Suvremeni društveni ugovor

civilno_drustvo

Heda Festini: Religijske ustanove su opasno ekonomsko i političko sredstvo zbog svoje velike manipulativne moći nad masama.

Ideja o suvremenom društvenom ugovoru  nastala je na temelju nacrta održanog predavanja “Socijalna država naspram neoliberalizma” 12.6.2012. četirima Mjesnim organizacijama Socijaldemokratske partije Rijeka i prisjećanjima na J. J. Rousseauov društveni ugovor prilikom njegove obljetnice. Spomenuto predavanje sadržavalo je kritiku neoliberalizma, a to je značilo da ističe  glavne negativne strane kapitalizma i pokušava barem naznačiti osnove društvene države. U tom smjeru se takovo nastojanje može nadograditi pronalaženjem uloge Rousseauovog društvenog ugovora kao nacrta etičko-političke zajednice. Dakle, sada se radi o tome da se objedine sve pozitivne strane liberalizma i samoupravnog socijalizma kao najbolje varijante socijalizma i da se u tom smislu iznese ideja o modelu suvremenog društvenog ugovora, tj. drugačijeg društva.

Još je Rousseau razabrao osnovne ekonomske i društvene pokazatelje u zamišljanju pravednije države, pa samim time i pravednijeg društva. Dobro je poznata protivurječnost između njegovog prosvjetiteljskog poziva – povratak prirodi – i zahtjeva za građanskim društvom, koji je iznad prirodnog stanja. Čak se isticalo da su takvi stavovi o državi u Društvenom ugovoru bili u suprotnosti s ostalim djelima (1: 439). No, sam Rousseau je zamjećivao tu suprotnost i pokušao je također sam opravdati. Naime, on je smatrao da je  čovjeka udaljilo od prirode sve što je sam stvorio, ali gauopće nije usrećilo. Tako je sve što je otkriveno u znanosti  nastalo iz poroka, npr. geometrija je proizašla iz škrtosti (440).

Svim nastalim negativnostima on je suprotstavio zapravo idealiziranu državu koja je cilj njegova društvenog ugovora. Međutim zamijetio je da je njegovo buduće društvo zamislio kao vrlo rigidno u kojem je svaki pojedinac sasvim potčinjen, što je zapravo u suprotnosti s vraćanjem prirodi  pa nastoji naći opravdanje tvrdeći da je sasvim razumljiva takva suprotnost, ako se ima u vidu aktuelno stanje čovjeka (439). Možda je bolje reći, da je on shvatio kako je i deviza povratka prirodi idealizirano gledanje, a da se može samo raditi o normativnom kriteriju, odnosno, kako kaže N. Abbagnano o “normi suda” (440). Svakako da je u njegovom ugovoru značajno mjesto u smislu prevladavanja spomenute protivurječnosti zauzimala i  sloboda koja ima glavnu ulogu u discipliniranju nesređenog nagona (443), a što znači povratak pravom prirodnom čovjeku.

Svakako da nam on ostavlja još i danas važne poruke: privatno vlasništvo je izvor siromaštva i nejednakosti, opća korist, javno dobro (442) i sloboda velike su obveze društva. No, sloboda nije bezgranična, nego je discipliniranje nesređenih nagona. Isto tako je važno njegovo upozorenje da su ustanove magistrature također izvor nejednakosti (440). Dakako da je teško bilo zamisliti mogućnost stvaranja društvenog ugovora u njegovo doba, no i danas, unatoč sve većim pozivima na zajedničko djelovanje suprotnih političkih stranaka, također je teško zamisliti stvaranje društvenog ugovora.

Kako je onda moguće govoriti o suvremenom društvenom ugovoru, o jednom odgovarajućem uobličenju  društvene zajednice? Očigledno da takvu ideju globalno može naznačiti filozofija, a u stvaranju odgovarajućeg modela bolje može odrediti društvene sastavnice sociologija, srž novog društva, tj. ekonomske potpornje, ekonomija, dok politologija može uočiti puteve političke primjene.

Da bi se uopće moglo doći do zamišljanja neke bolje zajednice, najprije treba poduzeti temeljitu kritiku postojećeg stanja, u našem slučaju neoliberalističkog društva kapitala. Kritika kapitalizma ima poodavno, prvu i temeljitu kritičku oštricu usmjerenu naspram  funkcioniranja  kapitala putem ponude i potražnju u K. Marxu, u njegova tri sveska Kapitala (I,1867, II, 1885, III, 1895), a nadasve djelotvornu i vremenski dalekosežnu u kritici liberalizma koju je poduzeo američki filozof J. Dewey 1935. (2:91-97 ; 3:57-64).

