"Ministarstvo istine" više nije književna fikcija, sada ga vidimo kako hapsi, osuđuje i kažnjava, a možda i ubija po kratkom postupku


"Ruka demokratije steže grlo slobode", konstatovala je, lakonski, Marija Zaharova, portparol ruske diplomatije, reagujući na protivpravno hapšenje Džulijana Asanža u ambasadi Ekvadora u Londonu. Asanž je uhapšen, a sada mu predstoji izručenje i suđenje u SAD, možda i smrtna kazna, ili će u zatvoru - što je veoma verovatno - biti ubijen; ali on će ostati upamćen kao neko ko je razotkrio stvarno lice "još globalno dominirajućeg Zapada". Još i više: on je sopstvenim primerom "potvrdio vrednosti slobodne ličnosti i lične akcije" (Vladimir Kolarić), i u isto vreme pokazao da su te vrednosti na Zapadu konačno i neopozivo mrtve.


Time je Asanž pretvoren u veliki simbol našeg doba. Fotografije na kojima je ovekovečen ambasador Ekvadora kako poziva agente britanske tajne policije da uhapse Asanža "završiće u istorijskim udžbenicima", primetio je iz svog ruskog egzila Edvard Snouden, još jedan slavni uzbunjivač: "Asanžovi kritičari sada mogu da slave, ali ovo je mračan trenutak za slobodu štampe". Progonjeni Asanž, zaključuje proslavljeni australijski novinar Džon Pildžer, jeste "znak vremena" i "upozorenje koje upućuje istorija".


Svakako nije slučajno što se sve ovo dešava u Britaniji, zemlji Magna karte, Velike povelje slobode, gde je upravo u toku pokušaj nametanja "najstrožih internet zakona na svetu". "Britanska elita", tvrdi Pildžer, "napustila je svoj poslednji imperijalni mit: onaj o pravičnosti i pravdi". U stopu je sledi i Evropska unija, u kojoj je nedavno usvojen famozni član 13. "Velika čistka", koja se već neko vreme sprovodi na internetu, iz onog virtuelnog preselila se u sasvim realni svet. Asanž, kao i Čelsi Mening, spadaju u njegove prve i nevine žrtve, ali ne treba sumnjati da će ih biti još. Smisao poruke upućene svim novinarima, primećuje Tulsi Gabard, sada je sasvim jasan: "Budi tih, pokoravaj se, drži se linije. Ili ćeš platiti cenu". I novinari su je primili na znanje.


"ISTINA JE NEPRIJATNA"


Dok "ruka demokratije" radi to što radi, ruski predsednik Vladimir Putin poziva na odbranu principa slobode na internetu. "Putinova pozicija", konstatuje kolumnista Džozef Votson, "snažno odudara od one koju su zauzeli mnogi zapadnih lideri", obrušavajući se na slobodu govora na internetu. "Ruski internet bi, u ne tako dalekoj budućnosti, mogao postati slobodniji od onog u Zapadnoj Evropi". Ruski internet je u stvari slobodniji već sada.


Zapadni lideri i političke institucije ne zalažu se za ni za kakvu slobodu, već za rigidnu kontrolu nad internetom, onakvu kakva je već odavno zavedena nad etabliranim, korporativnim medijima. U tom smislu, rezolucija Evropskog parlamenta usvojena 13. marta samo je još jedan glas u inače skladnom i solidno uvežbanom horu. Preporuke ovog tela, u cilju "suzbijanja strane propagande", uključuju i meru kao što je "identifikacija autora `neprijatnih` i neprihvatljivih članaka". Čitalac može da se zapita: neprijatnih i neprihvatljivih za koga?


"Naravno, Vikiliks je neprijatan", primećuje nemački novinar Matijas fon Hajn. "Ali zato što je istina često neprijatna. Posebno za organizacije koje imaju ogromnu moć i koje svoje poslove obavljaju `ispod radara`, kao što su vojska, tajne službe i diplomatija SAD". "Sloboda medija i mišljenja se sada brane u Londonu", a merilo za tu slobodu, zaključuje Fon Hajn, postaće odnos prema Džulijenu Asanžu.


