Aporofobija – bolest novog doba?

Filozofkinja Adela Cortina zaključuje da se danas “ne odbacuje stranac, nego siromah”.

Španjolska filozofkinja Adela Cortina privukla je značajnu pažnju znanstvene, ali i opće javnosti, objašnjavajući novi fenomen i vrstu fobije koja je postala karakteristična pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, izbjeglištva, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacionalističkih ideja te najkonzervativnijih teorija, Cortina jezgrovito zaključuje kako je u srži svih tih pojava jednostavna činjenica da se “ne odbacuje stranac, nego siromah”, jer se u osnovi svega nalazi aporofobija ili strah od siromaha. Strah od siromaštva “proizvodi se” i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju.

Adela Cortina i koncept aporofobije

Cortina je prof. emeritus Etike i političke filozofije na Sveučilištu u Valenciji. Novi pojam aporofobija označava i definira odbacivanje siromašnog. Ona postavlja pitanje: Smetaju li nam zaista stranci ili je ono što nam zaista smeta – “siromašan čovjek” , pa bio on stranac ili “domaći” (ili kako ona kaže “siromah iz naše vlastite kuće”) ? Njezin odgovor glasi kako je bit odbacivanja tih ljudi averzija prema njihovom siromaštvu, što implicira da ni najzatvorenijim ksenofobnim sredinama ne smetaju “bogataši”, ma odakle dolazili.

Cortina je prava majka ovog neologizma, novonastalog pojma do kojeg dolazi 2017. godine kada riječ aporofobija ulazi u Dicionario De La Real Academia Espanola. Nakon ulaska pojma u Rječnik Španjolske Kraljevske Akademije on se univerzalizira i polako ulazi u sve svjetske jezike te je danas općeprihvaćen. Riječ je o fobiji koja ima karakteristike svih ostalih fobija.

Naravno da je izvor jedne druge fobije: ksenofobije, koja je usko vezana za aporofobiju, u stavu da želimo biti samo s onima “koji su poput nas”. Neki objašnjavaju kako se tu radi o svojevrsnom kolektivnom psihološkom atavizmu jer je čovjek kroz povijest uvijek bio dio neke zatvorene grupe koja je stajala nasuprot drugoj neprijateljskoj, konkurentskoj zatvorenoj grupi (plemenu ili sl.).

Ali, da bi objasnila svoju teoriju Cortina uvodi jednu novu sintagmu. Naime, po njoj su ljudi “uzajamne životinje” (“animales reciprocadores”). Odnosno, ljudi su specifična bića koja funkcioniraju na temelju odnosa “davanja i primanja”. Takav odnos iziskuje postojanje određenog sporazuma. Pisanog ili nepisanog. Duga je tradicija te teorije. Početke možemo naći još kod grčkih sofista, ali se ona posebno definira u 18. i 17. stoljeću u djelima Th. Hobbesa, J.Lockea i J.J.Rousseaua. Zato i Cortina smatra kako je “ugovornost” (“contractualismo”) izvor našeg društva.

Pojedinac je, prema njoj, spreman ispuniti svoje dužnosti ukoliko država ispunjava svoje obveze prema njemu, odnosno štiti njegoova prava. To je taj odnos “dajem – primam” i to je bit društva razmjene, dogovora, ugovora. Iz svega ovoga ona izvlači logično pitanje: A šta s onima koji nemaju ništa da nam daju za razmjenu? Tko su ti koji nam ne mogu dati ništa na razmjenu? Kako se oni zovu? Zovu se siromašni, odgovara Cortina. Prema njima zato postoji odbojan odnos ili fobija, strah, odbacivanje, neprihvaćanje koje se u suvremenim društvima manifestira i kao nasilje nad njima.

Pojam je kombinacija dvije grčke riječi: áporos, koja znači siromašan i riječi phobos koja znači strah, paniku i sl. Taj “strah od siromašnih”, smatra autorica, ima “cerebralnu bazu” i zato je univerzalan. Naime, strašimo se onih koji nam ne mogu dati ništa zauzvrat i zato ih, u najboljem slučaju, pokušavamo izbjeći i držati se postrani. Naravno, ljudski mozak se da “obraditi” i modelirati (što je u osnovi svake propagande, ideologije, proizvodnje stereotipa, obrazaca ponašanja, socijalizacije itd).

