«

»

lis. 12 2017

EU na prekretnici – Ili će nestati nacionalne države ili EU u ovom obliku?

Želja za ujedinjenjem cijele Europe nije novost. Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi su taj san preuzeli od Napoleona, a zatim od Hitlera, iako u nešto promijenjenom obliku. Njihovi nasljednici u hodnicima moći u Bruxellesu, razni europski povjerenici i birokrati su s istim žarom krenuli putem francuskog imperatora i njemačkog führera, iako su, umjesto oružjem, protiv Rusije u bitku krenuli sankcijama.

Rusija sa zanimanjem promatra procese koji se odvijaju u Europskoj uniji i zemljama koje još nisu članice, ali vazalski slijede upute Bruxellesa, dok je Europu pogodila kolektivna amnezija koja je sprečava da se sjeti loše tradicije sukoba s Rusijom. Naravno, ne može se poreći da je ovakav odnos loš po Rusiju, ali je on to prije svega za Europu. Kako su sankcije prestale biti problem za rusko gospodarstvo, Moskvi jedino preostaje gledati i čekati razvoj događaja, a čini se da Europska unija, barem u ovom obliku, nema budućnosti.

Europski ”komesari” sve rade kako bi ujedinili europske zemlje, ali taj proces predviđa nova razgraničenja, kako bi novo “Sveto carstvo” nastalo iz desetaka ili čak stotina provincija. Ovaj proces može spriječiti politički ustanak masa i nacionalnih država, koji će pokopati sam projekt ujedinjene Europe u njenom aktualnom, atlantskom i globalističkom obliku.

Rezultati izbora u Njemačkoj i referendum o neovisnosti Katalonije potvrđuju da do sada malo ljudi shvaća problem i da Europa ulazi u novo razdoblje svoje povijesti. Europske integracije će uništiti nacionalne države, ako taj proces ne zaustavi lokomotiva EU, odnosno Njemačka, ili pobuna naroda koji se ne žele odreći vlastitog suvereniteta.

Izgradnja Europske unije je došla je do faze kada je potrebno donijeti odluku o daljnjem jačanju središnje vlasti, odnosno europske vlade koja se nalazi u Bruxellesu i Europskog parlamenta u Strasbourgu. Sada je odlučeno da se treba preseliti na novu razinu integracija – političku, financijsku, zakonodavnu i vojnu. Proces se ubrzava, jer Merkel, Juncker, Tusk i Macron drže da će bi bilo kakvo usporavanje moglo dovesti do kolapsa europske integracijske hidre.

Formalno, većina stanovnika svih zemalja Europe podupire europske integracije. Ali samo općenito, i to podržavaju samo zbog lakšeg kretanja ljudi i  roba unutar EU. Da, “svi smo Europljani” , reći će mnogi,  ali kada se dođe do trenutka kada treba reći kako ne postoje Francuzi i Talijani, Nijemci ili Mađari, Hrvati ili Portugalci, mnogi se gore takve ”integracije” i ne doživljavaju je za kao korak naprijed u bolju budućnost.

Uzalud svi plaćeni članci i citati, uglavnom izvađeni iz konteksta, velikih umova europske misli. Ovaj je trend prisutan i u nas, čak i u zemljama koje još nisu ni dio EU. Tako se iz konteksta vada izjave Krleže, Kiša, Selimovića ili Andrića o nacionalizmu, potpuno zanemarujući njihov ukupni opus. No, narode treba uvjeriti da smo na prekretnici kada se trebaju odreći identiteta i stopiti se u veliku europsku naciju, što je samo po sebi paradoks, jer je čak i unitaristički nacionalizam isto nacionalizam.

No, ova dimna zavjesa ”borbe protiv nacionalizma” je potrebna za provedbu politike pune političke integracije Europske unije, zbog čega trebaju netstati nacionalne države, jer samo na njihovu štetu mogu ojačati jedinstvo i moć zajednice.

