Mjesecima gledam kako britanski establišment „ispod tezge" sve brojnijim euroskepticima prodaje priču u koju mogu povjerovati samo naivci. Političke su elite, naime, cijelu priču oko Brexita umotale u prihvatljiv celofan euroskepticizma, pozivajući se na ono za što su znali da će naići na populističko odobravanje naivnih i sve naivnijih masa u cijeloj Europi.




Pa nam sad London kao eto prokazuje da je briselska administracija korumpirana, preskupa, da EU na ovakav ili onakav način narušava suverenitete nacionalnih država, da je EU preskupa, i tako dalje i tako dalje. O brojnim argumentima dalo bi se govoriti. Ali jednako tako, ako smo imalo realni moramo priznati da rušenje europske ideje danas najviše ide na mlin neofašističkim pokretima, koji su u usponu u cijeloj Europi, kao i nacionalističkim, političkim elitama koje drže vlast u značajnim zemljama članicama EU, ali i nekim važnim zemljama kandidatima. Krajnje ljevičarske grupe u tome pokazuju začuđujuću naivnost, ukrcavanjem na brexitsku kompoziciju, čime svjesno ili nesvjesno pomažu uzlet etnonacionalističkih elita u Europi.

No, što se stvarno krije iza Brexita?!

Ovo su, zapravo, činjenice iza Brexita, o kojima se doduše vrlo malo raspravlja i pogled na Brexit o kojemu niti u medijima, ni u grupama euroskeptika nema ni govora.
Iako se britanski pro-brexit političari pozivaju na to kako je EU preskupo stajala Veliku Britaniju, u ovom se slučaju ne radi o javnim tokovima novca. Nego onim tajnim. Ne transparentnim, proračunskim, već onim crnim financijskim kanalima, na kojima je dobrim dijelom desetljećima počivala financijska i stvarna politička moć establištemnta u Velikoj Britaniji. Točnije britanskog establišmenta, koji je na kontroli međunarodnim crnih tokova novca sumnjivog porijekla, kao i kontroli kanala pranja tog novca, gradio svoje realne pozicije međunarodne moći i utjecaja.

Nije tajna kako je upravo preko britanskih zona utjecaja i zemalja pod direktnom ili indirektnom kontrolom Londona, desetljećima umrežavana vrlo osjetljiva međunarodna arhitektura za operacije pranja novca iz cijelog svijeta, preko koje su oprane stotine milijarda američkih dolara i eura, od čega je značajan udio u realnom profitu imala i Velika Britanija, na ovaj ili onaj način, ali i direktno britanska elita.

Prije otprilike pet godina, pod pritiskom velikih bankarskih afera, poput Afere Hypo, u kojima su se zemlje članice obraćale Bruxellesu za pomoć oko sanacije financijskih šteta nastalih u velikim bankarskim grupacijama umiješanim u međunarodne operacije pranja novca, Europska komisija, ali i Europski parlament našli su se pred izazovom na kojeg su morali pronaći brz, učinkovit i odlučan odgovor. Pokrenuto je više inicijativa za dokidanje prakse tajnih računa i poreznih oaza u pojedinim zemljama, kao i inicijativa koja je imala za cilj dokinuti do tad vrlo konzervativni instrument čuvanja bankarske tajne.

Cilj je bio zaustaviti desetke milijardi crnih financijskih tokova, koji su praktički prolazili kroz financijski sistem zemalja članica Europske unije, ali ne kroz legalne financijske tokove, nego kroz paralelne financijske sisteme umrežene u nešto što bismo bez pretjerivanja mogli nazvati industrijom pranja novca, čije je središte bilo upravo u Europi, a u tome su prednjačile na prvom mjestu Velika Britanija, Austrija, Švicarska (izvan EU), Italija, ali i Njemačka, uz nove članice kao što su Slovenija, Bugarska i Hrvatska, te jednim dijelom Češka.

