«

»

stu. 05 2012

Sramotan odnos prema Svetozaru Rittigu, znamenitom Brođaninu i svećeniku koji se pridružio narodnooslobodilačkoj borbi

Kako ni uz velike napore UG Baština nije uspjela 2011. održati znanstveni skup o Svetozaru Rittigu i postaviti spomen ploču na mjestu njegove rodne kuće, zbog raznih opstrukcija, taj neuspjeh je sada dodatni adrealin da se uz 140. godiš njicu Ritigova rođenja ostvari nakana vračanja ljudskog dostojanstva i dužno priznanje ovom umnom i znamenitom Brođaninu, tim prije što je svećeničko poslanje bilo Rittigovom životna konstanta, a sve drugo; povijest, književnost, znanost. politika, humanitarni rad, misionarstvo i mecenarstvo – izrazi višestrukih talenata osobnog potvrđivanja u stvarnosti svojega vremena.

Zato bi u kulturološkom smislu 2013. za Brod morala biti godinom Svetozara Rittiga, naravno, ukoliko se opet ne umiješa ova ili ona nasilna vjerska i politička mržnja prema neistomišljenicima.

Nevinom čovjeku nitko ne može legalno toliko nauditi, pa ga i na lomaču, pod giljotinu, pred streljački stroj dovesti, kao jednoumno nasilje politike i religije. U tom kontekstu danas je i sudbina Brođanina, akademika, monsignora Svetozara Rittiga, osobno opredijeljenog za rimokatoličkog svećenika od rane mladosti do posljednjeg daha 21. srpnja 1961. (rođen u Brodu 6. travnja 1873.). Svećeničko poslanje bilo mu je životnom konstantom, a sve drugo: znanost, književnost, poltika, humanitarni rad i mecenarstvo – izrazi višestrukih talenata osobnog potvrđi vanja u stvarnosti svojega vremena. Da smo zaista demokratsko, civilizirano društvo, koje poštuje slobodu drugih i različitih, upravo protekla (2011.) godina trebala je biti, pa makar samo u Brodu, u znaku Svetozara Rittiga, gradu njegova ishodišta. U.G. Baština pokušala je 21. srpnja, prigodom 50godišnjice Ritigove smrti svratiti pozornost javnosti na tog umnog čovjeka, pa makar prigodnim me morijalom i postavljenjem spomen ploče njemu u čast, na njegovoj rodnoj kući u Mačekovoj ulici 27 – ali nije išlo. Nije išlo ni u crkvi Sv. Marka na zagrebačkom Gornjem Gradu, u kojoj je 24 godine bio župnikom i okupljao hrvatsku inteligenciju: umjetnike, znanstvenike i političare pa 1931. pokrenuo i Vjesnik Župe Sv. Marka – obiteljski list za vjersku kulturu.

Dr. Svetozar Rittig

Pokušaj da ga se ponovo vrati u obzor javnosti za mene se u subotu 18. lipnja 2011. oko 11. sati, pretvorio u svojevrsni horor i saznanje da su i kaptolska hije rarhija i gornjogradski Banski dvori naprosto Rittiga ekskomunicirali i protjerali iz javnosti. I to samo zato što je, bježeći od Pavelićevih ubojica, pobjegao iz Zagreba na talijansku okupacijsku zonu – na imanje u Selce. Da bi se shvatila sva apsurdnost Rittigova života, nužno je znati njegovu političku i kulturološkoum jetničku pozicije u zagrebačkom građanskom društvu između dva rata, jer je upravo ona odredila Ritigovu sudbinu već u prvim danima Pavelićeve vladavine (Pa velićev nalog za ubojstvo Rittiga zbog neposluha – nepoštivanja dogovora tadaš njeg vladajućeg trijumvirata HSP-om: Pavelić, Rittig, Budak, prije Pavelićeva odlaska u emigraciju. U tom kontekstu izuzetno je važno i dodatno „svjetlo“, opet vladajućeg trijumvirata rimokatoličkom crkvom u Hrvatskoj – nadbiskup Bauer (pobratim kralja Aleksandra), Rittig i Stepinac.

