Hrvatska ljevica, nažalost, nije shvatila da je nacionalizam mehanizam u funkciji suvremenog kapitalizma, a da je njen zadatak da brani radno ovisno stanovništvo od pretjerane eksploatacije
Ljevica je u Hrvatskoj potpuno izgubila kompas. Tako čovjek koji vodi stranku s etiketom krajnje, čak ekstremne ljevice, tvrdi: ‘Posve je promašeno uvjerenje izvorne ljevice koje je očito preživjelo sve do današnjeg konteksta, kako se ključ za razumijevanje svih političkih odnosa nalazi u ekonomiji.’ Kako on to argumentira? Tako da se poziva na faktore koji su, kako kaže, ‘presudno’ djelovali na političku klimu u Hrvatskoj: ‘To su razna referendumska i slična nastojanja <span class="smallCaps">Željke Markić kao i famozni braniteljski šator u Savskoj. Oba su pokreta, naime, vodili i vode ljudi s riješenim financijskim statusom, koji im nitko nije doveo u pitanje.’ Zar mu nije palo na pamet da bi po istoj logici svi ljudi s nedovoljnim prihodima, svi nezaposleni, prekarni radnici, kao i oni na određeno vrijeme, oni koji ne dobivaju zarađene plaće i većina umirovljenika, morali biti uvjereni i žestoki komunisti? Pa ipak, nisu. Zašto? Zato što je čovjek mnogo kompliciranije biće, na čije političko opredjeljenje mnogo češće djeluju tradicija i stare predrasude nego vlastiti materijalni interesi.
Izvorna ljevica, koju želi korigirati spomenuti lider Nove hrvatske ljevice, zapravo govori o nečem sasvim drugom. Govori o materijalističkoj koncepciji povijesti, koju je prvi definirao Karl Marks. A ona je, kako na primjer, za razliku od našeg ljevičara, piše američki filozof i publicist Džon Kesidi, ‘tako široko prihvaćena da je analitičari svih političkih uvjerenja koriste bez navođenja autora’. Kada dokazuju da je država blagostanja osuđena na propast jer guši privatno poduzetništvo ili da se Sovjetski Savez urušio jer se nije mogao nositi s efikasnošću zapadnog kapitalizma, objašnjava Kesidi, oni prihvaćaju Marksov argument da je ekonomija pokretačka snaga razvoja čovječanstva. A britanski nobelovac za ekonomiju Džon Hiks piše: ‘Neobično je da se sto godina poslije Kapitala pojavilo tako malo novog.’
Marks nije stvarao projekt socijalističkog društva budućnosti, već je temeljito, dubinski analizirao kapitalizam i njegov razvoj. ‘Buržoazija je tokom svoje vladavine od jedva sto godina stvorila masivnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prethodne generacije zajedno’, pisao je on. Među njegove glavne zaključke spada i onaj da nijedna društvena formacija, pa ni kapitalizam, ne propada dok nije iscrpila sve svoje potencijale. To su Lenjin i njegovi revolucionari shvatili odmah poslije oktobra 1917. i ubrzo u Rusiji uveli Novu ekonomsku politiku (NEP) koja je vratila kapitalizam i kapitaliste. Staljin je to zamijenio velikodržavnim, birokratskim kapitalizmom, a njih uklonio s političke i životne scene. Istovremeno je bacio dugačku, mračnu sjenu na čitav socijalistički eksperiment. Ona je prekrila i sve današnje lijeve pokrete na Zapadu, a posebno u bivšim socijalističkim zemljama. Sada se po receptu Lenjinovog NEP-a razvija Kina i to tempom nezabilježenim u cijeloj povijesti. Taj se razvoj zasniva na slobodnom tržištu, a ne na obliku vlasništva, što je izvjesna novost u odnosu na Marksa. Svako je vlasništvo dobro ako se potvrđuje na tržištu.
