Svaka politika postaje disciplinovano sprovođenje onoga što predlaže, a ne onoga što negira ili odbacuje. Politika je aktivno i organizovano uvjerenje, misao u akciji koja otvara neslućene mogućnosti. Slogani kao što je „otpor!“ svakako su primjereni za okupljanje različitih pojedinaca, ali oni stvaraju rizik da takav skup postane samo vesela i poletna mješavina istorijske egzistencije i političke krhkosti, koja se pretvara, čim neprijatelj dođe k sebi, u produbljeno i sterilno ponavljanje neuspjeha.

 

Počinjem od jednog osećanja, od utiska, koji je možda ličan, možda neopravdan, ali koji ipak imam zbog informacija kojima raspolažem: to je osećanje opšte političke nemoći. Ovo što se trenutno događa u Grčkoj jeste neka vrsta koncentrata ovog osećanja.

Naravno, hrabrost i taktička inventivnost progresivnih i antifašističkih demonstranata budi nadu. Štaviše, takve stvari su potpuno neophodne. Da li su nove? Ne, ni slučajno. To su nepromenjive odlike svakog pravog masovnog pokreta: egalitarizam, masovna demokratija, smišljanje slogana, hrabrost, brzo reagovanje… Sve smo te stvari već videli, izvedene sa istim poletom – radosnim i uvek pomalo napetim – u maju šezdeset osme u Francuskoj. Nedavno smo ih videli na trgu Tahrir u Egiptu. Naravno, iste stvari su se verovatno dešavale u vreme Spartaka ili Tomasa Mincera.

Da krenemo onda, uslovno, od druge početne tačke.

Grčka je zemlja sa vrlo dugom istorijom, od univerzalnog značaja. To je zemlja čiji otpor uzastopnim ugnjetavanjima i okupacijama ima posebnu istorijsku učestalost. To je zemlja gde je komunistički pokret, uključujući i oblik oružane borbe, bio vrlo snažan. Zemlja gde čak i danas mladi služe za uzor, čuvajući tradiciju masovnog i istrajnog otpora. Zemlja gde su, nesumnjivo, klasične reakcionarne sile vrlo dobro organizovane, ali u kojoj isto tako postoji odvažan i bogat resurs velikih narodnih pokreta. Zemlja gde svakako deluju zastrašujuće fašističke organizacije, ali i levičarska partija sa, kako se čini, solidnom izbornom i borbenom bazom.

Dakle, sve se u ovoj zemlji nastavlja kao da ništa ne može da zaustavi potpunu dominaciju kapitalizma, oslobođenog sopstvenom krizom. Kao da, pod komandom ad hoc komisija i servilnih vlada, država nema drugog izbora nego da sledi divljačke anti-narodne dekrete evropske birokratije. Pri tom, u svetlu pokrenutih pitanja i njihovih „evropskih“ rešenja, pokret otpora više liči na taktiku odlaganja nego na istinsku političku alternativu.

To je velika lekcija ovog vremena, koja nas poziva ne samo da svom snagom podržimo hrabrost grčkog naroda, nego i da im se pridružimo u promišljanju onoga što se mora misliti i raditi da se ova hrabrost ne pretvori, iz očaja, u beskorisnu hrabrost.

Jer zanimljiva je – pre svega u Grčkoj, ali i drugde, posebno u Francuskoj – očigledna nesposobnost progresivnih snaga da prisile na čak i najmanji ustupak ekonomske i državne sile koje se trude da ljude bezrezervno izlože novom (istina davnašnjem i fundamentalnom) zakonu sveobuhvatnog liberalizma.

Ne samo što progresivne sile ne napreduju i što ne uspevaju da postignu makar ograničen uspeh, nego i sile fašizma rastu, pa se još u veštački stvorenom okviru ksenofobije i rasističkog nacionalizma sada postavljaju kao predvodnici protivljenja dekretima evropskih administracija.

Meni nešto govori da se osnovni uzrok ove nemoći ne temelji na inertnosti ljudi, nedostatku hrabrosti ili većinskoj podršci „nužnom zlu“. Mnogi primeri su nam pokazali da resursi za oštar i masovan narodni otpor postoje. Međutim, iz ovih pokušaja nije se izrodilo nikakvo novo promišljanje politike u masovnom obimu, nikakav novi rečnik nije proizašao iz retorike protesta, a sindikalni šefovi su nas konačno ubedili da moramo da sačekamo… izbore.