                                                                                                                                                                                     Prezir i govor mržnje prema Ritigu

Dakle, došao sam u crkvu sv. Marka zamoliti župnika da misu 21. srpnja na dan Ritttigove smrti posveti Svetozaru Rittigu, jednom od svojih prethodnika. Župnika nije bilo. U crkvi se obavljao obred krštenja dvoje djece, jednog novorođenčeta i djevojčice od kojih desetak godina. Među tridesetak prisutnih, vjerojatno rodbine krštenika, bila je i dežurna časna sestra. Predstavio sam se i zamolio da bih trebao župnika. Izvijestila me da župnik subotom ne dolazi u župni ured, ali da je ona dežurna pa možda može riješiti razlog mojega dolaska.

 U četvrtak 21 srpnja navršava se 50 godina od smrti monsignora Svetozara Rittiga, karizmatskog župnika ove župe, koji je – rekao sam joj – ovdje „stolovao“ 24 godine pa sam došao zamoliti da misu na dan 50 godišnjice Rittigove smrti održi Rittigu u spomen

Časna se nakratko zamislila.                                                                                                                                                                                                              Je li to možda onaj partizan?

Da, uz mnogo drugog i partizan, antifašist.

Mi njega ne volimo, a ne vole ga ni naši župljani. Zbog tog partizana i mise za njega uopće ne trebate u ponedjeljak ovdje tražiti župnika.

Mislio sam da je s tim priča o misa za Rittiga završena, ali me silno povrijedio taj prezir i govor mržnje prema Ritigu baš u Rittigovoj crkvi, tim više što se hrvat sko katoličanstvo javno gromoglasno zalaže za suživot vjera, toleranciju, poštiva nje različitosti, a Rittig je po ukupnosti svojega djela ipak karizmatska osoba rimokatoličanstva. Činjenica je da je sve do smrti živio s velikom ljubavlju prema Bogu. Živeći s partizanima Rittig je ostao nepokolebljivi katolički svećenik, održavao mise, ispovijedao, po katoličkom obredu sahranjivao poginule partizane, a kaptolska vladajuća hijerarhija ga je upravo zbog toga, metaforički rečeno, razapela, ne zapažajući to, upravo na desni križ do Isusova križa, nesluteći da je to upravo križ lupeža Barabe, kojemu je umirući Isus poručio: danas ćeš biti sa mnom u raju (simbolika desnog križa)

 

Obred krštenja bio je završen. Zastao sam na trenutak nasred crkve da vidim je li štogod ostalo od Rittigove obnove crkve sv. Marka s interijerom Rittigovih prijatelja, kipara Ivana Meštrovića (veliki oltarski križ) i slikara Joze Kljakovića, koji je za crkvu izradio 14 fresaka s temama iz biblije. A sve to Brođanku Ivanu Brlić Mažuranić, Rittigovu prisnu prijateljicu i susjedu župnog dvora silno uzrujalo, pa je pisala kako je MeštrovićKljakovićevski modernistički interijer za crkvu najgore svetogrđe i da zbog toga neće doći na svečanost otvorenja.

 

Sudionici obreda krštenja i njihov svećenik u svojevrsnoj svijetloj togi uputili su se na zapadnu stranu trga. U zapadnom portalu crkve pričekao me neki gospodin šezdesetih godina. Ne predstavivši se, potapša me po ramenu:

Slušam vaš razgovor s dežurnom Časnom. Pa kud ste vi to, dragi gospon, zabludili. Ma kakvi partizani, antifašisti, Rittig, sve je to bezbožna banda zločinaca. Kako bi nam bilo lijepo da su nam ostali naši ustaše i Reichswehr (njemačke oru žane snage – podvukao s. m.), naša zaštita od komunista, pa nam se komunisti sa da opet ne bi nadmetali zavlast i predsjednika države.

A sve to u hrvatskoj povijesnoj crkvi od čega čovjek ostane bez riječi, zanijemi uz mentalnu traumu i shvati svu dubina današnjeg hrvatskog društvenog raskola ohrabrivanog demagoškim farsama i asortimanom zloslutnih sjene u suvremenom hrvatskom političkom i rimokatoličkoklerikalnom „kukolnom teatru“ u kojem se vladajuća crkvena hijerarhija ponaša kao uprava nekog multinacionalnog koncerna. Tako se s „propovijedima“ mržnje, eliminacija i dezavuiranja neistomišljenika raznim izmišljotinama potiče i usmjerava stvarnost nacionalnih podjela. To nije strano ni kaptolskoj, državno privilegiranoj hierarhiji. Naprotiv. Da nije tako već bi s Rittiga skinuli stigmu katoličke nepodobnosti što se borio za slobodu svoje domovine, a 21. srpnja 2011. bile održane počasti Svetozaru Rittigu, tada prigodom 50 godišnjica smrti, možda se ipak dogode 2013. prigodom 140. godišnjice Rittigova rođenja.