Posebnu pažnju treba obratiti odmah na proklamirani, jer naočigled iskače, temeljni neoliberalistički credo – deregulaciju tržišta. De facto slobodnog tržišta i nema nego se njime manipulira. Najprije se to dešavalo na tržištu realne proizvodnje, a od osamdesetih godina prošlog stoljeća najveće manipulacije se prenose na virtuelno tržište financijskog kapitala otkada se otkriva novo područje fiktivnog svijeta novčanih transakcija. Najpoznatiji manipulatori realnom proizvodnjom su zemlje izvoznice nafte, npr. sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog arapsko-izraelskog rata uvodi se embargo na izvoz nafte što dovodi do poskupljenja barela nafte za 70 posto.

Grupa OPEC dogovaranjem povećanja ili smanjenja proizvodnje nafte utječe na odnos potražnje i ponude. U sprezi s bankama i na druge načine umjetno se diže cijena sirove nafte (tankeri na putu do odredišta koje se ne zna do kraja mijenjaju po nekoliko puta cijenu). Zapravo naftni lobiji sve takve svoje poteze temelje na lažnoj teoriji isključivog porijekla nafte iz ograničenih resursa fosilnih ostataka koja datira iz 19 stoljeća, od Lomonosova. Takvu teoriju su forsirali Amerikanci, jer se uklopila u makinacije njihovih banaka. Drugu teoriju su postavili također Rusi (4). Smatra se  da je ona  skrenula pažnju na dvije suprotne činjenice prethodnoj teoriji – resursi nisu ograničeni i porijeklo je nafte iz najvećih dubina  prodiranjem kroz usjekline. Zato se čak počelo govorkati od 2007. da je Meksički zaljev nova Saudijska Arabija.

Odnedavno je poznato da se i u samoj Americi može iskopati nafta iz specijalnih stijena, shelova. Kao što znamo postoje i razni drugi zamjenski izvori za naftu, pa čak i ugljen može poslužiti za proizvodnju dizela. Naravno da razne grupacije manipuliraju cijenama i drugih artikala. Međutim, najveće manipulacije se odvijaju na virtuelnom tržištu koje je stvorio financijski kapital i ono je nadređeno samom realnom tržištu. Veliku svjetsku ekonomsku krizu 2007. upravo je on izazvao oslanjanjem na tri osnovne sastavnice: 1) na banke, 2) na agencije za procjenu kreditnog rejtinga i 3) na tehnokratske organizacije, zatvorene za javnost.

Ad 1) u globalnom smislu financijski kapital preko deset najvećih banaka nadzire svjetsku ekonomiju, kao takova najpoznatija je banka Goldman-Sachs. Od 1973. tj. od otkrića Black-Scholesove formule, a posebno od R. Reaganove i M. Tatcherove neoliberalističke politike osamdesetih godina sve su se banke bacile u novčane spekulacije s fiktivnim sredstvima, posebno s dionicama na burzama tako da je započela prava kladionička igra. Bankari su u tom opasnom i drskom ruletu s velikim rizikom otpočeli koristiti navedenu formulu koja je predstavljala matematički model financijskog tržišta  po kojem su se procjenjivale manje rizične opcije, tj. tzv. derivati (5). Agencije za rejting u oči najveće svjetske ekonomske krize, 2007. dale su najpoznatijim bankama pozitivnu ocjenu, a one su zbog svojih neuspješnih transakcija (krediti za stanove) počele propadati. Da bude ironija veća tada se počelo upotrebljavati kao jedino uspješno sredstvo sanacije, nadoknađivanje njihovih gubitaka putem državnih blagajni, a to znači običnih ljudi, poreznih obveznika. To će reći, netko se igrao, dobivao ili gubio, a kada je gubio onda su plaćali oni koji igru nisu ni vidjeli. Da bude ironija još veća, 1994. Black i Scholes su dobili Nobelovu nagradu!

 

Očito da banke moraju biti podvrgnute kontroli, to je uočio još Jefferson smatrajući da treba kontrolirati financijske centre. Međutim, neoliberalističke vlade se još kolebaju da uvedu poreze na bankovne transakcije. U Evropskoj zajednici je teškom mukom donesen zakon o nadzoru nad bankama, a kancelarka Merkel (neoliberalistička desnica) uspjela je da dobije odgodu primjene tog zakona na godinu dana! Očito, da nekolicina ljudi vlada svijetom, oko šest tisuća i to ljudi koje nitko nije izabrao. Prema tome, neoliberalizam ne samo da niječe demokraciju, nego je pretvara u vladavinu nadklase.