Marks je, polazeći od iskustva svog vremena, govorio samo o buržoaskom vlasništvu, pa je u skladu s tim definirao i položaj kapitalista. Za njega, oni su ugrožena vrsta, pod stalnim pritiskom konkurencije koja želi ući na tržište i oteti im profit. Taj ih pritisak tjera da režu troškove, povećavaju proizvodnju i uvode nove proizvode i tehnološke postupke. Da bi to postigli, moraju stalno akumulirati (to je Marksov izraz) i investirati. ‘Akumulirajte! Akumulirajte! Akumulirajte. Za kapitaliste to je poruka i Mojsija i proroka’, pisao je on. Ivica Todorić se toga nije držao. Umjesto da akumulira, on se zaduživao. Sada na srušeno truplo njegovog Agrokora stižu lešinari iz cijelog svijeta. Plaćanje računa se odgađa, ali on se time sasvim sigurno ne smanjuje.
U tom kontekstu trebalo bi biti jednostavno definirati i zadatak suvremene ljevice. Ona bi morala predviđati razvoj i braniti radno ovisno stanovništvo od pretjerane eksploatacije. Hrvatska ljevica se, međutim, koncentrirala na nešto drugo. Ona je prepoznala nacionalizam kao glavnu opasnost i to je njena velika zasluga. (Iako, čim su lijeve stranke veće i utjecajnije, tim su manje angažirane u borbi protiv njega.) Ali, nažalost, nije shvatila da je nacionalizam u prvom redu mehanizam u funkciji suvremenog kapitalizma, kojim se postiže njegov osnovni cilj, odnosno stvara klima koja omogućava eksploataciju i ostvarivanje te mitske, Marksove akumulacije. I da zato svaka ekonomska kriza zakonito dovodi do eskalacije nacionalizma i pretvara ga u nacizam i fašizam.
Marks to nije predvidio (utoliko je parola ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se’ naivna pa i promašena), ali je s nevjerojatnom preciznošću najavio neke druge pravce razvoja s ciljem ubrzane eksploatacije i akumulacije. U prvom redu globalizaciju, koja je u njegovo vrijeme imala oblik kolonijalizma. Punih 150 godina prije nego što je skovana riječ globalizacija on je pisao: ‘Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. (…) Stalna potreba za novim tržištima tjera buržoaziju preko cijele zemljine kugle’, pri čemu ona ruši stare režime i mijenja tradicionalne načine kako su se rješavali problemi. Marks je također upozorio da kapitalizam teži monopolu, što u njegovo vrijeme još nije bilo vidljivo. Danas je, međutim, Zapad ušao u razdoblje koje se može nazvati monopolskim kapitalizmom, što je ograničilo utjecaj tržišta na razvoj i time silno usporilo ekonomski rast. Mjere državnog ograničavanja monopola pokazale su se nedovoljnima, a ekonomske pa i političke posljedice još su nesagledive. Bogatstva se sada stvaraju preraspodjelom na račun radno ovisnog stanovništva (uključujući udar na zdravstvo, mirovine, školovanje itd.), a kriza Europske unije također je posljedica takvog načina akumulacije.
Na velika vrata ponovno je ušla i Marksova teorija da se povećava jaz između bogatih i siromašnih, koju su i uvjereni marksisti nekada smatrali promašenom. Ali Marks nije nikada tvrdio da se povećava siromaštvo, već relativna razlika među ljudima. Danas je ona dosegla razmjere iz nekadašnjih romana socijalne distopije. Jedan posto bogatih posjeduje više od polovice čovječanstva. ‘Mnogi od fenomena viktorijanskog kapitalizma sada se obnavljaju kao virus koji je mutirao, a suvremeni ekonomisti o njima pišu nesvjesni da se referiraju na Marksa’, kaže jedan zapadni autor.
U svijetu se Marksa sve više ponovno proučava, dok se kod nas uobičajilo da praveći se mudrima neki ekonomski analitičari usput dižu nogu uz njega i izbacuju fraze kao što je ‘marksističke gluposti’. A ljevica? Donedavni lider navodno glavne lijeve stranke u Hrvatskoj, zadivljen knjigom čiji je naslov također ‘Kapital’ (tema je povećanje socijalnih razlika, a predloženi lijek veći porezi), francuskog autora Tomasa Piketija, kaže da je Marksov ‘Kapital’ prema njoj improvizacija. Po tome bismo, valjda, trebali zaključiti da on mnogo čita i duboko misli. U ‘Antimemoarima’ francuskog književnika Andrea Malroa autor priča (citirat ću po sjećanju) kako je pitao nekog svog prijatelja svećenika može li mu ukratko prenijeti iskustvo stečeno višegodišnjim ispovjedničkim radom. Mogu i to samo u jednoj rečenici, odgovorio mu je on. Odrasli ljudi ne postoje!