Nesposoban, zbog urođene introvertnosti za brzi pingpong riječima, nisam, zaprepašten, ni uspio na izazov razborito i uvjerljivo odgovoriti, a moj nesuđeni sugovornik već je otišao.

Bilo je maglovito prijepodne, rosulja je vlažila dan, na trgu pred južnim por talom crkve sv. Marka održavana je paradna, kostimirana konjanička smjena garde za stotinjak Hercegovaca u posjeti Zagrebu, metropoli svih Hrvata. Izgubljen u tom paradnom maglovitom prijepodnevu razmišljam o tome kako svatko ima pravo na svoj svjetonazor i mišljenje, ali ne i pravo na „korisne“ manipulacije tipa: poroci tajni, vrline javne. I o tome kako dionice rimokatoličanstva na svjetskoj burzi religija više ne kotiraju kao stotinu godina prije. Uvelikē se smanjuje broj vjernika. Naravno, ne bez razloga, pa mu neće pomoći ni upravo najavljena nova evangelizacija Pape Benedikta XVI. (Josef Alois Rastinger) ako se nastavi s ukupnom naslijeđenom retorikom i ponašanjem, danas neprihvatljivim i mnoštvu kršćana (zbivanja u katoličanstvu SAD ili Njemačkoj – svejedno). Od Isusa do danas u ljudskoj civilizaciji, znanosti i tehnologiji ipak se nešto promijenilo pa nije za vjerovati da Bog i danas tako silno „voli miris tamjana“. Glavna tema eventualne nove evangelizacije moralo bi biti prilagođavanje religioznog diskursa i rituala faktičnom stanju dostignutog ljudskog mentalnog koda i isključivanje svega što je u kršćanstvo, osobito katoličanstvo, ugurano u posljednjih milenij i pol, a ne pripada tu, poput posljednje dogme o uzdignuću u nebo Isusove majke (blažene djevice Marije), u tvarnoj zemaljskoj supstanci i u svojoj, već tradicionalnoj svjetlo ljubičastoj haljini, kako su je prikazivali dok levitira prema nebu.

Samo dvadesetak dana kasnije, u toj istoj crkvi održana je svečana misa u povodu Dana domovinske zahvalnosti. Slušam, župnik ili netko drugi, uz bolnu patetiku recitira Nazorovu pjesmu Domagojeva lađa, jer, eto, za tu prigodu Vladimir Nazor, hrvatski karizmatski književnik nije bezbožni partizanski zločinac, iako je u 67. godini, vlastitom voljom i gordom ljubavi prema slobodi svoje hrvatske domovine, s mladim pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem, Čamcem na Kupi, krajem prosinca 1942. otišao k partizanima da se bori protiv njemačke i talijanske fašističke okupacije i kvislinških, ustaških postrojbi. Od 1943. Nazor je predsjednik ZAVNOHa, a poslije oslobođenja do smrti predsjednik Prezidija Sabora NR Hrvatske. On je bio taj koji je hrabrio i poticao partizanske borce, njihove dobrovoljačke brigade i armije, da ustraju u pravednoj borbi do pobjede U jeku bitaka Nazor je napisao Pjesme partizanke, dnevnik S partizanima, Kurir Loda – , ali za kleronacionalističke potrebe to nije „istina i grijeh“, jer su parti zani Nazora oteli i na silu odveli iz Zagreba, kako je to, tom činjenicom konsternirana ustaška propaganda tvrdila. Za Rittigov bijeg iz Zagreba zbog pukog spašavanja života (ubojstva Pavelićeve „Tomić grupe“ za tajne likvidacije) zagrebački gornjograđani i Kaptol nemaju milosti, jer takva je volja Božja.

Zbog toga bi u kulturološkom smislu 2013. za Brod trebala biti godinom Svetozara Rittiga, znamenitog brodskog zavičajnika; akademika, povjesničara hrvatskoga katoličanstva na ovim prostorima, političara, teologa, književnika i karizmatskog župnika župe sv Marka, jednog od vodećih hrvatskih intelektualaca svojega vremena.

