Tako lako, može svako

                                                                                                                                                                                          “Danas ćemo da uradimo pilav od ćuretine.” (Danas ćemo napraviti pilav od puretine.)

“Ja sam ćuretinu kupio na pazaru.” (Puretinu sam nabavio na tržnici.)

“Hranjena je isključivo kukuruzom i pšenicom.” (Hranjena je isključivo kukuruzom i pšenicom.)

“Za ovo jelo ne treba vam bogzna koliko truda.” (Za ovo jelo ne trebate se mnogo truditi.)

“Ali u suštini treba malo da se igrate…” (Ali se trebate malo igrati…)

I tako dalje, nemamo baš mjesta i vremena za recept koji objašnjava TV-kuhar Nenad Veljković kojeg, u svrhu prijevoda recepta Nenada Veljkovića na titl (televizijski podnaslov?), uređuje stručna služba na programu 24 Kitchen, ekskluzivno na terenu hrvatskog govornog područja. Veljković je zvijezda 15-minutne kulinarske emisije “Easy meals” s podnaslovom “Tako lako, može svako”, odnosno “Easy meals na srpski način”. Veljković inače odlično artikulira, vedar je i opušten kuhar, zato je otprve prošao na zahtjevnoj audiciji za popularnu emisiju internacionalne kabelske televizije. Lijepo ga je vidjeti u društvu manje poznatih etno-kuhinja, a pogotovo ga je ugodno čuti nakon, balkanskom uhu fonetski neobičnog, nizozemskog jezika na kojem recepte kaziva većina kuhara s tog programa.

Kroatističke izmišljotine

Želimo reći, Veljković nema govornu manu, ne frflja i ne guta slogove, pa je možda čudno da se njegove riječi simultano emitiraju na planu vizualnog i auditivnog, kao da smo gluhi. Ali čekajte, pa titlovi su postavljeni upravo njima, gledateljima s auditivnim poteškoćama, strašno je što se, valjda u tipično balkanskoj neotesanosti, nismo odmah sjetili da zajednici građana s auditivnim poteškoćama treba omogućiti da prate program! Ali čekajte opet, zašto su onda Veljkovića kroatizirali, jer su ga lijepo mogli “prepisati” sa srpskog, da ga ceo svet razume! I zašto onda, kad smo već kod titlovanja, poštovanim gluhim sugrađanima nije titlovan sav program na ostalim komercijalnim i javnoj televiziji hrvatskog govornog područja, jer je valjda pouzdano da onaj tko ne čuje nizozemski ili srpski jezik ne čuje niti hrvatski?

Pitanja su to s teškom aromom moralizatorskog blebetanja, gluposti su tu na klizavom terenu ideološke banane. Možda i tuplje od toga. Ali tema je tu, otvara se poput lotusovog cveta ili cvijeta lopoča, na metama kratkog dosega i dalekosežnijih pitanja, kako to obično bude.

Podsjećamo, medijska oluja u čaši vode digla se početkom godine u povodu kroatiziranja srpskih filmova na televizijskim programima, kad je Vijeće za elektroničke medije odlučilo “do ibera” provesti članak br. 4 Zakona o elektroničkim medijima koji govori o upotrebi hrvatskog jezika. Uzalud trezvenih glava koje su prizivale zdrav razum, javnost se tresla od gluposti hadezeovskih kadrovika i kroatističkih ad hoc izmišljotina, pa je HTV u veljači 2012. ipak iznašao utješno, navodno tehničko rješenje “problema” koje će “zadovoljiti sve strane, a istovremeno sačuvati izvornost djela”. Po tom “rješenju” gledatelji će imati mogućnost da pri prikazivanju filma sa srpskog ili područja BiH “uključe hrvatske podnaslove za film, dok će oni kojima nisu potrebni podnaslovi film moći pratiti bez njih”. Titlovi bi se trebali naći na stranicama teleteksta HRT-a, ali nismo provjeravali jesu li ih ondje ugurali jer nekako vidimo i osjećamo da sadašnja “v.d. postava” javne televizije, s Deanom Šošom na čelu, ne mari za ovakav tip filmske kvalitete.