Pošto Cortina smatra da se aporofobija nalazi s onu stranu ili nasuprot ljudskog dostojanstva ističe kako je obrazovanje najefikasniji način za postizanje cilja mijenjanja ponašanja ljudi na bolje. Kao što se vrlo fleksibini ljudski mozak može modelirati i “programirati” u negativnom pravcu, on se obrazovanjem može mijenjati u pozitivnom smjeru. Zato je obrazovanje najefkasniji način mijenjanja ponašanja koje je ispod ljudskog dostojanstva, a koje može biti, između ostalog, i posljedica aporofobije.

Isključivost kao temelj aporofobije

Suvremeno društvo, nažalost, sve je više karakteriziranom isključivošću koja je sve bjelodanija kod problema tretiranja izbjeglica. Svakodnevno se suočavamo s tom tragičnom istinom. Upravo ovih dana i neke od nauglednjih svjetskih informativnih kuća (BBC) problematiziraju nehumano ponašanje hrvatske policije prema izbjeglicama na istočnim granicama zemlje. Isto tako se o američkom predsjedniku Trumpu već govori kao o čovjeku koji otvara “koncentracijske logore za djecu” koja se odvajaju od svojih roditelja (latinskoameričkih izbjeglica) i izoliraju ih u posebnim kampovima u kojima vladaju nehumani uvjeti.

Mađarski premijer Orban postaje zvijezda ksenofobne europske desnice, u Italiji to ide prema još većem ekstremu, itd . Naravno da bilo koja isključivost stoji nasuprot demokraciji pošto demokracija, eo ipso, mora biti uključiva. Jedna od temeljnih karakteristika demokracije je nužno – uključivost. Cortina zato i naglašava kako je bit aporofobije upravo jako naglašena isključivost.

Ali i sami smo svjedoci kako i u našem društvenom ambijentu svaka različitost postaje problematična: bilo spolna, nacionalna, vjerska, rodna, idejna, itd. O siromaštvu kao diskriminatornom faktoru uopće i ne razmišljamo. A jake društvene institucije sve agresivnije promoviraju takav način ponašanja, svjetonazora i ideala, iako bi njihova misija trebala biti sasvim drugačija, obratna.

Naravno da je logično kako ne može postojati društvo koje je istovremeno aporofobno i demokratsko. Cortina zaključuje kako su “sva društva koja poznaje aporofobna”. Važnost filozofskog obrazovanja, obrazovanja o osnovnim ljudskim vriednostima ovdje mora igrati ulogu. U vremenu velikih priča o “kurikularnoj reformi” zaista se moramo zapitati koju vrstu obrazovanja smo odredili našim mladim generacijama – jer odgovor na to pitanje uvelike će odrediti smjer naše zajedničke budućnost. Turizam smo proglasili našim spasom, iako ovisiti jedino o turizmu znači odmah potpisati kako smo zemlja koju čeka izvjesna ekonomska nestabilnost i nesigurnost.

Dragi su nam bogati stranci, a prema strancima koje je tragedija rata, nevolja i bijeda natjerala na izbjegličku sudbinu gotovo i ne razmišljamo kao o ljudskim bićima – iako je njihova tragična sudbina velikim dijelom samo posljedica neodgovornih imperijalnih europskih politika, posebice sjevernoameričkih imperijalnih politika 20. stoljeća.

Što su sirotinja i siromaštvo?

Ako nekoga označimo predznakom “sirotinja” on se u našoj ideologiziranoj svijesti identificira sa svojevrsnim “parazitom” jer od nas, od našeg društva, naše države – dobiva određene beneficije, a zauzvrat nam “ne daje ama baš ništa”. Zašto je taj čovjek (muškarac, žena, dijete) sveden na stutus i tragediju izbjeglice ili migranta koji je prisiljen da se bori za goli život i koji je iščašen iz svoje zajednice, svog društva – to nas nije briga. Oni su jednostavno izvan našeg koncepta, izvan prihvaćene prakse “igre uzajamnosti” koja je u našim glavama temelj naše zajednice.