Problem je što u sadašnjem obliku jednostavno nema alternative “ujedinjenoj Europi”, kao što je to cinični prije nekoliko dana izjavio veliki zagovornik ovog projekta Tonino Picula.

Današnja liberalna i globalistička EU je čvrst temelje na kojima europske elite mogu graditi samo takvu, atlantističku Europu. Kako bi se proces lakše odvijao, slabi se utjecaj nacionalnih vlada i parlamenata, dok se neke zemlje dijele po etničkim granicama, bile one stvarne ili ne.

Najnoviji je Katalonija, koju slijedi i Baskija, a Škotska je upravo priopćila kako želi novi referendum o neovisnosti.

Protivnici tog projekta su suverenistički pokreti, među kojima ima i neskriveno nacifašističkih, ali i onih koji su to nisu.

Pobjednik parlamentarnih izbora u Njemačkoj je zapravo bila stranka Alternativa za Njemačku. Ali ne zato što je dobila gotovo 13 posto glasova i prvi je ušla u Bundestag, nego zato što je ozbiljno uzdrmala njemački politički sustav. Etiketa “neonacista”, koju atlantisti i globalisti pokušavaju prišiti toj stranci, ne može sakriti očigledno i da je Njemačka još jedna europska zemlja u kojoj su desničarski nacionalisti zastupljeni u parlamentu.

Alternativa za Njemačku je stvorena je 2013. godine kao stranka za zaštitu nacionalnog identiteta i nacionalnog suvereniteta, pozornosti na potrebu veće kontrole i ograničavanja imigracije je usmjerila dvije godine kasnije, kada se pojavio problem. To je stranka euroskeptika koja treba drugačiju ujedinjenu Europu i ne može se govori o neonacistima ili radikalnim ksenofobima, poput zabranjenih neonacističkih stranka ili pokreta PEGIDA.

AfD

FOTO: Alice Weidel

Nakon što je smijenjena bivša čelnice stranke Frauke Petry i na njeno mjesto došla Alice Weidel, upitno je koliko će se boriti za proklamirane ciljeve. No, još uvijek postoji i linija stranke je da se ne zalaže toliko oštro za raspad Europske unije, nego je se drži iste linije kao Marine Le Pen u Francuskoj i mnoge desničarske stranke u drugim europskim zemljama.

Naime, za ove stranke je temelj programa da trebaju postojati snažne nacionalne države i da europske integracije ne bi trebale dovesti do nestanka zemalja i naroda. Ovaj u stvari banalan i svima razumljiv stav je stekao široku popularnost u Europi, a razumljivo je zašto.

Preciznije, postoji alternativa, a ona se sastoji u promjeni elita i odbijanju nasilne integracije. Zbog toga sve veću popularnost ima i Nacionalni front u Francuskoj i Alternativa za Njemačku. Njima raste podrška i imaju sve veće biračko tijelo, kojeg ne čine samo desne skupine, nego i radikalna ljevica, osim ako nema svog predstavnika na izborima, kao Die Linke u Njemačkoj.

Marine Le Pen je dobila više od trećine glasova u Francuskoj, a svaki osmi njemački birač je dao glas za AfD, jer su Nijemci očigledno nezadovoljni europskim integracijama i ponašanjem ”nacionalnih” elita.

Nepovjerenje u elite, stranke sustava i politički establišment se uvijek pojavljuje kao glavni razlog za okretanje suverenističkim strankama. Tako je bilo i u Sjedinjenim Američkim Državama, iako se Trump kasnije pokazao nesposobnom da se bori protiv pravih vladara Washingtona. Tako je bili u Velikoj Britaniji u vrijeme Brexita, potom u Španjolskoj i Italiji. Ljudi su umorni od ”vodećih elita”, manjka i daljnjeg dokidanja neovisnosti, korupcije, neodgovornosti i tuposti do sada deklarirane politike koja se može sažeti u izjavu: ”Europska unija nema alternative”. Trik je što se u ovoj izjavi krije poruka kako nestanak nacionalnih država i prijenos suvereniteta na Bruxelles nema alternative.

