Gostovanje Krešimira Mišaka kod Teše Tešanovića (Balkan.info) iz 2016. godine naslovljeno “Evropska unija je fašistička tvorevina vladara iz senke!” ponovo se dijeli na mrežama. Pogleda li se cijeli Mišakov nastup, jasno je da naslov intervjua nije direktni citat. Bez obzira na to, Mišak je iznio više netočnosti vezano za EU, ali i čitav niz događaja iz povijesti.

Primjerice, dotakli su se klimatske krize, kada je Mišak ustvrdio da ona ne postoji na gotovo identičan kao u nastupu “Meni nije vruće” o kojem je Faktograf već pisao.

Bavili su se pojavom interneta, birokracijom i velikim sustavima upravljanja te izumom novca, a sve su ove teme povezali i s Europskom unijom. Mišak je u pitanju koje je odgovoru koji je prethodio tezi o fašističkom karakteru EU ustvrdio kako internet služi stvaranju mentaliteta roja, odnosno kolektivnog uma, koji je “tehnogen”, blizak stroju, nasuprot “halucinogenom” umu bliskom ljudima.

Kada je Tešanović nakon tog Mišakovog izlaganja ustvrdio da je upravljanje koje počiva na birokraciji i internetu “maltene kao jedan novi fašizam”, Mišak se složio te kazao:
“Ja Europsku uniju doživljavam kao fašističku državu. Definicija fašizma – a njegova ekonomska strana je korporatizam – spoj je jake, neizabrane vlade i korporacija. Što je Europska unija? Spoj jake, neizabrane vlade i korporacija.”

Dakle, ne radi se o eksplicitnoj tvrdnji, već figuri koju Mišak koristi za opis dojma, temeljem dvije značajke kojima ćemo se pozabaviti.

Za početak, EU nije država, već dogovorna zajednica država. Njena “vlada” jednako je (ne)izabrana kao i one nacionalne, u zemljama članicama.

Fašist Benito Mussolini i nacist Adolf Hitler u Njemačkoj na pozicije premijera i kancelara došli su uz pomoć sile i zastrašivanja, ali i izbora. Podrška glasova im je osigurala manjinu u parlamentima, a utvrdili su se uz pomoć štimanja zakona o izborima odnosno ovlastima vlade u vlastitu korist.

Međutim, da bismo razmatrali (ne)izabranost europske vlade, nužno je da na neki način krenemo od Adama i Eve, jer Krešimir Mišak autoritet promišlja u nešto široj i daljoj dimenziji od uobičajene. I pritom griješi na više mjesta.

Upravljaju li ljudima uopće – ljudi?


Iz njegovog opsežnog izlaganja, naime, ne saznajemo što bi bila definicija izabrane vlade. Ne iznosi ni zamisao o optimalnom upravljanju velikim sustavima, niti navodi koja je alternativa izborima.

Naprotiv, u 49. minuti videa jasno odbacuje trenutno poznate načine izjašnjavanja građana o upravljanju organizacijskom cjelinom (nad)države: “Izbore vidim kao davanje legitimnosti kontrolnom sustavu”.

Objašnjavajući taj sustav, Mišak u intervjuu dovodi u pitanje sâm antropogeni suverenitet, odnosno pita se upravljaju li ljudima uopće – ljudi. Stvarni vladari, složit će se Tešanović i Mišak, zapravo nemaju razloga otkriti običnom puku da vuku konce; a prvi korak u razumijevanju stvarnih vladara iz sjenke je spoznaja da političari ne upravljaju ni sa čim.

“Oni”


Na direktno pitanje tko su “Oni”, Mišak odgovara da je većini ljudi (iznad političara) vidljiv ešalon dinastija koje su uvijek upravljale svijetom. Kretale se u istim krugovima i reproducirale se među sobom, stvarajući “elitno” potomstvo – od Habsburgovaca, preko Rothschilda do današnjih studenata Lige bršljana (eng. Ivy League).