Gledajući njihovu bijedu i mi se u odnosu na njih “osjećamo bogatima” (iako smo unutar konkretne društvene strukture možda veoma nisko pozicionirani) pa samim time i bolji. Aporofobija, od koje možda ne znajući bolujemo, nagoni nas na zaključak kako neimaština izbjegličke i migrantske sirotinje ugrožava naše bogatstvo (pa ma kako ono u stvarnosti bilo relativno). Rezultat takvog našeg doživljaja dovodi nas do kategorije “isključenih” u koju trpamo sve te ljude kao amorfnu, obezljuđenu, prijeteću nadiruću masu.

Što je uopće siromaštvo? Ono nije samo ekonomsko pitanje. Indijski dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Amartya Sen definira siromaštvo kao lišavanje od stjecanja temeljnih sposobnosti, a ne samo kao nedostatak određenih prihoda. Lišavanje od stjecanja sposobnosti (od svega što bi netko mogao biti) puno je širi pojam koji uključuje i lišavanje adektavne mogućnosti obrazovanja i stjecanja određenih znanja i vještina.

Naravno, tu spada i isključivanje velikog broja ljudi iz sustava zdravstvene zaštite pa tako i od očekivane duljine života, a da se ne spominje lišavanje elementarnih preduvjeta života poput hrane, pitke vode, stanovanja….. Pored kojih se sudjelovanje u političkim procesima, odlučivanjima i sl. zaista doživljava kao čista apstrakcija ili znanstvena fantastika.

Bez obzira što je čovjeku kao ljudskom biću u zakonima, kao apstraktnom pojmu, zagarantirano sve to – u praksi, u konkretnom životu gdje netko postoji kao konkretna jedinka, ponekad mu nije priznato baš ništa ništa. Mladi Marx bi tu dihotomiju između čovjeka kao apstraktnog i konkretnog bića nazvao “homo duplexom”. Sen smatra kako je razvoj preduvjet slobode pošto siromaštvo i nedostatak ekonomskih mogućnosti uvjetuju nedostatak ostvarenja fundamentalnih ljudskih sloboda. Zato je put u neslobodu popločan lišavanjem velikog dijela čovječanstva preduvjeta dostojanstvenog života. Koliko je tome doprinio i koliko takvom stanju i dalje doprinosi onaj razvijeni, bogati dio svijeta važno je pitanje koje ne možemo zanemariti ukoliko želimo shvatiti aktualna globalna zbivanja.

Generalni sekretar UN-a nedavno je izjavio kako “iskorjenjivanje siromaštva nije pitanje milosrđa nego pravde”. A jedan veliki dio svijeta lišen je pravde. Opća deklaracija o ljudskim pravima prihvaćena na zasjedanju Opće Skupštine UN-a 10. prosinca 1948.g. u prvoj rečenice svoje preambule izričito kaže kako je “priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu”.

Zapitajmo se u kolikoj mjeri su ova (“zagarantirana”) apstraktna ljudska prava priznata i u konkretnom životu svakog ljudskog bića, u konkretnoj ljudskoj zajednici? Možda dođemo do poraznog odgovora. Nedavno su objavljeni službeni podaci Internacionalne organizacije rada (OIT) za 2019. godnu prema kojima u ovom trenutku 700 milijuna ljudi živi s 3.20 američka dolara dnevno (oko 2.80 eura). Posebno je važno što su upravo mladi pri tome najugroženija skupina.

U New Yorku je upravo završeno zasjedanje Političkog foruma na visokom nivou na kojem je iznesen podatak da mladi (16-24 g.) imaju tri puta više izgleda od starijih da ne nađu posao. Tako je stopa nezaposlenosti mladih 2018.g. bila 12 posto u odnosu na stopu nezaposlenosti odraslih od 4 posto.

Žene su najugroženije u toj skupini nezaposlenih jer ih je 5,4 posto nezaposleno, u odnosu na stopu nezaposlenosti muškaraca od 4.7 posto. Prošle, 2018. godine, čak 30 posto mladih nije bilo obuhvaćeno procesom obrazovanja ili rada dok je obuhvat starijih bio 13 posto. Što se tiče plaća, muškarci imaju u prosjeku 12 posto veću plaću od žena (na istom poslu), a kada je riječ o rukovodećim poslovima tu su žene u velikoj manjini i potplaćene su čak za 20 posto u odnosu na muškarce.