Ad 2) u zajednici s bankama u Americi i Engleskoj organizirale su se kompanije za financijske usluge  koje su se bavile  istraživanjem poslovanja s dionicama (akcijama) i obveznicama.  Njihove agencije posebno su se ustremile na određivanje vrednosnog rejtinga banaka, poslovnih grupa pa i država te su na temelju interesa svojih banaka određivale  i određuju njihovu kreditnu sposobnost ili nesposobnost, te ovisno o visini rejtinga nesmiljeno se postavlja visina kamata. Najpoznatije su tri agnecije: Standard & Poor’s, Moody’s Investor Service i Fitch Ratings. Prva i treća su američke agencije, a druga zajednička američka i engleska. Da su te agencije zapravo produžena ruka određenih banaka, tj. njihov neposredni alat, dovoljan nam je jedan primjer . Standard & Poor’s  (S&P) predstavlja odjel poznate kompanije McGraw-Hill (6). No da njihove procjene mogu biti i krive dokazuje propast nekih banaka i nastanak spomenute  najveće krize unatoč tome što su neposredno agencije davale tim bankama visoki rejting. Zato u nas nimalo ne treba začuditi televizijska izjava M. Montija da možemo biti i  bez njih. Takva izjava razotkriva i konkurenciju između tri grupacije-oslonce  financijskog kapitala, jer je Monti zapravo član tzv. tajnih organizacija, treće grupacije.

Ad 3) Sedamdesetih  godina prošlog stoljeće osnutkom Carterove komisije trilaterale (Amerika, Japan, Evropa) u čijoj je sjeni bio najveći bogataš svijeta, W. Rockfeller, i proklamiranjem globalizacije ekonomije, množe se  društva  zatvorena za javnost ili kako ih još zovu – tajna društva. Znaju se njihove grupacije i broj članova, npr. grupa Bilderberg ima 150 članova, a nastala je još 1954.g (7). Ta je grupa 2011. održala sastanak u St. Moritzu, pa je čak i dnevni red bio javno poznat. Zapravo su to tehnokratska društva s vrhunskim financijskim ekspertima čije se članove  postavlja na čelo vlada zemalja koje su u financijskoj krizi, kao npr. u Italiji premijer M. Monti i u Grčkoj premijer A. Samaras. Njihov je zadatak da pronađu mjere pomoću kojih će država vratiti dugovanja i to maksimalnim discipliniranjem  naroda  i njegovim žrtvovanjem u korist rasipnosti i neodgovornosti nekolicine bankovnih. No, ako nije moguće raditi po planu, ta se zemlja napušta, M. Monti to upravo sada čini.

 

Jasno proizlazi da je kapitalizam opsjednut profitom kao najvišom vrijednošću, iz čega proizlazi sveopća nejednakost kao normalna posljedica gdje pravde nema, a nema ni demokracije. Suvremena Kina je idealna sinteza negativnih sastavnica kapitalizam i primitivnog komunizma. Zanimljivo da je neoliberalistički kapitalizam isto tako bešćutan i usredotočan na iste ciljeve, pa nije nikakvo čudo da se uspješno susreće s Kinom u ekonomiji, a uskoro će dijeliti i isti stil rada (u Kini se isto tako radi cijelu sedmicu i po 12 sati na dan), a stil života je povratak u ropstvo.

Zato slovenski sociolog R. Močnik logično zaključuje – mi više nemamo izbora  i moramo izaći iz kapitalizma (8). Slovenski filozof S. Žižek pak napominje, da je već 20 godina jasno, a mnogima tek odnedavno, da se od kapitalizma ne može ništa dobro očekivati iste religije. U nas su  poznata još od kraja 19. st. nastojanja da se zaustavi sekularizacija, posebno u školstvu (10:31), koje i jeste  najvažnije u stvaranju kulturnog i političkog standarda.