portalnovosti
Ljevica je u Hrvatskoj potpuno izgubila kompas. Tako čovjek koji vodi stranku s etiketom krajnje, čak ekstremne ljevice, tvrdi: ‘Posve je promašeno uvjerenje izvorne ljevice koje je očito preživjelo sve do današnjeg konteksta, kako se ključ za razumijevanje svih političkih odnosa nalazi u ekonomiji.’ Kako on to argumentira? Tako da se poziva na faktore koji su, kako kaže, ‘presudno’ djelovali na političku klimu u Hrvatskoj: ‘To su razna referendumska i slična nastojanja <span class="smallCaps">Željke Markić kao i famozni braniteljski šator u Savskoj. Oba su pokreta, naime, vodili i vode ljudi s riješenim financijskim statusom, koji im nitko nije doveo u pitanje.’ Zar mu nije palo na pamet da bi po istoj logici svi ljudi s nedovoljnim prihodima, svi nezaposleni, prekarni radnici, kao i oni na određeno vrijeme, oni koji ne dobivaju zarađene plaće i većina umirovljenika, morali biti uvjereni i žestoki komunisti? Pa ipak, nisu. Zašto? Zato što je čovjek mnogo kompliciranije biće, na čije političko opredjeljenje mnogo češće djeluju tradicija i stare predrasude nego vlastiti materijalni interesi.
Izvorna ljevica, koju želi korigirati spomenuti lider Nove hrvatske ljevice, zapravo govori o nečem sasvim drugom. Govori o materijalističkoj koncepciji povijesti, koju je prvi definirao Karl Marks. A ona je, kako na primjer, za razliku od našeg ljevičara, piše američki filozof i publicist Džon Kesidi, ‘tako široko prihvaćena da je analitičari svih političkih uvjerenja koriste bez navođenja autora’. Kada dokazuju da je država blagostanja osuđena na propast jer guši privatno poduzetništvo ili da se Sovjetski Savez urušio jer se nije mogao nositi s efikasnošću zapadnog kapitalizma, objašnjava Kesidi, oni prihvaćaju Marksov argument da je ekonomija pokretačka snaga razvoja čovječanstva. A britanski nobelovac za ekonomiju Džon Hiks piše: ‘Neobično je da se sto godina poslije Kapitala pojavilo tako malo novog.’
Marks nije stvarao projekt socijalističkog društva budućnosti, već je temeljito, dubinski analizirao kapitalizam i njegov razvoj. ‘Buržoazija je tokom svoje vladavine od jedva sto godina stvorila masivnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prethodne generacije zajedno’, pisao je on. Među njegove glavne zaključke spada i onaj da nijedna društvena formacija, pa ni kapitalizam, ne propada dok nije iscrpila sve svoje potencijale. To su Lenjin i njegovi revolucionari shvatili odmah poslije oktobra 1917. i ubrzo u Rusiji uveli Novu ekonomsku politiku (NEP) koja je vratila kapitalizam i kapitaliste. Staljin je to zamijenio velikodržavnim, birokratskim kapitalizmom, a njih uklonio s političke i životne scene. Istovremeno je bacio dugačku, mračnu sjenu na čitav socijalistički eksperiment. Ona je prekrila i sve današnje lijeve pokrete na Zapadu, a posebno u bivšim socijalističkim zemljama. Sada se po receptu Lenjinovog NEP-a razvija Kina i to tempom nezabilježenim u cijeloj povijesti. Taj se razvoj zasniva na slobodnom tržištu, a ne na obliku vlasništva, što je izvjesna novost u odnosu na Marksa. Svako je vlasništvo dobro ako se potvrđuje na tržištu.
Marks je, polazeći od iskustva svog vremena, govorio samo o buržoaskom vlasništvu, pa je u skladu s tim definirao i položaj kapitalista. Za njega, oni su ugrožena vrsta, pod stalnim pritiskom konkurencije koja želi ući na tržište i oteti im profit. Taj ih pritisak tjera da režu troškove, povećavaju proizvodnju i uvode nove proizvode i tehnološke postupke. Da bi to postigli, moraju stalno akumulirati (to je Marksov izraz) i investirati. ‘Akumulirajte! Akumulirajte! Akumulirajte. Za kapitaliste to je poruka i Mojsija i proroka’, pisao je on. Ivica Todorić se toga nije držao. Umjesto da akumulira, on se zaduživao. Sada na srušeno truplo njegovog Agrokora stižu lešinari iz cijelog svijeta. Plaćanje računa se odgađa, ali on se time sasvim sigurno ne smanjuje.