Prigovara i što ljudski rod ignorira “50.000 viđenja NLO-a godišnje”, zaključujući da je sustavu iznimno važno zadržavanje kroz povijest fluidne granice između stvarnoga i nestvarnoga. I tu se, u 39. minuti vraća u daleku prošlost.

“Svi događaji vode unazad oko 5,5 tisuća godina, kada se u Sumeru nešto promijenilo s ljudskim rodom”, kaže Mišak. Do tada su ljudi živjeli miroljubivo, radili nekoliko sati tjedno, a onda se dogodilo “nešto što je stvorilo instituciju hrama”. To je nešto, tvrdi Mišak, u što mi ne vjerujemo, mada “nitko ne zna zašto to ne može bit’; da su došli Anunakiji, Nefili, kako se zovu u Bibliji i da se nešto pojavilo”.

Prihvaćamo da su civilizacije nastale iznenada i bez objašnjenja, govori Mišak, “al nemoj slučajno mislit’ da ih je netko instalirao i da je to nešto uvelo novotarije… Ljudi se nikad do tada nisu hranili pšenicom, žitaricama i jednogodišnjim travama. I, što je zanimljivo, paleobotanika pokazuje da suvremene žitarice nemaju genetskog pretka. Nitko ne zna kojim su putem nastale”, izjavio je.

Žitarice


Međutim, nije točno je da su se žitarice pojavile tek s “Njima” u Sumeru, a netočno je i da ne postoje divlji preci pšenice. Više tisućljeća uzgoja i 25.000 različitih podvrsta zametnulo im je trag. No, treba li nas to čuditi s obzirom na ono što znamo kakve je deformacije samo stotinu godina ciljanog parenja ostavilo na rasne pse ili lov na slonove, kojima se rađanje bez kljova pretvorilo u uvjet za opstanak?

Ipak, njemački botaničar Friedrich Körnicke još je u 19. stoljeću postavio je hipotezu da na Bliskom istoku još uvijek raste divlja pramajka uzgajane pšenice – dvozrna divlja pšenica (Triticum dicoccoides). Autori s Weizmannovog instituta za znanost u radu “Podrijetlo uzgajane pšenice“, jednog u nizu radova i knjiga na tu temu [1, 2, 3], navode i kako je ta hipoteza naknadno u potpunosti potvrđena.

Kada govorimo o paleobotanici, najranija poznata karbonizirana jednozrna pšenica (einkorn) pronađena je u pretpovijesnom naselju Tell Mureybit, u sjevernom Levantinskom koridoru. Datira iz perioda 10.000 godina prije Nove ere, kada je očito bila prikupljana u divljini. Pronađena su i oruđa pogodna za žetvu žitarica puno starija od toga.

Kultivacija predaka modernih žitarica počela je, dakle, daleko prije Sumera i to na područjima današnjeg iračkog Kurdistana, Turske, Sirije, a ne puno nakon toga i na Balkanu te uz Nil.

Usprkos drevnim pretpostavkama, zapisima o polubogovima u Bibliji i sumnjama na vanzemaljce, povijesno se ipak sumnja da je za uzgoj žitarica krivo zatopljenje klime i posljedičan ulazak u razdoblje neolitika.

Oružje


Kako objašnjava američki biolog, geograf, antropolog i povjesničar Jared Diamond u knjizi “Sva naša oružja: Zarazne bolesti, čelik i puške“, za koju je 1997. godine dobio Pulitzerovu nagradu, razvoj sjedilačke civilizacije prvenstveno je uvjetovan faktorima klime i geografije terena.

Diamond svoju analizu civilizacijskog razvoja temelji na arheološkim nalazima, sačuvanim pisanim izvorima i lingvističkoj analizi. Njegovu argumentaciju osnažuje činjenica da se agrarna revolucija nije dogodila samo na području Plodnog polumjeseca, gdje su pronađeni ostaci Sumera i divljih predaka današnjih žitarica. Neovisno su sličan razvojni put imala još barem dva društva, smještena na području današnje Kine i Srednje Amerike.

