Povodom Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije te aktualnih događaja s manjinama u Hrvatskoj, H-Alter objavljuje transkript kratkog govora kojeg je u Domu HDLU-a održao Boris Braun, umirovljeni hrvatski sveučilišni profesor, dugogodišnji član Židovske općine Zagreb koji je preživio holokaust. Boris Braun; Foto: Ognjen Alujević/Novi list

Recite mi na kojim notama se pjevaju srpske narodne pjesme a na kojim hrvatske? I židovske pjesme se na istim notama pjevaju. I talijanske i njemačke.

O svom preživljavanju mogu puno toga pričati. Roditelji su mi nestali u Auschwitzu. Tete, stričevi i mnogi drugi članovi obitelji. Ne samo oni; tamo su nestali brojni ljudi. Kako su nestali? Slučajno sam vidio jedan krematorij.

Za vrijeme rata rekao sam im da sam električar u pokušaju da se izvučem iz svega. Otišao sam u Poljsku gdje sam nekoliko dana radio za Poljake koji su imali električarsku jedinicu. Baš za to vrijeme u jednom logorskom krematoriju je zakazao lift, pa ga je čitava grupa od četiri-pet električara, zajedno sa mnom, išla popravljati. Dok smo radili na liftu dovedena je jedna grupa "kažnjenika" odnosno "osuđenika" odnosno ljudi poput mene ili vas.; Židova, političkih zatvorenika, poljskih nacionalista, Roma...

Ta grupa se spuštala prema dolje, u neku vrstu podruma. Bili su okruženi drugim zatvorenicima u uniformama i SS-ovcima, koji su im rekli da se skinu. Rekli su im da sve lijepo slože na jednu hrpu i da zavežu vezice cipela, tako da ih poslije mogu lakše pronaći.

S lijeve strane su bila velika dvokrilna vrata, iza kojih je bila četvrtasta prostorija s tuševima na stropu. Ne znam točne dimenzije. U sredini prostorije nalazila su se dva stupa, ne betonska, već od pletene, višeslojne žice; unutarnji sloj je bio najtanji, vanjski najdeblji.

auschwitz2.jpg


Nakon što su se ljudi skinuli, rekli su im da uđu u prostoriju i da će ih oprati. Iza njih su zatvorili, ako se dobro sjećam, dvokrilna vrata i s vanjske strane stavili veliku gredu, da se onemogući svaki izlazak. Što se unutra događalo, ne mogu reći, mogu samo zamisliti. Jedan dio njih je vjerojatno očekivao vodu, ali vode nije bilo.

Odjednom je, izgleda, u obadvije cijevi ubačeno sredstvo za trijebljenje ušiju, koje je počelo isparavati. Pretpostavljam to, nisam bio unutra.

Je li nastala panika među ljudima? Bilo je sigurno svašta. Neki su se vjerojatno i nadali tome. Jedni su bili bijesni, lupali su...

Probajte zamisliti da ste vi unutra. Što bi vi napravili? Ja ne mogu. Mogu samo zamisliti svoga oca. Zadnje riječi koje je napisao svojoj kćerki bile su: "Nemojte se ništa žalostiti. Mi smo stari, mi tamo moramo otići prije vas..." To je napisao tu u Zagrebu, u Savskoj.

Moja poruka današnjim generacijama u Hrvatskoj je ono što sam rekao na samom početku. Savjet je da dobro razmisle o svakoj stvari. Nemojte prihvatiti ni ljubav niti mržnju bez razmišljanja.




*Tekst je transkript govora Borisa Brauna održanog 9. studenog 2013. Braun je 1942. godine uhićen zajedno s cijelom obitelji. Nakon toga je proveo sedam mjeseci u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici, preživio Auschwitz i kraj rata dočekao u jednom njemačkom logoru. U Auschwitzu su mu ubijeni roditelji i rodbina. Govor je održan u prostorijama Doma HDLU-a na Trgu žrtava fašizma, povodom 75. godišnjice Kristalne noći i Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije. Koferenciju je organizirala mreža nevladinih udruga Platforma 112, kao najavu početka kampanje protiv širenja mržnje i netolerancije u današnjoj Hrvatskoj.

Izvor: h-alter