Komitet za pravosuđe američkog Senata nedavno je uputio apel američkoj javnosti za "sprečavanje podsticanja podela i razdora" na društvenim mrežama - ignorišući činjenicu da je upravo većina u ovom senatu jedan od važnih uzroka razdora u američkom društvu. Rezultat svega toga je pojačana cenzura i uklanjanje "neprihvatljivih sadržaja". Televizija Raša tudej (RT) proglašena je za "stranog agenta" na američkom tlu. Da li je preterana ocena da je ovde u pitanju "panični strah zapadnih elita od gubitka kontrole nad političkim narativom"? Devedeset i pet odsto medija u Americi je u vlasništvu svega pet mega-korporacija. Nelagodu izaziva činjenica da ti mediji sada naglo gube uticaj (čitaoce i gledaoce). Bitka se zato prebacuje na polje interneta, u znaku novog gesla: "Daj mi kontrolu nad internetom i više niko neće znati šta je istina". U Njujorku ili Londonu, RT je stranica sa najviše pregleda, koja daleko za sobom ostavlja konkurente poput Si-En-Ena ili Foks-njuza. Zlatno doba "slobodne štampe", a i "slobodnog sveta" je prošlo. Da li sada stojimo na pragu novog mračnog doba, distopijskog sveta čije rađanje je najavio Britanac Džordž Orvel? I da li je zato napad na istinsko novinarstvo ovako otvoreno brutalan?


RAT KOJI SE VODI U VAŠEM UMU


Legenda o "ruskom mešanju" iz korena je promenila ne samo shvatanje slobode govora, već i čitav politički diskurs, najpre u Americi, posledično i u Evropi - na čitavom "kolektivnom Zapadu". Istragu u SAD o tome je dve godine vodio "Veliki inkvizitor Robert Miler" - doduše, bez rezultata vrednih pažnje. U stvari, istraga je sve vreme tapkala u mestu, dokazi o "malignom ruskom uticaju" i "ruskoj zaveri" su izostali, a izostale su i optužnice protiv konkretnih lica. Sve ostaje na klizavom terenu "mogućeg", "veoma verovatnih pretpostavki" i "opravdanih sumnji". Sasvim dovoljno da se "lov na veštice" nastavi i ubuduće.


U takvoj atmosferi Evropski parlament može optužiti Rusiju kao "glavni izvor dezinformacija u Evropi". Rat se, u propagandnom smislu, na Zapadu već uveliko vodi. U pitanju je "informacioni rat" ili "rat informacijama" - Infowar - a to je onaj rat koji se, prema formulaciji Aleksa Džonsa, još jedne njegove žrtve, čije su emisije naprosto zabranjene na Jutjubu i nizu sličnih mreža, "vodi u vašem umu": u umu i glavi čitaoca.


Kako primećuje Slobodan Reljić, ovaj propagandni rat u SAD je "dvostruk", i on se sada odvija na dva fronta - spoljnom i unutrašnjem: "unutrašnji rat `duboke države` protiv Donalda Trampa i, još bitnije, protiv trampizma, i onaj drugi, spoljni rat, protiv `ostatka sveta`". "Čišćenje (kontaminiranog) terena" sprovode tehnološki giganti u oblasti socijalnih mreža. Po svemu sudeći, ovim operacijama rukovodi Atlantski savet, organizacija na čijem čelu nalazimo impresivni spisak od "barem sedmorice bivših direktora CIA, nekoliko bivših američkih državnih sekretara, sekretara za odbranu, funkcionera Saveta za nacionalnu bezbednost..." Jednom rečju: "Sve ono što se u poslednje vreme sve češće naziva `dubokom državom`"; ono nevidljivo jezgro neformalne moći, čiji krakovi prožimaju sve pore američkog društva.