Život je bio nemilosrdan prema tom Brođaninu. Igrom sudbine, ekvilibrirao je od krajnje desnice (HSP) do liberalne ljevice pa tako i politički djelovao. Konstanta njegova političkog usmjerenja i djelovanja u svim tim političkim asocijacijama, strankama i koalicijama, kojima se pridruživao, uglavnom iz pragmatičkih razlo ga, od Strossmayerova jugoslavenstva, kasnijeg kraljevskog i komunističkog, pa kratkotrajno i deklarativno, Pavelićevog HSP-ovskog, terorističkog hrvatstvu, bila je do kraja njegova života – hrvatsko katoličanstvo, južnoslavenstvo i sveslavenstvo (slavenska uzajamnost) kao protuteža europskom germanizmu i romanizmu.

                                                                                                                                                                                           Razdoblja u Rittigovom životu

Svetozar Rittig potomak je brodske građanske obitelji molitorisa (graditelja) njemačkog podrijetla. Rođen je u obitelji Josepha Rittiga i Julianne Zvirac. Kuća njegova rođenja bila je na uglu današnje Mačekove i ulice sv. Florijana. Još nije utvrđeno kada su i od kuda Rittizi doselili u Brod i njihovo njemačko rodoslovlje, ali je činjenica da su bili građevinski poduzetnici i oko sebe raznim vezama okupljali brodski graditeljskozidarsku ceh. Bili su dosta imućni jer su svojim sinovima Svetozaru i Ivanu omogućili vrhunsko obrazovanje. Bilo je to u vrijeme poslije okupacije Bosne i Hercegovine, kada je Brod zbog nove geopolitičke stvarnosti, sada na vratima orijenta, postao gospodarski izuzetno privlačno područje za ulaganje kapitala i brzu urbanizacija grada.

Osnovnu školu Svetozar Rittig završio je u Brodu, a srednju u travničkoj nadbiskupskoj (isusovačkoj) gimnaziji. Teologiju je studirao u Sarajevu, Đakovu, Beču i Rimu. Za svećenika je zaređen 1895. Biskup Josip Juraj Strossmayer poslao je Rittiga 1898 u bečki Augustineum, gdje je 1902. doktorirao teologiju. Idućih 10 godina on je profesor crkvene povijesti na đakovačkoj bogosloviji. Tu je neko vrijeme bio i Strossmayerov tajnik. Po rezultatima znanstvenoga radu Rittigovo đakovačko razdoblje je među najplodnijim. U Bogoslovnoj smotri i Katoličkom listu objavljivao je rasprave o crkvenoj povijesti, istražujući s posebnom akribijom povijesnu i pravnu problematiku slavenskog bogoslužja, kasnije sintetiziranu u poznatu Ritigovu Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju s osobitim obzirom na Hrvatsku, (I. svezak od 863 – 1248.) Drugi svezak nikada nije dovršio i kao takav nalazi se u njegovoj ostavštini. Iz Đakova prelazi u Zagreb za tajnika Antuna Bauera, nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. S te dužnosti službuje i kao svećenik, profesor na Bogoslovnom fakultetu i urednik Katoličkog lista, (Zagreb 1912.). Usporedo sa znanstvenim radom bavio se i književnošću. Pisao je pripovijetke, pjesme, crtice i novele o životu slavonskog sela i grada1, prikazima u Katoličkom listu i (svojem) Vjesniku Župe sv. Marka pratio je zagrebački kazališni život U Bogoslovnoj smotri 19111912. objavio je „Martyrologij srijemskopanonske metropolije“. Svećeničkim poslovima intenzivnije se bavio od 1915. kada je postavljen za župnika župe sv. Blaža u Zagrebu. Kada je Skupština grada Zagreba na sjednici od 26. rujna 1916. za župnika župe sv. Marka izabrala Svetozara Rittiga, Rittig je već bio ugledni hrvatski političar, osam godina zastupnik u Hrvatskom Saboru pa je prema navodu prof. dr. sc. Miroslava Akmadže2 nadmoćno (s 28 od 34 glasa) pobijedio ostalih 6 kandidata koje je nadbiskup Antun Bauer uz Rittiga predložio za moguće župnika zagrebačke gornjo gradske župe, središnje župe zagrebačke nadbiskupije. Na toj dužnosti Rittig je ostao sve do 30. lipnja 1941.

