Antifašizmu treba apdejt

Ništa nije fašizam, a sve je socijalizam. Uključujući poreze, rodnu jednakost pa i sam fašizam. Tako bi ukratko glasila jezgrovita formula na kojoj počivaju argumentacijske taktike suvremene (ekstremne) desnice. Logika te taktike najvidljivija je u slučajevima kad se politikama desnice suprotstavi pod egidom antifašizma. Odgovor je uvijek isti: antifašizam nema danas nikakvog smisla jer nema fašista. A nema ih iz jednostavnog razloga: naprosto se nitko tako ne identificira. U takvom kontekstu antifašizam služi kao politička krinka kojom se cenzurira pravo na slobodno mišljenje. A kako su cenzura i zabrana elementi fašizma onda slijedi “jasan” zaključak: antifašizam i socijalizam su zapravo fašizam danas.

Ovakvu logičku vratolomiju nije teško raskrinkati, ali politika se ne odvija u polju logike nego povijesti. A ta povijest daje barem minimalnu dozu uvjerljivosti tvrdnjama desnice da danas fašizma nema. Unatoč tome što te njihove tvrdnje ne proizlaze iz povijesne analize već iz taktike švercanja diskriminatornih politika u mejnstrim. Lakšem poentiranju u tom smjeru pridonosi im nerijetka potreba na ljevici da se trenutni period bez previše ograda uspoređuje s onim međuratnim u kojem je fašizam nastao. Ta usporedba ne stoji iz nekoliko razloga. Tradicionalne elite nisu odustale od parlamentarne demokracije, liberalnih institucija i nisu sklone savezu s ekstremnom desnicom. Tom savezu nisu sklone jer smatraju da ekstremna desnica nije vična upravljanju suvremenim kapitalizmom i, puno važnije, jer ne postoje snažna ljevica i radnički pokret koje bi trebalo suzbiti. I treće, unatoč nedavnim zbivanjima u SAD-u, ekstremna desnica također priznaje parlamentarna pravila igre.

Sve te razlike ne znače da je trenutna razina prijetnje ekstremne desnice trivijalna i da se možemo opustiti. Međutim, očito je da se ne radi (još) o organiziranom političkom pokretu koji predstavlja društvenu silu. Prisutniji se elementi elektoralnog bunta, sljedbeništva bliskog fenomenima u popularnoj kulturi i svojevrsnog estetskog zajedništva. Ta razlika već neko vrijeme prisiljava analitičare i teoretičare da iznađu novi prikladan izraz. Konsenzusa nema, ali mnogi kao kompromis mogu prihvatiti “diskurzivni fašizam“. Bez obzira na izostanak kvalitetnog “diskurzivnog” odgovora na “diskurzivni fašizam”, sasvim je izvjesno da se sami antifašizam kao politički program mora apdejtati kako bi imao mobilizacijski potencijal i bio politički efikasan.

Apdejt se odnosi i na liberalnu varijantu antifašizma koja fašizam vidi u svakoj izgovorenoj uvredi, ali i na nadmenu ljevičarsku varijantu koja jedinim legitimnim antifašizmom smatra samo onaj povijesni “originalni” i pod povijesnom upućenošću provlači sljepilo na povijesno promjene. Umjesto tvrdnji da je antifašizam isključivo politička taktika Kominterne iz tridesetih godina, puno je produktivniji ljevičarski cred graditi kroz analizu suvremenih društvenih i klasnih odnosa koji se bitno razlikuju od onih međuratnih. Bitna društvena razlika je u tome što danas institucije poput stranaka, sindikata, religijski udruženja i sličnih faktora civilnog društva više ne posreduju interese i stavove putem konzistentnih ideologija. Drugim riječima, politički stavovi su danas podložniji individualnim mijenama i manje se predvidljivi, pogotovo njihova klasna podloga.

Jer klasna slika društva postaje sve zamršenija. Ne zato što klasne razlike nestaju i time se dokazuje navodna izlišnost marksističkog pristupa, već zato što postaju kompleksnije, pogotovo u njihovoj ideološkoj pojavnosti. Na primjer, radnici lišeni sindikalne podrške i stalnog zaposlenja snalaženju u gig ekonomiji pristupaju kao samostalni poduzetnici, a oni zaposleni u javnim firmama se tretiraju kao dio elite. Drugim riječima, unutarklasna konkurencija postaje puno zaoštrenija od one međuklasne, i ne čudi da se onda ta unutarklasna konkurencija često predstavlja kao poprište univerzalne politike: vrijedni protiv uhljebljenih. Ta se političko-klasna analiza treba stalno iznova provoditi jer ćemo u suprotnom biti osuđeni na antifašizam čija je uloga pacifikacija ljevice: bolje pristojne elite nego divlji populisti.

bilten

Odgovori