Nove tehnologije i siromaštvo

Distribucija nezadvoljstva zato nije ravnomjerna. Ono se koncentrira u nerazvijenijim djelovima koji imaju najsporiji razvoj, ali i u određenim dobnim, spolnim, etničkim skupinama. Novi je fenomen što i najrazvijenije sredine dolaze na udar i to, da apsurd bude potpun, zbog brzog tehološkog napretka, odnosno galopirajućih novih tehnloških inovacija.

Tako profesorica s Cambridgea, Xialun Fu, direktorica i utemeljiteljica Technology and Management Centre for Development (TMCD) nedavno u New Yorku kaže kako su “nove tehnlogije oružje s dvostrukom oštricom” naglašavajući kako će “skoro 50% zanimanja u razvijenim zemljama i 2/3 zanimanja i poslova u državama koje se nalaze na putu razvoja doživjeti svojevrstan udar zbog tehnološkog razvoja”, pa zaključuje kako će “samo osobe velikih sposobnosti i države sa snažnom infrastrukturom imati koristi od tehnoloških inovacija”.

Stalno, kontinuirano obrazovanje postaje nužnost kako bi se izbjegle loše posljedice brzog tehnološkog razvoja koji u skoroj budućnosti može prouzročiti siromaštvo i onih slojeva društva koji trenutno nisu ugroženi. Bez stalnog obrazovanja nema ekonomskog rasta, nema produktivnosti, a za neosposobljene će biti sve manje pristojnih poslova, a tako i preduvjeta za pristojan život.

Filozof John Etchemendy, donedavni rektor Sveučilišta Stanford zato je nedavno upozorio kako “tehnologija raspolaže s ogromnim potencijalom nanošenja štete”. Darja Isaksson, direktorica Švedske Organizacije za Inovacije (VINNOVA) tvrdi kako razvoj tehnologije vodi ka nestanku nekih zanimanja, ali i stvaranju novih. Po njoj “većina zanimanja postojati će još niz godina, ali će promijeniti svoje zadatke”, što podrazumijeva kontinuirano “formiranje” novih znanja, “stalni trening” jer ono “što znamo danas….nije dovoljno zauvijek”, a budućnost svijeta i Zemlje sve su ugroženiji i ekonomski rast postaje upitan.

Planetu “moramo sačuvati za buduće generacije” što podrazumijeva i nove ekološke politike (o čemu najbogatiji “vladari svijeta” ne vode računa) ali i “cirkularnu ekonomiju”, “kružno gospodarstvo” koje se neće bazirati na isključivosti nego uključivosti. Ali, problem je u tome, kao što to kaže holandski esejist Rob Riemen, što “elite nisu zainteresirane da mijenjaju društvo”. Te svjetske kvazielite koncentriraju bogatstvo na nekoliko punktova i u malo ruku, pa su nezadovoljstva i upitna budućnost čovječanstva sve izvjesniji.

Kada govorimo o siromašnima ili ekstremno siromašnima u inače bogatom svijetu, nužno otvaramo temu pravde. Kada je ruski intelektualac, istraživač, geolog i geograf, plemić Petar Aleksejevič Kropotkin, jedan od otaca “anarhističkog komunizma”, počeo objavljivati seriju članaka u pariškim anarhističkim novinama Le Révolté (1892. g. objedinjenih u knjizi La Conquete du Pan, Osvajanje Kruha) u kojima razvija tezu da i kapitalizam, poput feudalizma (ali na drugi način), proizvodi ne samo bogatstvo (za jedne), nego i bijedu i neimaštinu (za mnoge) –  otvario je temu privilegiranih slojeva društva i u zajednici ljudi koja se nakon Francuske revolucije deklarirala kao zajednica ljudi koji su slobodni i “jednaki po rođenju”.

Uskoro će pravne norme deklarativno sve ljude proglasiti jednakima, ukidajući dotadašnje rođenjem garantirane privilegije, ali će konkretan život stalno, neumorno reproducirati nejednakost i nepravdu koji će se manifestirati u obliku nepodnošljive zbilje za mnoge pred kojima će i dalje stajati cilj “osvajanja kruha” ili golog preživljavanja.

Nejednakost se neće proizvoditi samo u procesu rada, u procesu proizvodnje, nego i u procesu distribucije bogatstva zajednice. Kropotkin zato govori o “pravu na blagostanje za sve”; a ne samo odabrane i privilegirane jer, po njemu “sve stvari pripadaju svima”. Ako ogolimo ove teze od njihove utopijske dimenzije ponovo dolazimo do aktualnog pitanja siromaštva u suvremenom društvu, prava svih na dostojanstven život, ali i do pitanja aporofobije, straha od siromašnih. Zato Kropotkin ponovo postaje itekako aktualan i zanimljiv.

