«

»

velj. 05 2019

Kobno izjednačavanje

Sve raširenija obrana kapitala pod firmom obrane demokracije vidljiva je i iz izvještaja njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka prema kojemu u djelovanju stranke Ljevica, zbog njezine kritike kapitalističkog sustava, ima elemenata podrivanja ustavnog poretka

Jedna od trajnožarećih tema na njemačkoj političkoj sceni, ali i u medijima, jačanje je desne, po mnogima jedva prikriveno neonacističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD). Od prošlih parlamentarnih izbora Alternativa je prisutna u parlamentima svih pokrajina, a od prethodnih njezini zastupnici već sjede u saveznom parlamentu, Bundestagu. U svim ispitivanjima javnoga mnijenja treća je po snazi politička stranka u Njemačkoj (nakon Kršćanskih demokrata i socijaldemokrata). A ipak, kada se povede razgovor o potencijalnoj opasnosti AfD-a za demokratski poredak i za ključne vrijednosti na kojima je izgrađena i na kojima počiva demokracija, uvijek se – ne samo među političarima nego i u dijelu medija – izvuče i ‘opasnost od ekstremne ljevice’. Zvuči poznato? Itekako! Istu matricu primjenjuje naime i vlast u Hrvatskoj kada, ako uopće i spomene opasnost što prijeti od krajnje desnice, odmah priziva u pomoć i opasnost od krajnje ljevice (mada u Hrvatskoj nema nikakve spomena vrijedne, barem u smislu mogućih izbornih uspjeha, krajnje lijeve političke stranke, a nema ni istinske ljevice uopće). No postoji u tom paralelizmu, u tom upornom konstruiranju jednake opasnosti što navodno dolazi kako zdesna tako i slijeva, dimenzija koju se nedovoljno primjećuje, a koja cijeloj priči daje koban predznak.

Upućuje na to najnoviji izvještaj njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka u kojemu se iznosi ocjena kako se u djelovanju parlamentarne stranke Ljevica (Die Linke) mogu utvrditi elementi podrivanja ustavnog poretka, što se očituje – ovo je ključno – u kritici kapitalističkog sustava i u dovođenju u pitanje apsolutne neprikosnovenosti privatnoga vlasništva. Mada u njemačkom ustavu nigdje nije zapisano da Služba za zaštitu ustavnog poretka treba štititi kapitalizam (nego demokratski poredak i vrijednosti na kojima je on zasnovan), u praksi se očito probija tendencija da se obrana demokracije zamijeni s obranom kapitalizma, odnosno da se na ljestvici vrijednosti na kojima počiva društvo i koje treba braniti demokracija zamijeni s kapitalizmom. A to znači samo jedno: da je kapitalizam prisvojio i demokraciju i državu. To je potvrda vladavine kapitala koji sebi i svojim interesima podređuje i državu, i demokraciju, i prava građana.

U isto vrijeme, Njemačka i Francuska potpisuju novi ugovor o partnerstvu osnažujući osovinu Berlin (nekada Bonn) – Pariz, potpisanu 1963., kao kičmu Evropske unije. U tom ugovoru iz Aachena dvije zemlje formulacijom o tome da će jedna drugoj u slučaju potrebe pružiti svaku moguću pomoć, uključujući vojnu, implicitno dovode u pitanje Atlantski pakt (iako su mu verbalno i dalje privržene) te upozoravaju na opasnost od populizma i nacionalizma. I, naravno, reafirmiraju demokraciju. No upravo te dvije zemlje odmah nakon toga pridružuju se Washingtonu u otvorenom nastojanju da se u Venezueli sruši predsjednik Nicolas Maduro, dajući mu ultimatum da u roku od osam (!) dana raspiše nove izbore, a ako to ne učini, pridružit će se SAD-u i latinskoameričkim zemljama koje su o njemu ovisne, priznajući oporbenog političara koji se protuustavno, ali uz pomoć većine u parlamentu, proglasio šefom države – za predsjednika Venezuele.