Mislim da je danas reč o tome da je većina političkih kategorija koje aktivisti pokušavaju da koriste za promišljanje i menjanje naše trenutne situacije, po svemu sudeći, nefunkcionalna.

Posle širokih gibanja šezdesetih i sedamdesetih, ušli smo u veoma dugačak kontrarevolucionarni period – ekonomski, politički i ideološki. Ova kontrarevolucija je suštinski uništila uverenje i snagu koji su nekada mogli da povežu svest ljudi sa najelementarnijim izrazima emancipacijske politike – rečima kao što su, da navedemo samo nekoliko nasumičnih primera, „klasna borba“, „generalni štrajk“, „revolucija“, „masovna demokratija“, i mnoge druge. Ključna reč, „komunizam“, koja je dominirala na političkoj sceni od početka 19. veka, i sama je osuđena na neku vrstu istorijske infamije. To što se jednačina „komunizam je totalitarizam“ čini toliko prirodnom i opšteprihvaćenom samo pokazuje koliko su revolucionari ozbiljno podbacili tokom katastrofalnih osamdesetih. Naravno, ne možemo izbeći oštru kritiku u šta su se pretvorile komunističke partije na vlasti, naročito u Sovjetskom Savezu. Ali ova kritika bi trebalo da bude naša. Ona treba da podstiče naše teorije i prakse, pomažući im da napreduju, a ne da dovodi do nekog tmurnog odricanja, izbacivanja političkog deteta sa istorijskom prljavom vodom. To je dovelo do zaprepašćujućeg stanja stvari: po pitanju istorijske epizode od presudnog značaja za nas, mi smo prihvatili, praktično bezrezervno, stanovište naših neprijatelja. A oni koji to nisu učinili samo su sačuvali staru žalosnu retoriku, kao da se ništa nije dogodilo.

Od svih pobeda našeg neprijatelja, ova simbolička pobeda je jedna od najvažnijih.

U vreme starih komunizama, podsmevali smo se onome što smo zvali langue de bois: isprazan jezik klišea – šuplje reči i pompezni pridevi.

Naravno, naravno. Ali postojanje zajedničkog jezika znači i postojanje zajedničke ideje. Efikasnost matematike u nauci – a ne može se osporiti da je matematika veličanstven langue de bois – ima veze sa činjenicom da ona formalizuje naučnu ideju. Sposobnost da brzo formalizuje analizu date situacije i taktičke posledice posledice te analize. Ovo nije ništa manje značajno u politici. To je znak strateške vitalnosti.

Danas je jedna od najvećih prednosti zvanične demokratske ideologije upravo činjenica da joj na raspolaganju stoji jedan langue de bois kojim govore svi mediji i svaka naša vlada bez izuzetka. Ko bi poverovao da su termini kao što su „demokratija“, „slobode“, „ljudska prava“, „ujednačen budžet“, „reforme“ i tako dalje, nešto više od elemenata sveprisutnog langue de bois? Upravo smo mi, mi militantni bez strategije emancipacije, oni koji već dugo boluju od afazije! I neće nas spasiti saosećajni i neizbežni jezik „pokretničke“ demokratije. „Dole ovo ili ono“, „zajedno ćemo pobediti“, „napolje“, „otpor!“, „pobuna je pravo“… Tako se mogu trenutno okupiti kolektivni afekti i taktički je to vrlo korisno – ali pitanje jasne strategije ostaje potpuno nerazjašnjeno. Takav jezik je previše siromašan za ozbiljnu diskusiju o budućem emancipacijskom delovanju.

Ključ političkog uspeha svakako se krije u sili pobune, u njenom opsegu i smelosti. Ali i u njenoj disciplinovanosti i u proglasima za koje je sposobna – proglasima koji se tiču pozitivne strateške budućnosti i koji otkrivaju novu mogućnost koja je do sada bila zatrpana neprijateljskom propagandom. Zbog toga postojanje orkanskih narodnih pokreta samo po sebi ne pruža političku viziju. Ono što učvršćuje jedan pokret na osnovu ličnih osećanja uvek je negativnog karaktera: to su one stvari koje proizlaze iz apstraktnih negacija, kao što su „dole kapitalizam“, ili „zaustavite otpuštanja“, ili „ne štednji“ ili „dole evropska trojka“, koje nemaju nikakvog drugog efekta osim što vezuju pokret negativnom slabošću njegovih emocija; što se tiče konkretnijih negacija, budući da je njihova meta precizna i pošto mogu da okupe različite slojeve stanovništva, poput „dole Mubarak“ za vreme Arapskog proleća, one zaista mogu da postignu rezultat, ali nikad ne mogu da konstruišu politiku tog rezultata, kao što danas vidimo u Egiptu i Tunisu, gde reakcionarne verske partije ubiru plodove pokreta sa kojim nisu zaista povezane.