Unutrašnja naslovnica Rittigove povijesti katoličanstva u Hrvatskoj

Unutrašnja naslovnica Rittigove povijesti katoličanstva u Hrvatskoj

 

Ritigov župni stan na Gornjem Gradu bio je stjecište zagrebačke inteligencije. Prijateljevao je s mnogim umjetnicima, književnicima, znanstvenicima, političarima… U svojem župnom dvoru skrio je 1918. Stjepana Radića nakon njegova govora na Jelačićevom trgu, kad je izrekao poznatu sintagmu – da Hrvati ne idu u Beograd kao guske u maglu. Zbog te znakovite metafore napala ga je masa privr ženika jugoslavenske konstituante, a on, bježeći od razjarene rulje, dobro skriven u Rittigovu dvoru, našao sigurnu zaštitu. Dragi gost bio mu je i don Frano Bulić. Rado se sastajao i s brodskim zavičajnicima. Osobito prisne odnose ostvario je s Ivanom Brlić Mažuranić, kada se 1933 zbog liječenja i školovanja kćerke Nadjeljke preselila u Zagreb i stanovala u njegovu susjedstvu. O tom prijateljstvu dosta je podataka u kontekstu Ivaninih pismima djeci, osobito u pismima kćerki Zdenki (fragmenti iz konteksta: pismo od 5. V. 1935. – „Danas (nedjelja) u znaku izbora. Bučar, Rittig, Ivo i 5000 drugih do 12 sati glasovalo za Mačeka, a Željko i 2.500 opet drugih za Jeftića. Sada (5 sati popodne) idemo Milica, Ivo i ja najprije na Cmrok, a onda na Radio slušati o izborima“, pismo od 16. X. 1935., „Bila sam puna dva sata kod Dra. Rittiga. Silno priča o Ameriki, Japanu, Kini i Indiji. Sad će 4 dana držati propovijedi o misijama u tim zemljama[3]…“, pismo od 13. IV. 1936. „Isto tako se Rittig raduje da je dobio duhovno i duševno orijentiranu ried ku ženu za susjedstvo i tako bi moj tabor bio već prilično napućen. To sve izgle da jako lijepo i toplo ali ne znam što je! Neka je praznina i bezvoljnost u svemu, koja mi se čini jako beznadnom“, pismo od 21. XII. 1937: „Danas je bila posveta Markove crkve. To je bilo već nekoliko dana silno uzbuđenje. Kad me je Rittig sinoć u pola 10 opet našao u crkvi rekao je: Pa vi ste više ovdje nego ja. Međutim se baš u pola 10 za mene dogodilo užasno ružno čudo. Meštrović je podigao u taj čas svoje ogromno raspelo nad glavni oltar. I cijela ljepota restaurirane crkve bi la je uništena. Ne samo za mene nego za svakoga koji ne nasjeda bezočnoj drsko sti moderne To prijateljevanje Ivane i Rittiga, tada dvoje Brođana rođenih gotovo u isto vrijeme, počelo je vjerojatno mnogo ranije jer 6. listopada 1914. Ivana piše roditeljima u Zagreb „Ovih je dana bio kod mene dr. Rittig, sekretar biskupa Bauera, pak mi je dosta pričao o zadnjim danima našeg siromaka Franceka. Čini se da se Rittig jako sprijateljio s Radovanom, pak mi je o njem dosta pričao, kao i o Francekovom tužnom raspoloženju. Koliko god ta intelektualna druženja u Rittigovoj župnoj rezidenciji na zagrebačkom Gornjem gradu bila sadržajno usmjerena k politici, umjetnosti, znanosti, osobito kazalištu, jer se Rittig bavio i kazališnom kritikom, bila su to i gurmanska druženja (rekli bismo danas, domjen ci) na kojima se dobro jelo i pilo, Provjeravala nova kulinarska otkrića i uživalo u povijesno potvrđenim jelovnicima hrvatskih regija. Tako će Ivana pismo kćerki Zdenki od 3. srpnja 1932. završiti: Žurim – Moram k Rittigu na veliku kašiku. Bog! Ritig je u Zagrebu, i to u stanu u Tuškancu krstio Nedeljku, Ivaninu najmlađu kćerku, a Ivana za brojne članove obitelji i uzvanika pripremila veliku kašiku.