Kome je u interesu da sruši Madura (bez obzira na sve što mu se objektivno može prigovoriti)? Kapitalu, odnosno kapitalizmu koji je on svojim mjerama, nastavljajući politiku predsjednika Chaveza, ozbiljno uzdrmao. Ima tome već dosta godina kako je iz istih razloga, na način koji ne treba isključiti ni u Venezueli, u Čileu srušen prvi demokratski izabran socijalistički predsjednik Salvador Allende. Najprije je vanjskim utjecajem (američkim!) oslabljeno gospodarstvo zemlje, potom je krivnja za nastalo stanje (nestašice, poskupljenja) pripisana vlasti i njezinim mjerama (od kojih je jedna bila čaša mlijeka svakoga dana za svako dijete u Čileu), a zatim je vojnim udarom srušen Allende. On se ubio, a desetljeća što su došla užasavajuća su kronika gaženja osnovnih ljudskih prava. No svaki ‘pravovjerni’ kroničar svjetske scene na Zapadu danas će reći kako je Allende srušen u ime obrane i ponovnog uspostavljanja demokracije. Ne, nije, srušen je u ime obrane kapitala i kapitalističkog poretka.

Ta tendencija izjednačavanja demokracije i kapitalizma sve je prisutnija i sve očitija (ne trude se više da je skrivaju!) ne samo u tzv. tranzicijskim zemljama, nego i u onim zemljama Zapada za koje se donedavno smatralo kako su ne samo kolijevka demokracije nego i jamstvo njezinoga opstanka. Govori o tome i navedeni primjer iz Njemačke, ali i otvoreno optuživanje lidera britanskih laburista Jeremyja Corbyna da je socijalist (a možda, tko zna, koketira i s komunizmom?), ili isto takvo optuživanje američkog senatora Bernieja Sandersa, zlosretnog protukandidata Hillary Clinton u borbi za nominaciju Demokratske stranke na predsjedničkim izborima. Optužiti nekoga da prihvaća alternativu kapitalizmu ili da se samo usuđuje posumnjati u to da je kapitalizam, i to u svojoj liberalnoj inačici, bogomdani vječni poredak, najgora je difamacija koja može pogoditi nekog političara, stranku, nevladinu organizaciju, ali i novinara. Jer, vrijedi ponoviti, biti protiv kapitalizma to je, uvjeravaju nas, isto kao i biti protiv demokracije. I zato se uporno, ma koliko neutemeljeno, izjednačavaju opasnosti zdesna i slijeva. Tome u tranzicijskim zemljama valja dodati još jedno, ni u kojemu slučaju manje opasno izjednačavanje, ono između fašizma i antifašizma (u hrvatskoj varijanti: osuda svih oblika totalitarizama, uz upadljivu sentimentalnost prema fašističkoj prošlosti i uz bespogovorno osuđivanje svega što se može podvesti pod pojam komunističke prošlosti, koliko god komunizam nikada i nigdje nije postojao i koliko god se jugoslavenski socijalizam bitno, i to na dobrobit građana, razlikovao od tzv. realnog socijalizma u zemljama sovjetskog bloka).

U strahu za temelje kapitalizma treba, čini nam se, gledati i uzroke sve prisutnije antiruske histerije koja je svijet dovela u najmanju ruku u predvorje novoga hladnog rata i na početak nove utrke u naoružavanju s nesagledivim posljedicama. Jest, i Rusija (a i Kina) prihvatile su kapitalistički model proizvodnih odnosa, ali u tim zemljama, za sada barem, država kontrolira kapital. Na Zapadu, međutim, kapital želi kontrolirati državu(e) i u sve većoj mjeri to čini. Da bi ostvario svoje interese, kapital će ući u savez i s crnim vragom (kao što je svojedobno pomogao i Hitleru da dođe na vlast i pobrinuo se da velike tvrtke iz Amerike surađuju s nacističkom Njemačkom i godinama nakon početka Drugoga svjetskog rata). Prisjećati se proteklih dana holokausta i zločina nacifašizma, a u isto vrijeme očijukati s duhovnim nasljednicima i nastavljačima i ideologije i politike nacifašizma, uz proglašavanje (u Njemačkoj) onih desničara koji su se u ovom trenutku ipak previše istrčali ‘naciromanticima’, ljudima koji naprosto ‘previše vole’ svoju domovinu, najgori je zamislivi cinizam i licemjerje. Što se, naravno, ne odnosi samo na Njemačku nego i na sve veći krug zemalja, u kojemu Hrvatska, nažalost, ima zapaženo mjesto.