“Poljoprivreda omogućuje razvoj tehnologije, uključujući vojnu tehnologiju. Ratovi nisu nešto novo što su izmislili oni gadni Europljani. Svi o kojima imamo dovoljno znanja sudjelovali su u ratovima. Grupe ljudi natječu se sa susjednim skupinama, a svaka skupina koja razvije neku prednost vjerojatno će se moći boriti, osvojiti, istjerati ili istrijebiti svoje suparnike. Tijekom ljudske povijesti postojala je ta nagrada za razvoj snažnije tehnologije, uključujući vojnu tehnologiju”, navodi Diamond odgovarajući na pitanje o vezi između poljoprivrede i rata.

Adam i Eva


Istraživači povijesti, dakle, izvanzemaljce smatraju nepotrebnim da bi objasnili pojavu pšenice ili borbe među ljudima, a u vjerskim knjigama iščitavaju nešto sasvim drugo u odnosu na Mišaka.

Spomenuti autori rada o pšenici s Weizmannovog instituta pozivaju na rane hebrejske istraživače koji su postavili hipotezu da biblijsko “drvo spoznaje” zapravo nije jabuka već pšenica. Spoznaja biblijskih Adama i Eve da bi mogli stvarati hranu, umjesto da je samo pronalaze bila je presudna za gnjev božji, odnosno iščitavanje namjera da su željeli sami postati bogovi.

Po njima je moguće da se protjerivanje iz Edena u Knjizi postanka referira upravo na prelazak s nomadskog života u sjedilački: “[N]eka je prokleta zemlja zbog tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju ćeš lica svojega jesti kruh…”

Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari na isti način tumači ovu epizodu Postanka. Kod njega pronalazimo jednu od najoštrijih optužnica protiv pšenice. Agrarnu revoluciju nazvao je “najvećom prevarom u povijesti” (Diamond je zove “najgorom pogreškom“). Pšenica je, tvrdi Harari, pripitomila nekoć slobodne ljude, a ne obratno. Ljudi su se do tada hranili raznovrsno i radili nekoliko sati tjedno, što spominje i Mišak. Nakon toga postaju robovi na po prvi puta svojoj zemlji, na štetu vlastite fizionomije razvijene za penjanje, a ne grbljenje nad motikom.

A višak hrane je taj koji je omogućio proizvodnju prvih elita: mogao se prisvojiti od strane pojedinaca, vladara o kojima ćemo kasnije učiti u povijesti. Ti vladari, kao i druga zanimanja koja nisu orijentirana na prehranu, imali su vremena baviti se zaštitom viška, odnosno prvog kapitala. To, pak, vodi osmišljavanju vojske, politike i filozofije, zatim izgradnji gradova i civilizacija, imaginaciji mitova i zamišljenih redova.

O ulozi poljoprivrede u stvaranju društvene stratifikacije i privatnog vlasništva te civilizacije uopće postoji potkrijepljen konsenzus istraživača toga doba, iz različitih disciplina. [1, 2, 3, 4] Također, ne postoji konsenzus oko miroljubivosti pračovjeka. Povijest nasilja, prema pronađenim ostacima razbijenih lubanja i masovnih grobnica, crtežima koji prikazuju borbe i pronađenim oružjima, vrlo je vjerojatno počela i puno ranije.

Je li europska vlada neizabrana?


Harari i Diamond bi se mogli složiti s Mišakom da su (nad)države samo koncepti – baš kao i religija, korporacija, socijalizam, kapitalizam ili novac – te da kao takvi zastarijevaju. Mitovi i bajke o tim konceptima doista su presudni za uspostavu autoriteta, ali i organizacije, koja je učinila homo sapiensa najmoćnijom životinjom na Zemlji. Presudni su za uspostavu komunikacije između velikog broja ljudi, stvaranja velikih sustava i same civilizacije.