Strah od siromaštva “proizvodi se” i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju. Ako gledamo novije razdoblje onda je “doktrina šoka” Miltona Friedmana (jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. i to nakon što je postao “otac” ekonomskog modela pučističkog profašističkog generala Pinocheta u Čileu) najčešće je kod građana proizvodila pravi šok.

Nagrađivana novinarka New York Timesa, sindikalna aktivistkinja i autorica nekoliko značajnih knjiga Naomi Klein smatra da je cilj te doktrine “ukrotiti”  i destabilizirati vlade” kako bi one zatim uvele Miltonovu “doktrinu prilagođavanja” što je samo eufizam za proizvodnju siromaštva. Ona se primjenjuje u različitim formama u različitim zemljama, zavisno o uvjetima. Njeno djelovanje izaziva kod ljudi prijetnju, “strah od katastrofe”. Siromaštvo se zna pojaviti kao nuspojava iluzije kako se bježi od njega.

Posebno je zanimljiva pojava tzv. “kvazisrednje klase”. Ona se sudara s psihologijom “konzumističkog siromaštva”. Strah od gubljenja pozicije na socijalnoj ljestvici u neoliberalnom konceptu društva je ogroman. Strategije dominacije ljudima se mijenjaju i kada se počinje živiti od obećanja i nadanja to je dobar put ka paklu nesigurnosti i dominaciji straha u svakodnevnom životu.

Miltonov koncept je na primjeru Čilea potvrdio tezu kako je neolibaralni ekonomski model (“magična, nevidljiva ruka tržišta” koja najbolje regulira sve) itekako spojiv s najbrutalnijim političkim diktaturama neofašističkog tipa. Pinochet-Friedmanov Čile nakon vojnog puča 11. rujna 1973. je na brutalan način potvrdio kako su filozofija slobodnog tržišta, političko nasilje i diktatura itekako spojivi s neoliberalnim ekonomskim modelom društva. To otkriće je zaista zaslužilo Nobelovu nagradu!

Kultura siromaštva

Rođeno je nešto što uvjetno možemo nazvati “sociologijom siromaštva”. Šezdesetih godina se počelo pisati o “kulturi siromaštva” i o “subkulturi siromaštva”. Već ranih šezdesetih godina sociolozi su analizirali elemente “kulture siromaštva” u Meksiku, Limi i New Yorku. Taj pojam uveo je antropolog Oscar Lewis proučavajući urbanu sirotinju (iz “prigradskih baraka” latinoameričkih gradova i velikih američkih urbanih centara). Po njemu ta sirotinja mrzi vlast i njen represivni aparat, s cinizmom gleda na Crkvu kao “licemjernu” instituciju koja ih je napustila, orijentirana je samo na sadašnji trenutak i ne planira nikakvu budućnost, bori se za život iz dana u dan, itd.

Naravno da ta sirotnja predstavlja eksplozivan “socijalni materijal”. Pripadnici “kulture siromaštva” imaju po Lewisu “jedinstven sustav vrijednosti”, ne radi se samo o nedostatku sredstava. Pripadnici te “kulture” imaju posebnu “viziju svijeta”, poseban karakter, specifična su očekivanja djece i mladih koji rastu unutar te kulture, koja im kaže da su oni isključeni iz svijeta blagostanja, dostojanstvenog života, jednakih šansi itd. U međuvremenu stanje u svijetu se drastično pogršalo zbog novih ratova, destabilizacije ogromnih dijelova svijeta, imperijalnih interesa moćnih vladara koji zbog neodgovornog odnosa prema prirodi ugrožavaju i sam život na zemlji.

Stvara se “novo strukturalno siromaštvo”, pojavjuju se “intraklase”, siromaštvo se u velikom dijelu svijeta “feminizira”, klasični lumpenproletarijat se javlja u novim formama “podklasa”, urušavaju se klasične podjele. Već i sama Europa govori o svojoj “novoj sirotinji”, a u nju spadaju svi oni koji svoju poziciju u društvu doživljavaju kao položaj “ispod favoriziranih” dijelova društva.