Ovo ‘nažalost’ vrijedi i za dobar dio svijeta u kojemu živimo. Jer, ne zavaravajmo se, svijet je to u kojemu kapital preuzima upravljanje državama, u kojemu se obrana kapitala prodaje pod firmom obrane demokracije. Svijet je to u kojemu će demokracija definitivno odumrijeti, a pokopat će je oni koji se – verbalno – u nju najglasnije zaklinju, a kojima je na pameti samo i isključivo jedno: ne dozvoliti da se dirne u temelje kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ti su odnosi, povijest nas uči, izvor ne samo cikličkih kriza nego i sve izraženijih socijalnih nepravdi koje s vremena na vrijeme eksplodiraju. U takvim eksplozijama rijetko se dogodi nešto poput Oktobarske revolucije, mnogo češće ono što je svijet upoznao kao nacizam i fašizam, a što nam se danas nudi u obliku desnog populizma i u domoljublje zaodjenutog neofašizma (naciromantizam?), uz ‘kolateralnu pratnju’ ksenofobije, šovinizma i netolerancije. Treba samo gledati, slušati, povezivati uzroke i posljedice i bit će jasno gdje su korijeni kobnog izjednačavanja, koja mu je svrha i kakvi će biti učinci.

portalnovosti

 

 

9 comments

Skip to comment form

  1. beretka

    Jakić miksa činjenice i stavove u jasnu sliku.

  2. warum

    Pa zar itko više misli da će se ikada gologuzanima dozvoliti ikakovo preuzimanje vlasti.MVP Njemačke je financiralo Oktobarsku revoluciju ne da bi cijelom svijetu potome objasnili kako je Marx bio u krivu nego zbog sasvim praktičnijih razloga.

  3. Sven

    warum;
    A ti praktičniji razlozi su završili tako da su im gologuzani uzeli četvrtinu države i poklonili je onim ljigavim Poljacima, a od onog što je ostalo okupirali još četvrtinu uključivši i glavni grad na 45 godina.

    Da ne govorimo da će po podacima MMF-a, Svjetske banke i ostalih, gologuzani usprkos sankcijama i ostalim oblicima pritiska za desetljeće imati veću ekonomiju od Njemačke…

    1. Jagma

      Sad će ti on o gulagu, Sibiru i Gavrilu Principu koga su obučavali Englezi direktno u Engleskoj. Warum se boji istine.

  4. warum

    Ma jok kakav Solženjicin i Ferdinand,samo mu spomeni pijanog Jeljcina kako slavodobitno ljuljajući se na tenku objavljuje svijetu da je upravo u miru božjem sahranjen najveći komunistički ,gologuzanzski ,pothvat u povijesti čovječanstva.I budi siguran upropastio si mu današnji i sutrašnji dan.

  5. Sven

    Jagma;

    Nisi u pravu. Nije spomenuo gulage i Gavrila nego pijanog Jeljcina. S tim da ni sam pjesnik vjerojatno ne zna što je htio reći 🙂

  6. warum

    O krhkosti uradaka komunističke bratije ti zborim,bratko Sven.Kada se bude raspala kineska komunističko kapitalistička kula u pijesku ,ima ceo svet da vas razbire i nikada bratko ,baš nikada gologuzinčadi nitko neće dozvoliti preuzimanje vlasti.Čak ni u fatamorganskoj Tunguziji.

    Pa ni u dalekoj budučnosti kada se roboti izbore za pravo glasa ideje njemačkog židova neće nitko doživljavati.

    1. Riddick

      Što je rusofobu i uvlakaču u američku guzicu milo, to joj se i snilo.

      Da si mlađi warum išao bi boriti se kao dragovoljac protiv Rusa. Zaboravljš kako su ti prošla ideološka braća pod Staljingradom.

  7. warum

    Ja sam za Rusiju u EU,a ti nisi rusofobu.

Odgovori