Jedan od tih sustava je i Europska unija, koja je doista započela kao pakt o trgovini sirovinama, ugljenom i čelikom (ECSC), između nekoliko zemalja. Zajednica uglja i čelika dala je i prvu “komisiju”, odnosno Visoku vlast. Postupno je okrupnjavala spektar interesa, članica i ugovora. Evolucijom toga tijela, ali i Europskog parlamenta čije članove postavljaju birači u državama članicama od 1979. godine, došli smo i do situacije koja nalikuje izboru bilo koje vlade u Europi.

Unutar EU često se raspravlja o demokratskom deficitu, doduše ne iz vizure osporavanja izbora kao takvih. No pretpostavimo li da su izbori mehanizam izjašnjavanja o poželjn(ij)oj opciji na vlasti, europske institucije imaju legitimitet tipičan za europski kontinent.

Kao i u zemljama članicama, jedan od prvih zadataka novoizabranog parlamenta je izbor novog predsjednika Europske komisije (izvršnog tijela EU-a). Države članice nominiraju kandidata za to mjesto, ali pritom moraju uzeti u obzir rezultate europskih izbora. Parlament mora odobriti novog predsjednika Komisije apsolutnom većinom (polovica postojećih članova Europskog parlamenta plus jedan). Ako kandidat ne dobije potrebnu većinu, države članice trebaju predložiti drugog kandidata u roku od mjesec dana (Europsko vijeće djeluje kvalificiranom većinom). Za izbore 2014. Parlament je uveo sustav tzv. spitzenkandidata: Svaka europska politička stranka iznijela je kandidata za predsjednika Komisije.

Vijeće, u dogovoru s izabranim predsjednikom Komisije, usvaja popis kandidata za povjerenike, po jedan za svaku državu članicu. Ti se kandidati za povjerenike pojavljuju pred parlamentarnim odborima u svojim potencijalnim resorima. Potom se svako povjerenstvo sastaje kako bi sastavilo ocjenu stručnosti i kandidatovih rezultata, koje se šalje predsjedniku EP-a. Negativna ocjena natjerala je kandidate u prošlosti da se povuku iz postupka. Cijela Komisija, uključujući predsjednika i visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, trebaju zajedno biti izglasani u Parlamentu, a zatim ih kvalificiranom većinom odobrava Vijeće.

Jednako (ne)izabrana kao i sve druge vlade u Europi


“Ako netko misli da je Europska komisija neizabrana vlada, onda to misli i za svaku drugu državu. Sve su te vlade birane kao i EK; jedno tijelo predlaže, drugo ga tijelo potvrđuje. A potvrđuje je parlament, kao i u nizu drugih država. Članove Komisije predlaže Vijeće koje je drugo zakonodavno tijelo u kojem su predstavljene države članice. Uključeni su i predstavnici građana, postoje i prijedlozi nacionalnih vlada. Cijeli je proces demokratičniji nego na nacionalnoj razini”, kaže nam autor rada Demokratski deficit u Europskoj uniji, docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu i član Vijeća Gonga Dario Čepo.

Osim načina izbora, važno je naglasiti da bilo koji novi zakon koji je predložila Komisija još uvijek moraju usuglasiti države članice i mora ga donijeti Europski parlament koji izravno biraju glasači iz EU-a [1]. Parlament također može dvotrećinskom većinom rušiti Komisiju, ali to se još nije dogodilo. No nakon korupcijskog i nepotističkog skandala, a nakon pritiska parlamenta, krajem devedesetih došlo je do svojevoljne ostavke Santerove komisije. Jacques Santer je nastavio raditi u europskim institucijama, da bi se nova buka podigla 2012. godine kada je imenovan dužnosnikom fonda za rješavanje krize eurozone.

Kriza eurozone


Kada govorimo o sprezi (briselskih) vlasti s korporacijama, priča je nešto složenija. Talijanski povjesničar Gaetano Salvemini još je tridesetih godina 20. stoljeća opisao ekonomsku praksu fašista kazavši da je država ta koja plaća za greške privatnog poduzetništva: “Dobit je privatna i individualna. Gubitak je javni i društveni.”