Ove kompanije sada brišu na stotine i hiljade naloga na društvenim mrežama. Razlozi za to čitaocu mogu izgledati bizarno ili sasvim opskurno: "lažne vesti", "govor mržnje", "sejanje podela", "mrsko", pa i "neautentično koordinisano ponašanje". Da li su se stvari najzad otrgle kontroli, a internet cenzori zakoračili na teren političke histerije? U atmosferi pogroma i linča čak i glas Donalda Trampa može da zvuči kao glas razuma: "Giganti u oblasti društvenih mreža", upozorio je predsednik Tramp na svom Tviter nalogu, "ućutkuju na milione ljudi. Ne mogu to da čine čak i ako to znači da i dalje moramo da slušamo lažne vesti, kao što su vesti Si-En-Ena, čiji je rejting ozbiljno narušen. Ljudi moraju da shvate šta je stvarno, a šta nije, ali - bez cenzure!"


Doduše, ne postoji samo jedan Donald Tramp. Postoji Tramp koji je pobedio na izborima zahvaljujući internetu i Vikiliksu, i koji je svojevremeno, 2016. godine, uskliknuo "Volim Vikiliks!" A postoji i onaj drugi, koji o Vikiliksu ne zna ništa, niti ga se sve to tiče. Naravno, u slučaju Trampa, konstatuje bivši američki diplomata Džejsms Džatras, "bilo je i mnogo drugih izdaja". Ali sa Asanžovim hapšenjem Tramp je postao vlasništvo "močvare" kojoj se nekad suprotstavljao i "pretvorio se u točak učvršćen na njenu osovinu". "Sve što sada može jeste da se okreće."


Ključnu ulogu u ovoj izdaji imali su državni sekretar Majk Pompeo i američki potpredsednik Majk Pens, koji ne sumnjaju da se iza Vikiliksakrije "zlokobni ruski uticaj". Ovaj poslednji je još 2017. hapšenje Asanža označio kao "prioritet" američke politike. Vikiliks, "nedržavna neprijateljska služba, mogao je da radi u korist Rusa". Mogao je, premda nije dokazano da jeste.


"DOBROMISAO" I "ZLOMISLI"


"Evropska nedelja medijske pismenosti" je još jedna, naizgled benigna inicijativa Evropske unije u nizu sličnih, usmerenih na "davljenje još postojećih sloboda", čije je sprovođenje takođe počelo u martu. Cilj ove inicijative je, kako se navodi u zvaničnim saopštenjima, "da omogući razvoj kritičkog mišljenja korisnika digitalnih medija". Da li se "kritičko mišljenje" može uvesti dekretom komisije u Briselu i Stejt departmenta?


Kako, uostalom, odvojiti "pravu" od "lažne vesti", "korektno" od "nekorektnog" i "pravilno" od "nepravilnog" mišljenja u društvu koje sebe smatra demokratskim? Odnosno, u terminima Džordža Orvela: "dobru misao" - "dobromisao" (engl. goodthink) - od "zlomisli" (crimethink u novogovoru)? I nije li to posao kojem se posvećuje zloglasno orvelovsko "ministarstvo istine"? Ovu poteškoću, praktične a ne etičke prirode, uočio je i nemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas: nije lako utvrditi koja institucija, kao neka vrsta "odbora za istinu", ima pravo da odlučuje o tome šta je ispravno a šta ne. Ali u praksi takvi "odbori", makar i neformalni, već postoje i odlučuju o tome.


Prema mišljenju Džudit Bergman iz Instituta Gejtston, smisao ove inicijative Evropske komisije - kao i niza drugih mera koje trenutno propisuje i sprovodi EU - savršeno je jasan: da "navede Evropljane na put (politički) ispravnog mišljenja". Danas su Evropljanima, zaključuje Bergmanova, očigledno neophodne smernice Evropske komisije koje će ih naučiti kako da pravilno čitaju i tumače vesti, "šta da čitaju i kako da misle". Inicijativa se precizno uklapa u Kodeks o dezinformacijama koji su "tehnološki neodgovorni giganti", poput Fejskuka, Gugla, Tvitera i Mozile, već usvojili u oktobru prošle godine.


Ove godine (2019.) usvojen je još jedan "kodeks", koji takođe govori ezopovskim jezikom orvelovskog Ministarstva istine. Njegov, pomalo nezgrapan naslov, glasi: Kodeks ponašanja za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu (Code of Conduct on countering illegal online hate speech online). Naslov je mogao da bude i kraći: Kodeks zakonitog i dopuštenog mišljenja na internetu.