“Siromaštvo razvijenih” se manifestira na poseban način, koji je drugačiji od siromaštva nerazvijenih, pošto se tu radi o “konzumerističkom nezadovoljstvu”; a ne o egzistencijalnoj ugroženosti. Pripadnici tog psihološkog profila mogu biti posebno rabijatni prema pripadnicima “siromaštva nerazvijenih” koje se pojavilo u vidu izbjeglica koji u Europu stižu iz najsiromašnijih i najnestabilnijih dijelova svijeta.

Politički interesi i siromaštvo

Osim toga, bijeda se proizvodi i iz političkih interesa i razloga, kako bi se nepoćudne vlade destabilizirale ekonomskim blokadama koje za rezultat imaju rast siromaštva, nefunkcioniranje socijalnih komponenti nekog društva, urušavanje gospodarstva, zdravstva, dostojanstva ljudi, itd. Najnoviji primjer je ekonomska blokada Venezuele kao sredstvo bacanja na koljena kompletnog naroda koji bi zbog svog užasnog stanja trebao silom srušiti vladajući režim i tako ostvariti cilj onih koju tu izolaciju provode.

A sve tobože u ime demokracije i interesa baš onih koji su najviše pogođeni njom i njenim posljedicama. Žrtve očito nisu bitne. Bitan je jedino cilj. Kuba je zemlja koja je najdulje pod takvom blokadom, a sada se ona pokušava provesti nad Venezuelom, Nikaragvom, Iranom itd. Bijeda, žrtve, užasni preduvjeti života ljudi namjerno se proizvode.

Oni postaju poželjno stanje jer se računa kako će njihov očaj u koji se namjerno bacaju od strane “humanog, demokratskog ostatka svijeta” srušiti nepoćudne (u pravilu lijeve) političke režime. Naravno da su osnovi svega ekonomski interesi, nafta, plin, druge vrijedne sirovine, itd. Proizvodnja kaosa na Bliskom Istoku, Iraku, Libiji, pokušaji u Iranu, rat u Siriji, raznorazna “arapska proljeća”, miješanja u latinskoameričku političku zbilju, sve je to rezultiralo nikada do sada viđenim migracijskim kretanjima u pravcu Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Te se migracije sve više pretvaraju u prave socijalne pokrete i najvećim dijelom su posljedica neodgovornih politika i imperijalnih interesa bogatih, moćnih Vladara Života. UNESCO je tako objavio kako je migracija “djece bez pratnje” u samo šest godina (2010-2016.) narasla s 66 000 na čak 300 000. Pretpostavlja se da danas u Americi ima oko 19.9 miljuna migranata, od čega je čak 52 posto malodobno. Posebno je značajan podatak Liječnika bez granica (MSF) da su oko 70 posto migranata iz Centralne Amerike koji bježe preko Meksika u USA – direktne žrtve nasilja.

Ali, kompletna Latinska Amerika se bukvalno stotinama godina destabilizira, rušile su se demokratski izabrane vlade, podržavale diktature, vojni profašistički pučevi, do krajnjih se granica raubovala radna snaga prekomjernom eksploatacijom, zbog interesa velikih kompanija bezobzirno se uništavao okoliš – pa se i Amerika sada suočava s posljedicama vlastite imperijalne politike prema tom području (a samo od Meksika otela je ratom 55 posto njihovog državnog teritorija ) te je i ona danas postala logičan “usisivač” latinoameričkog izbezumljenog, pauperiziranog i maltretiranog stanovništva. Direktna posledica toga je činjenica da je traženje azila u Americi poraslo za 150 posto u zadnjih nekoliko godina.

Nikakvi zidovi to neće uspjeti, na dugu stazu, zaustaviti. Naravno da se na to nadovezuje neviđeni terorizam (najsvježiji slučaj je nekidašnji masakr u El Pasu inspiriran mržnjom prema “hispanosima” kojeg je Meksiko doživio kao “terorizam protiv Meksikanaca” direktno podgrijan Trumpovom politikom), sve izraženiji kulturološki međusobni sraz, propast koncepta multikultiralnosti, rast svih vrsta mržnje….posebno vjerske i etničke, teško objašnjivo bezumlje, odbacivanje svih racionalnih principa i totalna nestabilnost ionako ekološki teško ranjene Planete koja polako izdiše zbog suludog, iracionalno neodgovornog uništenja biosfere čitavog čovječanstva u ime novog Boga vladajućih – u ime Boga Profita i političke dominacije.