Ova maksima podsjeća na bailout banaka (ne samo) u Europi u vrijeme kapitalističke krize 2008. godine. I EU je tada javnim novcem platila “razigranost” financijskih institucija na tržištu. Bankama su povjereni bilijuni eura, a paralelno su zaustavljena ulaganja u javnu infrastrukturu, provođene su mjere štednje nad dodatno osiromašenim najširim društvenim slojevima, provodili su se rezovi u javnim uslugama.

Izgubljene su tisuće života zbog ekonomskih samoubojstava i osakaćen je rast BDP-a, mjerila čije je kretanje presudno u političkim procjenama ekonomskih kretanja premda ne govori ni o zdravlju ekonomije, niti o dobrobitima za stanovništvo. Upumpavanjem novca u banke i njihovim nacionalizacijama te ponovnim prodajama u nepovrat je otišlo 213,2 milijardi eura, što je ekvivalent zbroju godišnjeg BDP-a Luksemburga i Finske. U godinama nakon bailouta, isplaćivane su milijarde bonusa bankarima.

Razmjena kadrova između Komisije i korporacija


Krizni šef Europske komisije Jose Manuel Barroso, dovršio je svoju životnu političku transformaciju u zagrljaju notornog financijskog diva suodgovornog za krizu (ne samo) u Eurozoni 2008. – Goldman Sachs Internationala (GSI). Ta korporacija lani je u registru lobista iskazala procijenjeni trošak od oko 900.000 dolara na lobiranje u EU.

U istoj je korporaciji baš u vrijeme poduplavanja grčkog duga Goldman Sachsu radio Mario Draghi, čovjek koji je od 2011. do prošle godine obavljao funkciju šefa Europske centralne banke. Da bi stvari u javnoj percepciji bile kudikamo gore, istovremeno je bio i član Grupe od tridesetero (G30), privatne udruge koja okuplja svjetsku kremu financijskih institucija i akademije. Zaradio je ocjenu lošeg upravljanja od europske pravobraniteljice, kao i Barroso zbog GSI-ja.

Bivši član Komisije za trgovinu Karel De Gucht završio je u upravi ozloglašenog rudarskog diva Arcelor Mittal; a bivša članica EK za digitalnu agendu Neelie Kroes završila je u odborima tehnoloških tvrtki Uber i Salesforce. Ovo je samo dio podulje priče o prelasku osoblja iz Komisije u korporacije i obratno.

Više o “rotirajućim vratima”, odnosno razmjeni kadrova između institucija EU i korporacija, može se naći u izvještaju Saveza za transparentnost lobiranja i etičku regulativu EU (ALTER-EU) “Korporacijsko zarobljavanje“, razvrstano po sektorima. U izvještaju iz 2014. o financijskom lobiju, koji apsolutno dominira u Briselu, naveli su kako na svakog europarlamentarca (njih 750) dolazi dva i pol lobista samo iz financijskog sektora (njih oko 1700). Tu su istakli i da ih je značajan dio neevidentiran u europskom dobrovoljnom registru lobista, što za njih ne nosi nikakve posljedice.

“Rotirajućim vratima” se ekstenzivno bavi(o) i Opservatorij korporativne Europe, koji prati sukobe interesa europskih birokrata također po sektorima. Oni posebno problematičnim smatraju partnerstvo europske administracije s “Velikom četvorkom” oko pitanja poreza. Radi se o računovodstvenim multinacionalkama Deloitteom, EY-om, KPMG-om i PricewaterhouseCoopers (PWC), koji se smatraju glavnim stratezima korporativnog sektora za izbjegavanje plaćanja poreza.