ŽRTOVATI DEMOKRATIJU RADI DEMOKRATIJE


U dokumentu Inicijativa EU protiv dezinformacija upozorava se da "izlaganje građana širokoj skali dezinformacija, uključujući obmanjujuće ili direktne lažne informacije, predstavlja veliki izazov za Evropu". Drugim rečima: "evropski projekat", po svojoj naravi demokratski i liberalan, sada je ugrožen onim što se u žargonu korporativnih medija naziva "lažnim vestima" (fake news) ili "inostranom (ruskom) propagandom".


"Filantrop" i milijarder Džordž Soroš je u tome otišao korak dalje. Prema njegovom mišljenju, "kampanja dezinformacija" na internetu, koju vode "mafijaške države" poput Rusije i Severne Koreje, danas "ometa funkcionisanje demokratije". To je i glavni razlog propasti koncepta "otvorenog društva", kojeg je promovisao ovaj milijarder a u svojim radovima elaborirao filozof Karl Poper. "Trend koji je postao globalan" potvrđuje i čuveni Fridom haus: manipulacije na društvenim mrežama danas podrivaju osnove demokratskog poretka i samu demokratiju.


"Slobodni protok informacija", kao osnovna vrednost i sveta dužnost slobodnih medija prerastao je u "realnu društvenu opasnost"; ako je ta vrsta slobode postala "opasnost" ili "pretnja", onda građani od nje, i za svoje dobro, moraju da budu zaštićeni. A to je, po svoj prilici, zadatak prosvećenih, liberalnih elita. Ili je "slobodu govora" moguće definisati i propisati zakonom? Sledeći takvu logiku, danska vlada je već pripremila predlog zakona koji zabranjuje svaku "javnu kritiku liberalne demokratije i NATO-a". Sve u sklopu "mera za borbu protiv operacija psiholoških uticaja koje sprovode strane obaveštajne službe".


Ukratko: NATO je danas neophodan Evropi ne samo kao garant bezbednosti, već i "kao skup zajedničkih vrednosti koje dele njegove članice" (Angela Merkel). Ključna zapadna vrednost je, to se podrazumeva, "demokratija". Sada bi, barem u Danskoj, ako ne i u čitavoj EU, takav NATO - uzorni branilac demokratije i njenih vrednosti - mogao biti zaštićen zakonom. Slobodni smo da zaključimo: "demokratiju" je ne samo dozvoljeno već i nužno sprovoditi nedemokratskim sredstvima. Odnosno, demokratiju treba žrtvovati radi same demokratije. A kako pokazuje slučaj Asanž, takva "demokratija" se može braniti i bezakonjem.


NA KRILIMA AMERIČKE MEKE MOĆI


Krajem prošle godine, bivši američki kongresmen Ron Pol upozorio je na "Tviter čistku" koja se sprovodi u ime borbe protiv "govora mržnje" - još jedan pojam podložan zloupotrebama, proizvoljnim i konjunkturnim tumačenjima. Rigidna cenzura na internetu, smatra Ron Pol, nije stvar bliske budućnosti; takvu kontrolu već uveliko sprovode "divovi društvenih mreža iz Silicijumske doline, poput Fejsbuka i Tvitera - firme koje su zapravo produžena ruka američke vlade". Mreže pod kontrolom Gugla, Epla, Tvitera i Fejsbuka već sada "tesno sarađuju s američkom vladom" kako bi utišale ili ućutkale sve disonantne glasove. Upozorenje kongresmena je ubrzo dobilo nedvosmislenu potvrdu: Tviter nalozi Rona Pola, kao i izvršnog direktora Ron Pol instituta Danijela Mekadamsa su ekspresno ugašeni.