Kapitalističko čudo i “socijaldemokracija”

Generalni sekretar Rimskog Kluba Graeme Maxton govori o tome kako je danas ipak “najmanje sirotinje” do sada jer je oko miljardu ljudi izašlo iz siromaštva (posebno zahvaljujući Kini koja tvrdi da je u njoj iz područja siromaštva “pobjeglo” 700 milijuna ljudi). U 90-tim godinama, po kriterijima Svjetske Banke, smatralo se da je netko siromašan ukoliko pojedinac za život (hrana, stanovanje, zdravlje, obrazovanje, obuća, kulturne potrebe, itd.) dnevno raspolaže s manje od jednog američkog dolara. Poslije, 2005. godine Svjetska Banka godine da je netko siromašan ukoliko ima manje od 1.20 dolara dnevno (oko 8 kuna) ….a Maxton zaključuje “Kada bi uključli inflaciju, po meni, danas bi to bilo oko 2.90 dnevno”, a da se čovjek ne smatra siromašnim. Dakle, riječ je o iznosu od oko 19 kuna dnevno.

Dakle, po ovim “najizdašnijim kriterijima” i “granicama siromaštva”, ukoliko netko raspolaže s 19 kuna dnevno on više ne spada u “siromašne”!? To je čak i za nas smiješna cifra. Naravno da i sam Maxton zbog toga, ipak objektivno zaključuje, kako su ti super-niski kriteriji samo definitivna potvrda da smo “ostali bez kapitalističkog čuda” koje smo očekivali. Uzimajući u obzir ekonomsku situaciju, ali i bezobzirno uništenje planete Zemlje, odnosno biosfere cijelog čovječanstva, Maxton tvrdi da Afrika danas živi “lošije nego prije 3o godina”.

Tako je španjolski El Pais objavio podatke da je 1980. godine odnos bruto društvenog proizvoda (BDP) između Europe i Subsaharske Afrike bio 7:1 u korist Erope, a danas je taj odnos porastao na 11:1 u korist Europe. Istovremeno, 1980. godine Europa je imala više stanovnika od Subsaharske Afrike, a danas Subsaharska Afrika ima 2.5 puta više stanovnika od Europe.

Naravno da taj europski “ispražnjeni demografski prostor” i njena ekonomska moć usisavaju afrički – ekonomski uništen, a demografski eksplozivan korpus. Stimulirani ratovi sve su to samo još više pogoršali. Po Maxton , rast postoji, ali se ne radi o “bezgraničnom rastu” i pravo pitanje postaje pitanje pravedne raspodjele društvenog bogatstva. On smatra da je socijaldemokracija, primjenjujući svoj koncept, stvorila od Europe “društvo blagostanja”. Zato se zalaže za nužnost povratka Europe na “socijaldemokratski model” koji je podrazumijevao pravedniju raspodjelu, a ne samo vođenje brige o rastu pod svaku cijenu.

Osim toga, socijaldemokracija je više vodila brigu o problem kontaminiranosti i o ekološkom momentu, nego što se to danas radi (a posebno od dolaska Trumpa na čelo SAD-a). Ta socijaldemokratska politička filozofija dominirala je Europom 70-tih godina prošlog stoljeća i Maxton se zalaže za povratak na nju jer je upravo tada, po njemu, Europa “postala najbolji kontinent za život”.

“Sjećam se dugog perioda enormnog ekonomskog rasta, ali također i društvene bijede”. Naime, industrijska revolucija je razorila okoliš i osiromašila većinu “sve dok nije bila korigirana socijalnim politikama demokratske ljevice”, zaključuje on. Generalni sekretar Rimskog kluba smatra kako sada “trpimo drugu tehnološku revoluciju, koja poput one prethodne donosi više nejednakosti i nezaposlenosti”… Tim više što se najrazvijenija tehnologija sve manje upotrebljava za razvoj, a sve više za dominaciju. Trenutno “digitalna revolucija ne donosi više blagostanja nego samo još više otuđenja, siromaštva i rasta dominacije novih plutokracija”, pesimistički zaključuje Maxton.