Pritisak javnosti


Pod pritiskom javnosti EU je napravila pojedine preinake u svojim odnosima prema korporacijama. Početkom 2016. godine stupila je na snagu Direktiva o oporavku i sanaciji banaka Europske unije (BRRD), kojom se na bankovne regulatore prenosi ovlast da institucije na rubu propasti pokušaju spasiti najprije novcem vlasnika i štediša. Drugim riječima, EU je uvela bail-in opciju kao protutežu bail-outu financijskih institucija u problemima.

Zadiranje u štednju iznad zaštićenog iznosa i pretvaranje zaplijenjenog iznosa u dionice banke prije toga dogodilo se na Cipru 2013. godine, iako su i oni upumpali 1,5 milijardi eura u Co-Op banku. To je rezultiralo tužbama štediša, ali one nisu razriješene.

Nakon višegodišnjeg zgražanja javnosti, EU je 2013. dogovorila ograničavanje bankarskih bonusa u institucijama koje su primile javni novac za oporavak.

Nakon skandala s Barrosovim transferom u Goldman Sachs, 2018. su postrožena pravila oko zapošljavanja nakon mandata u Komisiji, odnosno lobiranja bivših članova. Te godine ovako je izgledala slika Europe po pitanju regulacije lobiranja na nacionalnoj razini.



Trenutno su u toku pregovori oko obaveznog upisa u registar transparentnosti.

“Da, korporacije imaju lobiste, kao i u nacionalnim državama, a većina nacionalnih država taji s kim se premijer i nalazi i kada. Tako da EU, iako je lobistički registar razmjerno dobrovoljan, transparentnija od većine nacionalnih vlasti”, kaže nam Čepo.

Ne spori velik utjecaj korporacija na EU legislativu, no za to ne krivi koncept Unije, već jedan drugi.

“Živimo u kapitalizmu u kojem korporacije imaju snažan utjecaj na vlast, od lokalnog do svjetskog nivoa. No to ne znači da je EU fašistička”, zaključuje.

Nakon izlaganja o fašističkom karakteru EU, Mišak se dotakao i teorije o “šupljem Mjesecu“. Ustvrdio je da smo kroz obrazovanje naučeni da se radi prirodnom satelitu, a isto tako smo mogli biti naučeni i da je to umjetni satelit kojeg su instalirali izvanzemaljci. Međutim, o EU je govorio i prije toga, na samom početku emisije.

Referendumi


Postoje zdravorazumski razlozi zašto bi trebalo izbjeći ulazak u EU, naveo je Mišak.
To zbog manipulacije kroz medije, pritiske i nametanja lažne slike stvarnosti uglavnom nikome nije uspjelo do sada. Ako bi i uspjelo na referendumu, onda bi jednostavno promijenili ljudi pitanje na referendumu pa bi opet izigrali te demokratske procese.

Što “uglavnom” znači u ovome kontekstu nije jasno. Naime, vrlo je poznata činjenica je da je više europskih zemalja tragom odluka svojih građana odbilo ući u EU. Dakako, radi se o vrlo bogatim državama koje neprestano blisko surađuju s Unijom.

Švicarska je imala referendum o ulasku u Europski gospodarski prostor (EEA), no odbila je na referendumu iz 1992. te se pregovori zamrzavaju do 2016. kada ta zemlja povlači aplikaciju za ulazak u članstvo. Na referendumu 2005. je 55 posto švicarskih glasača prihvatilo ulazak u Schengen te su postali dijelom tog prostora krajem 2008.

Norveška je imala čak dva referenduma o (ne)ulasku u EU, 1972.1994. Odbila je ući u Uniju na oba. Prema anketama, koje Mišak također spominje kao metodu manipulacije, dvotrećinska većina građana te zemlje je 2018. godine bila protiv ulaska u EU.

Island se prijavio za članstvo 2009. godine, no nije stigao do referenduma – zamrznuo je aplikaciju.

Napomenimo i da je Velika Britanija upravo odlukom na referendumu, održanom tri mjeseca prije Mišakovog gostovanja kod Tešanovića, odlučila izaći iz EU.