Nije se ni danas mnogo promijenila u tom pogledu militantnost crkve, koja uporno nastoji iz škola eliminirati zadnji modul iz zdravstvenog odgoja, a kako je njegova materija rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje (obilježja civiliziranog građanina), onda izgleda da je crkva protiv toga. Religijske ustanove su opasno ekonomsko i političko sredstvo zbog svoje velike manipulativne moći nad masama, u što se osobito danonoćno može uvjeriti prateći zbivanja širom svijeta. One su zapravo najveća opasnost čak i za sam opstanak čovječanstva, dovoljno je imati u vidu nepoštedne sektaške ratove unutar iste religije, a da se i ne spomene međureligijske borbe koje se vode do istrebljenja sve većim korištenjem  raznih oblika terorizma. Zbog svojeg tisućljetnog podrijetla iz mitova i legendi, zbog posvemašnjeg utonuća u tradicionalizam i netrpeljivost dogmi, religije ne mogu biti nediskriminatorske. Sve moguće diskriminacije započinju od prve i izvorne, a to je besprimjerno diskriminatorski odnos prema ženama, koji, valjda, datira  od života troglodita, a zasigurno od Hamurabijevih vremena što lijepo pokazuje njegov zakonik (muž može učiniti sa ženom štogod hoće, ako je preljubnica) i to traje, dakako, sve do danas.

Žene su drugorazredna bića proklamirana takvima od Biblije, do šerijatskog prava, omalovažavane čak i od kršćanskih filozofa, kao što je Augustin, te da ne spominjemo kako su proglašavane za vještice koje se spaljivalo, sve do vremena carice Marije Terezije. U današnje vrijeme bezbrojan je oblik omalovažavanja, a perfidnost obmanjivanja doseže vrhunac kada se na televiziji može čuti da je nošenje hedžaba modni hit  ili kada  za obrezivanje 150 milijuna žena od 5 do 15 godina ni manje ni više nego jedna žena kaže da je to njihova tradicija! I sa oltara Katoličke crkve u Udbini 26.8.2012. moglo se čuti slično poražavajuće mišljenje. Tekst Evanđelja koji je čitala, da opet bude paradoks veći, žena, glasio je ovako: žene budite podložne muževima kao Gospodinu….

Ovaj završetak izgleda da je najprimjereniji svemu onome što nas čeka, ako ne pokušamo izgraditi model suvremenog društvenog ugovora i ne nastojimo oživotvoriti pravednije i slobodno društvo, ekonomski ujednačeno, društveno napredno i riješeno predrasuda iz davnih vremena koje ometaju međusobno sporazumijevanje i kretanje prema naprijed. Opasnost u koju srlja svijet najbolje se može približiti neizbježnom konstatacijom, da veliki dio svijeta već sada predstavlja deklarirane teokratske države, a mnoge uslijed sveopćeg jačanja vjerskih fundamentalizama (bez obzira na vrste religija) otvoreno tome streme militantnim, a esto i ratnim pothvatima. Iz te perspektive sudeći građanska država i demokracija izgleda da su zasada daleki cilj.

P.S. Još jednom se čulo s oltara (Belc, 30.XII 2012) ali u poraznijoj formi ista misao – žene budite podložne muževima! Što da se pak kaže na izjavu jednog biskupa da je potrebna druga Oluja da pomete ovu vlast zbog uvođenja zdravstvenog odgoja! Krajnja mržnja i netrpeljivot (crkva koja navodno propovijeda mir i ljubav!) doveli su do toga da se huška čak na rat! Ispada da se počinje zapodijevati križarski rat! Gdje smo to mi – u Srednjem vijeku! 10.2.2013. kardinal Bozanić s propovijedaonice kaže da je propao komunizam, ali njegovo sjeme je prisutno (opet tu spominje zdravstveni odgoj).


1. N. Abbagnano, Storia della filosofia, vol.III, UTET, Torino, 1966.

2. J.   Dewey, Liberalizam i društvena akcija, KruZak, Zagreb, 2004. H. Festini, Pogovor.

3. H. Festini, “The Contemporary Relevance of Dewey’s Social Liberalism”, Synthesis philosophica, 2010,49,vol.25,fasc.1, Zagreb.

4. F.W.Engdahl, Myths, Lies and OilWars, Copyright USA (edit. Engdahl, Wiesbaden, Germany), 2012, pgs. 238.

5. Black, Scholes, “The Pricing of Options and Corporative Liabilities”, in Journal of Political Economy, 1973, 81(3), pgs. 637-654.

6. http://sh.wikipedia.org/wiki/Standard_%26%27s7

7. http://en.wikipedia.org/wiki/Bilderberg_Group

8. R. Močnik, intervju za Globus, 6.04.2012, broj 1113.

9. S. Žižek intervju s novinarom Stankovićem za HTV 1, 2012.g.

10.M. Hameršak, “Emil ili ob uzgoju, knjigama i cenzuri”, u Priroda-društvo-politika, Simpozij HFD-a, Zagreb, 22.-24. Studenoga 2012, str. 31.

Tekst je izvorno objavljen u znanstvenom časopisu The Holistic Approach to Environment.

Izvor: H-alter

Odgovori