Činjenica da su tvitovi postali način globalne, pa tako i one političke, komunikacije samo potvrđuje ovaj fenomen. Uništava se klasično novinarstvo, nema više kritičkih analiza i informacija…bilioni tvitova su ko plima preplavili sve, pa su se u njima utopile i nekadašnje velike reportaže. A sve to je pod kontrolom vlasnika Twittera, Googlea i Facebooka, u dogovoru sa sigurnosnim i obavještajnim agencijama svjetskih supersila.

Društvo je duhovno osiromašeno, digitalna revolucija “pojela je” niz malih firmi, radnih mjesta i zaposlenika, a svime time su se okoristili digitalni plutarsi. U takvim uvjetima sve više jača desnica koja se hrani strahom od globalizacije i imigracija, pa tim više uloga ljevice mora biti važnija, ali se u praksi, nažalost, ona najčešće i sama utapa u bezbojnosti i podilaženju prosječnosti – tzv. “middle of the road” politici.

Svjetska Banka u svom Izvještaju iz 2019. godine potvrđuje da još uvijek miljardu i 200 milijuna ljudi živi s prihodima ispod jednog dolara dnevno (6.5 kn), a to znači da četvrtina stanovništva Zemlje još uvijek živi u najekstremnijem siromaštvu.

Zatim, 2 miljarde i 800 milijuna ljudi živi s manje od dva dolara dnevno (13 kn), a 48 posto svjetskog stanovništva je pothranjeno, nema adekvatnu nastambu, odjeću i obuću, zdravstvenu uslugu, obrazovanje, informacije, a kulturne potrebe da i ne spominjemo.

Hrvatska i aporofobija

U takvim okolnostima govorimo o planetarnoj pojavi opasne nove fobije, aporofobije ili straha od siromašnih. Ako to smjestimo u domaći ambijent dobijemo upravo ono čemu svjedičimo ovih dana. To je ono što smo dobili u Kninu i Splitu za vrijeme obilježavanja Dana državnosti – kada smo se umjesto sa sanjanom skandinivizacijom Hrvatske sudarili s njenom “skejizacijom” (prema notornom Marku Skeji koji ustaški pozdrav “Za dom spremni” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija”) toleriranjem ustašoidnih ispada.

Nezainteresirano promatranje djelovanja jednog opskurnijeg dijela Hrvatske društvene scene vodi nas direktno u anticivilizacijsku barbarizaciju, udaljavanje od vrijednosti demokratskog svijeta i najgoru, opasnu primitivizaciju života, a sve radi “par političkih punata” vladajućih. Najgore je što iza podgrijavanja svega toga stoji neodgovorna politika tzv. “urbane struje” HDZ-a koja se uoči predsjedničkih izbora prestrašila nedovoljne podrške najprimitivnijeg dijela svog desnog biračkog tijela.

Takva igra s vatrom uvijek ima svoju cijenu koju na kraju plaćamo svi mi, a radi interesa uske grupe privilegiranih koji nikome ne polaže račune za ono što radi. Naravno da crna boja postaje najpopularnija, najpoželjniji dekor političkih derneka pa se tako, na perverzan način, polako ali sigurno pretvara u našu dominantnu “nacionalnu boju”.

Pa zato i nije nikakvo čudo što istu večer nakon Thompsonovog koncerta na splitskoj rivi rulja crmomajaša trči gradom i gađa flašama turiste “krive boje kože” i to, da apsurd bude još veći, one boje koja je inače njima najdraža – crne. Krajnji je čas da razumijemo opasnost ovih procesa i da im se suprostavimo – dok još uopće ima vremena za to .

6yka

1 comment

  1. “Pa zato i nije nikakvo čudo što istu večer nakon Thompsonovog koncerta na splitskoj rivi rulja crmomajaša trči gradom i gađa flašama turiste “krive boje kože” i to, da apsurd bude još veći, one boje koja je inače njima najdraža – crne. Krajnji je čas da razumijemo opasnost ovih procesa i da im se suprostavimo – dok još uopće ima vremena za to .”
    Mislim da je vrijeme iscurilo. Policija, pravosuđe i prosvjeta su zabili posljednji ekser u sanduk u kojemu smo sahranili ljudskost, milosrđe i ljubav za bližnje. Hebala ih religija koja proizvodi takve odnose u društvu. Fuj!

Odgovori