Ostaje, međutim, činjenica da je članak o kroatizaciji nehrvatskih filmova snimljenih na području bivše Jugoslavije još uvijek vitalan, pa njegova ponovna frankenštajnizacija u javnosti ovisi najprije o mentalitetu političke opcije, dok “normalni” kadrovi moraju uvijek biti na oprezu zbog recidiva. Naravno, posljedice legislativnog titlovanja odmah su dobile ludički nastavak, pa je YouTube već mjesecima nakrcan titlovima standardnog hrvatskog jezika domaće radinosti u prijevodu dijalektalnih klasika: špica “Malog mista” tu je apsolutni titlovani favorit. “Gruntovčane” se, pak, nišče ni potrudil jezički speglati da bi vsak razmel šče je o čemu reč, ali valda pak budeju.

Teatarski titl-žanr

Problem s titlovanjem nehrvatskih sadržaja uhvatio se, međutim, kao korov s tankim i ljigavim korjenčićima, dokazujući da njegova bezvezna narav ima ambicije. Prosvijećeni činovnici jezika možda su bacili tek kost, ali ta se u polju umjetničkih disciplina pretvorila u pravi mali, dosadni žanr. Na terenu teatra, dva su primjera. Kronološki prva, prošloljetna režija Lenke Udovički s brijunskim teatrom Ulysses i Nušićevim “Pokojnikom” ponudila je “jezičku adaptaciju”, odnosno (djelomičnu) kroatizaciju komada kao legitimnu opciju teatarske slobode u interpretaciji. Jezičnu prilagodbu, dakle ijekavizaciju nušićizama, potpisuje Miljenko Jergović, uz objašnjenje da je redateljici i njemu “vrlo važno da pokažu da je ovaj komad primjenjiv na današnje hrvatske prilike”. Zvuči kao sumnjiv ali nepobitan estetički argument, u umjetnosti svakovrsnoj naravski legitiman. Kakav je (estetički) izvedbeni učinak predstave, drugo je i bolnije pitanje, iako se uvijek može besjediti o mentalitetima nušićizama kao samostalnim kategorijama, onima bez lingvističke prtljage.

Drugi primjer malog teatarskog titl-žanra je režija Nušićeve “Gospođe ministarke” Olivera Frljića u zagrebačkom teatru “Kerempuh”. Frljić uvijek režira na dvije pruge, za teatarsku gospodu i raju s kojom “komunicira medijima”. Raji je ponudio najavne plakate s kroatiziranom i precrtanom “ministarkom”, publici u teatru predstavu na izvornom jeziku (uz jezičnog savjetnika Bocu Diklića radi “usvajanja mentaliteta Nušićevih likova”), ali s kroatiziranim titlovima. Molim, “tko ne razumije Nušićev izvornik, neka se pomogne prijevodom”, objašnjava redatelj zavaljen u fotelju, kao gost TV emisije “Hrvatska uživo”. Legislativno usklađeno i ironijski točno, Frljićeva intervencija uopće nije provokacija nego ideološka vježbica, u trenutku kad se Nušićev komad nakon 30 godina pojavljuje na parketu zagrebačkog teatra. Da nije takvog aktualnog konteksta, zagrebačkog nušićizma kao brze pljuske u buđenju jezičnog zdravog razuma, Frljićev mali titlovani teatarski žanr bio bi propuh, jednako (umjetnički) opravdan kao i hrvatski titl za kuhara Nenada Veljkovića.

Aktualni društveni moment je, naime, takav da je zbog kroatističke uskogrudnosti i besmislenih pretjerivanja u jezičnom bogatstvu hrvatskog standardnog jezika, osnovnoškolcima u Hrvatskoj najmrži predmet baš hrvatski jezik, koji uključuje najmanje dva udžbenika i dvije radne bilježnice. Istovremeno, na YouTubeu đaci hlade glavu gledajući “Sunđer Boba Kockalonea” radije nego “Spužvu Boba Skockanog”, iako su obje sinkronizacije kvalitetno napravljene. Od prvog razreda osnovne do cajki na mobitelu u srednjoj školi, đacima je draži šarm dijalekta – kako čudno.

 

Izvor: Novosti

Odgovori