Jer svaka politika postaje disciplinovano sprovođenje onoga što predlaže, a ne onoga što negira ili odbacuje. Politika je aktivno i organizovano uverenje, misao u akciji koja otvara neslućene mogućnosti. Slogani kao što je „otpor!“ svakako su primereni za okupljanje različitih pojedinaca, ali oni stvaraju rizik da takav skup postane samo vesela i poletna mešavina istorijske egzistencije i političke krhkosti, koja se pretvara, čim neprijatelj dođe k sebi (jer on je politički, diskurzivno i vladalački bolje pripremljen), u produbljeno i sterilno ponavljanje neuspeha.

U širenju negativnog afekta otpora nećemo pronaći ono što nam je potrebno da iznudimo značajno uzmicanje reakcionarnih sila koje danas pokušavaju da rasture svaki oblik misli i delovanja koji odbija da krene za njima. To ćemo pronaći u zajedničkoj disciplini jedinstvene ideje i sve široj upotrebi homogenog jezika.

Rekonstrukcija takvog jezika je presudan imperativ. Sa tim na umu pokušao sam da ponovo predstavim, redefinišem i reorganizujem sve što se oslanja na reč „komunizam“. Reč „komunizam“ označava tri osnovne stvari. Prvo, označava analitičko zapažanje prema kojem je u današnjim dominantnim društvima sloboda, čiju demokratsku fetišizaciju svi dobro znamo, u potpunosti podređena vlasništvu. „Sloboda“ nije ništa drugo nego sloboda da se dođe do svih mogućih proizvoda bez unapred određene granice, dok se moć da „radiš šta želiš“ meri isključivo razmerama takvog sticanja. Neko ko je izgubio svaku mogućnost da nešto stekne zapravo nema nikakvu slobodu, što je bilo očigledno, na primer, u slučaju „skitnica“ koje su engleski liberali nastupajućeg kapitalizma vešali bez ikakvog kolebanja. Upravo zato Marks u Manifestu ističe da se sve odredbe komunizma, u principu, mogu svesti na samo jednu: ukidanje privatnog vlasništva.

Dalje, „komunizam“ označava istorijsku hipotezu prema kojoj nije neophodno da slobodu određuje vlasništvo i da ljudskim društvima upravlja stroga oligarhija moćnih privrednika i njihovih slugu u politici, policiji, vojsci i medijima. Moguće je društvo u kojem preovlađuje, kako Marks kaže, „slobodno udruživanje“, gde je produktivni rad kolektivan, gde vremenom nestaju sve velike suprotnosti izazvane nejednakostima (između intelektualnog i manuelnog rada, između sela i grada, između muškaraca i žena, između uprave i radnika itd), i gde se o odlukama koje se tiču svih pitaju svi. Trebalo bi da tretiramo ovu egalitarnu mogućnost kao princip misli i delovanja, i da od nje ne odustajemo.

Na kraju, „komunizam“ označava potrebu za međunarodnom političkom organizacijom. On teži da u ljudima pokrene inventivno mišljenje, da konstruiše, na način neukaljan postojećim stanjem, postojeću silu u svakoj datoj situaciji. Cilj je da ova sila bude sposobna da usmeri realnost u pravcu propisanom spajanjem principa i aktivne subjektivnosti svih koji imaju volju da transformišu datu situaciju.

Tako reč „komunizam“ označava potpuni proces u kome se sloboda oslobađa svoje neegalitarne potčinjenosti vlasništvu. To što se naši neprijatelji tako uporno bore protiv ove reči pokazuje činjenicu da oni ne mogu da izdrže taj proces, koji bi zaista uništio njihovu slobodu, čiju normu određuje vlasništvo. Ako je to ono što naši neprijatelji iznad svega preziru, onda naše ponovno otkrivanje mora da počne odatle.

Da li su nas ove verbalne vežbe odvele daleko od Grčke i konkretne urgentnosti situacije? Možda. Međutim, politika [une politique] uvek predstavlja spajanje discipline ideja sa iznenađenjem okolnosti. Moja želja je da Grčka bude, za sve nas, univerzalno mesto tog spoja.

Izvor: 6yka