 

U ovom brodskom kontekstu Rittig je osobito poticao kulturne programe i sudjelovao u njihovom ostvarivanju. Jedna od njegovih zamisli bila je i postavlja nje bareljef poprsja Matije Mesića na pročelju brodske gimnazije. Po skraćenom postupku 4. rujna 1939. vjenčao i brodske vječite zaručnike Dragutina Tadijanovića i Jelu Ljevaković. Hitler je 1. rujna 1939. napao Poljsku. Strah od rata proširio se Jugoslavijom i Tadijanović je mogao svakog dana biti pozvan u vojsku. Vjenčanje se više nije moglo odgađati, ali ni obavljati duge vjerske pripreme. Trebalo je Jelu i Tadiju osloboditi procedure naviještanja ženidbe, jer bez toga nisu u crkvi mogli reći ono znakovito DA. Kako su oboje bili u Društvu umjetnosti i družili se s Meštrovićem, Meštrović je nazvao svojeg dragog pri jatelja kardinala Stepinca. Stepinac je zbog izvanrednog stanja mladence oslobo dio crkvenih priprema i uputio ih na Gornji grad monsignoru dr. Rittigu, a on im sa zadovoljstvom spojio ruke, premda su već šest godina živjeli zajedno.

                                                                                                                                                                                                 Odlazak u partizane

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske Rittig je iz kaptolskih krugova dobio dojavu o pripremama njegova uhićenja i likvidacije. Zbog realnosti te dojave napustio je Zagreb i sklonio se u Novi Vinodolski (Selce) na području pod talijanskom okupacijom, kod brata Ivana, znamenitog hrvatskog agronoma i sveu čilišnog profesora, autora prvih hrvatskih sveučilišnih udžbenika: Vinogradarstvo (1924.), Vinarstvo (1926.) i Voćarstvo (1929.). Krajem kolovoza, gotovo ilegalno, nastanio se u svojem ljetnikovcu u Selcu, i tu se bavio znanošću, ponajviše istra žujući hrvatsku crkvenu i jezičnu povijest. Taj njegov bijeg iz Zagreba isključivo je političke naravi. Nakon proglašenja šestojanuarske diktature u siječnju 1929., samo dan prije Pavelićeva odlaska u emigraciju Rittig se tajno sastao s Antom Pavelićem i Milom Budakom da se dogovore o daljnjem političkom i oružanom djelovanju na rušenju Jugoslavije. Na tom sastanku Rittig je obećao Paveliću, da će s HSPovcima i drugim oponentima u domovini raditi na rušenju Jugoslavije, ali od toga ništa nije ostvario. Naprotiv radio je na jačanju jugoslavenstva i 1929. vodio poklonstvenu delegaciju kralju Aleksandru. Dok je Pavelić još bio politički emigrant u Italiji Rittig je kritizirao njegovo djelovanje. Kad je došao na vlast Pa velić mu ništa od toga nije zaboravio i oprostio. Rittig je i za ustaše i za Nijemce postao nepodoban i poslije silnih pritisaka na nadbiskupa Stepinca da ga ukloni, morao pobjeći iz Zagreba. O tome će u svojim bilješkama Ritig napisati: „Kon cem lipnja 1941. donesena je bila odluka, da se župnik sv. Marka ima uhapsiti, te je ona bila saopćena nadbiskupskoj oblasti: 30. lipnja 1941. izgubio sam se iz Zagreba, pošao u Hrvatsko Primorje i skrio se kod brata sveučilišnog profesora u Novom, koji je uskoro nakon toga bio umirovljen. Bila je sva sreća što je već 3. srpnja talijanska okupaciona vojska preuzela u tom području i građansku policijsku vlast i tako sam ostao izvan dosega ustaškog divljanja.

