnje desnice koje su u proteklom desetljeću ušle u sustave vlasti počele napuštati svoje tradicionalno negiranje klimatskih promjena i usvajati novu retoriku ideologije koja svoj nasilni autoritarizam opravdava potrebom zaštite okoliša. Tako u Francuskoj vođa krajnje desnice Marine Le Pen obnavlja nacističku retoriku krvi i tla pozivom da se Europa transformira u prvu ekološku civilizaciju na svijetu, pri čemu radi razliku između ekoloških društvenih skupina koje su ukorijenjene u svojoj domovini i nomadskih ljudi koji nemaju domovinu i ne brinu se o okolišu. U Njemačkoj je mladež AfD-a pozvala vodstvo stranke da odustane od negiranja klimatskih promjena i da formulira novu zelenu politiku”. Naomi Klein u intervjuu, kao i u svojoj knjizi, poziva na obuzdavanje neoliberalnog projekta koji je potpuno progutao zelenu politiku i koristi je za svoje ciljeve.

Revolucionarni zanos

Zelena agenda po njoj se iživljava na običnim građanima pa kaže: “Vidjeli smo to u Francuskoj, kada je pod krinkom zaštite okoliša predsjednik Emmanuel Macron uveo porez na benzin, vidjeli smo to u Čileu s predsjednikom Sebastiánom Piñerom, kada je čileanska vlada uoči američkog summita o klimi kupila masu električnih autobusa kako bi čileanski javni prijevoz izgledao zeleno, no kako je Čile poligon neoliberalizma od davne 1973., i ovaj su put svi rashodi morali biti pokriveni pa su trošak nabave električnih autobusa platili građani jednostavno tako što su morali plaćati višestruko uvećane cijene javnog prijevoza”. Po njoj taj autoritativni element koji se koristi u promociji zelene ekonomije vodi transformaciji cijelog zelenog pokreta u autoritativni sustav podržan autoritetom državne vlasti. Očito se zelena ideologija postupno iz ruku ljevičarskih revolucionara prelila u korporativne urede i političke agende vladajućih i u ruke ekstremne desnice. Očuvanje prirode u novoj industrijskoj revoluciji 4. generacije više nije prva točka zelene politike preuzete od sve moćnijeg zelenog korporativnog kompleksa i vladajućih politika. Primarno je postalo očuvanje moći i dominacija najsnažnijih država svijeta. Zelena ideologija postala je dio vladajuće politike kojoj služi. Razočarana ljevičarska djeca zelene ideologije nemaju se čemu čuditi. Riječ je o fenomenu koji su sami proizveli, a koji sada, kada počinje tlačiti većinu stanovništva, ponovno koriste za potrebe svoje promocije. Jednostavno rečeno, stvorili su problem svojim ekstremizmom i revolucionarnim zanosom, a sada se protiv ekstremizma bore.

geopolitika