Sve ovo što se događa u Europi nije samo nije samo protestni trend, kojeg aktualni politički sustav već dugo želi eutanazirati na razne načine. Govorimo o temeljnoj tranzicijskoj fazi koja se ne može izbjeći jednostavnom promjenom aktera, slogana ili taktike. Ne pomaže ni smjena ”ljevice” s ”desnicom”, jer stvarnih razlika između stranaka sustava ionako nema.

Naravno, uvijek se može odgoditi ono što sada promatramo u Europi. Umjetno stvoreni Macron je zaustavio pobjednički marš Marine Le Pen, a krikovi o “neonacistima” Alternative za Njemačku zbunjuju njemačke glasače.

Ali proces je nezaustavljiv. Nadnacionalne, globalističke snage mogu samo zakomplicirati put suverenističkim strankama da u nekim europskim zemljama dođu na vlast, ali to ne mogu spriječiti.

Ove stranke je nemoguće zaustaviti, jer se proces temelji na zdravom nacionalnom osjećaju, brizi o nacionalnom identitetu i tradiciji određene nacije. Ove su stranke nastale na otporu i želji za opstanku u globalističkoj talionici naroda. Uz sve etikete koje im se prišivaju, Marine Le Pen je bliža nacionalizmu Charlesa de Gaullea i nema nikakve veze s kvislinškim kolaboracionistima Vichyjevskog režima maršala Pétaina. Jednako se može reći i za Victora Orbana, koji nije politički sljednik diktatora Miklósa Horthyja, kojeg štuju neonacisti Jobbika. Ni AfD u svom programu nema širenje Njemačke na tuđe zemlje i istrebljenje ”niže rase”. Primjera je bezbroj, ali se svima, od Britanaca koji su glasali za izlazak iz EU, do navedenih stranaka i političara, lijepi etiketa neonacista i čelnika stranka i pokreta koji svoje zemlje vode u diktaturu.

S druge strane se predviđa još opasnija diktatura Bruxellesa kojoj je cilj ne samo ukinuti granice za lakši protok ljudi i dobara, nego i uništenje nacionalnih država, stvaranje nepostojeće europske nacije i na kraju Velike Europe s jednim političkim i financijskim centrom.

Ako su Nijemci, najveći narod u Europi, čija je zemlja lokomotiva i imaju najveću korist od europskih integracija, nezadovoljni kako i kamo ih se vodi, što možemo reći o ostalim narodima? Tko im može zamjeriti opravdane brige i strahove?

Nitko tijek europskih integracija ne može uskladiti s rastućim nezadovoljstvom masa. Opciju ”usporavanja” nitko ne uzima za ozbiljno, jer je europska integracija ionako zaustavljena u posljednjih nekoliko godina. Razlog su bili dužnička kriza i  nekontrolirana imigracija. Ako se europske integracije sada ubace u višu brzinu, EU bi se mogla raspasti. U pozadini Brexita, rastućih proturječnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama  i nepotrebno napetih odnosa s Rusijom,  rast javnog nezadovoljstva zbog jačih eurointegracija je cijena koju bi EU mogla platiti svojim raspadom.

Isto tako, Europa ”dvaju brzina” nije opcija o kojoj se želi raspravljati. Neke zemlje, odnosno jezgra EU, brže se integriraju, a ostale sporije. Europa s dvije brzine će dovesti do podjele Europske unije na dva dijela, što bi značilo njezinu propast!