Ova "saradnja" giganata društvenih mreža odvija se preko Atlantskog saveta. Reč "saradnja" ovde valja čitati kao prinuda ili moranje. Pomenuti savet je uticajni i moćni "think tank" koga, prema informacijama koje prenosi portal Ziro hedž, "finansiraju zapadne vlade, autokratske zalivske monarhije, NATO, Pentagon, američki vojno-industrijski kompleks, Rokfeleri, Džordž Soroš i - sam Fejsbuk". Četvoročlani tim Digital Forensic Research Lab (DFR Lab) istog saveta, koji predvodi izvesni Grejem Bruki, bivši savetnik Saveta za nacionalnu bezbednost iz administracije Baraka Obame, zadužen je za pronalaženje i gašenje "sumnjivih stranica mogućih stranih aktera, poput Rusije".


Atlantski savet nije jedini "think tank" s kojim je Fejsbuk uspostavio ili ima nameru da uspostavi "tesno partnerstvo". Tu je još nekoliko sličnih, među kojima se posebno ističu Međunarodni republikanski institut (IRI) i Nacionalni demokratski institut (NDI) - ovaj poslednji finansira se direktno novcem američkih poreskih obveznika. I jedan i drugi "think tank", kao "dva desna krila američkog orla", finansira i Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED), koja je tokom Hladnog rata samu sebe definisala kao "krilo meke moći američke vlade u inostranstvu fokusirano na promociju demokratije".


Prema agenciji Rojters, cilj "saradnje" Fejsbuka sa "think tank" organizacijama je "usporavanje globalnog širenja dezinformacija koje bi mogle uticati na izbore, budući da `lažne vesti` još uvek imaju milione čitalaca". Međutim, direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja Mark Vajsbrot ovu odluku ocenjuje dijametralno suprotno: kao "orvelovsku", posebno s obzirom na činjenicu da su ove američke organizacije zapravo "specijalizovane za prekomorsku propagandu". Drugim rečima: pod izgovorom "borbe protiv ruske, iranske i druge inostrane propagande" ove grupe striktno propagiraju "zvaničan stav Vašingtona i NATO o svetskim događajima". U sasvim notorne aktivnosti Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) kao "demokratske institucije", navodi novinar Maks Blumental, spada i "uplitanje u izbore širom sveta, organizovanje državnih udara i pi-ar kampanja protiv vlada zemalja koje su odupiru vašingtonskoj agendi" - sve to pod maskom borbe za "demokratiju".


"RATNA SOBA" U MENLO PARKU


Osnivač Fejsbuka Mark Zakerberg svojevremeno je ukazao na "potrebu ove kompanije za spoljnim izvorom koji bi mogao da identifikuje zlonamerni strani uticaj kroz specijalizovanu geopolitičku ekspertizu". Danas, sa stranica Vašington posta, Zakerberg poziva na "(još) veću kontrolu vlade u regulaciji političkog govora". U praksi, to znači "bliske veze i `partnerstvo` Fejsbuka sa vladom SAD i NATO-om". Ovom odlukom Fejsbuk je i formalno pretvoren u puki instrument informacionog rata. Još tokom novembarskih izbora, ova kompanija je u Silicijumskoj dolini osnovala "Ratnu sobu" (War Room) radi "sprečavanja inostranog mešanja" u američke i - da bi apsurd bio još veći - brazilske izbore.


Svoju ulogu u "info-ratu" Fejsbuk je očigledno shvatio ozbiljno. "Ratni štab iz Menlo parka" uključuje dvadesetak stručnjaka raznih profila, oko tri stotine saradnika i pomoć pomenute DFR laboratorije, koju, opet, finansira NATO, a čiji je glavni zadatak "označavanje postova koji sadrže ili mogu sadržavati maligni strani uticaj". Još jasnije: "Fejsbuksaopštava da će imati pomoć softvera koji otkriva lažne postove nesnosnih Rusa" - kako bi takve strane bile ugašene, a savest "internet-konzumenata" pošteđena svih neprijatnih i mučnih dilema.