S ciljem da pripremi okvir mjera i aktivnosti Europske unije na suzbijanju industrije pranja novca i utaje poreza, Europski parlament osnovao je svojevremeno ad hoc Specijalni antikorupcijski odbor Europskog parlamenta, kojim je predsjedavala zastupnica Sonia Alfano, čijeg su oca kao istraživačkog novinara svojevremeno ubili izvršitelji naručeni od talijanske mafije, pa je cijela ta priča za Alfano imala i izrazito osobnu priču i motivaciju zbog koje je htjela posao ovog specijalnog parlamentarnog odbora odraditi što je bolje moguće.

Stjecajem okolnosti, posredno sam sudjelovao u tom višegodišnjem procesu u institucijama Europske unije, koji je na kraju za rezultat imao oštrije propise i jasnije direktive vezano za spriječavanje pranja novca. Kao dio tih procesa zaključnim odlukama Europskog parlamenta i Europske komisije dokinuta je praksa financijskog poslovanja preko tajnih računa u zemljama članicama EU. U samoj završnici tog procesa Europski parlament je, kroz Specijalni antikorupcijski odbor, donio zaključke, izvještaj i obvezujuće preporuke, koje su predstavljale konačni pravni i politički okvir za okončanje sive ekonomije u poreznim oazama i preko tajnih bankarskih računa, čija se vrijednost mjerila doslovno u desecima milijarda eura godišnje.

Dokinut je i do tada vrlo konzervativni instrument bankarske tajne, na način na koji je funkcionirao do tada. Kad sam u travnju 2013. godine kao izvjestitelj na temu „Pranje novca i utaje poreza – Slučaj zemalja koje pristupaju EU", pred zastupnicima Europskog parlaamenta izlagao podatke o Aferi Hypo i crnim tokovima novca, moj je izvještaj uz dokumentaciju, postao završni dio dokumenata Specijalnog antikorupcijskog odbora Europskog parlamenta. Prezentacija koju sam tad održao europarlamentarcima i danas je dostupna na službenim stranicama parlamenta.

Cijeli je taj proces, iako se mnogi neće složiti, imao dugoročne i dalekosežne posljedice na financijsku industriju u EU, kao i na kontrolu crnih tokova novca, a vrijeme je pokazalo da su ekonomije i sistemi koji su do tad najviše profitirali od poslova bankarske i tajkunske mafije, imale realno najveće gubitke od uvođenja europskih mehanizama za spriječavanje pranja novca. Treba biti realan, bio je to jedan od značajnijih poteza Bruxellesa, od kojeg je najveće gubitke imao onaj dio industrije pranja novca koji je kontroliran preko sistema u Velikoj Britaniji i pod kontrolom Londona.

Primjera radi, da priču približimo hrvatskim građanima, Ivica Todorić i Agrokor koristili su novac sa tajnih računa kod Hypo Grupe, a najveći dio tog novca opran je preko raznih poreznih operacija pogotovo u tzv. Jersey operacijama, koje su kontrolirane preko Velike Britanije. Jednako tako, u operaciji kupnje Mercatora Todorić je koristio britanski Ltd. s minimalnim registracijskim kapitalom, preko kojeg je prebačeno nevjerojatnih milijardu eura koje je Agrokor koristio u svojim operacijama. Osim navedenog, kad je kupovao dionice Dijamanta Zrenjanin, Todorić je koristio offshore kompanije i tajne račune registrirane i otvorene na Britanskim djevičanskim otocima, a dobar dio operacija koordiniran je preko banaka u Velikoj Britaniji, koje su poslovale s Hypo Grupom.

Nije beznačajna i informacija, da su čelnici Hypo Grupe svojevremeno uhićeni u Austriji u trenutku kad su pokušali pobjeći upravo u – Veliku Britaniju.

Rušenjem međunarodne industrije pranja novca u Europskoj uniji, najveću je štetu pretrpila upravo paralelna, siva financijska industrija Velike Britanije, a zatvoreni su crni financijski tokovi teški desetke milijardi eura godišnje, što je za London bio puno veći realni gubitak, nego novac kojeg godišnje uplaćuju zajedničkiim europskim institucijama.

Tajna Brexita, stoga, nije u tome je li EU ovakva ili onakva, nego u spašavanju međunarodne industrije pranja novca kriminalnog porijekla. Euroskeptici bi u ovom slučaju, barem oni na ljevici, trebali razmisliti kome drže ljestve nekritičkim brexitskim hvalospjevima.

seebiz