Što da se radi? Europske elite žele ići protiv stvarnosti i ubrzati europske integracije. Ali kako suzbiti otpor u nacionalnim državama, čije su vlasti, čak i unatoč vlastitim globalističkim uvjerenjima, prisiljene računati na javno mnijenje? Zapravo, Europska unija ima samo jedan način da to učini. Igrati na proturječja između interesa država i interesa autonomija. Uz kolaps nacionalnih država ponuditi “Europu regija”.

separatisticki pokreti

FOTO: Teritorije sa aktivnim separatističkim pokretima u Evropi

Do sada EU nije spremna podržati separatističke težnje u različitim zemljama. Ali nema nikakvih drugih mogućnosti, jer upravo proces fragmentacije nacionalnih država omogućava daljnje europske integracije. Bruxelles nema ozbiljne argumente protiv težnji ovog ili onog autonomnog entiteta da postanu neovisni i izravno uđu u EU. Ako se stvara jedna Europa, zašto ona mora imati 28 ili 27 dijelova, a ne 56, ili više? Priča o suverenitetu i tradiciji ovdje ne igra nikakvu ulogu. Važno je da nakon završetka europske integracije više ne bude europskih zemalja.

S tim u vezi, referendum o neovisnosti Katalonije ima povijesno značenje. Protiv njega su španjolska vlada, ali i vlada Europske unije. Ali ako je za Madrid ovaj referendum vrlo opasan, za EU ima strateške prednosti. Izlaz Katalonije od Španjolske bi nesumnjivo bio početak njezinog kraja, jer bi izgubila najrazvijeniju pokrajinu koja joj daje četvrtinu BDP-a. No, ako Katalonija ustraje, a trenutno su sve opcije moguće, neovisnost će dovesti do domino efekta i izlaska još dvije ili tri autonomije.

Da, Katalonija još uvijek teži izlasku iz Španjolske, ali ona se želi pridružiti EU. Europska unija za sada tvrdi kako je protiv odvajanja Katalonije i kaže da će morati proći kroz sve faze priključenja Uniji. No, čelnik Europske komisije Juncker može reći što hoće, jer ne može izravno dati potporu katalonskom separatizmu. On to ne može učiniti ni u slučaju Škotske, ali nema sumnje da bi Bruxelles brzo promijenio mišljenje i primio ih kao neovisne zemlje po ubrzanoj proceduri.

Kako god bilo, Katalonija će pokušavati živjeti svoj život. Njezin primjer će potaknuti i druge separatističke pokrete, ne samo u Španjolskoj, nego i Italiji, Belgiji, Danskoj i drugdje.

Belgija, u kojoj se nalazi sjedište EU, već je podijeljena na dva dijela, a izlaz sjevernih regija iz Italije više nisu samo buncanja Umberta Bossija, kako se činilo ’90-ih.

Kao i odvajanje Škotske od odvojene od EU Velike Britanije. Ali ako u ovom slučaju zagovornici jačih eurointegracija podržavaju škotski separatizam iz tog razloga, kada govorimo o Španjolskoj, Belgiji ili i Italiji separatističke tendencije se za Bruxelles postati alat da prisile europske vlade da ubrzaju europske integracije.

Reći će im: ”Želite li da se i vaše zemlje raspadnu? Ako ne, dopustite da ubrzamo i produbimo izgradnju ujedinjene Europe. Ne želite? Onda se bavite sami sa svojim separatistima, ali ne smijete  koristite silu, inače ćemo vas osuditi i kazniti.”

Jačanje eurointegracija znači da se epoha nacionalnih država u Europi se približava svom logičnom kraju, iako se u ovom obliku nisu pojavile tako davno, prije samo dva ili tri stoljeća. No, otpor tom procesu je sve veći i nalazimo se na prekretnici na kojoj se odlučuje hoće li nestati nacije i nacionalne države ili će nestati Europska unija, ne nužno kao zajednica naroda, nego u aktualnom, monstruoznom atlantskom i globalističkom obliku.

logično

 

 

2 comments

  1. Vitrina

    EU je tamnica naroda za hasanbegovićevce, glasnovićevce i ostale ekstremiste.

  2. grey

    Nek, neka Europe! Pa di bi išla naša djeca da je nije?

Odgovori