Ovakva praksa nije nova. I NATO i američka vojska imaju u tome dugo i predugo iskustvo. Prema otkriću Tijeri Mejsana, još od godine 1988. urednička redakcija Si-En-Ena bila je pod kontrolom vojne jedinice postavljene u glavnoj kancelariji ove televizije - odeljenja američke vojske za psihološke operacije. Izveštavanje o ratu prestalo je da bude izveštavanje o ratu i postalo "šou režiran od strane CIA i Pentagona". Prema tvrdnjama istog autora, i zapadni ratni izveštači, uključujući i one koji su izveštavali iz bivše Jugoslavije - "svi ili gotovo svi - u stvari su bili stalni saradnici tajnih službi SAD/NATO-a".


POČETAK KORPORATIVNOG TOTALITARIZMA


Slučaj Vikiliksa i Asanža nije eksces ni incident kojeg je skrivio neki moćnik sa skromnim intelektualnim kapacitetima jednog Pompea ili Pensa. On je samo kulminacija dugotrajne kampanje, sistematskih i promišljenih napora da se uguši svaka sloboda štampe i ukine sloboda mišljenja. Na delu je prava "institucionalna medijska inkvizicija". "Pravo novinarstvo se naočigled kriminalizuje", tvrdi Džon Pildžer, ono što je sada potrebno više nije novinarstvo već "postistina"; propagandna galama, što glasnija i jača.


Takozvano novinarstvo, zaključuje Zlatko Dizdarević, Asanža ispraća ćutke, u sramotnoj i grobnoj tišini. U stvari, njegovo hapšenje naišlo je na unisono odobravanje američkih štampanih i elektronskih medija, uključujući i tri najvažnije američke novine - Njujork tajms, Vašington post i Vol strit džornal - koje su oduševljeno podržale Asanžovo hapšenje, ne propuštajući priliku da da se još jednom narugaju Asanžu. Kako konstatuje kolumnista Endrju Dejmon: "To i nisu `nezavisni mediji`, već propagandni mlinovi, kakvi postoje u svakoj diktaturi". Asanž je, između ostalog, proglašen za "solidnog kretena" i "čoveka bez savesti". Asanž je dobio ono šta je tražio. "Asanž smrdi", izrekla je Ketlin Parker, panelista televizije En-Bi-Si, "kao pretrpan ribarski brod koji je plovio na suncu".


Uvrede upućene progonjenom, ruganje i likovanje nad onim koji ne može da se brani, otkrivaju ne samo duboku, podljudsku mržnju podobnih i poslušnih prema ljudima od integriteta, već i proračunatu, podmuklo smišljenu nameru: progonjenog je potrebno demonizovati, lišiti ga svih ljudskih osobina, pretvoriti ga u izopštenika bez imalo ljudskog dostojanstva kako bi se opravdala hajka.


"Ministarstvo istine" više nije književna fikcija, sada ga vidimo na delu, kako hapsi, osuđuje i kažnjava, a možda i ubija po kratkom postupku; metode koje koristi su prljave, brutalne i otvorene. Kažnjavanje Asanža sračunato je da obeshrabri i uplaši one koji požele da ga slede. Stvarnost je konačno postala "orvelovska distopija, u kojoj se vesti zamenjuju propagandom, trivijalnostima i zabavom", konstatuje novinar Kris Hedžis. To je "svet u kome će ratni zločini koje sprovode korporativne države i globalne vladajuće elite biti skriveni od javnosti; svet u kome će oni koji imaju hrabrost i integritet da razotkriju zloupotrebu biti lovljeni, mučeni, podvrgavani lažnim suđenjima i osuđeni na doživotne zatvorske kazne u samici".


"Bojim se", zaključuje Hedžis, "da je Asanžovo hapšenje označilo zvanični početak korporativnog totalitarizma koji će odrediti naše živote". A istina koju žele da sakriju ti "propagandni mlinovi" je očigledna i jednostavna: sistem "korporativnog totalitarizma" je ne samo neljudski, zločinački i ubilački, nego je postao i nemoguć i neodrživ. Cilj je da se ta jednostavna istina sakrije i izbriše iz svesti. Po mogućnosti, zauvek.


Boris Nad je pisac, publicista i saradnik nedeljnika Pečat. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja ,,Američka ideologija" (Beograd, Pešić i sinovi, 2018). Ekskluzivno za Novi Standard.


sott