Financijski ulog i povrat


Mišak također tvrdi da se u zemljama članicama taji koliko daju za članarinu, a koliko povlače iz fondova, te da sve zemlje uplaćuju više nego što dobivaju. Razlog tome je velika birokracija, kaže Mišak.
[E]uropska birokracija… enormnu količinu novca dobiva. Zanimljivo je što ti u zemljama koje su ušle u EU nećeš u novinama naći koliko plaćaju godišnje za članarinu. O tome se malo priča prije nego što zemlja uđe pa se objašnjava kako će se više dobiti kroz nekakve subvencije, beneficije i slično. Međutim, ispalo je su sve zemlje do sada više zemlje uplatiteljice nego što su dobivale od EU

Netočno je da su sve zemlje više uplaćivale nego dobivale od EU. Članarina ovisi o veličini gospodarstva. Konkretnije, svaka država članica EU uplaćuje u proračun EU postotak svog bruto nacionalnog dohotka i postotak PDV-a.

Zato najviše daje Njemačka, pa Francuska, donedavno Velika Britanija, bez koje će proračun Unije biti značajno manji ove godine, Italija, Nizozemska… Zbog različitih prednosti koje velike ekonomije imaju zbog trgovine s manje razvijenim tržištima u Europi to ne znači da su one gubitnici, već su, na papiru, u minusu u odnosu na svoje članarine, odnosno “neto uplatitelji”.

Iako Njemačka sama uplaćuje oko petine ukupnog proračuna, to ne znači da njemački porezni obveznici plaćaju najviše, promatramo li njihov doprinos po glavi stanovnika. Više od Nijemaca, plaćaju stanovnici Švedske, Danske i Luksemburga. Primjerice, 2014. godine Nijemac je na ime članarine Uniji uplatio 146 eura, a Hrvat nešto više od jednog eura.

Europska unija, odnosno Komisija za svaku prethodnu godinu objavljuje statistike uplata i isplata na službenim web stranicama. Ondje je moguće pronaći bilance od 2014. do 2019. godine. Ovako je, primjerice, izgledala razlika između uplata i isplata za 2019. godinu:



Hrvatska plaća godišnju članarinu oko pola milijarde eura i zaista se nije proslavila u povlačenju sredstava iz fondova EU, iako spada u najsiromašnije članice. Podbačaj u povlačenju EU novca vidljiv je u rebalansima proračuna, kojima se iz godine u godinu prihode iz fondova projicirane prilikom sastavljanja budžeta u prethodnoj godini moralo svesti u realne okvire. O tim diskrepancijama i neostvarenim potencijalima Faktograf je pisao u više navrata [1, 2, 3].

Međutim, prema službenim podacima, od ulaska u EU ni jedne godine nije primila manje od onoga što je uplatila. O tome možete više pročitati u tekstu “Koliko Hrvatska daje, a koliko dobiva iz proračuna Europske unije”. Ove teme smo obradili kao i drugi hrvatski i europski mediji [4, 5, 6, 7].

Usporedbe s nacionalnim budžetima i birokracijama


Što se enormne količine novca tiče, budžet EU iznosio je lani 148 milijardi eura. To ga je činilo manjim od državnog proračuna Austrije ili Belgije. Usporedi li se s nacionalnim budžetima lanjskih 28 članica (€7.524 milijardi), radi se o samo 2 posto te sume.

Prosječan europski građanin lani je uplatio oko 240 eura, a 7 posto tog iznosa otišlo je na administraciju – plaće i mirovinske doprinose zaposlenih, školovanje njihove djece, za zgrade, prijevode i slično.

Što se zaposlenih tiče, Europska unija zapošljava oko 60.000 službenika i drugog osoblja koje opslužuje oko 500 milijuna Europljana. Hrvatska ima oko četiri milijuna stanovnika, a prema službenim podacima Ministarstva uprave krajem 2019. u tijelima državne uprave je zapošljavala 34.870 ljudi.

faktograf