Dr. Svetozar Rittig govori na Osnivačkom sastanku JNOF 1944. u Topuskom

Dr. Svetozar Rittig govori na Osnivačkom sastanku JNOF 1944. u Topuskom

 

U Selcima vrbuju ga predstavnici Narodnooslobodilačkog pokreta, a 10. rujna 1943., dva dana poslije kapitulacije Italije, dalmatinsko partizansko vodstvo orga nizira Rittigov put u Otočac. Tu se sastao s dr. Ivanom Ribarom, predsjednikom AVNOJa, nekadašnjim đakovačkim odvjetnikom, s Andrijom Hebrangom i drugim vođama NOP-a. Partizanske vlasti na svojem području brižno su čuvale Rittiga (kao uostalom i Vladimira Nazora, znamenitog hrvatskog književnika) od svake pogibelji i služile se njim uglavnom u propagandne svrhe, a on je održavao mise i govore podrške oslobodilačkoj borbi. Pisao proglase i pozivao katoličke svećenike da se pridruže oslobodilačkom pokretu jer: „Hrvatskom svećenstvu mje sto je uz narod i njegovu oslobodilački borbu“. Služio im je kao uvjerljiv dokaz da komunisti nemaju ništa protiv religija, svećenika i vjernika bilo koje vjere. Već na drugom zasjedanju ZAVNOHa u Plaškom 12. listopada 1943. Rittig je za govornicom s vjerom u pobjedu mlade, hrabre partizanske vojske.

 

Dr. Svetozar Rittig govori prije svečane mise u povodu oslobođenja Beograda

Rittig govori prije svečane mise 1944. u Topuskom, u povodu oslobođenja Beograda. Prisustvovali su Ivan Gošnjak, komandant Glavnog štaba NOV Hrvatske i predstavnivi savezničkih vojnih misija. (Preuzeto iz knjigeĆirila Petešića Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941 – 1945., Zagreb 1982.)

Na tragu tadašnjih spoznaja, nakon rata u kojem je aktivno sudjelovao, pokreće obnovu staroslavenske akademije (krčke) iz 1902. Staroslavenska akademija je 1928. „ujedinjena“ s Hrvatskom bogoslovnom akademijom kao njezin Staroslavenski odsjek. Pročelnikom je imenovan monsinjor dr. Svetozar Rittig, a kada su 1939. nastupili nepovoljni uvjeti za rad Staroslavenskog odsjeka Ritig je odstupio dok za Staroslavensku akademiju ne nastupe povoljnija vremena. Poslije rata, kao politički utjecajan intelektualac i znanstvenik pokreće obnovu rada Staroslavenske akademije kao izuzetno važnog središta za istraživanje i proučavanje hrvatskog civilizacijskog naslijeđa od dolaska Hrvata u jugoistočna područja Europe. Aka demija je obnovljena na skupštini Društva svećenika Hrvatske 15. rujna u Rijeci. Na prijedlog Svetozara Rittiga, imenovanog pročelnika, preseljena je s Krka u Zagreb, a 1952., također na Rittigov prijedlog Akademija je osamostaljena kao Staroslavenski institut kojim je Rittig upravljao sve do smrti 21. srpnja 1961. Poslije Rittigove smrti institut je dobio pridjevak Staroslavenski institut Svetozar Rittig. Njegovo ime iz naziva Staroslavenskog instituta izbrisano je 20. siječnja 1997. poslije preustroja Instituta za filologiju i folkloristiku, očito zbog njegova sudjelovanja u NOBu. Na programskim zamislima Svetozara Rittiga Staroslavenski institut, s vrlo razgranatim djelatnostima, postoji u Zagrebu i danas. U nje mu se istražuje i proučava jezik i književnost u Hrvata od prvih stoljeća njihova jezičnog i književnog razvitka u kontekstu s drugim europskim narodima, dakle, srednjovjekovno poglavlje hrvatskog kulturnog i civilizacijskog naslijeđa.

Dr. Svetozar Rittig fragment iz dnevnika ( o bijegu iz Zagreba

Dr. Svetozar Rittig: fragment iz dnevnika ( o bijegu iz Zagreba)

 

Kako ni uz velike napore UG Baština nije uspjela 2011. održati znanstveni skup o Svetozaru Rittigu i postaviti spomen ploču na mjestu njegove rodne kuće, zbog raznih opstrukcija, taj neuspjeh je sada dodatni adrealin da se uz 140. godiš njicu Ritigova rođenja ostvari nakana vračanja ljudskog dostojanstva i dužno priznanje ovom umnom i znamenitom Brođaninu, tim prije što je svećeničko poslanje bilo Rittigovom životna konstanta, a sve drugo; povijest, književnost, znanost. politika, humanitarni rad, misionarstvo i mecenarstvo – izrazi višestrukih talenata osobnog potvrđivanja u stvarnosti svojega vremena.