U tom kontekstu trebalo bi biti jednostavno definirati i zadatak suvremene ljevice. Ona bi morala predviđati razvoj i braniti radno ovisno stanovništvo od pretjerane eksploatacije. Hrvatska ljevica se, međutim, koncentrirala na nešto drugo. Ona je prepoznala nacionalizam kao glavnu opasnost i to je njena velika zasluga. (Iako, čim su lijeve stranke veće i utjecajnije, tim su manje angažirane u borbi protiv njega.) Ali, nažalost, nije shvatila da je nacionalizam u prvom redu mehanizam u funkciji suvremenog kapitalizma, kojim se postiže njegov osnovni cilj, odnosno stvara klima koja omogućava eksploataciju i ostvarivanje te mitske, Marksove akumulacije. I da zato svaka ekonomska kriza zakonito dovodi do eskalacije nacionalizma i pretvara ga u nacizam i fašizam.
Marks to nije predvidio (utoliko je parola ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se’ naivna pa i promašena), ali je s nevjerojatnom preciznošću najavio neke druge pravce razvoja s ciljem ubrzane eksploatacije i akumulacije. U prvom redu globalizaciju, koja je u njegovo vrijeme imala oblik kolonijalizma. Punih 150 godina prije nego što je skovana riječ globalizacija on je pisao: ‘Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. (…) Stalna potreba za novim tržištima tjera buržoaziju preko cijele zemljine kugle’, pri čemu ona ruši stare režime i mijenja tradicionalne načine kako su se rješavali problemi. Marks je također upozorio da kapitalizam teži monopolu, što u njegovo vrijeme još nije bilo vidljivo. Danas je, međutim, Zapad ušao u razdoblje koje se može nazvati monopolskim kapitalizmom, što je ograničilo utjecaj tržišta na razvoj i time silno usporilo ekonomski rast. Mjere državnog ograničavanja monopola pokazale su se nedovoljnima, a ekonomske pa i političke posljedice još su nesagledive. Bogatstva se sada stvaraju preraspodjelom na račun radno ovisnog stanovništva (uključujući udar na zdravstvo, mirovine, školovanje itd.), a kriza Europske unije također je posljedica takvog načina akumulacije.
Na velika vrata ponovno je ušla i Marksova teorija da se povećava jaz između bogatih i siromašnih, koju su i uvjereni marksisti nekada smatrali promašenom. Ali Marks nije nikada tvrdio da se povećava siromaštvo, već relativna razlika među ljudima. Danas je ona dosegla razmjere iz nekadašnjih romana socijalne distopije. Jedan posto bogatih posjeduje više od polovice čovječanstva. ‘Mnogi od fenomena viktorijanskog kapitalizma sada se obnavljaju kao virus koji je mutirao, a suvremeni ekonomisti o njima pišu nesvjesni da se referiraju na Marksa’, kaže jedan zapadni autor.
U svijetu se Marksa sve više ponovno proučava, dok se kod nas uobičajilo da praveći se mudrima neki ekonomski analitičari usput dižu nogu uz njega i izbacuju fraze kao što je ‘marksističke gluposti’. A ljevica? Donedavni lider navodno glavne lijeve stranke u Hrvatskoj, zadivljen knjigom čiji je naslov također ‘Kapital’ (tema je povećanje socijalnih razlika, a predloženi lijek veći porezi), francuskog autora Tomasa Piketija, kaže da je Marksov ‘Kapital’ prema njoj improvizacija. Po tome bismo, valjda, trebali zaključiti da on mnogo čita i duboko misli. U ‘Antimemoarima’ francuskog književnika Andrea Malroa autor priča (citirat ću po sjećanju) kako je pitao nekog svog prijatelja svećenika može li mu ukratko prenijeti iskustvo stečeno višegodišnjim ispovjedničkim radom. Mogu i to samo u jednoj rečenici, odgovorio mu je on. Odrasli ljudi ne postoje!
portalnovosti