Zato bi u kulturološkom smislu 2013. za Brod morala biti godinom Svetozara Rittiga, naravno, ukoliko se opet ne umiješa ova ili ona nasilna vjerska i politička mržnja prema neistomišljenicima.

(Fragmenti iz znatno veće cjeline)

                                                                                                                                                                                                 PS: Kad sam se prije nekoliko godina počeo baviti temom Svetozar Rittig, osobito s mnoštvom kontroverzi uz Rittigov život i djelo, zamolio sam akademika Josipa Bratulića, mojeg studentskog kolegu, da mi napiše svoje mišljenje o tim kontroverzama i svoj dojam o Rittigu, jer je već kao student upoznao Rittiga, a kao mladi znanstvenikistraživač, asistent u Staroslavenskom institutu „Svetozar Rittig“, uz vodstvo akademika Josipa Hamma, našeg čudesnog profesora lingvi stike i slavistike, jednog od Jagićevih nasljednika bečke slavenske filologije.

 

Uz pismo od 22. srpnja 2010. poslao mi je i svoju bilješku o Rittigu. Znano je da je Josip Bratulić veliki znalac hrvatskog katoličanstva i katoličkog naslijeđa, stoga njegovu bilješku o Rittigu prilažem ju ovom tekstu u cjelini.

Napomena o Svetozaru Rittigu.

O svetozaru Rittigu pisao sam nekoliko puta. Veći tekst u „Slovu“ kad je bilo govora (pisanja) o Staroslavenskoj akademiji u Krku, odnosno Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Na njega kao katoličkog svećenika, župnika župe sv. Marka u Zagrebu gledao sam uvijeks uvažavanjem i povijesnim odmakom od dnevne politike i njezina diktata. Ima li još drugih ljudi koji misle kao ja, ne znam. Ali da je mnogima pomogao, da je mnoge živote spašavao, da je i sam bio žrtva svoga vremena i politike u kojoj se trebalo snalaziti čuvajući i svoj život i druge živote, i interese Crkve i naroda – to treba uvijek i stalno uvažavati. Svaki onaj tko radi, može i pogriješiti, a samo oni koji gledaju sa strane, čekajuć rasplet, uvijek su u pravu. Uvijek imaju ideja koje nikomu nisu korisne, i nikome nisu koristile. Naknadna pamet – nikakva pamet!

Josip



1 Josip Bratulić, Svetozar Rittig – ličnost i djelo, Slovo, sv. 44-46, Prilozi: Staroslavenska akade-mija i njeno značenje, Zagreb 1996., str 323-324.

2 Miroslav Akmadža u članku: Svetozar Rittig – svećenik ministar u komunističkoj vladi. Navod prema: Arhiv grada Zagreba, Zapisnici o skupštinama zastupstva slobodnoga i kraljevskog glavno-ga grada Zagreba, godina 1916., str. 52, čl. 130 (Zastupstvo glavnog grada Zagreba kao patron župe biralo je župnika župe sv. Marka)

[3] O svojim misijskim putovanjima Svetozar Rittig pisao je i putopisnu prozu. Manji putopis (48 str.);U dolini Gangesovoj 0bjavio je veljače 1936., Misijska biblioteka, Izdavač i vlasnik: Kolegij Družbe Isusove Zagreb

3 comments

  1. Još jedan u nizu veoma vrijednih tekstova na ovom portalu. Mirkoviću, gurajte Rittiga, jer je to važno za sve nas.

  2. Stanislav

    Svaka čast za tekst! Generalno, problem ljudi sa ovih prostora je primitivizam. Primitivna rulja ne može shvatiti velike umove. Iako je Rittig njemačkog porijekla, vidjeo je šta je prava stvar i najbolja opcija tada. Ako postoji opasnost od toga da Dalmacija pripadne Talijanima, logično je stvaranje Jugoslavije. Ako to i nije po volji Hrvata, okolnosti nude veće i manje zlo,pa se bira manje. Naravno da Italija ima interes koji ostvaruje preko RKC,da Pavelić i danas bude tobože veliki Hrvat,a realno, on je kvisling i Dalmacija je za njegove “vladavine” bila talijanska. Da nije bilo NOBa i Rittiga, i sl.ne u Dalmaciju bi se na more išlo sa putovnicom.

  3. du auch

    Dugo sam se pitao kako je ovaj članak, objevljen 2012. godine među najčitanijima “ovog tjedna”. A onda sam ga pročitao.

Odgovori